well...da sam na tom mjestu i da primjetim takvo što, sam bih sletio s litice autom
Meh, predvidivo, mislim, odmah mi je bilo jasno da mu je žena pimpeka močkala u juhuIzvorno postao Arbiter of Change
Prokleto predvidljivo ako znate što tražite, ali nisam mogao odoljeti.
Nego, fenomenalno, Arby rula, najbolji mi je u ovoj temi. Ali niti ostali nisu loši, ima dobrih pričica
Dok su padali pas ju je rastrgao i na kraju se docekao na noge.. ahaha najjaca , loooood neki pas , pada i trga ahahaha
Eo kad smo vec kod horora jel ko gledo filmove "the others"(Nicole kidman) i " igra skrivaca" od takvih nisam mogo spavat tjednima.....
I am screaming out inside but there is no one around....
^^ the others mi je jedan od boljih mindfuckova...tko bi očekivao onakav kraj
U Ličkoj Rječici živjela su dva mladića koji su se zvali Marko i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.
Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Marko je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htio pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Marko ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.
Marko je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Šest mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.
Tada se Marko sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Marko je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne pita.
Jedne noći Marko je otišao na mjesno groblje. Otvorio je vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš li se onoga što smo si obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Marko. ''Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i…….''
Ali prije nego što je Marko završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov grob. Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.
''Lijepo od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je Stjepan. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Marko je jedva progovorio: ''Pa…….ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?''
''Ne puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije ispunio.'', odgovorio je Stjepan. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.''
Marko je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.
Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Marko uživao u sporom valceru sa Marijom, Stjepan ga potapšao po ramenu i rekao:
''Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do groblja. Tako se možemo oprostiti…''
Marko je poljubio Mariju i rekao: ''Vratit ću se ovdje, obećajem ti.''
Njih dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli. Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do groblja Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko ikad čuo.
''Da li je to Raj'', Marko je pitao Stjepana
''Mora biti'', odgovorio je Stjepan. ''Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.''
Marko je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Raja. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Marko. ''Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.
Stjepan je znao da Marku duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Marko je razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego što su govorili da će biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.
Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Stjepana po ramenu i rekao da mora ići.
''U redu onda.'', rekao je Stjepan s osmjehom. ''Možda ćemo se vidjeti jednog dana.''
Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Marko se ponovno našao na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima, velikim spomenicima i mauzolejima.
Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Ti si u Ličkoj Rječici.'', odgovorio mu začuđeno. ''Što je s tobom? Da li si pijan ili što?''
Marko je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Svećenik se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:
''Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima već milijun puta.''
''O čemu govorite?'', pitao je Marko.
Svećenik je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.
''To nije moguće!!!'', vikao je Marko.
Svećenik je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:
''Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene spise o tome.''
Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Marku i rekao: ''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Marko je pogledao u zapis i ''smrznuo se''. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.
Marko nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se vratiti, a nije se vratio. Marko nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Marko je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Ličkoj Rječici, izvan Raja. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio groblja i nikad se nije vratio.
ReNo, priča ti je fenomenalna.
Ako se sjetiš još ijedne takve, napiši.
Oh, dobar dobar.
Ovo je vjerojatno jedan od onih rijetkih slučajeva gdje prevelika preglednost teksta smeta... ne znam, meni se stvorio nekakav osjećaj da me se baca po priči, bez prilike da se stvori prava povezanost sa likovima i radnjom.
fala fala al sam ju predugačku napravio...i umro sam dok sam sve napisao.
Evo nova, inspirirana RL događajima (primjetite da su mi RL nekako uvijek lošije), ali sa promjenjenim imenom.
-------
Nekoliko zadnjih noći Alex je dobila naviku da spava sa svojom starinskom lampom stalno upaljenom. Netko... neštoSse nastanilo u mračnim kutcima njezine sobe, nešto što izlazi po noći kad se sjene produže i mjesečina nestane, nešto što panđama grabi i puzi do njezinog kreveta, nešto što diže teškim, hrapavim i vlažnim dahom. Nešto što bježi od prisustva svjetlosti, jedini razlog zašto ona sada spava sa starom lampom stalno upaljenom.
Alex nisu nikada pronašli - ni njezini cimeri, ni roditelji, ni policija. Ono što su našli je bila soba u neredu i tragovi po podu, tragovi noktiju i nečeg većeg, kao da je netko bio vučen po podu. Vučen od kreveta do ormara, mjesta gdje sjene počinje.
A stara lampa? Lampa je prešla u ruke cimerici, kao što je Alex i bila napisala u poruci nađenoj pored same lampe, lijepo postavljenoj kao da je izbjegla metež u sobi...
@AoC, kak misliš "inspirirano RL događajima"? To si već par puta rekao ako se ne varam... Pa di ti živiš, iz kakvog si horrorca ti izašao
Arby živi u zoni sumraka
Baš
To prepričava događaje u vlastitoj kući
now that u mention that...što zapravo znamo o njemu osim da je mužjak? doduše ni to nije potvrđeno...
Znamo da ima gotovo isti ukus za igre kao i ja
Ljudovi, drago mi je da sam vam zanimljiv (na koji već način... da), ali tema nije o meni nego o uratcima.
I ništa protiv DMC-a, oj.
A što se tiče inspiracija.... pa, recimo da mi se dosta freaky stvari događa, iz ovog ili onog razloga. Naravno, nije da su sve dogodile meni.
da...neke si ti uzrokovao drugima, eh?
stvarno pre pre pre pre jaka stvar^^ the others mi je jedan od boljih mindfuckova...tko bi očekivao onakav kraj
I am screaming out inside but there is no one around....
da...neke si ti uzrokovao drugima, eh?
Ova iduća, premda predvidljiva, je bila jako zanimljiva.
------
Zajedno s prijateljima si došao u obiteljsku kolibu, udaljenu i izoliranu od svijeta. Premda je nije nitko dugo koristio otkrivaš da je u više-manje normalnom stanju (prozori su začudo čitavi). Ekipa i ti se dijelite u 2 skupine i odlučite pretražiti kakvo je stanje s ostatkom kuće, samo da budete sigurni... ali naravno, na kraju ispada da ti ideš sam. Koja sreća.
Dok pretražuješ svoj dio na red dolazi i da pogledaš podrum kuće (vjerojatno i razlog zašto nitko nije s tobom). Ulaziš u podrum i.... ništa. Podrum je u gotovo savršenom stanju, ako se zanemari prst prašine koje se nakupio po podu. Netko će sve ovo čistiti. Pomalo depresivan (zbog čišćenja koje će uslijediti) šećeš po podrumu... TUM, TUM, TUP... korak zvuči drugačije na jednom mjestu. TUP, TUP, TUP... sada si posve siguran. Nogom tjeraš prašinu i otkrivaš vratašca u podu te se pitaš kako ih nikad do sada nisi vidio, ili kako ti nitko iz obitelji to nije napomenuo. Vrata samo što nisu izbijene iz šarki i imaju neke škrabotine na sebi... naravno, ništa ne razumiješ. Zanimljivo je to da su vrata zapravo otključana, bolje rečeno, uopće nemaju brave.
Otvaraš vrata i gledaš što ima dolje u tami... prljavi pod, nekakvi lanci i... klinac. Mali klinac, nema sigurno više od 10 godina, stoji u tami i izgleda kao da će svaki čas zaplakati. Brzo silaziš dolje i tražiš prekidač za svijetlo samo kako bi otkrio da je ovaj dio podruma dosta stariji od onog što si do sada vidio; zidovi kao da su prastari i izrezbareni. I dalje vidiš klinca koji je sada presretan što te vidi. Jesu li ga neki otmičari ovdje zatvorili? Moli da ga izvučeš vani na što mu kažeš neka samo potrči uz stepenice i biti će na sigurnom, ali klinac je opet tužan - noga mu je vezana nekakvom tankom uzicom za zid (kakva su ovo čudovišta koja su ga tu ostavila?). Premda ti je čudno što se nije sam mogao osloboditi iz toga, s lakoćom raskidaš uzicu i sada ti klinac baca jedan prezadovoljan smiješak... pravi dječji. Dok trči uz stepenice pita ima li što hrane. Kažeš mu neka potraži tvoje prijatelje koji će mu je dati, na što ti on zahvaljuje uz kratak naklon.
Sav sretan i zadovoljan što si spasio klinca, okrećeš se i krećeš putem stepenica dok se umalo ne spotakneš na nešto. Komad papira vezanog za kamen onim istim užetom kojim je i klinac bio vezan. Podižeš papir i, začudo, otkrivaš kako je ovo rukopis tvog djeda. Tekst je zamrljan s nečim prljavim, nečim što otpada kad dotakneš papir, ali riječi su i dalje teške za pročitati.
Govori o nekakvom gladnom stvorenju i nekakvom nevinom dječaku. Nešto kako te izgled ne smije prevariti... vratašca se naglo zatvaraju i čuješ zvonki smijeh s druge strane. Smijeh koji za trenutak više nije tako zvonki već hrapav i strašno gladan, ali opet nekako čudan... kao da ima nekakvu nijansu koja ne bi trebala biti tu.
Čuješ ga, to stvorenje, s druge strane kako ti se obraća. "Hvala" je zadnje što čuješ prije nego vriskovi tvojih prijatelja ispune zrak.
Nije lose!
najs, arby ima ovdje najbolje hororce, ali oni prijasnji su bili boli, bolji su minfuckovi, dok ovako imas vec osjecaj da je vec bilo
Ima čovjek talenta za pisanje ovakvih priča.
Hvala hvala, život mi daje materijala (uh, it rhymes).
Horror priča?
-"Nisi muškarac ako ne preboliš triper!"
Boohohooo... :S
[sub:16lsqdy7]Χάος
[center:16lsqdy7]Zvuk leptirovih krila na jednoj strani svijeta izaziva efekt divljenja, a na drugoj prouzrokuje domino efekt uništenja.[/center:16lsqdy7]
[center:16lsqdy7][ Complex Server ][/center:16lsqdy7][/sub:16lsqdy7]
Bah.
Ova iduća nije ni horor ni ništa premda je ostavila utisak na mene (zakleo bi se da sam je već čuo negdje).
----
Čuješ zvonjavu. Svugdje je čuješ, u svojoj glavi. Još od kada si bio dijete mogao si čuti zvona negdje u glavi (ponekad bi se zakleo i da su stvarna zvona počela zvoniti kad bi prolazio pored njih). Čudnu pojavu nisu mogli objasniti ni tvoji roditelji, a ni svi oni doktori koje si posjetio. Ali na kraju dana, kad bi svi uzaludni i skupi razgovori završili, zvona bi uvijek bila tu... stalno zvoneći, nekad tiho, nekad bjesovito.
Kako si odrastao tako si često bio u prilici i slušati staru primopredaju koja se tiče zvona. Primopredaju za koju si se iskreno nadao da nije istinita, ma koliko sumanuto zvučala: kad zvono zazvoni anđeo dobije krila i zvuk zvona tjera zloduhe daleko od zvonjave.
Iskreno, nadao si se da je samo prvo točno... drugo bi značilo da te nešto oduvijek pratilo.
kek...nadaj se da zvonjava neće prestati
neću više čitat ove arbiterove horrore u 4 ujutro, kad sam pročito ona o kolibi i lupanju po vratima, prošla me takva jeza
to je samo potvrda da je arbiter najbolji pisac u ovoj temi
što još neću nać na ovom forumu
AMD ATHLON X2 7750BE @3.2GHz ZALMAN 9500LED
GIGABYTE MA770-DS3 REV. 2.0
2X1GB G.SKILL PK PC8500 1066 MHz
POWERCOLOR HD4850 PLAY
2X500GB SAMSUNG F1
SEASONIC S12II 430W
Nitko ništa ne posta?
Remake prve priče (RL to the rescue).
-------
Radiš honorarno kao asistent na faksu. Plaća nije velika, naprotiv, ali isto tako posao nije ni nešto posebno zahtjevan. Uzbuđenja nema... zapravo, posao zna biti JAKO dosadan.
Došlo je vrijeme ispita, zadnji dan ispita. Čitav faks je tih, svi u dvoranama pišu svoje ispite, a ti opet nemaš ništa za raditi. Odlučuješ otići u jedinu slobodnu učionu gdje se osjećaš potpuno slobodan - onu opremljenu s računalnom opremom. Točnije, sa 20 računala. Sjedaš za računalo i odlaziš na internet, surfajući svoje omiljene forume dok ne čuješ nekakav prigušeni zvuk iza sebe, gotovo kao neko resko mumljanje... koje dolazi iz ormara. Ormara koji služi kao spremište za multimedijalne materijale i druge manje važne stvari. Pomalo obuzet ledenim znojem, ali na kraju ipak ludo znatiželjan, odlučiš se udaljiti od računala i pogledati što je.
Otvaraš ormar i osjećaš nekakav blagi, ali opet intenzivan vjetar u sobi. Ne možeš odlučiti odakle je došao ni kako je bio toliko jak da te gotovo pomaknuo za korak, a opet bio tako blag kao povjetarac, ali znaš da nije ništa pomaknuo po sobi, čak ni papir. Zapravo, kad bolje promisliš, taj vjetar kao da se nije ni dogodio samo što soba sada pomalo zaudara... kao da nije mjesecima otvarana. Iznenada, jedan od zvučnika na računalu ima neke probleme sa strujom, ili čime već, i čuje se onaj prokleti zvuk pucketanja. Samo što je ovaj put zvuk više puta jači, toliko jak da ti uzrokuje bol u ušima... i ovaj put zvuči više nego ikada kao vrisak.
Bacaš pogleda uokolo i u djeliću sekunde te prolazi strah kad otkrivaš kako ničega nema.
Misliš kako si bio glup... dok ti do mozga ne stigne ono što si već znao - nijedno računalo nema zvučnike.
*korisnik mlati keybom po monitoru*
umri ti sotonska spravo...nećeš mi krčati bez zvučnika ti pogana kutijo ...
ah...much better now
da i ja probam.
1 u noci. "bemti sunce, kad cu vise zaspat", mislis si. Naime, moras se u 7 probuditi jer imaš važan ispit, toliko važan da očito ne možeš spavati. cijela plahta je već znojna, svi vec spavaju, tu i tamo prođe neki auto i vidiš svijetla od njegovih farova na stropu. vec si ozednio i mislis si kako si ta 4 sata koja si proveo vrteci se u krevetu mogao bar uciti, ali ne. najgore od svega je ta prokleta pipa u kupaonici. tvoj mlađi brat je valjda ostavio neku glupu igračku u kadi i sad po njoj kapa ta voda koja je toliko prokleto glasna i redovita da joj mozes tocno kucati ritam. mislis si, ako se ustanem, razbudit cu se i tek onda necu zaspati. napokon si skuzio da tako mozes do 7 ujutro pa se polako dizes. osjecas miris vlastitog znoja dok teturas po svojoj sobi. otvaras vrata sobe. hodas po hodniku i vidis kako je nesto preletjelo preko staklenih vrata balkona. nesto veliko, na dvije noge. "o super, sad me i cudovista progone.", pomisliš ironično. ulaziš u kupaonicu. u kadi su sve moguce patkice, action mani, i jedan komad aluminijske folije na koju kapa iz te proklete pipe. bacaš ju iz kade i guraš spužvu u pipu. vidiš lavabo pa pomisliš da bi mogao utažiti tu žeđ. sagneš se, popiješ par gutljaja i naglo se ispraviš, i onda si u ogledalu vidio to. to što ti je poslalo trnce od stopala do mozga, to od čega te tako stegnulo srce da si mislio da ce puknuti na 5 komada. jedna od onih stvari koje ti iskacu u videima i flash igrama, samo toliko stvarna... naglo si se okrenuo i vidio samo pločice. pogledao si natrag u ogledalo i vidio ništa osim svoje face koja je bila toliko uplašena da nisi mogao vjerovati. pribrao si se, ali si se pomirio s tim da večeras nema spavanja. izlaziš iz kupaonice i vidiš svijetlo u kuhinji. oprezno prilaziš, i vidiš svoj brata, istog onog zbog kojeg si se morao dići iz kreveta i tako se uplašiti, sa ogromnim sendvičem od čajne i tetrapakom mlijeka.
"šta, za ime Boga, radiš ovdje?", pitaš ga.
- "kako ti izgleda? uzimam si užinu. idem u sobu sad. jesi li dobro? malo si blijed..."
"ma odlično sam. Ajd bježi. Jesi bio na balkonu malo prije?"
"koji balk...daj, našao si me u pol 2 u noći zafrkavat. vidimo se ujutro, laku noć."
nakon toga ideš prema svojoj sobi, kada cujes zvuk razbijanja tanjura od pod. iz sobe tvoga brata. brzo ulaziš unutra i vidiš njega prestravljenog. ono biće, s balkona, u njegovoj je sobi.
sve je bilo gotovo prilično brzo. samo je tebe htio, pored brata je staloženo prošao, a roditelje nije ni probudio. ne znaš zašto, nitko ne zna. sudbina, karma, nikome nije bilo jasno. a brat više nikad nije bio isti.
al sam se raspisao.
"He's caled Captain Sarcastic because he's always so sarcastic!"
Captain Obvious on Captain Sarcastic.
Pravila postanja
Odgovori uz citat
