Ako si odustao onda se nemoj žaliti.
A što da kažem. Uvjek sam se pokušavao uklopit. Ali sada sam jednostavno odustao od svega
"Dem white boyz be comin' over da sea!"-Indian chieftain
Biće bolje, mene su tukli cijelu osnovnu pa se više ni nesjećam tog
sad ti lezbe cuvaju ledja
What would I give to have lesbians watching my back
"Dem white boyz be comin' over da sea!"-Indian chieftain
Moram naglasavati.Izvorno postao croat1gamer
Izvorno postao W3DR4N
O isusati... tužno. Manly tears were shed.Izvorno postao CrazySmurf
Izvorno postao Kid A
bivati izopcen iz drustva nista ne znaci.siguran sam da imas bar 1-2 osobesa kojima si si dobar. ak nemas niti to,onda cekaj da odes iz sredine u kojoj se nalazis (osnovna,srednja) i pricekaj malo. ekipa ce ti doci sama od sebe,al ak ces cijele dane sjedit za kompom i nista ne radit,ne pomaknut se nigdje,nece ti nista doci samo od sebe. izadi van medu ljude,popij pivu dvije i bit ce bolje.
Priznajem, udrila me depresija. Ali sad je bolje, posebno zato što mi je (napokon) ozdravilo oko
"Dem white boyz be comin' over da sea!"-Indian chieftain
mislim da je stvarno vrijeme za jedan monolog. onak,taman sam pijan da bi vama,a i sam sebi rekao neke stvari a opet dovoljno trijezan da iste te stvari kolko toliko mogu napisat bez nekih prevelikih gresaka u tipkanju.
znaci zakljucio sam-zenski rod je nenormalno cudan. koji vam je prozor zene moje drage? previse estrogena? ne razumijem.
pred jedno pola sata sam se uistinu razocarao u zenski rod. vidio sam svasta; od kurvi,do raznih zenskih pickica,do wannabe kurvi,do zenski koje se samo trude bit atraktivno jer im je jebena shema odjebavat bilokojeg frajera koji im pride.
imam pitanjce na koje stvarno trebam odgovor: koliko treba da se ne preboli prekid? u how i met your mother jedan od lijekova (sto se vremena tice) jest: pola trajanja veze. al opet brijem da su u toj epizodi nes i spominjali o tome koje je pravo preboljenje,a ako nisu onda cu ja reci: bivsu ljubav prebolite tek u trenutku kada vam doleti nova. i za ovog mog zivota sam to stvarno fino iskusio na svojoj kozi.pa bar ako ja nisam to napravio...to je napravila ona. stvarno svaka ti cast draga moja; sa konja na magarca. dam se kladit da ces opet plakat onako kako si plakala onda kada sam te ja tjesio i kada si plakala na mojim rukama.a onda necu bit tamo da te tjesim. jer mi se neda. da,dreadlock...veliki jebeni romanticar je rekao da nece bezuvjetno voljeti neku curu. jebiga :S mislim,kome ja zapravo pricam nebuloze. da mi nije stalo do tebe,pa gluaco jedna brijem da niti nebi pisao svoju glupu sifru od forauma i isao pisat ovako nesto sto vec,budimo realni,izgleda dosta opsezno.
dobro,stvarno...kad pogledam dosta duboko u sebe; znao sam da ces opet biti s njim. cak i nakon mene. sve u redu,dam se kladit da cete se danas sutra zarucit,ozenit i imat puno plave djece koja ce biti veoma nabrijana na mamu i jako glupa na tatu. nema veze...nismo bili dobar par,moram zivjeti s tim. momentalno nemogu,naucit cu. mozda ne sutra,niti preksutra...al naucit cu. je jbg,to je zivot...znao sam.rekao sam ti da ces opet bit s njim.cekat ga.znao sam da ti vazan nisam bi u ovih 3/4 godine...al ajd,ak si bar na temelju mog slomljenog srca morala shvatit tko je ljubav tvog zivota...onda nek i dalje on bude ljubav za cijeli zivot.pa cete mozda jednog dana kad cete slavit faking 50 godisnjicu braka sjetit se mene koji je bio samo prokleti pijun u vasim zivotima i poveznica koja vam je omogucila da se "malo odmorite" jedan od drugog kako bi opet mogli bit zajedno...
Dosao sam do stola. Nisam mogao ne primjetiti da sjedis s njim. Prvi put ga vidim. Napetost sam mogao rezati nozem. Sjeo sam i pokusao te pogledati u oci. Vidio sam samo u nekoliko trenutaka,gledao sam tvoje smede oci pitajuci se vide li one mene na nacin na koji ja vidim njih. Nisam mogao ne primjetiti da me pogledavas,ili si to umisljam. Jesi li ti to sad gledala moj odraz u staklu? Moguce.
Kad je ustao od stola si pocela cesce dizati pogled sa knjige. Pocela si slusati lupanje vrata,vjerojatno osluskujuci kada ce se vratiti. Kada si cula lupanje vrata prvi put,spustila si glavu u potpuno podcrtanu knjigu. Nakon sto si shvatila da on nije jos izasao,pogledavajuci tko je izasao,okrenula si se prema meni i obratila si mi se.
U nasem kratkom razgovoru pokusao sam reci sto vise stvari,pitajuci se smijemo li razgovarati nakon sto se on vrati. Imala si milozvucan glas,iako je tisina a tvoje oci razgovarale su s mojima iako su u nekim trenutcima bile sramezljive. Oprosti na buljenju.
Kad je izasao i dosao do stola,pretali smo razgovarati zakljucavajuci nasu ogrmonu tajnu da smo ostvarili kontakt. Ubrzo potom otisao sam,pitajuci se hoces li imati problema jer si pricala samnom.
Vratio sam se.
Sve je bilo isto i ponovno sam ti osjetio miris.Iako si bila s druge strane stola osjetio sam ga kao da stojis jako blizu mene. Bilo je drugacije,napetije. razmisljao sam o trenutcima kada cu gledati u materijale a kad u tebe pitajuci se hoce li te smetati ako mi uhvatis pogled. Nekada sam ti nabzinu uhvatio odraz u staklu praveci se da gledam kako pada snijeg.
Odjednom si legla i okrenula glavu prema staklu.Dignuvsi pogled prema tebi,praveci se da opusteno promatram sto radis,uocio sam kako zapravo ne spavas nego gledas kroz prozor van. Pitao sam se dal gledanjem van zapravo preko stakla gledas u mene. To me uznemrilo jer sam znao da imas bolji pregled situacije i mozes primjetiti da te gledam. U ruci sam stiskao olovku,pazeci da je drzim ispod stola da je on ne vidi. Gorio sam od zelje da opet pogledam van ali sam se suzdrzao. Kad mu je zvonio telefon,morao je nestati nakratko. Iznenadio sam se sto si nakon njegova odlaska opet dignula glavu promatrajuci situaciju uokolo,kao da opet imas dopustenje za daljnju konverzaciju. Razmisljao sam o procesu upoznavanja kao bi u ovom trenutku to bilo sasvim logicno,ali opet uzasno neugodno. Takoder bi tada znala da sam iskoristavao situaciju kada njega nije bilo, kao da nesto skrivam. Tako da sam sutio. Kao i ti.
Ubrzo potom ste odlazili. Nisam znao koji je pravi tren za pozdrav,ali u jednom trenutku sam neugodno mahnuo. Srecom, niste vidjeli. Ni ti, a ni on. Pogledali smo se malo kasnije, klimnuli si i osmjehnuli.
I dalje ne vjerujem situaciji
jede mi se burek od mesa
nema ga niđe
jad
tuga
plač
hvala dania,mislio sam da nitko ne cita ove moje jadikovke
Evo, i ja bi probo
Toliko ideja mi se vrzma po glavi... što ako su glavni likovi gangsteri... to je to... gangsteri koji pljačkaju banku, prolaze kroz pakao dok drže taoce i onda jedan ubije drugoga jer se polakomio za novcem...
Hm, ne. Ne sviđa mi se.
A ako su glavni likovi zapravo zastupnici u parlamentu, i mi promatramo jedno njihovo zasjedanje i zakulisne igre...
Ne, ne, ne.
Nije to. Nešto mi stalno klizi kroz ruke... Obećao sam da ću imati nove materijale do ponedjeljka, a sad se ne mogu natjerati da napišem niti slova. Možda bi trebao pokušati pisati olovkom... Ne znam gdje je. Negdje pod svim ovim smećem pretpostavljam.
Toliko ideja u glavi, a ja se ne mogu natjerati da zapišem išta...
Život je teži otkada moja muza ne razgovara samnom. Odnosno, otkad ja ne razgovaram s njom. Potpuna viskoznost vremena je prisutna, otkako nema više naših razgovora...
Još ih se uvijek sjećam, opijajući, intoksificirajući, opuštajući. Istina, bila je prekrasna, ali iza ekrana računala to više nije bilo bitno, samo su riječi bile bitne. Samo su riječi bile izmjenjivane. Uvijek me znala iznenaditi, ozlojediti, rastužiti, usrećiti na tisuće načina. Riječ za riječi, rečenica za rečenicom, sati su tako prolazili, a ja sam plutao pokraj ružičastih oblaka blaženstva pišući svoja najbolja djela. Platonska ljubav 21. stoljeća... Koliko mi je ljudi reklo kako izgledamo stvoreno jedno za drugo, koliko smo to puta odbacili sa smijehom... Istina je iako će je možda jednog dana netko više voljeti, nitko ju nikad neće trebati kao što sam ju ja trebao, kao što je još uvijek trebam.
Vrijeme više skoro i ne dodiruje moje postojanje, nestalo je one energije koja ga je tjerala da prolazi, svaka sekunda se razvlači sve više i više. A ja sve više i više razmišljam. Što duže razmišljam, svjestniji sam činjenice da sam bio ovisnik. O njoj, njenoj pažnji, njenom pogledu, svemu.
A onda sam odlučio da je dosta, nisam mogao dopustiti da provedem više vremena u tom opijenom neznanju. Primjetio sam da su godine prošle dok sam ja sanjario snove koje je ona stvarala.
I što sada? Ništa, lošiji sam pisac, moje umijeće vene iz dana u dan, no ne žalim. Barem, sam slobodan.
Sensei replied, what is your woman?
Is she just a container for the child...
This great, pink matter
Cotton candy Majin Buu....
čita se čita baš s guštom..zato što se nađeš u situaciji kao i svi mi i imaš slične poglede na to..popizdiš, umireš iznutra a izvana si "cool"..jbg ima nasIzvorno postao Dreadlock
[center:3tos7q3q]Intel Core 2 Quad Q6600 @ 2,4 GHz
2 GB 800 MHz RAM
ATI Radeon HD4650 1GB RAM
Blago onome tko zna da ne zna, a hoće znati =)
**** me I'm famous[/center:3tos7q3q]
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa kako samo znam zakomplicirati, zajebati stvari to je preeeestrašno jbt -.-
[center:3tos7q3q]Intel Core 2 Quad Q6600 @ 2,4 GHz
2 GB 800 MHz RAM
ATI Radeon HD4650 1GB RAM
Blago onome tko zna da ne zna, a hoće znati =)
**** me I'm famous[/center:3tos7q3q]
Vjerovao sam u sudbinu jedno vrijeme. Sjecam se tog vremena; sreca,veselje,plesanje po ulicama,skakutanje uokolo i apsolutna zaludenost tim prekrasnim osmjehom kada ti se priblizava u tramvaju na kojeg si trcao kako bi stigao.
Sve je bilo apsolutno sudbinski, totalno si uvjeren da ce se nesto dogoditi i da ce ti ta ista sudbina omoguciti da se to ostvari.
a onda se razocaras...bari uokolo, bari pred tobom iako radis toliko stvari da bi bio sto blize njoj. ispitujes sam sebe jesi li normalan pogotovo u trenutku dok se vozis u katamaranu kako bi proveo bar malo vremena s njom dok ste bili odvojeni. nemozes podnjeti odvojenost i pokusavas doci do nje. razocaravas se isti taj dan, ali znas da ti to nije toliko bitno jer se stvarno dogodila nemoguca situacija- da ti je netko rekao prije godinu dana da ces biti s njom na klupi na rivi i gledati izlazak sunca, rekao bi mu da je idiot. ali to se dogodilo...kako smjesna situacija.
no nema veze, ljeto zavrsi- ona se nastavi ponasati na razne nacine koje ne odobravas, na nacine koji te udaljavaju od pomisli da bi to moglo biti to. stalno si tuzan i potisten.
a onda jednom imate razgovor koji nikada neces prezaliti. sto se moglo dogoditi da si joj rekao da ti se svida? mogao si to reci. ali ne, lagao si i usrao sve... mozda si upravo od tog trenutka mogao poceti zivjeti u bajci, a mozda je upravo taj dogadaj promjenio ostatak tvog zivota tako da on bude bolji?
mjesec dana kasnije- ona se zaljubi vise nego ikad, pocne hodat sa frajerom koji je,budimo realni, pravi za nju.
hoda s njim vec godinu i pol, a ti jos nekako patis za njom iako si u meduvremenu bio u vezi s njenom frendicom...presmjesno.
sto je to sudbina? nekad se pitam postoji li...mozda mi jednostavno nije bila sudena,iako je cijela prica oko naseg upoznavanja bila i vise nego sudbinska. vjerovao sam da sam ispao iz nekog filma, iz nekog paralelnog svijeta...nisam vjerovao da se to sve dogada.
mozda je upravo to kada ti nisam priznao koliko sam zatreskan u tebe- tebi promjenilo sve. da si slucajno, cudnim cudom, htjela biti samnom...vjerojatno sada nebi bila sa svojim sadasnjim deckom, koji ce vrlo vjerojatno biti i tvoj buduci suprug. sto mi uopce nebi bilo toliko zao jer ste savrseni. iako priznajem, nije mi lako to gledati. sto sam pricao...da, mozda je to sudbina- to sto si ti onda zavrsila s njim. tko zna bili mi bili savrseni, mozda bi mi bilo jos gore nego je sada. no nemogu pobjeci od toga da u svakoj trazim tebe. nemogu pobjeci od toga da, od prvog trenutka kada sam te vidio, ostajes moja tiha patnja koja kuca svako malo i vraca se.
neznam kako da zavrsim
jednom dotaknes dno. znas ono; nista neide kako spada. sranja posvuda- sranja doma, sranja medu prijateljima, sranja na faksu da ne spominjem sranja u ljubavi i medu zenama. sto je njima? zasto ima toliko zena koje su tako lake i koje jednostavno nemaju morala?
zasto takve zene postoje? zasto postoje takvi muskarci?
zasto nemozemo zivjeti u svijetu gdje bi se placalo s ljubavi, gdje bi si ljudi medusobno pomagali i medusobno gradili nesto bolje?
siguran sam da bi tako bilo ljepse. muskarci bi znali cijeniti ono sto imaju a ne uzimati te stvari zdravo za gotovo.
sto se dogada sa ovim svijetom? svakim danom sve vise shvacam kako se zivot svodi na to kako nekoga sjebati i na koji nacin. ljudska priroda je tako prokleto pokvarena da je to neistina.
takvi ljudi nemogu osjetiti ljubav, nemogu vidjeti ono sto bi im promjenilo zivote. covijeku koji je svoj zivot promjenio i zivi po iskvarenim vrijednostima nemozes objasniti da to sto radi nema smisla i nije ono sto bi ga moglo ispuniti. vjerujte, probao sam.
zasto pisem ova sranja? zasto sam sebi utuvljujem u glavu kako ce stvari biti bolje. realno, gore od ovog na neki nacin nemoze. kad padnes na dno, mozes se samo penjati gore. ali jebiga, jos nisam siguran koliko duboko sam pao i hocu li nastaviti padati.
stvarno nemam vise inspiracije. nema vise sile. covijek sam stvara svoju srecu i sam oblikuje zivot. nazalost u takvom svijetu zivimo
kazu mi da sam vjecito nostalgican. cudna je to situacija. da, u nekim trenucima bas znam biti vjecito nostalgican. odjelio sam svoj zivot na neke etape. znate ono, kao dijelovi u povijesti; kameno doba, srednji vijek, najnovije doba... tako je i kod mene. moj zivot ima djelove koji imaju svoja imena. obicno imena doba nose neki dogadaji al obicno su to djelovi posveceni djevojkama s kojima nikada nisam bio.
smjesno je doduse kako sa svojih 21 godinu mogu nabrojati samo dvije cure u koje sam bas bio istinski zaljubljen. a niti jedna od njih nije moja bivsa djevojka. od kad sam bio sa svojom prvom curom (sa nekih 19 godina recimo), pocinju moji pravi problemi. tad zapravo dozivljavam neki twist koji mi zadaje samarcinu svakog jutra kad se probudim. dan danas, vise od godinu dana nakon prekida upravo razmisljam o tome kako sam prije toga bio bezbrizan. i zato vjerojatno nije bas za pamcenje.
bas tako, razmisljam o jednoj djevojci u koju sam bio zaljubljen pred par godina. posvetio sam joj i brojne monologe upravo i u ovoj temi. glupo je kad mlada osoba bas zapne za neku curu/decka i nemoze preboliti neke stvari koje su se dogadale u proslosti. nemogu ni ja, jesam li mogao postici puno vise nego sto imam sada? sto se moglo dogoditi? to su neka pitanja koja me cesto muce, kojih se cesto sjetim.
vjecno sam nostalgican upravo zbog tih stvari. opcenito te spike "joj ima decka bu hu" i takva sranja me podsjecaju na srednju skolu kad je izlika "ona ima decka" bila zapravo znak u glavi "ima decka, jebeno, sad cu bit tuzan i jadan tako da nemoram skupit muda da joj pridem". no jebiga, situacija je takva.
kad nemam vise ideje, prestajem pisat. trenutno nisam preponesen emocijama, ali eto, bacam stvari iz glave. no moram shvatiti da zivjeti u nostalgiji znaci ne zivjeti. nema smisla ako cu stalno bit nostalgican za nekim dalekim vremenom koje se nece vratiti. ziviti u nostalgiji znaci propustati nove stvari. jednu od ove dvije djevojke upoznao sam pred 2 godine i za tim razdobljem sam i dalje nostalgican. ona sad, naravno, ima decka. iako me zivciraju srednjoskolske spike, nebi imao dovoljno muda da razaram veze. takav nisam. sve sto mi preostaje je nostalgija. a nostalgija preostaje upravo iz razloga sto mi od nje nista drugo ne ostaje. i dok mogu upoznavati i najbolje cure koje hodaju planetom, ona ce uvijek za mene biti "pravija" od ostalih. tako to ide nazalost. to je los nacin razmisljanja, ali opet toliko ispravan.
ovo zaista nema smisla al kad sam vec toliko napisao evo