sorry, nemoj ovo shvatit kao lošu kritiku al ovo je fakat malo previše morbidno
Evo jedne moje nove priče, stavio bi još jednu, ali nju sam malo previše editirao u svojoj bilježnici pa cu je objaviti kad je budem prepisao. Zato doonda uživajte u čitanju ove priče
Goruće Raspeće
written byS- Toni Juričić
Od kuda mi je poznat ovaj miris ? Ah da, miris pečenog ljudskog mesa. Miris vještica. Moje uši su već napola gluhe od tisuću vrisaka razapetih djevojaka dok vatra pali njihovo mlado tijelo, a stotine seljaka iz svjetine ih osuđuju zbog njihovog vještičarenja. Kroz plač, kroz vruće suze, priznavale su njihov pakt s vragom u nadi da će ih smrt brzo snaći. Pri njihovom priznanju vatra je počela još jače goriti, a krici djevojaka postajali su sve jači i prodorniji budeći sve zaspale seljake u ovom selu izazivajući trnce u njihovim tijelima. Spalili smo oko stotinu djevojaka ove godine, stotinu vještica koje su u službi vraga htijeli narušiti ono što je naš bog stvorio, podarivši nam slobodu vlastitog izbora, a nezahvalni su to iskoristili i prihvatili prazna obećanja odmetnutog anđela, izdajice našeg jedinog boga. Goruća raspuća osvjetljavali su ovu mračnu noć. Jedna seljanka je zaplakala gorkim suzama dok je gledala kako njena sestra gori u pravednom plamenu koji će pročistiti njezinu prljavu i bogohulnu dušu. Primjetivši suze na njenom licu, primjetio sam i vješticu u njoj. Samo vještica plače zbog vješticom. Poslao sam čuvare po nju koji su je smjestili na raspelo pored njene sestre. – Sad ce barem s nekim poznatim djeliti mjesto u paklu – pomislih u sebi dok sam gledao kako se svije sestre opraštaju od ovozemaljskog života. Ipak jedna mi je vještica privukla pozornost svojim poznatim licem. Za razliku od ostalih koji su svoj svojoj agoniji zapomagali probijajući tihu plamenu noć svojim vriscima ona je ostala mirna. Niti suzu ispustila, niti krik izustila. Njezin pogled je cijelo vrijeme bio uprt u mene, a njezine usne oblikovale su se u grozan osmijeh od kojeg su trnci prošli mojim tijelom. Odjednom se zaderala tako prodornim glasom za kojeg je cijelo vrijeme štedila snagu. Izrekla je najgoru vradžbinu koju sam ikad čuo, vradžbinu koja će me uništit. Svjetina je utihnula, moje je tijelo utrnulo, znoj je počeo kapati niz lice, a na vješticinom licu se ponovno pojavio onaj vražji osmijeh. Kažu da se pred smrt prevrti cijeli život pred vašim očima, a meni se pred očima prevrtio događaj koji se dogodio pred nekoliko dana.
Bilo je to sumornog nedeljnog jutra, sunce je bilo zaklonjeno iza velikih i melankoličnih oblaka. Bio je to drugi tjedan od kad je čudna bolest poharala selo. Bolest koja nije štedila nikoga na svom putu uništenja. Najmočniji ljudi sela pokleknuli su pod njenom razornoj moći. Svi doktori naporno su se borili protiv nje. Svakome tko je došao do zadnjeg stadija bolesti, kad je osoba počela kašljati krv u svom deliriju neznajući za sebe i buncajuci zazivala spasitelja, a bolest je postala zarazna doktori su ih odvodili u mrtvačnicu gdje su i preminuli. Seoski starci tu bolest su nazvali Vještičjom Kugom, kugu koju su stvorili za odmazdu prema svojim mrtvim družicama. Seoska crkva bila je puna stanovnika koji su se u nju sakrili od kuge, jer ih sad samo Gospodin može spasiti a i molitva je savršen lijek protiv nje. Kao doktor i svećenik obilazio sam bolesnike i davao im nadu u oporavak te učinio sve što sam mogao da ih spasim, ali kad sam vidio da su dostigli konačni stadij, kada mogu ostale zarazit, morao sam ih poslati u mrtvačnicu. Mnoge obitelji izgubile su vjeru u boga te se okrenuli vračarima i vješticama kako bi izlječili svoje namilije. Izliječene koji su bili izliječeni na vražji način slali smo na raspeće skupa s vješticama koji su ih izlječili. Slali smo ih na raspeće jer su sad bili Sotonini podanici, jer su primili njegov dar ozdravljenja te zauzvrat prodali svoju dušu.
Tako sam ja te sumorne nedelje otišao do jedne kuće na kraju šume. Jedna siromašna obitelj me zvala da dođem izliječiti njihovog sina. Bio je na kraju snaga, treći stadij bolesti počeo ga je dostizati. Ne mogu opisati tugu koja je zavladala kućom kad sam im priopćio da moram odvest njihovog sina u mrtvačnicu da ondje umre u miru božjem, da je preopasno da ostane ovdje jer bi mogao zaraziti ostale ukućane. Žalosno je vidjeti kako mladić umire koji još nije iskusio radosti ovozemaljskog života, ali takva je volja Gospodina. Tko smo mi da joj se protivimo ? Njegova majka nije prestajala plakati dok mu otac nije pokazivao svoje osjećaje. Poput pravog muškarca. Pored kuće čekali su „mrtvačka kola“, kako su ih popularno nazivali, jer su odvodili bolesnike u mrtvačnicu iz koje nikad nisu izašli. Mrtvozornici su ušli u kući po mladiće te ga uveli u kola. Žalostan je to bio trenutak za obitelj, njegova se majka onesvijestila a očeve suzne oči konačno su počele propuštati suze, izgubili su svog sina jedinca. Ostao sam malo uz obitelj, da im budem rame za plakanje i potpora, te vidivši da se spušta noć napustio sam kuću. Zaputio sam se kući kroz staru šumu. Moram priznati da me je malo uhvatio strah dok sam prolazio njom. Odjednom me uhvatila slabost. Nisam mogao kontrolirati svoje noge, počelo mi se vrtiti u glavi, a vid mi se zamaglio. Izgubivši ravnotežu, pao sam na pod dozivajući pomoć. Nije mi puno trebalo da shvatim kako je bolest zarila svoje zatrovane kandže duboko u moje tijelo.
Bespomoćan sam ležao na tom šumskom putu gledajući kako na zapadu sunce umire, poput mene i kako zavladava potpuni mrak, noć bez zvijezda. Slušao sam lišće kako šušti dok ga hladan vjetar nosi zrakom. Odjednom u daljini sam spazio kako mi, po putu, prilazi jedna gospa. Bila je odjevena u bijelu haljinu. Hodala je sporim korakom sve dok me nije spazila, a onda primjetivši me ubrzala je. Šaptala je neke riječi na meni nepoznatom jeziku, a onda me podignula i odvela do svoje kuće duboko u šumi. Bio sam opijen nekim čudnim mirisom bilja koji je prevladavao u toj kući. Bio sam svijestan svega što se događalo, ali nisam se mogao pomaknuti niti osjećati bol. – Vještica – pomislih odmah i pravo pomislih. S svojim je nožem urezala neki čudan znak u moja prsa te je počela nešto kuhati u svojem loncu u kojeg dodavala je razno bilje, a nakon par trenutaka ono šta je kuhala stavila je u jednu času koju je prislonila meni na usta i natjerala me da popijem. Prokleta vještica. Moje tijelo počelo se nekontrolirano znojiti, a ona me prekrila debelom posteljinom. Shrvao me umor te sam upao u duboki san. Ni sam neznam šta mi je sotonina služavka radila dok sam bespomoćno ležao u krevetu.
Ujutro sam se probudio kao nov. Nije više bilo one bolesti. Ponovno sam imao svoju snagu. Pored mene, na krevetu je sjedila ona. Vještica koja me spasila. Gledala me svojim lijepim smeđim očima. Začarala me s tim pogledom i ja sam bio pod tom čarolijom sve dok nisam začuo glasove izvan kuće. Bili su to glasovi inkvizitora, mojih prijatelja i suradnika. Svom snagom sam se zaderao, namjerno da me čuju. Vještičino lice je problijedilo kad su u kuću ušli inkvizitori. Ja sam se brzo dignuo s kreveta i naredio im da zgrabe vješticu koja me htjela otrovati. – Kako mi to možeš učiniti ? – zaderala se na mene, a ja sam je svom snagom tresnup da je prokletnica pala i udarila glavom te ostala na podu onesviještena. – Odvedite je – naredih inkvizitorima koji me i poslušaju.
Odjednom pred očima mi se pojavi stotinu seljaka s bakljama u rukama, a ono grozna vradžbina konačno je popustila. Moje paralizirano tijelo konačno se počelo micati, ali usne su mi i dalje bile utrnute od šoka kojeg sam doživio. Prokleta bijela vještica koja me izliječila izustila je ono čega sam se najviše bojao, i to tako prodornim glasom da je ušao u uši svakog seljaka koji se ondje nalazio. Inkviztore su prošli trnci od onoga šta su čuli.
– Sotonin sluga ! Sotonin Sluga ! – derala se kučka, – On je doveo kugu u ovo selo ! On ju je doveo ! –. Svjetina se okrenula prema meni, a moje usne konačno su se mogle pomaknuti – Nemojte joj vjerovati ! Ona je vještica ! Kome cete vjerovati ? Meni ili toj lažljivoj vještici ? – izderah se na seljake. Sve je zašutilo, a onda se javi jedan seljak – Ja sam ga vidio kako je ove nedelje u noćnim satima vodio ljubav s tom vješticom ! –, a na njega se nadovezao drugi – Ja sam ih vidio kako skupa odlaze u njezinu kuću ! –.
– To je i istina ! Da, vodili smo ljubav cijelu noć ! Sotonin poslanik je tog dana došao kod mene da mi zapovijedi na koga da sve bacim kugu, a kasnije smo strasteno vodili ljubav – derala se prokletnica, a jase sjetim da nema nikakvih dokaza osim svjedočanstva pijanih seljaka i izderem se na svih njih – Kako znate da sam to bio ja ! Nemate dokaza da sam ja taj koji je bio te noći kod nje, a nemate dokaza da sam ja sluga samog Lucifera –.
Zavladala je tišina, a nakon par trenutaka javili su se ostali seljaci podržajuci me, jer ipak najgore su vještice, njima se nikad nesmije vjerovati. – Zašto bi onda slao ostale vještice na raspeće ? – smijući se upitali su seljaci vještice koja je zašutila, a onda se zaderala – Skinite mu košulju ! Na njegovim prsima je sotonski znak, pečat kojim potvrđuje da je Luciferov sluga te da njegova duša više nije u njegovoj vlasti, več je u vlasti našeg gospodara Tame ! –. Moje je tijelo ponovno postalo paralizirano od onoga što sam čuo, nisam se mogao pomaknuti, a stotine je seljaka navalilo na mene. Rastrgali su moju košulju i vidjeli znak koji mi je kučka urezala one nedjelje. Jedan me seljak puknuo po glavi od čijeg sam se udarca onesvijestio.
Probudio me odvratan smrad dima i vriska stotinu žena i muškaraca, starih i mladih. Moje tijelo zauzela je grozna bol, kako da sam na vatri, a nakon šta sam otvorio oči vidio sam najužasniji prizor svog života koji je ujedno i moj zadnji prizor. Bio sam razapet na vatrenom križu kao stotine ostalih. Živ sam gorio. Vatra je pržila moje meso, a mojoj se glavoj motalo jedno pitanje
– Koliko od njih su zapravo sotonini sluge ? – . Pogledao sam pored sebe i vidio onu mrtvu prokletnicu na raspetilu, kako me gleda svojim spaljenim licem na kojem se i dalje nalazio onaj vražji smiješak. Od silnog užasa i silne boli koja je probadala moje tijelo kriknuo sam, a moj se krik izgubio u kriku tisuća nevinih žrtava koji su živi gorili na plamtećem raspeću.
sorry, nemoj ovo shvatit kao lošu kritiku al ovo je fakat malo previše morbidno
bla bla bla Tomato Tarifa
E j*bem ti bamz-amzschend u 3 main entrance halla, ovo je predobro
Okružen sam prljavim kapitalističkim svinjama!
Volim puno...puno..jako mi se svidja..gj man
tinox, sve moje priče su slične tematike. Uskoro cu uploadati još par, a također započinjem na novoj priči s malo sf elementa
Očemo cyber-punk ^^Izvorno postao Morgoth
Gole zenske razapete i mucene dildom...dok ih muskarci bodu kolcima kako bi zadovoljili svoje nastrane zelje...pijuci im krv koja im izlazi iz maternice i plesuci u ritmu noci..
Good job.Super priča
neće bit cyber punk, radnja ce biti smještana u sadašnjost s jednim malim sf-dodatkom. evo malog početnog sadržaja o čemu ce se raditi :Izvorno postao Fenrir
Jedne noći pored škole svađaju se dečko i jedna djevojka. Zamislite scenu kamo se oni svađaju ali se ništa ne čuje, kao film bez zvuka. Odjednom se zemlja počne trest,a noć se pretvori u dan, a jarko svijetlo zasljepi djevojku koja se onesvijesti. Drugo jutro ona se budi, potpuno drugačija u fizičkom smislu s bocom vina u ruci. Ona svađa koju je sanjala je očito bio uzrok alkohola, ali san je djelovao previše stvarno. Odlučuila je potražiti tog dečka iz sna ( zna mu ime i sve ), ali nitko nije čuo za njega, jer on uopće ne postoji. U školu dolazi jedan učenik potpuno sličan dečku iz snova ali psihički potpuno drugačiji. Ubrzo djevojka otkriva što se zapravo desilo...
Malo klišejno, ali radnja ce se polako početi razvijati, Inače priča ce trajati oko 7 dana, znači oko 7 poglavlja. Prvo poglavljue Sumorna nedelja bit će objavljena kad je napišem
Ajde nemoj vise dolazit na forum nego samo pisi, napisat cu ti ja ispricnice za skolu .Jedva cekam ovu stvarIzvorno postao Morgoth
Nemam nist protiv, osim, odite na pusti otok pa se tamo medusobno mnozite i kotite kolko god vas volja
I sta onda kada se namnoze
je,namnozit ce se. rode ce nosit male pedere i pederi ce sadit gej polja kupusa.
hehe, vrlo rado, ali ipak moram u školu
Jebes skolu, obecana ti je karijera pisca
Nemam nist protiv, osim, odite na pusti otok pa se tamo medusobno mnozite i kotite kolko god vas volja
I sta onda kada se namnoze
je,namnozit ce se. rode ce nosit male pedere i pederi ce sadit gej polja kupusa.
hehe, kad bi to bilo barem tako
Htio bi napomenuti da je ova priča dosta promjenjena. te kad budem/ ako budem izdao koju knjigu da cete odna pročitati pravu verziju te priče, ali do onda uživajte u ovoj S mukom sam uploadao ovo ne net, jer je ovo poprilično lošije od prave verzije, ali nadam se ce vam se svidjeti
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-Noncommercial-No Derivative Works 3.0 License.
KRIŽ
Short story written byS– Toni Juričić
Po neznam koji put, svoje znojno čelo obrisao sam krpom. Zadihano sam pratio svojeg vodiča, na kojem nije bilo ni traga umora iako je nosio moje torbe. Snažan mladić, to moram priznati. Sunce je žarilo svom snagom na svom tronu visoko u nebesima. Na nebu nije bilo nijednog oblaka, bio je to pravi ljetni dan popraćen toplotnim udarom. Već tri sata hodali smo kroz ovu šumu do planinskog sela *******. Posebnu pozornost u šumi su mi privukli stare i razrušene kuće, te raznorazne kapele. Svako toliko naišli bismo na ovce i njihove pastire. Sav zadihan upitao sam vodiča kad čemo napokon stići do tog prokletog sela.
– Još malo, još oko dva sata hoda – odgovori mi on. Da da, jako malo je još dva sata pješaćenja po ovoj groznoj toplini. Nakon par trenutaka došli smo do jedne male stare ( i razrušene ) crkvice koju je skrivala šuma. Pored crkvice je bilo savršeno mjeto da se domoriti čistina i hlad, nešto što smo tražili par sati. Začudo, moj vodič nije se obazrao na tu crkvicu već je nastavio dalje. Nije mi bilo jasno zašto je nastavio dalje te sam ga zazvao. Ne mogu opisati njegov izraz lica, njegov pogled kad je vidio gdje sam se odmarao. Na njegovom se licu jasno vidio užaš, a u očima strah.
– Brzo se makni od tog mjesta, naći ćemo neko drugo mjesto za odmor ! – dreknuo je na mene, a ja se iz inata nisam dignuo s kamena na kojem sam sjedio. – Vjeruj mi ne želiš biti ovdje, zaustavit cemo se na prvoj čistini na koju naiđemo, to je samo desetak minuta hoda odovdje. –. Dignuo sam se s kamena, te smo se zaputili prema selu. Vodič tijekom tih deset minuta do odmorišta nije rekao niti riječ. Kad smo napokon stigli do odmorišta i sjeli se na pod, on je cijelo vrijeme buljio prema putu od kojeg smo došli, gledao je prema kapelici. – Znaš li zašto sam te odvukao od onog groznog mjesta ? – ja niječno klimnem glavom, a on nastavi s svojom pričom
– Odvukao sam te od onog mjesta zato jer je to mjesto užaša, mjesto kojeg se treba kloniti danju te pogotovo noću ako ti je stalo do duše. Ona crkva nije više sveta. Ona je sad u službi samog vraga i njegovih bezdušnih podanika. Jednom sam se odvažio ući u nju po noći, srećom te noći nije bio sabat. Čudne stvari ljudi rade kako bi dokazali hrabrost svojoj simpatiji. Crkva se doima prazno, ali osjećaš nešto dok se nalaziš u njoj. Neznam ako je to strah ili stvarnost. Zidovi crkve ispisani su raznim sotonskim simbolima i invokacijama. Kažu da te invokacije, pročitane u pravo doba, prizivaju same vladare pakla na zemlju da se pridruže svojim podanicima u njihovom prljavom i griješnom balu. Neki govore kako su čuli zvukove groteskne zabave duboko u noći kako dolazi iz smjera crkvice. Ja sam onog dana ostao jedan sat u toj Vražjoj kapelici i moram priznati da se nikad u životu nisam tako bojao. Osjećaj da nisi sam te da te netko cijelo vrijeme gleda i smije ti se u lice nije ugodan, zapravo je grozan. Najviše me užasnuo obrnuti križ u središtu crkvice. Približio sam se križu te sam ga vratio na pravu poziciju, kako je i trebao biti. Tog trenutka vjetar je zapuhao svom silinom a gromovi su zagrmili. Čuo sam tisuću glasova od tisuću prokletih duša, kako me kunu radi svetogrđa. Sav u strahu izjurio sam iz nje i nikad se nisam više previše približavao tom đavoljem svetištu. Danima sam buncao u strahu, vrijeme sam provodio u crkvi moleći boga da zaboravim onaj užas. Zbog mojeg duha i želje za dokazivanjem hrabrosti Bog mi za kaznu nije izbrisao iz sjećanja onu groznu večer. Dobro je i postupio, jer sad barem mogu ostale upozoriti. –
Priču sam slušao pozorno i moram priznati da su me prošli trnci dok ju je vodič pričao. Nakon šta je završio s pričom, zašutio je. Nakon par trenutaka ponovno smo krenuli do sela. Tijekom cijelog puta on nije prozborio niti riječi, cijelo je vrijeme šutio i vjerojatno se prisjećao one užasne noći o kojoj mi je govorio. Nebih volio biti na njegovom mjestu i nakon onoga šta mi je ispričao, ni za koje pare svijeta nebih proveo noć u onoj „ ukletoj “ crkvici. Dva sata smo se uspinjali do sela i ta dva sata bili su dva najsporija sata u mojem života. Bili su poput vječnosti i taman kad sam pomislio da nikad necemo stići do sela odjednom sam ugledao crkveni toranj u daljini i oko njega kuće. Sve šta smo se više približavali trgu sela, kuća je bila sve više a većina je ljudi bila na polju. Nekolicina me gledala kao da nisam s ovoga svijeta, dok su me drugi promatrali ispod oka poput bolesnika. – Ne obaziri se na njih, rijetko kad dođe koji stranac u ovo selo pa im je sve to čudno. – reče mi moj vodič i prijatelj, a ja sam samo uzdahnuo. – Ovi ljudi su vrlo pobožni, i mogu reci da su vrlo primitvni glede toga – reče mi prijatelj, a ja ga upitam zašto te mi on odmah odgovori – Samo recimo da se striktno drže biblije –. – Znači pobožno selo ? – upitam ga ponovno, a on odmah odvrati – I previše pobožno ako se mene pita, mislim da češ ovdje imati velike muke s prilagođavanjem –.
Selo je bilo nekako tmurno, stanovnici su bili smrtno ozbiljni. Za oko mi je zapela malena fontana smještana u srcu trga. Na vrhu fontane je stajao anđeo raširenih krila s mačem u ruci. Odmah sam prepoznao anđela na fontani, to je Sveti Mihael. Moj vodič se oprostio samnom, poželio mi sreću u životu te otišao i pustio me na milost i nemilost ovog sela. Ušao sam u jednu krčmu koja je zjapila prazna te upitao ako imaju praznih soba. Srećom imali su praznih soba jer nije bio sajam. Čuo sam da su sobe popunjene kad je sajam te da razni trgovci spavaju po ulicama ili u crkvi jer se boje vraćati kući noći i to upravo zbog lokalnih legendi. Srećom u krčmi se nalazio njezin vlasnik koji je za razliku od ostalih stanovnika vedra i vesela osoba, te me upoznao s običajima stanovništva. Prvo me upitao zašto sam došao u ovo selo, a ja sam mu odgovorio da sam čuo da u ovom selu mogu pronaći svoj mir i oporaviti se od stresnog gradskog života. Vlasnik se od srca nasmijao i rekao da je to istina. Također je napomenuo da su oni vrlo pobožni ljudi te da svakog jutra i svake večere odlazili su u crkvu, te se nekoliko puta na dan molili. Molitva prije jela također je bila neizostavna. Također mi je rekao da se seljaci skupljaju u ovoj krčmi nakon večernje mise te razgovaraju o danu uz koju čašu dobroga vina. Odjednom smo začuli plač i glasove izvan krčme. Kad sam izišao iz krčme vidio sam jednu staricu krhke građe i duge sjede kose. Lice joj je bilo prekriveno suzama i cijelo vrijeme je plakala i nešto buncala. Jadnica je pala na koljena u svojoj muci. Cijelo vrijeme gledala je prema crkvi ispred koje se nakupilo mnoštvo. Starica je plakala i plakala te bacala grozna proklestva na crkvu i mještane. Mještani su joj uzvratili gađajuči je raznoraznim voćem i povrćem te joj dobacivali grozna i uvredljiva imena od koje mi je jedna upala u uho, a to je bila – Vještico ! –. Nakon par trenutaka, jadnica je otišla iz sela sva u suzama a stanovnici su joj se smijali i priejtili joj što ce se dogoditi ako se vrati u njihovo selo. U mojem se srcu pojavilo iskreno žaljenje za staricu, htio sam joj pomoć ali bi me seljani najvjerojatnije ubili. Vratio sam se u krčmu gdje me je dočekao vlasnik. – Tko je ona žena ? – upitao sam ga, a on mi odgovori – Pred tjedan dana još je bila u ovom selu, ali odkad su joj kćer optužili da je vještica i spalili je na lomači potpuno je prolupala te pobjega iz sela. –. – Molim ? Zar ste spalili njezinu kćer samo zato jer ste mislili da je vještica ? – dreknem na njega, a on me pogleda prodorno te počne vikat na me – Nismo mislili, znali smo da je vještića ! Naše usjeve i stoku je pogodila čudna bolest, a ona se u noći kad se održava sabata vraćala kući u ranim satima, a to jasno pokazuje da je vještica te da je sudjelovala u groznim orgijama s samim Luciferom ! –. Nisam mogao vjerovati onome što čujem te sam se povukao u sobu. Kroz prozor sam gledao kako seljani odlaze na večernju misu, te nakon nje se idu opijati u krčmu. Primjetio sam jednu čudnu stvar u mojoj sobi, a to je bio naopaki križ. Pomisli oam u sebi da ga boljevratim an pravo mjesto jer ako tko to vidi, spalit ce me na lomači poput one jadne djevojke. Zanimljivo je bilo da ga nikako nisam mogao vratiti na normalnu poziciju jer je on uvijek padao i stvarao naopaki križ, znak vraga. Odlučio am da cu to sutra popraviti te umoran od svega što mi se danas desilo, legnuo sam u krever i zaspao.
Te noći imao sam grozan san. Sanjao sam selo, sve kuće su gorile kao i nebo koje je bilo crveno poput krvi. Bilo je užasno toplo, vjerojatno kao i u paklu. Čuo sam plač djece, djevojke i žene kako vrišću u orgazmu, te muškarce kako plaču. Fontana na kojoj se nalazio Sveti Mihael bila je crna poput noći, a iz nje je izlazila krv. Na vrhu fontane umjesto Svetog Mihaela bio je grozni demon s ogromnim rogovima i krilima na čijem se licu nalazio smiješak. Crkva je bila u plamenu, a njen toranj je idalje zvonio iako je i on bio u plamenu. Ušao sam u palmteću crkvu i ondje vidio kako seljaci kleču na koljenima a ruke su sastavljenje u znak molitve i zavezane u trnje a njihove oči su bile iskopane. Iza oltara nalazio se obrnuti križ na kojem je bilo razapeto neko grozno biće. Nije bilo razapeto poput Isusa, da su mu ruke bila na svakom kraku križa, već su njemu noge bile prikovane na svakom kraku križa a ruke na mjestu gdje su Isusu bile pribijene noge. Najgore od svega to biće bilo je živo i smijalo se groznim smijehom dok je gledalo kako mu se slijepi seljani mole. Odjednom me opazilo i pogledalo svojim žutim demonskim očima te se nasmijalo. Tog trenutka probudio sam se vrišteći iz tog groznog sna. Izjurio sam iz sobe, korz krčmu sav u ludilu i dalje vrišteci od straha kojeg sam doživio. Selo i okolne planine odjekivale su mojim ludilom. Nakon što sam se smirio, sjeo sam na klupicu pored fontane i primjetio ono najčudnije. Nikoga nije bilo. Nikoga moje vrištanje nije probudilo. Ušao sam natrag u krčmu, no ondje nje bilo nikoga. Moje se tijelo počelo još jače trest od straha. Ulazio sam u kuću do kuće i provjeravao ako je tko unutra ali svaka kuća je bila prazna. Primjetio sam da je svaki križ u kućama bio obrnut, križ koji je znak vraga. Odjurio sam u crkvu moleći boga da me ondje neće dočekati onaj grozan prizor iz sna i srećom nije me dočekao. Crkva je poput svih kuća u selu bila prazna, ali križ nije bio obrnut već normalno postavljen.
Izišao sam iz crkve, te otrčao u krčmu gdje se nalazila moja soba da uzmem svoje stvari i da pobjegnem iz ovog ludog sela. Kad sam ušao u moju sobu vidio sam da je i kod mene križ normalno postavljen. Približio sam mu se, te ga dodirnuo a čim sam ga dodirnuo on je pao s normalnog položaja i okrenuo se naopako kreirajući onaj sotonski simbol, simbol poruge kršćanskom bogu i vjeri. A iza mene na zidu se počela pojavljivati slova od same krvi koja su stvorila poruku od koje mi se krv u žilama zaledila – Koji te je bog noćas poštedio ? – Od silnog straha izjurio sam iz ove zgrade u crkvu gdje sam na koljenim molio i čekao da se sunce pomoli iz istočnih planina. Kad je sunce konačno izišlo i otjeralo mrak zaputio sam se što dalje od ovog ukletog mjesta i tijekom cijelog puta mučilo me je pitanje : koji me je bog spasio te noći.
Jako bolesno, idem pročitati prvi dio
I dreamt I was in a painting with ponies. It was... nice.
E baš nisi normalan, al dobra je priča.
zašto nisam normalan ? jer imam malo bujniju maštu ?
onda bolje da ne uploadam neke priče da ne nazovete vrapče...
ajde ajde..procito sam 1. cetiri ulomka sutra cu ostatak..zanimljivo..Izvorno postao Morgoth
Ne, bujna mašta je kad možeš zamislit konja kak leti. Ovo što ti zamišljaš se zove psihotičnost, ne bujna mašta
Al sviđaš mi se, nemoj da me krivo svatiš...
jebi ga takav sam... Ali ja sam zadovoljan s svom maštom, makar mi puno njih govore da sam bolestan u RL, a nisam...e
Jebote sad malo opet gledam neke dijelove o onoj crkvici kad sijevnu vani, e kako sam trznuo umalo sam sa stolice pao
jbt znam da je samo priča ali ovakva sranja i prisjećanja na njih u ova doba me drže budnim dosta dugo vremena
Morgoth imaš mašte iako malo uvrnute i čudne mašte ali ipak mašte, podsjećaš na E.A.Poea i Kinga
I dreamt I was in a painting with ponies. It was... nice.
najveću uzori - Lovecraft, Poe i King
moje sveto trojstvo, evo baš sam danas kupio drugi dio Kingovih Godišnjih doba
Ajde priznaj, koliko promila si imao dok si ovo pisao?
Okružen sam prljavim kapitalističkim svinjama!
potpuno trijezan, uvijek sam triejzan dok pišem
a dok smišljaš?Izvorno postao Morgoth
želite li znati zašto bard mrzi emoe? je li legolas jači od gimlija? što ima novoga u world of darknessu? jesu li patuljačke žene feministice? posjetite world of fantasy http://fentazi.ej.am/forum najbolji hrvatski fantasy forum
to je najgore, jer sam potpunoStrijezan i prisebi dok smišljam te priče...
Onda ti u smišljanju pomažu ljudi iz žute mentalne institucije preko puta?
nah, nitko i ne pomaže.
Makar sam za noć vještica dobio lijepu inspiraciju od jedne osobe
Priča je danas napisana, objavim je kad je prepišem na pc.