Nije me strah huligana, strah me policije!
Gotovo 25 godina sam, manje ili više, redovito prisutan na Maksimirskom istoku. U početku s ocem, zatim s prijateljima, a u zadnje vrijeme sve češće s nama u društvu se nalazi i moj sin koji ima 8 godina. Ali on u sljedećih nekolio godina više neće vidjeti Maksimirski stadion. I to ne zato što me strah baklji i „divljih huligana“ nego jer me strah interventne postrojbe MUP-a, koji ne biraju koga i zašto tuku, nego im je važno samo da tuku.
Imam 35 godina, dolazim iz Zagreba, ali puno ime i prezime nemam hrabrosti za napisati jer sam siguran da bi taj podatak ugrozio moj privatni i poslovni život, a ipak je hranjenje obitelji važnije od ičega drugoga. I pišem ovo jer sam ogorčen odnosom Vas novinara prema događanjima koji su se odvijali 1.5.2010. u Maksimiru za vrijeme i, posebno, nakon utakmice Dinamo – Hajduk. Svi redom ste u najkraćem roku objavili službeno policijsko priopćenje i krenuli u napad na horde huligana, a da nitko od vas nije pomislio je li moguće da je policija u svom priopćenju, slučajno naravno, zaboravila napisati neke očito bezznačajne sitnice, kao npr. da te večeri nije bio sukob huligana i policije, nego napad hrvatske policije na hrvatski narod. Jer nakon utakmice, nakon gašenja TV kamera i odlaska Vas novinara u tople svečane lože uslijedila je policijska osveta prema svima koji su se našli u „rotoru“ sjeverne tribine, i poslije u Maksimirskoj ulici.
Zato ću iznijeti par „sitnica“ koje sam vidio na svoje oči, a za koje smatram da moraju dospjeti među širu javnost.
- Obzirom da istočna tribina ima najlošije izlaze pa se u skladu s tim i najsporije prazni, nakon utakmice sam još 10-15 minuta ostao sa sinom sjediti dok se gužva ne raziđe i bio sam svjedok scenama za koje sam mislio da su ne zamislive u modernoj Hrvatskoj. U tim trenucima na sjevernoj tribini je ostalo možda 100-tinjak ljudi, na tribinu uleće ne mali broj interventnih policajaca i redom, bez iznimke, počinju pendrečit ljude i na taj način ih tjerat prema izlazu, tj. popularnom „rotoru“.
- A kroz prozore „rotora“ moglo se vidjeti svašta. Hrpa ljudi (tu ih je bilo puno više od onih 100-tinjak na tribini) u punoj brzini trči prema dole, zatim isti ti ljudi nakratko počinju trčati prema gore, da bi onda opet krenuli prema dole. Sve u svmu pravi pravcati stampedo u kojem nisu bili samo razulareni huligani nego i žene i djeca i starci. I ne treba biti prepametan da se zaključi zašto su trčali, ja sam siguran da razlog za to nije što im se svima žurilo doma.
- Na izlasku s tribine nove scene za pamćenje. Kordon policije koji se verbalno obračunava sa svima koji kraj njih prolaze, kraj starih kućica za prodaju ulaznica djevojka koja histerično plače, momak i cura koji pokazuju jedno drugome uspomene u obliku masnica, deda koji komentira kako nikada nije vidio takvo iživljavanje, roditelje koji ubrzanim korakom s djecom u rukama odlaze što dalje od stadiona. Među takvima sam bio i ja i kada sam se nalazio u parkiću iza istočne tribine začuli su se novi krikovi i urlanje. Kada sam se okrenuo mogao sam vidjeti da je započeo novi osvetnički napad policije. Žene i muškarci, mladi i stari svi trče najbrže što mogu ne bi li se spasili od ne iživljenih policajaca koji su željni bilo čije krvi.
- Prilikom tog bjega skrenuo sam u Hondlovu ulicu računajući da ću u toj mirnoj uličici naći zaštitu za svog sina i sebe dok se situacija ne smiri. Međutim bio sam u krivu. Tek što se malo primirila situacija, kada su ljudi nakon paničnog bijega malo stali predahnuti, u Hondlovu ulicu iz smjera Maksimirske ulazi policijski kombi. I priređuju scenu kao iz najboljih akcijskih filmova, kombi u punoj brzini dolazi do sredine ulice, naglo se zaustavlja i iz njega, uz povike kakve nadam se moj sin više nikada nigdje neće imati prilike čuti, izleće grupa plaćenih batinaša (jet takvi ne zaslužuju naziv - policija) i počinju vršiti teror prema svakome koga uspiju dohvatiti. Naglasio bi da u tim trenucima u Hondlovoj ulici je najmanje bilo mladića za koje bi posumnjao da su huligani, većinom su bili stariji ljudi sa ženama i djecom, vjerojatno i mnogi koji uoće nisu bili na utakmici nego u šetnji Maksimirom.
Gospodo novinari zašto o ovim stvarima nitko od Vas nije napisao/rekao niti riječ?
Je li se itko od Vas zapitao zašto su se najgore scene događale u „rotoru“ i izvan stadiona, dakle daleko od Vas i televizijskih kamera?
Je li se itko od Vas zapitao zašto je policija u poluvremenu utakmice ušla na istočnu tribinu privesti momka koji je zapalio baklju kada imaju najmoderniju tehniku snimanja tribina i uobičajni je postupak privođenje na izlazu sa stadiona?
Je li se itko od Vas pomislio da je Praznik rada idealni dan za izazvati sukob i i skrenuti pozornost javnosti s radničkih i inih problema u ovoj državi?
Zašto prešućujete činjenicu da je policajac civila ranio u PRSA? Nije li uobičajno ako već dođe do uporabe vatrenog oružja prvo pucati u zrak? Nije li horizontalno pucanje pokušaj ubojstva?
Zašto dopuštate da policija svojim priopćenjem, u kojem su naravno oni potpuno nevini, obmanjuje hrvatsku javnost?
Zašto štitite nasilnike iz redova policije?
Gospodo meni je jasno da Vama nevjerojatno zvuči činjenica da nogometni navijači nisu jedni i isključivi krivci za incidente, ali probajte predrasude na trenutak staviti sa strane i zapitajte se da li možda ima malo isitne u, pretpostavljam, hrpi mailova koje ste dobili. Dopustite istini da izađe na vidjelo.
S poštovanjem.
Muž i otac iz Zagreba.