DarkTimes -> Stranac u noći, str. 7

[Dreamer Deceiver]

omg preeevise gresaka..ono pises recenicu i ne dovrsis misao zadnjom rjecju i onda umjesto trotocja stavis tocku. wtf?!
drugo po 50000040011110010011 put pocni citat silujes me tromim izrazima i "prepričavalskim" stilom pisanja. Masa zareza gdje im nije mjesto i bez uvrede ali sve sto si do sada napisao sve je na isti kalup. jel trebam jos jednom napisati da pocnes citati?! mislim ako pocnes citati naucit ces 200000300000 izraza koji tvoje pisanje nece drzati u trash stilu a rijeci ce kliziti glavom. dok citam sto pises kao da mi cekic na svaku recenicu udari po glavi. iritantno. medjutim koga hebe..ja sam samo jedan citatelj koji uvidja masu gluposti u dobrim temama koje radis. wtvr.

Čekaj šta ti od mene tražiš da ja, u te dvije godine koliko se bavim pisanjem, napišem Rat i Mir.
Ono kritika je okej i prihvatim svaku argumentiranu kritiku, na one tipa " Ovo je sranje" ili "ovo je super" se ne obazirem previše ( makar mi " ovo je super " uvijek rado pročitat ), ali ti uzmi u obzir da se bavim pisanjem tih dvije godine, da sam još uvijek amaterski pisac koji uči pisat. Također se slažem s tvrdnjom da se treba pročitati što više knjiga, ali nažalost za to nemam previše vremena u zadnje vrijeme pošto sam posve okupiran školom, a ono čitanje preko kurca ne dolazi u obzir pošto tako brzo zaboravim što sam pročitao i ne uživam u čitanju.

[TeraBajt]

ovo je super.

[Dreamer Deceiver]

Ples drijada

Lutajući divljom i gustom šumom,
tražeći put, među ovim drvećem ponositim,
k svom domu i obitelji koju godinama ne vidjeh,
izgubljen i preplašen od nadnaravnih sila
o kojima razne neutvrđene priče kolaju,
iza velebnog grma začujem čarobnu melodiju
kako svirajući doziva moje izgubljeno ime,
pozivajući me da se pridružim božanstvenoj igri.

Opijen bezvremenskom i harmoničnom glazbom
koja lukavo dopire u moje uši zazivajući me ondje,
približim se zaštiničkom grmu tom,
i odmaknem grane što skrivaju
zabranjenu predstavu za oči bezvrijednog smrtnika.

Podno blijedog i punašnog mjeseca,
ugledam ih kako u plićaku mističnog jezerca
čije vode reflektiraju proljetno nebo
satkanog od bezbrojnih sjajnih duša,
okupane u slatkoj mjesečini,
plešu u ritmu glazbe neupitne božanstvenosti
čija melodija izvire iz flaute sijedog i starog satira
koji pored jezerca sjedi i drijadama svira,
kćerima zaboravljenih bogova,
nimfama drveća i šuma.

Samo u tanku lanenu haljinu obučene,
lica pokrivenog srebrenim velom prozirnim,
plešu s notama zavodljive melodije
mameći moj začaran pogled
prema njihovim nadnaravnim tijelima
koje nijedan smrtnik nemože posjedovat.

Vidjevši me kako sakriven promatram
njihov sakriveni noćni ples,
šumske nimfe zahihoću od sreće,
a vječno im mlada lica poprimi rumenu boju.

Najljepša od njih mi priđe,
te, uhvativši me za ruku, odvede
u njihovo vilinsko kolo
da plešem s njima, u ovoj noćnoj rapsodiji,
opijen ljepotom i satirskom melodijom
sve dok jutro ne svane iz mističnog jezera
i dok prve zrake novorođenog sunca
ne otjeraju moje dame na spavanje.

I tako sam plesao s njima
sve dok sunce ne ugledaju
kako se nezgrapno, poput malog djeteta,
izdiže iz mirnog horizonta da zauzme ponovnu vlast
na prostranom modrom nebu,

Plesao sam sve dok stari i umorni satir
ne odloži svoju flautu i zaputi se
u začarana prostranstva šume
da dobije odmora od ove noći.

Vidjevši ga kako odlazi na počinak,
nimfe prestadu sa svojim plesom,
i za rastanak me u usta poljube,
te stadu pratit starog satira u stopu
da se odmore od strastvenog noćnog plesa
kojim zapale staru strast mog srca.

Jedna za drugom,
polako su nestajale
u sjeni starog drveća
a prije nego što i posljednja nestade
u ovom mladom proljetnom jutru,
okrene se prema meni i poljubac mi uputi,
te nestane u čarobnim prostranstvima šume.

Stajao sam ondje izbezumljen
i dalje zaljubljen u kćeri zaboravljenih bogova,
sve dok proljetna toplina ne otopi tu zaluđenost,
nakon čega se zaputih kući,
s dvojnom borbom tuge i sreće u mom srcu,
k dragoj obitelji koju godinama ne vidjeh...

25.2.2009.

[Dreamer Deceiver]

Uništeni snovi
written byS- Toni Juričić

Oblaci mojih snova,
što ih od krhkog stakla stvorih,
oblaci mojih snova,
što ih obojah bojama zanesene buducnosti,
oblaci mojih snova,
što se sudare jedni o druge,
medusobno se razdiruci
i kidajuci u tisuce sitnih komadica.

Ostaci mojih uništenih snova,
što pod nogama mi leže,
strašeci me iskrivljenim odrazom buducnosti,
tjerajuci me da se suocim
s posljedicama zanesenih maštarija.

Oblaci mojih snova,
ponovno ih krojim
razbijenim komadicima mašte.


20.6.2009.

[Delirium]

oces da ti lazem ili da budem brutalno iskren?

[Dreamer Deceiver]

kaži svoje mišljenje
rađe ću da je netko iskren nego da mi laže

[Delirium]

ona prva...fali joj ritma...mozda se neslazes samnom ali meni poezija ljepse zvuci kada ima svoj ritam...i ako mozes koristi jednostavnije rijeci, nikog tu nemoras impresionirat...

druga, pokazuje napredak ali malo je...štura no mislim da ako se malo potrudis da bi ti ovo stvarno i islo...

Bez muke nema nauke

[Dreamer Deceiver]

Točno je da prva nema ritma i to iz razloga šta ja više idem slobodnom pjesničkom voljom a da se ne zamaram nekim "pjesničkim zakonima". Također meni nije cilj u većini pjesma pokazat svoje osjećaje već slike/scene koje sam vidio u glavi
Hvala na komenataru.
Takve komentare oduvijek cijenim

[Delirium]

preporukaogledaj malo xarabasove pjesme, dost su dobre i mozes malo povuc inspiraciju od njega

[TeraBajt]

gibble, ne možeš reći jednom pjesniku da se ugleda na drugoga, to je jednostavno... pogrešno.

ako napišeš pjesmu, to je zato što tako misliš i tako se osjećaš, a ne zbog nekog drugog random pjesnika.

[Delirium]

To od osobe koja ima antu gotovca kao avatara...
i nisam mu rekao da se ugleda na njega nego da malo prouci njegove pjesme i stil, mnogi najveći pisci su vukli inspiraciju iz dijela drugih...

[Insert]

gibble, ne možeš reći jednom pjesniku da se ugleda na drugoga, to je jednostavno... pogrešno.

ako napišeš pjesmu, to je zato što tako misliš i tako se osjećaš, a ne zbog nekog drugog random pjesnika.

Vidi se da se ugledao uglavnom na Poe-a.

Iskreno, obje poeme su mi nekako generičke. Ples drijada mi je za nijansu bolji, valjda zbog slikovitosti ,dok ova druga nije baš pamtljiva te ostavlja jako kratak dojam.

@Gibble, gotovac je kul.

Amen.

[Dreamer Deceiver]

Nova priča

http://docs.google.com/View?id=dcr9chtb_0fx57tghk

STRANAC U NOĆI
Written by – Toni Juričić

Krik Zeusove munje popraćen bezbrojnim nebeskim suzama probudi me iz labava sna u koji sam jedva utonuo pred sat dva. Il više ? Noć još uvijek nije ispljunula ovaj okrug iz svog crnog ždrijela u kojem se tek poneka zvijezda nazire. Zora se u ovakvom trenucima čini izmišljenom, a usudim se čak reći, i nepostojećom. Okrenuo sam se u krevetu u nadi da ću pronaći povoljan položaj za uhvatit san, migoljeći se poput nekakve larve, crva koji se u ovoj hladnoći skriva ispod debelog popluna. Soba zasvijetli jarkom blijedom bojom s namjerom prosvljetljenja da postoji još nešto osim mrklog mraka u kojem se zarobljen, nalazim. Kraj oluje se nije ni nazirao. Čini se da tek sada u igru počinje bacati sve svoje munjevite asove iz vrtložnog rukava na ovu zemlju. Svakim udarom groma, kroz moj krvotok bi potekla nova doza bijesa i gnjeva naspram onom tko je oslobodio ovu oluju da bijesni kroz polja radišnih seljaka. Shvativši da ljutnjom mogu zaraditi dodatnu sijedu vlas, ponovno se okrenem u krevetu i zaspim.

Nije bila Zeusova munja ta koja me probudila sljedeći put. Bio je to nepoznat zvuk kojem, od snenosti, nisam mogao odrediti poziciju od kud' dolazi, a boga mi, ni ono što ga je ispustilo. Pospanih očiju koje sam natprirodnom snagom jedva držao otvorenima uzaludno, poput slijepca, su ogledavale po sobi tražeći bilo kakvu pojavu da daju smisao onom što me probudilo iz sna kojeg sam mukom zaradio. Ne ugledavši ništa u toj praznoj tmini, ponovno se zatvore prepustivši mojem sluhu da stražari ostatak noći. Vidjevši da su ovdje obavili svoj nezahvalni posao, gromovi su prestali terorizirati ovim mirnim okrugom, ostavljajući ga noćnoj rapsodiji kiše koja je blago rominjala po visokim prozorima moje odaje stvorivši spokojnu melodiju mojim ušima i njihovom paranoidnom vlasniku.

Još jednom, kroz moju vilu, kroz visoko stubište, kroz dugi hodnik do moje vile ponovno dogrmi onaj isti jezivi udarac koji me nasilnički iščupao iz krhog sna. Gonjene instinktom, moje se oči širom otvore, a za njima i usta koja htjedu ispustit krik straha. Srećom, u zadnji trenutak ovladam tijelom uništavajući kriku svaku nadu da se pridruži onom prokletom zvuku što dolazi od ulaznih vrata ove samotne vile.

Jedva se uspjeh, opterećen umorom i strahom, dignut iz kreveta kako bi provjerio tko je ovom jadnom samcu ove noći jedini gost. Oslanjajući se na svoje duge ruke i prste, na te bogomdane osjetila u ovim mračnim satima, opipam hladnu kvaku vratiju odaje. Jedva omotavši šaku oko nje, vrata se otvore uz spori škriput koji glasom mučenika na trenutak zaustavi one udarce što su postajali češći i jači..

Hladan vjetar projuri hodnikom prema meni, gaseći i ono malo svijeća uz zidove koje su jedva preživjele nalet oluje uništavajući mi svaku nadu za svijetlom. U trenutku kad zamolih dragog Boga za svijetlo, on, poput pravog strijelca, odapne novi groma koji blijedošću zabljesne dugački hodnik kroz visoki prozor na njegovom, naizgled nedostižnom, kraju.


Stigavši čitav i normalan do stubišta, pogledam prema velebnim drvenim vratima vile obojanih u srebrenu mjesečinu mističnog nebeskog tijela čiji snop svjetlosti dopire iz kružnog prozora na stropu. Vidjevši ih kako se sjaje u toj čudnoj boji, pogledam prema stropnom prozoru i zastanem na trenutak, ignorirajući one udarce s druge strane vratiju što me u nekakvoj hipnozi dozivaju.

Gledajući pun mjesec kako samotan, poput mene, na tom beskrajnom crnom nebu vlada, ne mičući svoj pogled s njega, spustim se u predvorje okruženo raznim egzotičnim biljem i makabričnim statuama ludih umjetnika. Ono, što izvana već minutama čeka, osjeti moju prisutnost, te započne sve jače i jače udarati po glomaznim vratima.

Blokiran jezom koja mi zaledi noge, stajah ispred vratiju, pokušavaši se psihički pripremiti za suočavanje s onim što stoji iza njih. Osjećao sam srce kako, u tom vihoru raznih maštovitih paranoja mojeg uma, ubrzano vapi za nekakvom nadom da je ono neki stari drug koji, eto, odlučio da me posjeti u ovaj kasni noćni sat.

Sav adrenalin koji je jurio mojim tijelom fokusiram u nožne žile kako bi ih pokrenuo i pomaknuo da otiđem u susret misterioznom strancu ili, nadam se, zaboravljenom prijatelju. Prišavši vratima, udarci su prestali. Nebo ponovno zagrmi, pridonoseći tako dodatnu jezu ove ionako stravične atmosfere koja me svakim trenutkom sve više gušila debelim i nevidljivim prstima. Skupivši dovoljno snage i hrabrosti, drhtave prste omotam poput zmije oko zlatne kvake.

Poput munje, u mojoj se svijesti iznenada rodi odlučnost da ono što se nalazi iza vratiju ostane ondje dok zora ne svane. Ak' je stari prijatelj, nek mi oprosti na ne gostoljubivosti, no ostati će ispred vratiju sakriven siguran od kiše zahvaljujući masivnom kamenom luku iznad njih. Ako je misteriozni stranac lopov, varalica ili osoba što mi smrt donosi kao poklon gostoljubivosti, ubrzo će odustati od lupanja il' će pobjeći s prvim zrakama novog studenog dana. Bar se ja tomu nadam.

Shvativši da ću ga ostaviti samog u hladnoj noći, na vratima se ponovno začuje jak udarac, kojeg ubrzo poprate još jači, a taj gnjevni ritam nastave još desetak udarca što bivašu daleko gnjevniji od svojih prethodnika. Kako je nestrpljivi gnjev osobe od ispred vile svakim trenutkom rasla, udarajući takvom silom da je teška drvena kapija jedva izdržavala to brutalno iživljavanje. Bijes nepoznate pridošlice koji u njegovom tijelu koji je svakim trenutkom postajao sve nesnosniji izazva nemilosrdnu oluju s neba, rigajući stotinu munja popraćenih vihorom zaleđenih nebeskih suza.

Pod naletom snažnog vjetra i tuče, kružni prozor na stropu pukne na tisuće komadiće što padnu pored mene reflektirajući pun mjesec što na nebu stoji, a u predvorje uleti crni đavolji vjetar zamračivši i ono malo svijetlosti što daje srebrena mjesečina. Bjesneći kroz predvorje, neprestano me okružujući s namjerom da probudi još veći strah, kršeći makabrične kipove što ondje prestravljeno stajaše, blijedo gledajući u događaje što se odigravaju ispred njihovih kamenih očiju.

Ulazeći i izlazeći iz prostorije u prostoriju, noseći za sobom razne knjige što ih generacije moje obitelji prikupljaju na jednom mjestu, noseći u sebi razne vrijedne predmete koji bogatstvo mojoj obitelji znače. Iz te crne mase koja je iz samog pakla izišla dopirali su tisuću glasova demonskog smijeha kako sadistički uživaju u nepotrebnom uništavanju onoga što se stoljećima gradilo.

Nepokretan sam gledao vjetar i tu njegovu čudnu dijaboličnu radost razmaženog dijeteta kojem je prioritet uništavanje kako bi bilo zamjećeno. I dalje je kružio oko mene, očekujući moju reakciju, moj bijesan povik da zaustavi ovo uništavanje. Kružio je oko mene, probadajući mi osjećaje raznim lažima prošlosti i budućnosti. Tisuće glasove se izmjenjivalo u tim odvratnim lažima što su bole duboko u intimu, od ženstvenog zavodničkog, nevino dječjeg sve do dubokog muškog baritona iz kojeg je zračila aura podmuklosti.

Predvorje ponovno zasjaji mrtvačkom blijedošću, iluminirajući ruševine kipova i bezbrojne stranice što su letjele u tom crnom vjetru. Jedva kontrolirajući svoj bijes, gledao sam destruktivnu igru đavovlje magle u predvorju. Smijeh je i dalje orio uništenim predvorjem, izazivajući me u suicidalan dvoboj kojeg sam osuđen izgubit, a samo to stvorenje zna kakva me sudbina očekuje poslije sramotnog poraza. Možda sudbina jednog od mnogobrojnih podmuklih glasova u njegovom tijelu ? Protrljam oči kako bi izbacio otrovne misli što mi započnu zamračivati um, a u oko mi posebno padnu velika vrata, vrata ove vile, vrata kroz koje nisam htio pustiti ovo čudo pod svoj obiteljski krov.

Skupih snagu za potrčati i hrabrost za umrijeti sa velikom i nesretnom mogućnošću za provesti ostatak vječnosti proklet u paklu, te potrčim prema glomaznim glavnim vratima što ponosito stajahu kao simbol nepokorenosti. Vjetar je i dalje kružio oko mene, rugajući se dječjim glasovima, gađajući me istrgnutim papirima drevnih knjiga. Podsmijeh je postao suviše naporan za slušanje, te stavih ruke na uši s uzaludnom nadom da ih ne čujem više, no smijeh postade viši i jači, a u njega se uključi i ostali glasovi smijući se samoubilačkom pothvatu malog smrtničkog crva, larve skrivene u vražjem vjetru. Larve prokletu na vječnost u njemu. Šakama udarim po vratima, stvorivši isti onaj zvuk kojim me misteriozno biće izvuklo iz udobnog kreveta. Sav gnjev što se stvorio u mom srcu pretočim u snagu te pokušam ih otvoriti protivivši se snazi samog đavla, no bezuspješno. Vrata su ostajala čvrsto zatvorena. Počeo sam lupati po njima, sve jače i jače dok ne istrošim sav gnjev. Potrošivši zadnji dijelić snage kriknem od muke, a moj glas koji ispuni predvorje ubrzo bude usisan u crnu oluju postajući jedan od nebrojivih glasova mučenika koje je snašla slična nesretna sudbina.

Ne želivši završiti proklet, pronađem izgubljeni dio snage u svom jadnom tijelu te rukama, jedva, uspjeh otvoriti vrata. Vidjevši vrata kako otvorena zjape i mene kako se kroz njih pokušavam provući, demonski se vjetar materijalizira u diva stvorenog od crnih oblaka. Njegove su oči bile dvije sjajne zvijezde, a usta mu bijašu puna grmljavine što nestrpljivo čeka da div progovori. Svojom glomaznom rukom nasilnički zatvori vrata, ne mičuci svoj pogled s mojih uplakanih očiju. Otvori svoja usta iz kojih pobjegnu par malih munja što udare pored mene, no div ne reče ništa. Tiho je buljio u moju malenkost, s podrugljivim osmijehom što se stvorio na tom licu od oblaka.

Neznavši što da učinim, potpuno odsječen od logičkih zaključivanja, popeo sam se uz stubište, te se mirnim korakom zaputio u sobu kako bi legnuo u krevet nadajući se da je sve ovo bila jedna groteskna noćna mora uzrokovana viskijem prije spavanja i olujom što pohara ovaj mirni okrug. Legnuo sam u krevet i zaspao.

***

Iz labavog me sna probudi stravičan vrisak munje. Snenih očiju, jedva sam zaključio da dolazi iz radne sobe mog oca gdje onaj div boravi. Ustao sam iz kreveta, nataknuo papuče na promrzle noge, ogrnuo kućnu ogrtač i izišao iz svoje odaje. Noć je bila mirna, s punim mjesecom kao jedinom svjetlošću ovom najmračnijem satu što osvjetljava dugački hodnik i predvorje u koje sam se spustio. Ušavši u radnu sobu mog oca, približio sam se radnom stolu te si natočio skupocjenog viskija u času, potpuno ignorirajući crnog diva što ondje čita knjigu koja je izbjegla njegovo destruktivni dolazak. Popivši malo viskija, natočio sam još malo i nazdravio prema divu, no on me ni ne pogleda već nastavi zadubljeno čitati Childea Harolda. Popivši i ovu čašu, zaputim se natrag u svoje odaje.

Div i dan danas ovdje živi, moj suputnik s tisuću glasova. Ni sam ne znam što je to čudo, ni od kud je ono došlo. Svoje porijeklo drži čvrsto za sebe, a na sam spomen toga ili pitanje o tom on ljutito krikne munjama. Od te čudne noći, izlazak novorođenog sunca u krvavu zoru nikad više vidio nisam, već u mraku živim sa stanarom čudnim koji me nepušta van. Možda sam i mrtav, al tko će to sigurno znat'. Možda me onaj crni vjetar pojeo, a vječnost provodim zaglavljen u njegovom crnom trbuhu s ostalim jadnicima koje uhvati ista sudbina. Jedino mi je žao stotinu onih nevinih ljudi što dolaze ovdje uzaludno provesti noć, izazivajući sudbinu kako bi dokazali da ovo mjesto nije prokleto. No na kraju očito završe mojom sudbinom, ako ne i gorom.

[Dreamer Deceiver]

nitko nije pročitao

[Delirium]

evo da te usrećim procitao sma je i malo je...morbidna i probaj koristit jednostavnije rijeci i ne tako jako se furat na E.A.Poea

[Dreamer Deceiver]

hebiga, sve moje priče su pomalo morbidne
što se tiče jednostavnijih izraza, koristio sam malo zastarjele riječi iz razloga da podignem tu neku atmosfera i kako bi se podudaralo s vremenom kad se odvija priča

[Wizard]

Dobre su ti price, iako sam dosad samo 4 procitao vidi se da napredujes iz price u pricu, sam tako nastavi, kad stignem procitat cu i ostale pa ti napisem neku suvisliju kritiku, uvijek sam volio kritizirat.

[Dreamer Deceiver]

Drago mi je da ti se sviđaju priče. Što se tiče kritike, svaka je dobro došla

[Dreamer Deceiver]

OTKUCAJI U MRAKU

Što je ovo ? Beskrajna noć bez ijedne zvijezde da sjaji u njoj kao uzaludna nada da nije kraj ? Il' tek gusti mrak omeđen zidovima koji se međusobno približavaju, zatvarajući se sami u sebe tvoreći ovaj oduran osjet klaustrofobičnosti što polako prožima moje misli ? Tanki, mršavi prsti moje ruke sasvim su utrnuli, paralizirani poput mojih nogu. Uz sve napore, ne mogu se pomaknut, a kamoli gajiti osjećaje da se podignem iz ležećeg položaja.

Na nagom tijelu ne osjećam nikakve lance od hladnog čelika, ni užad koji me mogu držati sputanim unutar ovog užasa. Otvorih usta u nadi da vrisnem, hrabro i bez straha što moj krik može prizvati iz mraka, no pri jadnom pokušaju osjetim jedino osjećaj boli. Boli, čiste boli. Usne zapečaćene đavoljom kletvom, ušijene koncem sestara sudbine. Budalast, pokušam ih ponovno otvorit nekoliko, no umjesto krika, javi se patnja.

- Smrt, samo smrt. Ovdje ona vlada! Smrt, samo smrt.... –

Glasovi započnu žuboriti mislima, bezobzirno se rugajući mojoj kobi, neprestano ponavljajući o onome što me očekuje u ovom mraku, što u njemu čuči. Krezubog osmijeha i trulog daha. Poput crkvenih zvona, odzvanjaju mojim ušima, ubijajući šansu da se smirim il pak, pomirim sa sudbinom.

Tišina. Tišina odjednom zavlada. Glasovi nestadu. Mrkli mrak ih povuče u ždrijelo. Jedino otkucaji mog srca je tiho razbijaju, svojim ritmom nagovještavaju da još nisam mrtav, da je još života. Stravična tišina. Što se u njoj skriva ? Kroz nosnice projuri smrad truleži, a u ušima mi odzvoni tihi, podmukli smijeh. No ponovno, tišina zavlada, ista kao i pred trenutak. Jeziva.

Prestrašen njenom prisutnošću, željan nekakve nade, načulim sva osjetila da osjetim nešto u ovom mraku. Što to čujem ? Što to osjećam ? Tiho gmizanje stotinu kukaca mojim golim tijelom. Poput britve, groteskna se gamad uvlači u mene, izjedajući suhu propucalu kožu, probijajući se kroz živo meso napuštenog jadnika. Osjećam kako se gnjezde, odlagajući za sobom svoja jajašća iz kojih se, u tren oka, izlegne tisuću odurnih kukaca koji poput paklene vatre počnu strujat venama, hraneći se mesom, uništavajući kosti.

Svom silom otvorih usta, rasparavši pritom konce što ih držaše zašijene, očajno kriknuvši u svoj toj boli koja me u tom trenutku snađe. Oduran smrad uvuče svoje prljave prste u moja usta izazivajući neopisivi osjećaj mučnine prizivajući svu hordu kukaca da iziđu, topeći mi pritom zube demonskim otrovom, preplavljujući moje lice tisućuma nakaznih tjelešća, te nestadu. Nestadu u mraku.

Jedino je srce to što ubrzano i prestrašeno, razbija ovu tišunu, davajući mi tihu potporu, davajući otpor silnoj tišini kojom tmina vlada. Stanem na trenutak, da pročistim svoje misli, da se skoncentriram na jadan izvor svog života, da čujem njegovo pjevanje žalospjeva na jeziku zaboravljenih duša.

Njegovom mrtvačkom spjevu, pridruže se otkucaji drugoga srca, koje polako, tiho poput mog, pjevaju sporim usporenim ritmom. Sporo i smireno, dok glas mog srca jača i brza iz trenutka u trenutak kako se drugo srce, i dalje smireno, postepeno približava.

Osjetim masu kako se penje na moje tijelo, nago poput moga, te liježe na njega, rukama mazeći, te usnama ljubeći rane što mi kukci izjedu. Naša srca pronađu zajednički ritam jeze, u kojem pjevaju o sudbini izgubljene duše što se pronašla u mrklome mraku, u tmini svih tmina, u najdubljem mulju jezera pakla.

Otvorih svoja usta kako bi ispustio zadnji krik, no to čudovišno biće me iznenada poljubi, a iz svojih hladnih i suhim usana, ispusti dugi zmijski jezik u moje suho grlo, vodeći ga dijaboličnim ritmom otkucaja do srca jadnika, te ga obavije, poput udava, hladnim tijelom, gušeći njegovu pjesmu.

Tužna tišina zavlada. Glasovi crnih misli umuknu, a otkucaji srca, mojeg srca, nestadu. Jedino ostadu tihi i spori otkucaji srca, koji polako odmiču u beskrajnu tminu, no i njih tišina proguta. Napokon...


























Djelo Otkucaji, čiji je autor Toni Juričić, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

[Arbiter of Change]

Mračno, morbidno i vjerojatno jedni od tvojih najživopisnijih opisa do sada (bar koliko se sjećam od starih stvari) bez okolišanja oko željenog opisa već su ovaj put izneseni brzo i direktno.

[Dreamer Deceiver]

nadam se da ti se sviđalo, pošto dugi niz mjeseci nisam ništa napisao, pa mi treba malo povratka u formu

[Arbiter of Change]

Dobro je, ali istina, pokazatelj je da si ispao iz forme... fax.

[Dreamer Deceiver]

šta tako se vidi da sam ispao iz forme ?

[Dreamer Deceiver]

Je ko zainteresiran za čitanje nove priče?

[hrčak]

Upravo čitam šta imaš u ovoj temi i upravo sam postao zainteresiran.

[Dreamer Deceiver]

Zadnjih dvije godine sam se bacio u scenarističke vode pa sam zapostavio kratke priče, sve do pred neki dan kad sam na predavanjima napisao kratku priču na engleskom jeziku

[GDra]

Stavi ovdje.

[Dreamer Deceiver]

no can do. Ona je specijalno napisana za natječaj, tako da

[Feanor]

Mogu ja tu metnut nesto svoje napisano, ah nvm. Here it goes anyway, napisano prije neki dan eto bez nekog posebnog vaznog razloga. Čisto iz dosade.

KUĆA NA OSAMI (Kratka priča)
- Samo još par koraka, samo još par koraka podrtino stara, pa možeš umrijeti. Samo još par koraka pa ćeš vidjeti svog prvorođenog unuka ili unučicu. Samo još par koraka pa umri starino, samo napravi još par koraka za svog prvorođenog...
Nedaj se sad starče, još malo pa si tu, još samo malo, drži dah, nemoj misliti na bol u plućima. Nemoj misliti na ženu svog prvorođenog sina u porodiljnim mukama, nemoj misliti na onu nezdravu krv koju si vidio na njezinoj plahti koju je gužvala svojim tankim malim ručicama. Nedaj starče da te to omete. Gladna je, pa što, i ti si gladan, pa stojiš starino, prkosiš oluji ,a ona je mlada. Bilo je i gorih nestašica hrane, bilo je i gorih dana...
Sjeti se starino davne devetsto desete, sjeti se gore suše od ove, sjeti se kako je uhvatiti štakora u prljavoj ulici bio pravi zgoditak, sjeti se starino, i nemoj umrijeti još. Ne još, starče, ne dok te ona čeka u kući na osami, ne još podrtino, prerano je za smrt.
I kiša te sad ometa starče? Sjeti se ljetnih kiša kad si bio mlad, sjeti se starče prve ljetne kiše devetsto devetnaeste, sjeti se starče kako si uzeo Magdu za ruku i poveo je pod vašu brezu, sjeti se starče njezinih grudiju koje se presijavaju na kiši i nemoj umrijeti, sjeti se olupino. SJETI SE!
Trgni se starino sada, nedaj da te ona grmljavina smete. Pokreni se. Previše si ostao na ovom mjestu da povratiš dah. Donesi tu vodu magarče, kuja se porađa, to je rekla Magda. Ne voli je, pa što. Ni njegovi nisu voljeli nju pa su na kraju ipak imali troje zdravih dječaka. Sjeti se, nemoj zaboravit podrtino.
Znaš svaki ovaj kamen od bunara do kuće na osami, nemoj se sada spoticati, ako padneš umrijeti ćete i ti i ona, znaš to starče, osjećaš to u starim staklenim kostima, nemoj pasti starče, ne još. Sjeti se dana kad je Magda ušla u kućerak koji si sagradio sa svojim rukama, sjeti se kako ga je prezrivo pogledala i rekla da će ga zvati kućom na osami, sjeti se toga, ne zaboravi. Ne zaboravi starče nikad, kako si je prestao voljeti u tom trenutku, ne zaboravi. NE ZABORAVI!
Obriši suze stari konju, nepotrebne su na ovoj jakoj kiši. Prebaci težinu tereta, tako starče. Lakše je sada, jelda? S noge na nogu, polako. Ne misli na glad, ne misli na to kako nemožeš dalje. Ne misli na staru bol u koljenima i klecave noge, ne sada. Mjesec je sigurno pun večeras, zato je i ovako svijetlo, iako je oblačno. Nemoj se bojati starče, samo djeca vjeruju u vukodlake. Nemoj se bojati starino, strah je za djecu.
Trebao si otrčati do doktora starino, trebao si otići u selo po doktora. Samo doktor je isto star, ako ne i stariji, a selo je daleko, predaleko. Doktoru tvoj unuk ništa ne znači. Trebao si otrčat' do svećenika starino, kapelica je bila bliže. Posljednja pomast i krštenje je ono što njih dvoje sad treba, a ne tvoju kantu vode, starino.
Kako nevidiš da su te se samo htjeli riješit, beskoristan si starino. Vidiš da više nitko ne priča s tobom, vrijedan si im samo dok radiš u polju i dok ribariš u potoku, kad oslabiš podrtino, kad zalegneš, što onda? Bolje da si mrtav.
Evo je, blizu je kuća, ajmo sada, ajmo olupino, još samo par koraka, evo tu je. Prestani disati tako glasno, smiri srce, lupa prejako. Nemoj da ti se prolije čista voda, prljava voda je beskorisna, polako, uspori podrtino, stigao si.
Otvori ta vrata, škripaju, a nitko da ih podmaže. Prestani razmišljati o glupostima, postoji i važnijih stvari o kojima treba misliti. Jeli to dječji plač koji čuješ starče? Koliko dugo nisi čuo plač djeteta? 22 godine, koliko ti ima najmlađi sin. Dugo je to vremena da bi se pamtilo, ali sjeti se starče, to je sve što imaš.
Otvori vrata od sobe sada, polako polako, nek te ne iznenadi ono što ćeš zateći unutra.
Ne, ne, ne. To nije istina, ne. Nemože biti. Kakvi su to tragovi, kakvo je to prokletstvo? Zašto je prozor otvoren, zašto posteljina nije krvava? Starče, ti si poludio, umor te izludio, oluja ti je pomutila pamet. Sjedni, odmori se. Sjedni na ovu staru škripavu drvenu stolicu, pusti tu staru hrđavu katnu vode, odmori se starče, sklopi oči i snivaj.
Voda ti se prolila starino, ali nema veze, samo sklopi oči i samo zaspi tu, samo zaspi tu u ovoj kući na osami.Samo zatvori oči i slušaj zvuk prolivene vode kako se cijedi između raspadnutih dasaka.
Sada je sve u redu, sada možeš umrijeti.

[Dreamer Deceiver]

You dare to defile my topic?

Budem je pročitao kad završim gledat film, a ti ako imaš vremena čekiraj si inbox i pročitaj moju pričicu ^^