lupetanja jednog recenzenta

[Gwin]

ko zna, zna. ko ne zna, pišem za vidi već tri godine..

naletio sam na jedan tekst kojeg su mi odbili objavit. prije godinu dana.
pa rekoh, da ga podijelim tu s vama..
onak.. iz dosade. malo je izvučen iz konteksta ostatka sadržaja, ali...

Zakaj baš meni?


Imali smo savršen plan za subotu poslijepodne. Meksička klopa za ručak, kasnije koji „board game“, sve skupa popraćeno sa omiljenim prehrambenim proizvodom čija etiketa tvrdi da je „zakon“. U međuvremenu, dok cure pospreme stol i operu suđe, nas dvojica ćemo rastavit njegov komp na brzinu, očistit hladnjak i zamijenit matičnu ploču. Cure nisu oprale suđe, igrale su „jamb“. Mi nismo zamijenili ploču, odnosno, da budem precizniji, zamijenili smo je pet puta.
A sve je počelo tako jednostavno. Kupio sam frendu za rođendan jednu mainstream Radeonku jer više nisam mogao slušat jadikovke da sve igre igra kao „slideshow“ na svojoj staroj nVidiji koju je davno trebao umirovit. Naravno da je gospodin Murphy gurao prste i da se komp nije htio upalit. Presuda je bila „naravno, krama napajanje od 220W“. Donesem ja i novo napajanje, al i dalje ništa. S obzirom da mi se baš ne piše mail u AMD sa tekstom „Draga AMD, mi kupila vaš proizvod. Vaš proizvod ne radila“ nabavim ja i tri rabljene (da ne bih slučajno išao kupovat novu s775 ploču) matične ploče. Od kojih jedna ne radi uopće, druga se odbija upalit jer napajanje ima samo 4pinski cpu konektor, a ne 8pinski, a treća je bila moja greška. Već vidno frustriran sam uzeo ploču koja koristi DDR3 memoriju umjesto DDR2. Koju naravno nismo imali.. pa smo na kraju isprobali sve skupa i vratili natrag na staro. Dok ne donesem normalnu ploču.
Čemu cijeli ovaj uvod? Zato što nam gospoda iz trgovine gdje sam kupio grafu nisu htjeli zamijenit proizvod. Jer se frend i ja nismo vidjeli deset dana pa je protekao onaj rok za povrat robe u trgovinu, a neće mi je zamijenit za neš drugo u garantnom roku jer je grafa ispravna. Sve, ali apsolutno sve komponente su ispravne, ali greška u kompatibilnosti proizvoda nije problem trgovca..
Dobro, možda nije kriv trgovac, ali sigurno nisam kriv ja kao krajnji korisnik. Prodali ste mi proizvod koji ne radi u mom specifičnom slučaju. Grafa radi u starijoj ploči, jača grafa od ove radi u frendovoj ploči. Sve komponente podržavaju potrebne standarde. Nisam ga ja dizajnirao. Ali ne.. to je moj problem.. sad molim boga da će netko na forumu iz nekog razloga mijenjat grafu pa da mu uvalim ovo i kupim drugu.
...
Kad smo kod velikih firmi, vratio mi se šef. Sa Computexa. Donio čovjek pun laptop informacija o novim proizvodima. Poput prijenosnog desktop kompa sa tri sklopiva 17“ monitora.. hmm, baš, stvarno prijenosno. Ili ogromni 65“ touchscreen.. mda.. 165cm dijagonale ispred koje moram stajat? Kao da glumim glavnog suca na teniskom terenu i mašem glavom lijevo desno. Ali ovaj put moram mahati i rukama. Ono šta nije donio su slike hostesa sa štandova. Onak, biseru, pa to je za većinu jedini bitni razlog zakaj se ide na Autoshow i Computex.


Glavna priča cijelog Computexa je bila oko tableta (ne onih koji se piju, nego onih koje držimo u rukama i čitamo digitalne novine s njih). Sedam ili deset incha, najčešće u widescreen formatu, sa sve više jezgri. Ajde, još mi je nekako i jasno da je bitno imati što više procesorske snage, da bi vam igre išle glađe, i da bi taj cijeli doživljaj bio ugodniji. Ali tko zaista koristi jedan takav tablet za igranje? Baterija se isprazni dok pogledamo intro, a pokreti se kontroliraju preko žiroskopa pa izgledamo kao da u cirkusu pokušavamo balansirat jaje na tacni. Premali su za neki pravi posao, a ono najbolje je da se s njih u većini slučajeva uopće ne može telefonirati. Da, istina, možemo se spojit na net i nazvat nekoga preko Skypea. Pod uvjetom da imate uređaj koji ima SIM karticu i flat rate paket, jer je WLAN pokrivenost u Hrvata još u pelenama. Da budemo na čisto, ja sam ponosni vlasnik SE Xperie X10. Koju sam uredno rootao, flashao „custom firmware“ da bi konačno radila onak „kak se zapoveda“ i naravno, tijekom procesa izgubio garanciju. I igrao sam se.. puna tri dana. Nakon toga je to postalo zamorno jer imam pravi komp doma, sa pravim igrama. A sa Xperie sad zovem i šaljem poruke.. inovativno jelda, nisam ni znao da se to može s mobitela.
...
Kad smo kod igara, Duke Nukem Forever je konačno vani. Cijela jedna generacija dinosaura je mogla ponovno izumrijeti koliko im je trebalo da naprave igru. Ne znam još jel čemu, dovršavam Witchera2 koji je doslovno pomeo svu moguću konkurenciju. Em je riječ o jednom od najboljih RPGa ikad, posebno u usporedbi sa razvikanim DragonAge2, em je vizualno valjda najdorađenija igra trenutno na policama. Sorry Crytek, ovak treba izgledat engine.. Kad smo kod Đuke, moram podsjetit da još jedan „blast from the past“ dolazi ovo ljeto. Croteam je u tišini radio i sad su se konačno oglasili sa novim Serious Samom. Koji je, gle čuda, „prequel“, ali po gameplayu bude onaj stari Sam. Ja, puška i horde neprijatelja koje sam Mental zna odkud dolaze. Bez skriptiranih sekvenci, prolaska kroz točno onaj dio mape (khm, Medal of Honor) i penjanje na točno onaj dio zida koji je developer zamislio (khm, Bulletstorm). Ne, SS3 će imat bjesomučno naganjanje u 16player-coop modu gdje rakete i laseri lete u svim mogućim smjerovima dok Sirian Warbull juriša na vas. I onda se pojavi neki biser i pita „zašto su oni radili takvu igru kad takva igra već postoji i zove se DukeNukem?“. Ti si sigurno CoD igrač? Jel? I igraš ga na svom PS3? Eto, nije ni čudo da nemaš pojma kaj je Serious Sam jer očito imaš 15 godina.. za vas su ga radili.. jer je očito da vam se može podvalit ista igra sa drugim bojama i level dizajnom ali sa promijenjenom brojkom iza. U osam godina ste dobili osam igara.. ko EA i njihov Need for Speed..

[Gwin]

i još jedan..
isto odbijen..

Igre, ne igrice..

Kad zabava preraste u zaradu



Sjedimo jedno jutro, nakon neprospavane noći, nas trojica za stolom i raščlanjujemo utjecaj Tesle na računalni svijet. I ne.. nije to što mislite, nismo ispucavali višak kemije iz organizma. Igrao se Runebound do sitnih jutarnjih sati. Neupućeni, slobodno možete Googlat, nije sramota ne znat sve board gameove. Daklem, dva okorjela gamera tridesetih godina, koji su na ovaj ili onaj način bili povezani ne samo sa igranjem nego i stvaranjem računalnih igara. Onaj treći nije gamer, ni pod razno, ali je po struci i zanimanju usko vezan uz računalnu industriju.
Uglavnom, hoću tipu nešta demonstrirat i pitam ga jel igrao "The Witcher". I dobijem nonšalantni odgovor "znaš, ja sam ti na poslu cijeli dan za računalom pa nemam volje doma igrat igrice". I u prvi tren prijeđem preko toga, oke, svakom njegovo. Kolega gamer ga je zato uočio i suptilno ispravio "igre, ne igrice". Da bi s druge strane stola odjednom doletjela kontra "ne, za mene su to igrice jer nemaju smisla niti ikakvu vrijednost..." Naravno da je diskusija prerasla u punokrvnu raspravu, no nećemo u detalje..

Ono šta je ovdje bitno je tretman koji računalne igre imaju u široj populaciji, na globalnoj razini. I pitanje koje si svi moramo postaviti "kada točno igrica postaje igra? gdje je distinkcija?"
Jer ne pričamo o šahu, mlinu ili dami. Svatko od nas može izrezati 8x8 ploču, obojati kvadrate u dvije boje i iskemijati 32 čepa od popularnog gaziranog pića na bazi limuna (obzirom da ja ne smijem navest kojeg jer bi to bila reklama, ima ih desetak, odaberite si sami jedan ) i na njima flomasterom napisati oznake šahovskih figura. No, koliko nas zapravo može sudjelovati u razvoju jedne računalne igre?
Da bi se moglo napraviti jednu računalnu igru, nije potrebno samo poznavanje korištenja računala. Nije problem nabacati hrpu tekstura i napraviti program koji će raditi željeno. Problem je napisati taj program tako da ga može pokrenuti bilo koje prosječno računalo, a ne samo zvijeri za koje je potrebno istresti pet prosječnih plaća. A za to je potrebno jedno intimno poznavanje rada računala, kako softverski, tako i hardverski. A to znači godine iskustva i/ili godine školovanja. U svakom slučaju u to je uloženo puno truda i beobrazno je nečiji trud omalovažavati umanjenicom. Kao da kažemo za Shakespeara da je spisateljčić..
Argumenti poput "ali to je i dalje komad softvera bez neke dublje vrijednosti.." su besmisleni. Šta znači bez vrijednosti? Ne želim ulaziti u metafizičke rasprave oko toga šta tko vidi u računalnim igrama. Ovaj put ću se koncentrirati samo na literarnu vrijednost igara. Konkretno na dva popularna RPG naslova ; Mass Effect i The Witcher. Oba višestruko nagrađivana zbog kvalitete interakcije i imerzivnosti u priču. Što je postignuto dijalozima unutar same igre. A da bi se postigla kompleksnost i sloboda razvoja glavnog lika, bilo je potrebno napisati sva moguća račvanja razgovora i odgovora. I to ih napisati da imaju smisla i funkciju. Što u slučaju Witchera znači preko 22.000 linija napisanog i nasnimljenog teksta. Pričamo o tisuću kartica teksta. Čisto za usporedbu, bilo koja knjiga u popularnoj Harry Potter seriji ima manje teksta. S time da je ovdje pričamo o dijalogu, ne o opisu pejzaža. Mass Effect 2 je otišao korak dalje. Za potrebe igre angažirano je 90 glumaca koji daju glasove za 546 različith likova, sa ukupno 31.000 linija dijaloga. Otprilike dovoljno dijaloga za podijeliti na 15-20 filmskih scenarija.
Meni osobno, dijalozi u Witcheru imaju daleko više smisla nego neki hvaljeni hrvatski autori. Ajde, neću reć da su u rangu jednog Krleže, ali sigurno ne zaslužuju da ih se tretira kao smeće. Umanjenicom..

Igrica je nešto što netko napravi u jednom poslijepodnevu između ručka i večernjeg hakla s dečkima. Ali kad jedan ogromni Sony zaposli 132 osobe na nekoliko godina i investira u njih preko 40 milijuna dolara (da, dobro ste vidjeli, nisam promašio cifru, 44 milje baksa da budemo precizni) ne možemo više pričati o igricama.
Trenutno najpopularnija mrežna igra na svijetu, ultra-turbo-mega-hiper-imalijoškojipridjev-popularni World of Warcraft je prema Activison-Blizzard podacima od početka ove godine na 11.5 milijuna pretplatnika. Sa 15 dolara mjesečne pretplate, pričamo o 170 miljuna dolara mjesečno. Odnosno okruglih dvije milijarde dolara godišnjeg prihoda. Kad odbiju operativne troškove i porez, ostane im 1-1.5 milijardi (s time da sam tu dosta liberalan sa porezima) američkih dolara. Koliki je ono planirani deficit u hrvatskom državnom proračunu? Ah, da.. devet milijardi ... kuna.. Taman da se pokrijemo. Naravno, nikako ne smijemo zaboraviti da je tih 11.5 milijuna korisnika moralo kupiti orginalni primjerak igre sa dvije ekspanzije, ukupna cijena kojih se vrti oko tisuću kuna. A onda tome dodamo da Activision-Blizzard pod svojim okriljem ima još nekoliko franšiza poput Diablo, kojem se čeka treća inkarnacija, Starcraft, čija druga epizoda dolazi ove godine, Call of Duty: Modern Warfare 2, kao najprodavanija igra za konzole prošle godine. Možete li pogoditi kamo to penje njihov utržak? Na suludo vrtoglavih 4.28 milijardi dolara.
Još uvijek pričamo o igricama, ili o biznisu?
Kad smo kod Starcrafta, riječ je o igri koja je pokrenula pravu revoluciju zahvaljujući opčinjenim južnokorejancima. Doguralo je do toga da je južnokorejski vrhovni sud proglasio virtualni novac i predmete stečene u igrama jednako vrijednim kao i stvarni, onaj papirnati, novac. Pod argumentom da je za njegovu zaradu uloženo nečije vrijeme i trud. Povukli su paralelu sa glazbom i filmom. I jedno i drugo je digitalni zapis na nečijem mediju. S obzirom da je trgovina virtualnim dobrima u Koreji posao od milijarde dolara godišnje, sad će fino ubirat 10% poreza na takve transakcije..
Zašto bi Cameronov Avatar imao veću vrijednost od mojeg +4 Unholy Bastard Sworda? Ionako je cijeli Avatar rađen na računalu.. samo malo većem.. ali za razliku, njega ne zovemo filmićem.

[Hexfire]

Već je hrpa tinte prolivena oko tog igre ili igrice, što mene osobno ne smeta previše. Prvenstveno jer većina koristi riječ igrica čisto iz navike, ne zbog omalovažavanja svega što je potrebno da bi neka igra nastala. Ostalo je istina. Ljudi nisu ni približno svjesni koliko sredstava uopće treba da se napravi igra/igrica, a još manje kolika lova se vrti u tom biznisu. A bome većina nije ni svjesna koliko su igre danas napredne.

[Niko Bellic]

Ovaj drugi sam vec negdje citao. Jesi siguran da nije vec negdje objavljen?

[Devil Dog]

Bilo u Gameplayu nešto slično prije dosta godina.

[Gwin]

@niko.. možda sam već postao negdje tu na forumu.. no idea.. s obzirom koliko sam dugo tu, nije čudo da zaboravljam

@devil dog. zato i nije objavljeno. jer se tema proteže svako malo, u svim IT časopisima.. no kako velim.. trebalo je bit dio nečeg većeg, ali se na kraju odustalo od projekta

[IGoR_2803]

ej, molim dopuštenje da ovo zakačim kao note na fejsu, naravno s izvorom, tak da začepim gubice svim eventualnim skepticima i redovnim dušebrižnicima za kojeg su igre igrice...

[Gwin]

ofskroz. sam ti kači.. možeš me uredno i tagat na fejsu

[Aerial]

Sviđa mi se ona statistika o tekstovima u igrama.
Usput, nisam siguran, ali jel trenutni rekorder Fallout: New Vegas po pitanju količine teksta u igrama?

Ne znam kako je nadmašio neki tamo Planescape Torment

[Karlo_from_Bjelovar]

ej, molim dopuštenje da ovo zakačim kao note na fejsu, naravno s izvorom, tak da začepim gubice svim eventualnim skepticima i redovnim dušebrižnicima za kojeg su igre igrice...

igrice!!!1

oh maj gad! meni je to ispravljanje ljudi kao kad netko jede, drzi vilicu u lijevoj, noz u desnoj, ali kad odreze zalogaj spusta noz, prebacuje vilicu u desnu, pika i metne u usta, a ti ga krenes jebat u mozak eto tek tako, iako mu je to vec vjerojatno 100 ljudi reklo i vjerojatno više počne rejđat u sebi svaki put kad mu to netko spomene ali iz pristojnosti to ne pokazuje. (nepotreban note: a covjek je vec odrastao, a ne dijete od 7 godina - kad bi ga to trebalo naučit kak spada. razmisljao sam par min koji primjer da uzmem). poanta? bezvezno ispravljanje brijača koji se osjecaju super i bezveze osjecaju omaloženo. totalno bez razloga.

to što netko neku <igru> rađenu više godina od strane tko zna kolikog broja ljudi nazove <igricom> joj uopce ne umanjuje važnost i trud uložen u nju. to je samo glupa riječ, meni potpuno istog značenja, bez obzira što je gramatički umanjenica il sta vec.

nhf bitte.


btw glup sam primjer uzeo, al nije bitno, valjda ste shvatili. idem učit. poz hf xd

[Aerial]

Vilica u lijevoj
INDOKTRINACIJA

[Arbiter of Change]

oh maj gad! meni je to ispravljanje ljudi kao kad netko jede, drzi vilicu u lijevoj, noz u desnoj, ali kad odreze zalogaj spusta noz, prebacuje vilicu u desnu, pika i metne u usta, a ti ga krenes jebat u mozak eto tek tako, iako mu je to vec vjerojatno 100 ljudi reklo i vjerojatno više počne rejđat u sebi svaki put kad mu to netko spomene ali iz pristojnosti to ne pokazuje. (nepotreban note: a covjek je vec odrastao, a ne dijete od 7 godina - kad bi ga to trebalo naučit kak spada. razmisljao sam par min koji primjer da uzmem)..

Tako se zapravo jede.

[Karlo_from_Bjelovar]

toliko ste me strollali da sam ekčkli ošao u kuhinju po nož i vilicu da provjerim.

[Sonic_Moronic]

bonton je bulšit

[Gwin]

@karlo..

znači za shakespeare je pristojno reći da je spisateljčić?
za van gogha da je slikarčić?
ili za w.allena da je režiserčić?

[cham3leon]

Da je narod ikad jednom standardno koristio te umanjenice, bila bi ista stvar ko sa "igricama".

[Sonic_Moronic]

Ljudi još uvijek smatraju da su igre nešto što jedan lik napravi u svojoj sobi sjedeći za kompom, pa ono.

[Marvin OCX]

i još jedan..
isto odbijen..

Igre, ne igrice..

Kad zabava preraste u zaradu



Sjedimo jedno jutro, nakon neprospavane noći, nas trojica za stolom i raščlanjujemo utjecaj Tesle na računalni svijet. I ne.. nije to što mislite, nismo ispucavali višak kemije iz organizma. Igrao se Runebound do sitnih jutarnjih sati. Neupućeni, slobodno možete Googlat, nije sramota ne znat sve board gameove. Daklem, dva okorjela gamera tridesetih godina, koji su na ovaj ili onaj način bili povezani ne samo sa igranjem nego i stvaranjem računalnih igara. Onaj treći nije gamer, ni pod razno, ali je po struci i zanimanju usko vezan uz računalnu industriju.
Uglavnom, hoću tipu nešta demonstrirat i pitam ga jel igrao "The Witcher". I dobijem nonšalantni odgovor "znaš, ja sam ti na poslu cijeli dan za računalom pa nemam volje doma igrat igrice". I u prvi tren prijeđem preko toga, oke, svakom njegovo. Kolega gamer ga je zato uočio i suptilno ispravio "igre, ne igrice". Da bi s druge strane stola odjednom doletjela kontra "ne, za mene su to igrice jer nemaju smisla niti ikakvu vrijednost..." Naravno da je diskusija prerasla u punokrvnu raspravu, no nećemo u detalje..

Ono šta je ovdje bitno je tretman koji računalne igre imaju u široj populaciji, na globalnoj razini. I pitanje koje si svi moramo postaviti "kada točno igrica postaje igra? gdje je distinkcija?"
Jer ne pričamo o šahu, mlinu ili dami. Svatko od nas može izrezati 8x8 ploču, obojati kvadrate u dvije boje i iskemijati 32 čepa od popularnog gaziranog pića na bazi limuna (obzirom da ja ne smijem navest kojeg jer bi to bila reklama, ima ih desetak, odaberite si sami jedan ) i na njima flomasterom napisati oznake šahovskih figura. No, koliko nas zapravo može sudjelovati u razvoju jedne računalne igre?
Da bi se moglo napraviti jednu računalnu igru, nije potrebno samo poznavanje korištenja računala. Nije problem nabacati hrpu tekstura i napraviti program koji će raditi željeno. Problem je napisati taj program tako da ga može pokrenuti bilo koje prosječno računalo, a ne samo zvijeri za koje je potrebno istresti pet prosječnih plaća. A za to je potrebno jedno intimno poznavanje rada računala, kako softverski, tako i hardverski. A to znači godine iskustva i/ili godine školovanja. U svakom slučaju u to je uloženo puno truda i beobrazno je nečiji trud omalovažavati umanjenicom. Kao da kažemo za Shakespeara da je spisateljčić..
Argumenti poput "ali to je i dalje komad softvera bez neke dublje vrijednosti.." su besmisleni. Šta znači bez vrijednosti? Ne želim ulaziti u metafizičke rasprave oko toga šta tko vidi u računalnim igrama. Ovaj put ću se koncentrirati samo na literarnu vrijednost igara. Konkretno na dva popularna RPG naslova ; Mass Effect i The Witcher. Oba višestruko nagrađivana zbog kvalitete interakcije i imerzivnosti u priču. Što je postignuto dijalozima unutar same igre. A da bi se postigla kompleksnost i sloboda razvoja glavnog lika, bilo je potrebno napisati sva moguća račvanja razgovora i odgovora. I to ih napisati da imaju smisla i funkciju. Što u slučaju Witchera znači preko 22.000 linija napisanog i nasnimljenog teksta. Pričamo o tisuću kartica teksta. Čisto za usporedbu, bilo koja knjiga u popularnoj Harry Potter seriji ima manje teksta. S time da je ovdje pričamo o dijalogu, ne o opisu pejzaža. Mass Effect 2 je otišao korak dalje. Za potrebe igre angažirano je 90 glumaca koji daju glasove za 546 različith likova, sa ukupno 31.000 linija dijaloga. Otprilike dovoljno dijaloga za podijeliti na 15-20 filmskih scenarija.
Meni osobno, dijalozi u Witcheru imaju daleko više smisla nego neki hvaljeni hrvatski autori. Ajde, neću reć da su u rangu jednog Krleže, ali sigurno ne zaslužuju da ih se tretira kao smeće. Umanjenicom..

Igrica je nešto što netko napravi u jednom poslijepodnevu između ručka i večernjeg hakla s dečkima. Ali kad jedan ogromni Sony zaposli 132 osobe na nekoliko godina i investira u njih preko 40 milijuna dolara (da, dobro ste vidjeli, nisam promašio cifru, 44 milje baksa da budemo precizni) ne možemo više pričati o igricama.
Trenutno najpopularnija mrežna igra na svijetu, ultra-turbo-mega-hiper-imalijoškojipridjev-popularni World of Warcraft je prema Activison-Blizzard podacima od početka ove godine na 11.5 milijuna pretplatnika. Sa 15 dolara mjesečne pretplate, pričamo o 170 miljuna dolara mjesečno. Odnosno okruglih dvije milijarde dolara godišnjeg prihoda. Kad odbiju operativne troškove i porez, ostane im 1-1.5 milijardi (s time da sam tu dosta liberalan sa porezima) američkih dolara. Koliki je ono planirani deficit u hrvatskom državnom proračunu? Ah, da.. devet milijardi ... kuna.. Taman da se pokrijemo. Naravno, nikako ne smijemo zaboraviti da je tih 11.5 milijuna korisnika moralo kupiti orginalni primjerak igre sa dvije ekspanzije, ukupna cijena kojih se vrti oko tisuću kuna. A onda tome dodamo da Activision-Blizzard pod svojim okriljem ima još nekoliko franšiza poput Diablo, kojem se čeka treća inkarnacija, Starcraft, čija druga epizoda dolazi ove godine, Call of Duty: Modern Warfare 2, kao najprodavanija igra za konzole prošle godine. Možete li pogoditi kamo to penje njihov utržak? Na suludo vrtoglavih 4.28 milijardi dolara.
Još uvijek pričamo o igricama, ili o biznisu?
Kad smo kod Starcrafta, riječ je o igri koja je pokrenula pravu revoluciju zahvaljujući opčinjenim južnokorejancima. Doguralo je do toga da je južnokorejski vrhovni sud proglasio virtualni novac i predmete stečene u igrama jednako vrijednim kao i stvarni, onaj papirnati, novac. Pod argumentom da je za njegovu zaradu uloženo nečije vrijeme i trud. Povukli su paralelu sa glazbom i filmom. I jedno i drugo je digitalni zapis na nečijem mediju. S obzirom da je trgovina virtualnim dobrima u Koreji posao od milijarde dolara godišnje, sad će fino ubirat 10% poreza na takve transakcije..
Zašto bi Cameronov Avatar imao veću vrijednost od mojeg +4 Unholy Bastard Sworda? Ionako je cijeli Avatar rađen na računalu.. samo malo većem.. ali za razliku, njega ne zovemo filmićem.

Slazem se sa svime navedenim... Ali. Ja,ti on,ona ili oni kada kupujemo igru,film ili knjigu ne kupujemo trud. Kupujemo proizvod. Boli me kita koliko je kostao neki mobilni aparat kog sam kupio jer ako je neispravan ja ga vracam nazad. Isti tretman ima i visemilijumski film. To je zakon potrosaca kog proizvodjac mora biti svestan i prihvatiti rizik da mu godine truda neko nazove igricom. Veliki broj igara koje su kostale ogromne pare su cisto smece. Realno. Trud proizvodjaca nastranu kad mu je krajnji produkt tog truda smece. Treba ga razapeti a ne razumjeti. I da postoji obostrano razumijevanje potrosaca i proizvodjaca najljepsi kraj tog sukoba bi bio isti.

[Karlo_from_Bjelovar]

@gwin: spisateljcic nije "ustaljena" rijec tak da mi to nije bas za usporedbu... jbg

[W3DR4N]

Uplatio sam sedmicu. Pare.

[cham3leon]

Pare. Izgubio si ih

[W3DR4N]

Sutra brojim milijune. Njih trideset.