pod povećalom:
Oduvijek je nedjelja bila nogometni dan kada je većina publike slobodna od svojih obveza i kada bi se svaki navijač mogao prepustiti doživljaju dolaska na stadion. Neko stereotipno pravilo bilo bi misa (tko ide), obiteljski ručak, cuga oko stadiona i 90 minuta nogometa u živo. Oni s malo dužim navijačkim stažem, sigurno se sjećaju kada smo subotom kretali na gostovanja vlakom, a ponedjeljkom bi „debelo“ kasnili na posao i školu. To je tada bilo sasvim prihvatljivo, ali to su to bila sasvim druga vremena. Stadioni su bili popunjeni, prvenstvo je bilo zanimljivije, uz sve one slabosti i mane tadašnjeg nogometa. Ali isto tako, nije bilo ni Lige prvaka i bombardiranja nogometom preko TV-a, a da o odlasku u kladionice ni ne pričam. A danas kada je nakon toliko godina nedjelja ponovno uvrštena kao nogometni dan kada su staro i mlado, radnici, gazde, službenici, studenti, učenici i nezaposleni, slobodni, pitam se gdje je ta publika? Zašto je i opet nema? Pa tvorac toga, u jednom je razgovoru za novine najavio da će svi u 23 sata navečer nakon utakmice već biti u krevetu da se stignu odmoriti za novi radni ponedjeljak. Pa gdje onda ta publika ide? Je li ona odlazi u kazalište, kino, koncerte ili na izlet, možda neke druge sportske priredbe? Odgovor je da nažalost ne odlazi nigdje, ili možda bolje reći, do svojeg kvartovskog kafića, ako im i to nije preskupo, pa si kupi pivo i sjedne na klupu. Da, to je postala nažalost naša zbilja, koja već dosta dugo prisutna u našem društvu. Igrao li se nogomet u subotu, nedjelju ili utorak, svejedno se svodi na isto-prazne tribine i puste priče. Takva apatija, može se doživjeti kroz već uobičajenu rutinu, među sada već bivšom publikom, kojoj nogomet prati preko malih ekrana na prvenstveno na teletextu, pazeći jedino da mu svi označeni parovi postanu dobitni.
Nema više ni one prave euforije kada se pobjeđuje, jer se svaki uspjeh svoga kluba promatra kroz prizmu kratkoročne novčane dobiti. Žalosno je i kada pogledaš navijače oko sebe kako se klade kontra svojeg kluba, što nemalo puta bude slučaj i sa igračima, kojima je i poraz svoje momčadi prihvatljiv. Kada i krene najavljivana emisija „Volim nogomet“, bojim se da će ljudi imati jedan razlog više ostati pred kućnim tv ekranima i s jednoga mjesta pratiti zbivanja na svim terenima. To će svakako biti odličan izgovor za ostati doma jer je to ionako ugodnije, imaš toplinu, meku fotelju, zahod a i piva se može piti u neograničenim količinama. A TV prijenosi, nisu ništa drugo nego marketing za velike brendove i stvaranje dodatnog profita.
Na kraju, nikoga ne prozivam i ne zamjeram što ostaje doma, ali smatram se navijačom i znam da je moje mjesto na stadionu među mojim prijateljima i da ću biti tamo uvijek kada je to moguće, bez obzira koji je to dan. Meni jednostavno nije prihvatljiva teza: "Ne idem, jer je tekma na TV"!