Kada bi neko rekao bebi... dok je u utrobi svoje majke:

"Vani je svijet pun svjetlosti, sa visokim planinama, sa širokim morima, sa vijugavim ravnicama, sa cvjetnim vrtovima, sa potocima, sa nebom i zvijezdama, sa zasljepljujućim Suncem... i ti, svjestan svih tih ljepota, ostaješ zatvoren u ovoj tami..."
Kako ta beba još nije rođena... ignorira postojanje svih tih ljepota, ne bi povjerovala ništa. Tako i mi stojimo na ivici smrti. Zbog toga se plašimo.

Ali smrt ne može biti svjetlost, zato što je kraj svega.
Kako smrt može biti kraj nečega... što nema svoj početak?