Pa većina knjiga i filmova ima sranje priču.
Pa kad su lošaste.
Igre su baš još jedna nova razina lošosti priče. Mene najviše ljuti što većina devova ne kuži da im je priča naporno smeće i onda te tlači tokom cijele igre s zatupljujuće lošim dijalozima i napornim likovima, brutalno lošim voiceactingom, ubi bože "zapletima" ala Bioshock i slično.
Nije problem u samoj priči koliko u prezentaciji iste. Kad igre pokušavaju dočarati emocije kroz ultra stiff animacije i mrtve oči, stvari jednostavno ispadnu smiješne.
Mass efect mi ima ok priču, koju jedva možeš trpit jer su animacije likova totalno neuvjerljive. Witcher 2 isto tu negdje spada.
S obzirom na većinu igara da, ali su opet neuvjerljive.
Beyond ima brutalne ekspresije lica, šteta što je priča klasični gaming trash, kao i sve igre ikad uostalom.
Pa nema, ali je priča prezentirana i odglumljena bolje nego kod 99% igara na tržištu.
Najbolji RPG ikad je Planescape: Torment.
Bloodborne je zasad GOTY, jedino mu MGS V može konkurirati.
I dalje mrzim nedjelje i nedjeljni osjecaj.
Nikad nisam shvaćao ljude kojima ima razlike u danima. ''Eeee možemo se danas nalit, petak je.'' ''Ala štaš pit nediljon, šta će mi to''.
Ah da. Neki ljudi rade.
Dobar je pon. Bar imam posla.
Veselim se Wasteland portu na PS4 za koji mjesec.
I Planescape: Tides on Numenera je prva igra nakon par godina koju ću odigrat na PC-u.