Opet lutam. Više ni sam neznam koliko sam kilometara proputovao samo sjedeći na konju i razmišljajući o životu. O svemu. O majci i sestrama. Otišle su na sjever i više se nisu vratile. Vratili su se samo nekolicina i među njima nisu bile one. Svaki dan imam sve manje nade, ali ih još uvijek tražim. Nadam se da će iskočiti iz obližnjeg grma i veselo potrčati prema meni iako znam da se to neće dogoditi. Kako ja, plaćeni ubojica, koji je ubio mnoge ljude mogu biti tako očajan? Očito nisam znao što znači izgubiti dok mi se to nije dogodilo.
Ah, opet sam se zamislio. Ispred mene je malo selce. A ono tamo mi izgleda kao krčma. Napokon ću se malo odmoriti. Dok se polako približavam krčmi, primjećujem da su prozori zakucani drvenim daskama. Ništa čudno za ovo mjesto, pretpostavljam. Ali, što je ovo? Ispred krčme na stotine malih leševa i jedan veliki. Ostadoh zaprepašten. Ovo je prvi put u životu da vidim ta stvorenja. To mora da su ista ona o kojima svi pričaju. O stvorenjima koja je probudila Imperija. O stvorenjima koja su mi najvjerojatnije ubili obitelj. Na tu pomisao me obuzme lagani bijes. Ali, već su mrtva, bijesom neću ništa postići. Polako preskačem leševe i ulazim u krčmu. Zidovi su puni krvi. Vidim par ljudi kako priča. Jedan od njih je pričao o nekoj mapi. Prilazim im i pitam:
"Što se ovdje dogodilo? Kakva su ova stvorenja vani?"