Partija je skoro pri kraju, igram sa Venecijom, imam oko 26k golda i priljev od cca. 400 golda po potezu, dosta puppet stateova (Venecija ne može settlati ni aneksirati nove gradove, samo može imati puppete, ali koga briga kad ionako mogu kupovat u njima). Imam najveći score od svih igrača, najviše delegata u UN-u i ako se ne varam jedan od najvećih kulturnih outputa. Mislim da mi se smiješi prva pobjeda u Civu otkako ga igram, mislim da će biti diplomatska jer kad si u UN-u i prvi si izbor za world leadera, ali nemaš dovoljnu većinu, onda ti dodijele bouns delegate, tako da bi to trebao biti gladak put do pobjede, ionako nitko neće izvoditi nikakve egzibicije tipa da po dogovoru glasaju za nekog drugog da to odgode.
Što se tiče igranja sa ovim modovima, sad mi sve u svemu ispada kao ekstremna suprotnost defaultnog AI-a u vaniliji, što isto nije dobro, ali nije ni lošije. Pravih ozbiljnih ratova gotovo da nije ni bilo do negdje renesansnog/predindustrijskog razdoblja zbog toga što sam taj rat upravo ja isprovocirao. Do tada je većina nacija međusobno bila u dobrim odnosima i jedino su se na Indoneziju iz nekog razloga okomili par puta i poslije je pustili na miru. Međutim, kad sam ja odlučio napasti Poljsku (počeli su plottat protiv mene i inače sam ih morao malo prizemljit jer su išli ka kulturološkoj pobjedi), Sijam, Indija i Etiopija su me podržali, a drugi su me denouncali i podržali Poljsku. I tako su se praktički formirala 2 velika saveza koja se međusobno podjebavaju i povremeno ratuju još i sada. Dobra stvar mi je što se konačno mogu pouzdati u nacije s kojima sam frend i baš nikad me još nisu izdali.