DarkTimes -> Stranac u noći, str. 7

[Barathrum]

Evo jedne moje nove priče, stavio bi još jednu, ali nju sam malo previše editirao u svojoj bilježnici pa cu je objaviti kad je budem prepisao. Zato doonda uživajte u čitanju ove priče

Goruće Raspeće
written byS- Toni Juričić

kao sto su i drugi napisali:"bez uvrede, ali..."

autor ne poznaje nacine izrazavanja, u tekstovima su prisutne samo strogo definirane rijeci sto odaje preveliku monotoniju i dosadu dok se cita, nema "toplih" rijeci one koje bi pobudile neku emociju u osobi, nista te ne tjera da citas dalje osim vlastita prisila da das komentar nakon svega... sve u svemu dosadno vrlo.

bez uvrede ali sve sto si postao i na cmaru i tu sve sam procitao jer ne zelim da bude - kritizirao je a nije dalje od dva retka procitao i tekstovi ti ulaze u sve vecu monotoniju.
Upoznaj narjecja, rijeci, nacine sklapanja recenica, izrazavanja... bez toga neces biti ni p od pisca.

a ako i dalje kako si rekao ne "citas", ha, pa cuj, onaj tko ne uci svakako ce biti originalan ali tu originalnost nikada nece moci prikazati u punom sjaju.
iskreno bzvz.

procitaj prvo nekih 500 knjiga mozda romana, preporuka fantasy-a i psiholoskih, da se upoznas sa "rijechi".

sve najbolje i sretna nadolazeca nova godina.

[Barathrum]

Evo za božić sam odlučio objaviti jednu svoju poemu koja će se pronaći u mojoj e-zbirci Lepidoptera Tristis. Uživajte u čitanju, a kad je pročate mogli bi nabaciti koji komentar ovdje ili na mom blogu : http://www.darktimes.bloger.hr/


Crna Ruža
written by - Toni Juričić

U sumrak dok tumarah
samotnom jesenjom šumom
tražeći mir u glavi svojoj
da saberem turobne misli ove
naiđoh na čudnovato raskrižje,
golim sablasnim drvećem okruženo,
u čijem središtu ugledah
crnu ružu kako se izdiže
iz nezahvalne neplodne zemlje
u ovoj bezživotnoj hladnoj šumi.

Naiđoh na ružu
crnih oniksnih latica
od kojih se
posljednje sunčeve zrake,
ovog umirućeg studenog dana,
reflektirale davajući joj
taj poseban i čudnovat sjaj,
sjaj dana koji polako
vene u zapadu.

Sporim i pažljivim korakom
približih se tom čudu
što izraste na raskrižju
ovom zapuštenom i ukletom
te kleknuh pored nje
diveći se toj grotesknoj ljepoti.

Diveći se ruži toj,
koja cvate kad sunce umire,
koja vene s rađanjem dana.

Diveći se laticama njezinim,
crnih poput bezdana,
no poput kristala,
krhkim i lijepim.

S divljenjem gledah u nju
sve dok posljednji tračak
sunčeve svijetlosti ne napusti
ovaj pusti komadić zemlje
a mrka noć zavlada svijetom.

U toj noći mračnoj
'mjesto mjeseca punog
zasjaji ona žarko.

Zasjaji svijetlošću blijedom i jarkom
prizvavši bića iz priča davnih,
bića s svijeta onog,
da plešu oko nje
da plešu na
tom raskršću šumskom
slaveći ljepotu njenu,
crnu kao bezdan,
a poput dragulja krasnu.

U strahu gledah
bića crne ruže
kako plešu i slave
gospodaricu svoju mračnu
i grotesknu ljepotu njenu.

Krilata stigijska stvorenja,
mršavih tijela visokih i ispijenih,
kandža i rogova zastrašujućih,
što plešu u čast njihove svetosti crne

Sve što noć postajaše mračnija
njena ljepota bivaše veća,
a kad nastupi ponoć
sjaj latica crnih
zasjaji najbistrije

Potpuno opijen,
tom ljeptom njenom,
zgrabim ružu crnu i iščupam je
iz ove nezahvalne zemlje hladne
bez straha od posljedica
što uslijedit mogu,
bez straha od njezine
djece groteskne.

Njezino trnje čelično
probije dlanove moje,
no bol ja ne osjetih.

Dignem se s poda
i okrenuh prema
zastrašujućoj djeci njenoj
koja su u čudu gledala u me,
oskvrnitelja svetosti njihove.

Korakom mirnim i pažljivim
prolazih pored njih,
pored tih ukamenjih gadosti noći,
bijednih i nakaznih.
Poput kipova stajali su ondje,
nepomično gledajući kako
odnosim crnu svetost njihovu
čiji sjaj je jarki moja lanterna
u mraku ove čudne šume,
osvjetljavajući mi put dalek
do doma mojeg.

Svakim daljim korakom
od svetišta njezinog,
blijedi sjaj crne ruže
crpila je hladna noć
pod vladavinom
mjeseca blijedog

Izišavši iz šume listopadne
zagasla crna ruža,
čiji sjaj nestade u noći,
ispadne iz ruku mojih
i na zemlju padne
u pepeo se pretvorivši.

Dignuh pogled prema nebu
i ugledah mjeseca
lica punog i blijedog
na svom studenom tronu noćnom
kako svijetli sjajem ruže crne,
podlo se smijeći ljepoti ukradenoj
koju ruža ukrade suncu

Podlo se smijući ostacima ruže crne,
crnih latica oniksnih,
ruže crne poput mrkle noći,
a poput kristala nježne,
kojoj on ukrade ljepotu grotesknu.

Spustih pogled svoj
s kradljivog mjeseca,
te se kući zaputih,
sa nadom gorkom u srcu,
da bića grotesknosti njezine
doći po me neče,
Po oskrvnitelja svetosti njihove
da osvetu svoju stravičnu
izvrše nad tijelom mojim

Zaputih se kući,
dugim mračnih putem,
ove hladne listopadne šume,
svetišta ruže crne.


13. rujan 2008.

ovo je ok, mislim kad rijesis kontradiktornosti u pjesmi bit ce ok.
jer vodis jednu sliku zatim izmislis drugu koja je potpuno nepovezana sa gornjom, d apojasnim - kao da izmisljas u koracima, kao covjek koji lazhe, prvo kaze jednu istinu a zatim drugu cime ubije onu prvu tako ti sa slikama i opisima ponegdje. Prvo je ejdno al je onda drugo. Ne postoji duboki plićak.

[Dreamer Deceiver]

Evo jedne moje nove priče, stavio bi još jednu, ali nju sam malo previše editirao u svojoj bilježnici pa cu je objaviti kad je budem prepisao. Zato doonda uživajte u čitanju ove priče

kao sto su i drugi napisali:"bez uvrede, ali..."

autor ne poznaje nacine izrazavanja, u tekstovima su prisutne samo strogo definirane rijeci sto odaje preveliku monotoniju i dosadu dok se cita, nema "toplih" rijeci one koje bi pobudile neku emociju u osobi, nista te ne tjera da citas dalje osim vlastita prisila da das komentar nakon svega... sve u svemu dosadno vrlo.

bez uvrede ali sve sto si postao i na cmaru i tu sve sam procitao jer ne zelim da bude - kritizirao je a nije dalje od dva retka procitao i tekstovi ti ulaze u sve vecu monotoniju.
Upoznaj narjecja, rijeci, nacine sklapanja recenica, izrazavanja... bez toga neces biti ni p od pisca.

a ako i dalje kako si rekao ne "citas", ha, pa cuj, onaj tko ne uci svakako ce biti originalan ali tu originalnost nikada nece moci prikazati u punom sjaju.
iskreno bzvz.

procitaj prvo nekih 500 knjiga mozda romana, preporuka fantasy-a i psiholoskih, da se upoznas sa "rijechi".

sve najbolje i sretna nadolazeca nova godina.

Hvala na komentaru, ali ovaj tekst je dosta "star" ( nije da ima par godina, ali ipak se vidi razlika između priča koje pišem sada i koje sam pisao prije ). Bez brige pročitao sam ja dosta knjiga u svojem životu Čak sam ove godine napisao manje priče ( sve skupa 4 priče, dok sam ih 2007. godine štancao svaki mjesec ) jer sam više vremena provodio čitajuci knjige od raznih autora, kinga, edgara allana poe, tolkiena, lovecrafta, stevenson. Uglavnom bazirao sam se više na one priče ( tj. s čitanjem ) koje su iz prvog lica, jer po meni onda je mističnost na najvećem nivou ( ako pisac naravno to uspije napisati ) i po meni su priče koje imaju nagli završetak, sporu i pomalo tromu radnju koja se koristi za podizanje atmosfere, opisivanja ugođaja, te priče su za mene pravi horror, a ne ovaj današnji šrot krv krv i samo krv.
Među stranicama ovog teksta ćeš pronaći priču 2.4.18xx, ja mislim da se vidi velika razlika između priča koje se nalaze na prvoj i drugoj stranici topica i te priče. Također na stranici prije se nalazi još jedna priča autopsija, koja je mali homage horror filmovima, makar sam pomalo nezadovoljan s njom jer nisam uspio dobro opisati akciju ( to je posljedica previše tromih i sporih radnja ), kao i kod priče Statue Tvoje Duše gdje sam malo eksperimentirao s dijalozima ( rijetke moje priče su ih imale ).
Ali uzmi u obzir, da kad budem izdavao knjigu ( za otprilke godinu i pol počinjem tražiti izdavača, a nakon šta napišem još 5 priče, počinjem s preuređivanjem knjige ) svoje priče su potpuno "preuredit", tj. napisat cu ih "nanovo" jer je razlika dan i noć između priča s početka moje "karijere" i ovih sada, te ću naravno ispraviti neke banalne greške, malo poboljšati priču, tj. opise itd.
Hvala na komentaru

EDIT, evo link mojeg bloga na kojem se nalaze priče o kojim sam ti govorio
rađe ih čitaj s bloga, jer sam ispravio poneke greške koje se nalaze kod verzija koje su na ovom topicu. Klikni da google docs link

2.4.18xx
http://www.darktimes.bloger.hr/post/2418xx/771664.aspx

Autopsija :
http://www.darktimes.bloger.hr/post/aut ... 42599.aspx

[Arbiter of Change]

Kad će više obećano produženo izdanje one proze?

[Dreamer Deceiver]

koje ? crnog križa ili ove nove priče koju sam napisao pred par dana ?

[Arbiter of Change]

Ne igraj se samnom kad znaš da mislim na novu.

[Dreamer Deceiver]

aha, sorry XD
evo, za par dana cu je objaviti

[Dreamer Deceiver]

tražim testne čitatelje mog novog e-booka
neka mi se jave na pm

[Dreamer Deceiver]

Creative Commons License
Djelo Tijelo, čiji je autor Toni Juričić, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_249dvmn7hm


Tijelo

Written by – Toni Juričić



Ovaj zapis svećenika koji je prije mene obavljao svoju svetu dužnost u ovom mjestu pronašao sam dobro skrivenog među raznim papirima na čijim se rubovima jasno vide tragovi, očito bezuspješnog, spaljivanja. Očito je pokušao spaliti svoj zapis nakon što ga je napisao, no iz nekog razloga je odustao od svoje namjere. U ovo mjesto došao sam pred par mjeseci i svakoga dana (od mog dolaska ovdje) zahvaljujem bogu što me poslao ovdje da obavljam svetu misu, barem sve dok nisam pročitao ovu jezivu ispovijest. Ljudi izgledaju pristojno, pobožni su i nema nikakvog zločina unatrag dvadesetak godina, te svi su složni i pomažu jedan drugome... Pravo idilično mjesto. San svakoga tko želi malo mira u svojem životu. Pročitavši zapis, shvatio sam razlog žurnog požurivanja mog kolege za premještaj u drugu župu. Isti je razlog zašto vam i ja pišem ovo pismo. Također premjestite u drugu župu, što dalje od ovog mjesta. Kao razlog moje želje da napustim ovo mjesto, uz pismo ću priložiti i zapis kolege svećenika.

***

„U ovaj idilični grad poslan sam pred otprilike godinu dana, da obavljam svoju svetu dužnost koju mi je dragi Bog namijenio. Prije ovog mjesta, služio sam po raznim župama diljem ove prekrasne zemlje i svakoga bi puta plakao cijelu noć kad bi saznao da sam prebačen u drugu župu iz žalosti što napuštam ovu, koja mi postade više od doma. No ovu ću s radošću pokušati zaboraviti i oplakivati ću jedino jadnika koji je poslan kao moja zamjena. Pred par dana poslao sam svojim nadređenima pismo da želim napustit ovo mjesto s napisanom ispoviješću što se točno ovdje dogodilo, no još nisam dobio odgovor. Polako se počinjem bojati, da pismo nikad nije došlo do njih, ili još gore, da ne žele odgovoriti. Upravo mi je u glavi sinula misao da im je u mogućnosti i zataškavanje takvog događaja. Kao mjera sigurnosti, počeo sam s ponovnim pisanjem one iste ispovijesti, Pričekati ću odgovor još mjesec dana. Ako odgovor bude negativan ili ako ne odgovore, onda mi nema druge nego pobjegnem iz ovog mjesta. Razlog moje mržnje prema ovom selu leži u onom kobnom danu od kojeg je prošlo par tjedana, a sjećanje na njega je svježe kao da sam pred par minuta zgrožen utrčao u crkvu. No prije nego što krenem s prepričavanjem tog jezivog događaja, opisat ću ovo mjesto i ljude koji ga nastanjuju.

Ovo mjestašce XXXX smješteno je u dolini okruženoj brdima kroz koju teče rijeka čije je „prisustvo“ od iznimne važnosti za stanovnike i njihovu poljoprivredu. Sam izgled mjesta me podsjeti na idilična sela iz priča koje mi je pričala majka kao malom dječaku. Radišni seljaci mirno obavljaju svoj težak posao bez ikakve žurbe (za razliku od gradova), djeca trče prostranim zelenim njivama, a njihov se smijeh čuje nadaleko. Žene u ovom mjestu, kao i u ostalim mjestima, imaju ulogu domaćice, spremaju ručak za svoje muževe, brinu za djecu i razne domaće životinje (u čemu im nerijetko pomažu i djeca ).


Naravno, kao i većina sela u kojima sam službovao i ovo je bilo iznimno pobožno. Svakog jutra, Crkva je bila prepuna. Muškaraca koji se spremaju na posao u polju, žena koje odlaze na trg i djece koja odlaze u školi ili na livadu pored rijeke.

Ostatak mještana koji nisu stigli zauzet sjedeća mjesta stajali bi na nogama kako ne bi propustili moju novu propovijed što me jako veselilo i činilo veoma ponosnim. Pravo idilično mjesto, koje me čak i previše podsjećalo (kao što sam prije napisao) na neko bajkovito selo iz kojeg se nepoznati pustolov sprema u nove avanture. Nažalost, na teži sam način shvatio koliko je čvrsta njihova vjera prema svetom Ocu i koliko je velika mržnja prema Sotoni i njegovim demonskim poslima.

Jedan od mještana, koji me pozvao k svojoj obitelji na večeru prvu noć kad sam stigao u ovo mjesto, pričao je o tome kako su oni oduvijek pobožni ljudi. Također mi ispriča kako je njihovu vjeru prema bogu učvrstio jezivi događaj koji se zbio pred par godina na jednom od ovih brda.

Dok je govorio o toj strahoti, njegov se glas stišao do jedva čujnog, a djeca (koja su problijedila u licu) ustala su s stola, pozdravili me i napustili kuću kako bi njihov otac mogao u miru mi ispričati što se dogodilo na susjednom brdu. Slušajući to jezivo pripovijedanje, osjećao sam kako trnci prolaze mojim tijelom.

Ispričao je (nažalost istinitu) priču o tome kako su pred par godina mještani sela sa jednog od ovih krasnih brda nestali preko noći. U tom selu sljedećeg jutra nije bilo nikoga živog. Selo je bilo u normalnom stanju, nije bilo nikakvih znakova da je netko izvršio stravično ubojstvo cijelog sela, također nije bilo dokaza da su mještani napustili to selo jer su sve njihove stvari ostali ondje i nitko nije vidio veću grupu ljudi kako te kobne noći napušta brdo.

Taj mladić, koji je problijedio poput duha dok mi je pričao ovu iznimno sablasnu priču, također napomene da je on pronašao prazno selo tog jutra. Od svih silnih mogućih pitanja koje sam ga htio upitati vezano za to selo i njegovu misterioznu sudbinu, upitah ga kojim je poslom pošao u to selo.

Mladić je uzdahnuo, a njegovom se licu polako vraćala boja. Ispriča mi da je otišao po gospodina kojeg je dan prije dopratio u to selo. No umjesto na gospodina koji ga je trebao čekati pored seoske fontane, naišao je na „selo duhova“. Par sati je pretraživao selo i okolicu za mještanima, no bez uspjeha. U suton se vratio u svoje mjesto prije početka večernje mise. Zaputio se k crkvi i sumještanima ispričao misteriozan događaj koji se zbio njihovim susjedima.

Svi su bez riječi slušali što se dogodilo. Nakon što je završio svoju priču, svećenik koji je služio ovdje prije mene, obratio se mještanima XXXXX i rekao kako zbog tog događaja trebaju učvrstiti svoju vjeru, što su oni i učinili. Od tog dana, njihova je vjera graničila s fanatičnošću.

Prije nego što sam otišao iz njegove kuće, uhvatio me za ruku i priznao da misli kako je za tu nesreću koja se dogodila na susjednom brdu kriv crni križ koji se nalazi u jednoj ukletoj kapelici izgubljenoj u šumi. Također mi prizna da je on davno vidio tu kapelicu i crni križ u njoj. Oči su mu zasjale iz želje da ispriča još jednu stravičnu priču.

Kako mi je bilo dosta ovakvih priča za ovu večer, zamolih ga da je ispriča kojom drugom prilikom kad ponovno posjetim njegovu ljupku obitelj. On se nasmija i složi sa mnom. Pozdravih se s njegovom obitelji i napustim taj topao dom. Tokom cijelog puta do crkve, mojom glavom su se motale mračne misli o tom nesretnom selu izazivajući jezu u meni. Zbog tog nekakvog čudnog straha, ubrzao sam svoj korak.

Došavši u crkvu, pogled mi odmah pade na križ. U toj zamračenoj prostoriji, podsjeti me na crni križ o kojem mi je mladić htio pričati. Približih se oltaru, kleknem, te se prekrižim i pomolim. Klečio sam ispred križa gledajući u Krista našeg spasitelja još uvijek misleći o onom što mi je mladić govorio. Umoran od ovog napornog dana, ustao sam i otišao na spavanje. Prve noći u ovom mjestu nisam sklopio ni oka.

Godinu dana kasnije od moje prve večeri i prve mise u ovom selcu, malo poslije podna, u moje je odaje poput furije uletjela uplakana djevojka. Suznih je očiju ispričala kakva je nesreća snašla njezina starijeg brata ovog jutra dok je on s ocem radio u polju. Jadnog je mladića (prema iskazu djevojke, te kasnije njezinog oca) ugrizao nekakav čudan kukac kojeg još nisu vidjeli ovim krajevima.

Prema djevojčinoj priči, mladić je automatski zgazio kukca grotesknog izgleda i nastavio s radom. Otrov nije djelovao odmah u početku, no s vremenom nesretniku je postajalo sve lošije sve dok se nije srušio na pod bez svijesti. Prestravljeni otac unio ga je u kuću, a kćerku je poslao po mjesnog liječnika.

Na žalost te jadne obitelji liječnik nije mogao pomoći. Sam taj kukac, a pogotovo njegov otrov su nepoznati medicini i izlječenje je bilo iznad doktorovih mogućnosti.

Rekla mi, još uvijek plačući poput kišne godine, da ju je majka zbog te nemogućnosti oporavka poslala svećeniku (meni) da dođem večeras k njima i dam bolesničko pomazanje, jer prema doktorovim predviđanjima, jadnik neće preživjeti noć. Nikako nisam mogao odbiti zahtjev mlade dame. Nekako sam uspio smiriti prestrašenu djevojku, te je poslah kući da obavijesti roditelje da me očekuju večeras. Čuvši to, počela se zahvaljivala iz svega srca u ime svoje obitelji, te je pohitala prema svom domu.

Prema nesretnoj obitelji krenuo sam u suton. Hodajući prema njihovom domu, u zraku sam mogao osjećao nekakvu nadnaravnu zlu silu koja me pomalo plašila. Radi nje sam ubrzao svoj korak.


Do kuće te obitelji trebalo je otprilike sat vremena, taman da se noć spusti. Stigavši blizu nje, ispred vrata ugledah nisku staru ženu, majku tog jadnog mladića. Spazivši me u daljini, ona mahne davajući znak da su oni ta tragedijom pogođena obitelj. Njezino je lice bilo izborano, oči crvene, a duga sijeda kosa padala je preko njenih kržljavih ramena.

Prišavši joj na vratima, ona brizne u plač te padne na koljena i stade me moliti da učinim sve da spasim njihovog sina koji hrani ovu siromašnu obitelj.
Položio sam ruku na njezino rame, rekavši da će sve biti u redu. Tu rečenicu sam izgovorio s sumnjom u mislima. No ona ju nije primijetila u mojem glasu, te se dignula s poda i uvela me u kuću.

Njihovim je domom vladala tmurna atmosfera. Ugledao sam mladu djevojku koja je sjedila na stolici, kako i dalje lije suze zbog nesretne sudbine njezinoga brata. Shvativši da sam ušao u kuću, ustala se s stolice, obrisala suze i krenula ususret meni. Poput njene majke i ona me molila da učinim sve kako bi joj spasio brata. Ponovno uputih par riječi utjehe njoj i njenoj majci, te me odvedu u sobu.

Ušavši u sobu, zamalo se izbljuvah kad osjetih smrad koji je vladao ondje. Na krevetu je ležao bolesni mladića koji je izgleda utonuo u nemirni san. Konstantno se okretao po krevetu, mrmljajući nešto u toj noćnoj mori. Pored njegovog kreveta, klečao je njegov otac milujući sinovo lice. U kutu sobe ugledah proćelavog čovjeka s inteligentnim crtama lica. Upravo iz tih crta, zaključih da je doktor. Približio sam se krevetu, pozdravio oca i pomilovao mladića po njegovom gorućem licu.

Dok milovah mladićevo vrelo lice, na mojem ramenu osjetih snažnu ruku i začujem glas kako mi šapće – Dođi ispred sobe. -. Kako me ta ruka i glas prestrašio, naglo se okrenuh i ščepam tu ruku koja se i dalje nalazila na mom ramenu. Ugledah blijedog doktora neugodno iznenađenog mojom reakcijom. Spustio sam pogled na oca koji također nije bio oduševljen. Taj trenutak tišine činio se dugim poput vječnosti, i trajao bi i dalje da ga doktor nije prekinuo i napustio sobu, a za njim sobu napusti i mladićev otac ostavivši me samog u sobi.

Taj trenutak samoće iskoristih da se priberem i obrišem hladan znoj s svog lica koji me oblio kad me doktor prestraši. Ponovno bacim pogled na umirućeg jadnika, napravim znak križa nad njegovim tijelom i napustim sobu.

Približavajući se vratima sobe, s druge strane začujem muški glas kako izbacuje teške psovke i proklinjanje na račun doktora i medicine koja je bespomoćna u ovoj situaciji. Prije nego što otvorih vrata i pridružim im se, na trenutak sam zastao ispred njih slušajući prepirku. Još jedna standardna prepirka između oca/majka ili drugog člana obitelji koji nikako ne mogu prihvatiti gubitak njihovog djeteta s doktorom koji je posve nesposoban u ovim situacijama.


- Pa vi ne razumijete! On hrani ovu obitelj! Ja sam star, ja ne mogu više, što će biti s mojom ženom i kćerkom kad i ja umrem? Morate me razumjeti, morate ga spasiti! - kroz suze je govorio stari seljak, glava ove obitelji, neprestano pokušavajući paziti da ne digne svoj glas.

Iako iza vrata, mogao sam zamisliti doktora. Vjerojatno je imao izraz lica poput svih doktora u ovakvim situacijama. Tupo gledajući u neku točku, izbjegavanje kontakt s očima člana obitelji i bezuspješno pokušavajući pronaći neku ispriku ili riječ utjehe za ovu nesretnu obitelj.

- K vragu i vi! Šta samo šutite! – razdere se otac.

Okrenem se prema mladiću, i ugledah ga budnog. Očiju punih suza je osluškivao prepirku između njegovog oca i doktora. U trenutku kad nam se pogledi susretnu, on jedva progovori zadnjim snagama ovog života.

- M-m-m-molim vas sp-p-pasite me... – reče drhtavim glasom

Približih se mladiću, pomilovah ga po gorućem licu i utješim ga kao što uzaludno utješim većinu ljudi: da ću ih spasiti, da će sve biti u redu i da se ne trebaju bojati. Mladić me pogleda, nasmije se i ponovno izusti jedva razumljivu rečenicu:

- Znam da ću umrijeti, ali molim vas, spasite me pakla koji se sprema – kroz suze reče umirući jadnik.

Ponovno ga pomilovah, obećam mu spasenje, a mladić okrene svoju glavu i ponovno utone u nemirni san. S druge strane vratiju se začuje ponovno nekontrolirana dernjava mladićevog oca.

- Pa gdje je taj prokleti svećenik! – grlovito i kroz suze zadere se stari.

Razbješnjen njegovim ponašanjem ispred sobe njegovog umirućeg sina, bijesan izletih iz sobe. Ugledavši me ljutitog, starčevo lice pocrveni od srama što me nazvao pogrdnim imenom. Očitao sam mu bukvicu radi onakvog ponašanje ispred sobe u kojoj njegov vlastiti sin umire, čiji mukotrpan prelazak s ovog svijeta on dodatno otežava svojom dernjavom. Starom seljaku nije trebalo dugo da shvati da je pogriješio, i plačući je priznao to. Priznao je da se boji ove sudbine kojom bog prokle njegovog sina. Tko se ne boji toga? Predložio sam starome da otiđe dolje po svoju obitelj i pozove ih gore kako bi mogao dati bolesničko pomazanje umirućem jadniku.

Kad je stari otišao dolje, okrenuo sam doktoru i upitam ga zar se stvarno ništa ne poduzeti u vezi ove bolesti. Doktor nije odgovorio, samo je niječno mahnuo glavom. Na umu sam imao još par pitanja koje sam htio postaviti, no cijela se obitelj sumornih lica pojavila pored nas, jedva susprežući svoje suze. Nitko nije progovorio. Nekoliko trenutaka stajali smo ondje u tišini.
Doktor je skrivao pogled zbog srama što ne može pomoći, uplakane majka i kćerka tješile su jedna drugu u zagrljaju, a otac je ponosito stajao uz njih pokušavajući sakriti tugu koja ga tišti. Gledajući tu scenu koja se odvija pred vašim očima, u vama se javlja osjećaj jada koji steže vaše srce. Jad, koji vam izaziva suze na oči i to ne zbog tuge, već zbog spoznaje da ne možete učiniti ništa. Svaka riječ koju izgovorite kao utjehu, potpuno je uzaludna. Upravo zbog tog jada, vaše se oči pune suzama u tim trenutcima.

Ne mogavši više izdržati u toj sumornoj atmosferi, predložim im da uđemo u sobu. Svi pogledaju u me, i potvrdno kimnu glavom. Otvorih vrata i uđemo u prostoriju tuge gdje nesretni mladić smrt svoju čeka.

Pri ulasku u sobu, majka i kći potrče prema njegovom krevetu, gdje su kleknule i počele s molitvom. Mladićev otac, stajao je uz mene i doktora, još uvijek nastojeći suspregnuti svoje suze. Na niskom klimavom stolu pored kreveta ugledah nizak stol, prekriven bijelom plahtom, na kojem stajahu dvije zapaljene svijeće koje majka i kći zapale prije nego što sam došao u ovu kuću i drveni križ, a pored stola primijetih vrč vode. Sve što je potrebno za ovaj sakrament bolesničkom pomazanja. Ne želivši više oduživati ovaj trenutak, jadnika poškropim svetom vodom, a zatim i sve prisutne u ovoj sobi.

Poškropivši ga, mladić se naglo probudi kao da ga je netko ubo. Ogledavao je po sobi poput djeteta koje se našlo na nepoznatome. Njegov se pogled zaustavio na meni, uputivši mi uznemirujući osmijeh. Majka ponovno briznu u plač, te zagrli svog sina. No on ne uzvrati zagrljaj, već odbrusi i nazove je najpogrdnijim imenom koje majka može čuti. Svi su zinuli od čuđenja, naročito majka kojoj suze nisu prestajale teći niz lice. Ponovno se približi mladićevom licu, no sin je pljune i ponovno je nazove istim pogrdnim nazivom. Jadna mršava starica se odmakne od sina, a za njom i sestra.

Stari seljak nije rekao ni riječ, tiho je gledao sina kako se kesi đavoljim osmijehom svojoj majci koja ga je dovela na ovoj svijet. Slučajno pogledah njegovu ruku koja je drhtala od straha, od straha što se može dogoditi u ovoj užasnoj sobi. Njegovo prvorođeno dijete prostrijeli ga pogledom, od kojeg jadnikov napor u susprezanju suza pukne, te brizne u plač. Vidjevši oca kako plače, mladić mu se nasmije i nazove ga slabićem i kukavicom. Sljedećeg je pogledao doktora kojem se također nasmije.

Primijetivši da ga njegov neizlječivi pacijent promatra, doktorovo tijelo zahvati drhtavica. Vidjevši doktorov strah u kostima mladić se glasno nasmije. Od straha, stari proćelav doktor padne na koljena uhvativši se za glavu moleći mladića da prestane.

- Sve će nas spaliti! Sve će nas uništiti! – krikne doktor


Umirućeg momka neopisivo je veselilo to ponašanje doktora. Glasno se smijao dok je promatrao starca kako na koljenima moli i zove božju pomoć. Obitelj je u kutku sobe gledala u strahu je gledala njihovu odmetnutu krv kako se očito poigrava s umom seoskog liječnika. U jednom trenutku jadni starac izleti iz sobe, izazvavši još veći smijeh u mladića.

Ne želivši više da momak u ovom deliriju pojačava patnju njegove obitelji, zamolih prisutne da napuste ovu sobu i nastave moliti za njegovu dušu ispred vratiju, kako bi ga mogao ispovjediti u miru. Nitko se nije opirao mojem zahtjevu, vjerojatno iz strahopoštovanja prema bogu koji bi se mogao osvetiti na duši njihovog sina ako se ne bi poštivala moja odluka. Ostavivši me nasamo s mladićem, približio sam mu se, kleknuo pored njega i zamolio ga da ispovijedi svoje grijehe.

Pošto je ispovijed je sveta stvar, stvar koja se nikome ne govori, a tako ni piše, zato iz poštovanja prema njegovoj obitelji, neću je ovdje napisati iako je u tim trenutcima izrekao takve grozote kakvih bi se svaki častan čovjek posramio. Svakim trenutkom što sam više slušao njegove užasne riječi, bio sam uvjeren da je u njemu nekakav demon koji je zauzeo njegovo tijelo. Čim se u mojoj glavi pojavila ta misao, momak se ponovno počne smijati. Ne želivši vjerovati u to, završio sam ovaj obred, otvorio vrata sobe i pozvah ukućane natrag u sobu kako bi mu udjelio bolesničko pomazanje.

Obitelj je pokušavala sakriti pogled od svog bolesnog člana, vjerojatno od straha da ih pogodi još kojom pogrdnom riječju kao malo prije ili iz straha da se ne poigra s njihovim umovima kao s nesretnim doktorom koji se zaputio petama vjetra i kojeg se nadaleko moglo čuti kako se dere o zlu koje je opsjedalo ovog mladog momka. Postrojili su se pored prozora gdje su kleknuli i nastavili moliti. Sve je bilo spremno za završni čin. U trenutku kad htjedoh pomazati mladića, začujem nekakvu buku ispred kuće. Otac i majka su nastavili moliti unatoč toj buci, no njihova kćerka se nije mogla oduprijeti porivu da pogleda što proizvodi tu silnu buku. Ustane s poda i pogleda kroz prozor. Njezino lice problijedi, a rukom mi stade davati znak da dođem k njoj i prokukam kroz prozor.

Ispred kuće ugledah rulju, svi stanovnici sela, stari i mladi, okupljeni s bakljama u rukama, kao u pričama moje majka kad se seljaci spremaju na rat protiv nekakvog čudovišta koje godinama terorizira njihovo selo. Među tom okupljenom svjetinom, primijetih i doktora, blijeđeg nego prije, kako kliče mladićevo ime i huška svjetinu da spasi selo od tog zla. Meni i mladoj djevojci, na prozoru se pridruže i njezini roditelji koji s rukom priguše krik koji izazva prizor ispred njih.

- Velečasni, spasite se! – vikao je jedan od seljaka – Ne žrtvujte svoj život radi vražjeg sina! Dopustite da mi to učinimo umjesto vas, dopustite da ga spalimo za grijehe koje nastoji počiniti u našem selu!


Ne mogu opisati izraz lica na licima te jadne obitelji. Istovremeno preplašena, začuđena i tužna. Jadna stara žena uhvati me za rukav i zamoli da završim s bolesničkim pomazanje njihovom sinu prije nego što ga dočepa okrutna svjetina, jer sam bog ne zna što su oni kadri učiniti da zaštite ovo selo i ime božje. Pogledah u njezino uplakano lice, pa prema rulji koja je zazivala mene i obitelj da iziđemo van, pa u mladića kojeg je cijeli ovaj događaj neopisivo veselio.

– Znači, odlučili su me sredi... – kroz smijeh progovori mladić, no glasan i bolan krik mu onemogući da postavi do kraja svoje pitanje.

Mladić se započne previjati u boli, prevrtati u krevetu, derući se, proklinjući Gospodinovo sveto ime. Strga staru košulju sa sebe, otkrivajući svoje ispijeno mršavo tijelo. Tijelo toliko mršavo da ste jasno mogli vidjeti rebra i srce kako ubrzano udara po njegovih grudima. Dok se previjao u toj agoniji, okolinom je vladala tišina. Obitelj se sakrila u kutak sobe, a rulja je u strahu utihnula i očekivala sljedeći potez „vražjeg sina“.

U jednom trenutku, mladić se pribere. I dalje je ubrzano disao, uplakano gledajući oko sebe kao da je tek došao na ovaj svijet. Pogledom je tražio svoju obitelj koja se od straha sakrila u kut sobe sakrivajući svoj pogled od njega. Pogleda prema meni s pogledom žaljenja, kao da pokušava reći – Oprostite – , no u tom prokletom trenutku mladić se zadere demonskim glasom i zazove ime jednog od gospodara pakla, Beelzeboba.

Te minute trajale su poput sata. Njegovo srce eksplodira, a iz te rupe na grudima počeli su izlaziti razni groteskni kukci; muhe, škorpioni i ostale odvratne bube koje nikad nisam ugledao u svojem životu, a nadam se da ih neću nikad više vidjeti. Majka i kćerka su kriknule od šoka koji ih je snašao u tom trenutku, a otac ih je nastavio čvrsto grliti, pritom moleći boga da ih spasi. Bube su preplavile cijelu sobu. Počeo sam ih gaziti svojim teškim čizmama, no bilo ih je previše.

Kroz prozor doleti baklja, a za njom još dvije. U sekundi, cijela se soba našla u plamenu. Draga gospodo, ne mogu vam opisati kakav je strah u tim trenutcima kolao mojim tijelom, strah od smrti u vatrenoj sobi punoj demonskih kukaca.

Srećom u toj nesreći, vatra je poubijala sve te užasne kukce koju na svu sreću nisu napustili sobu. No ja nisam mogao pronaći izlaz u toj gorućoj sobi. Nakon mnogo godina zaplakao sam, plakao sam skupa s tom jadnom obitelji proklinjući ovu nesretnu sudbinu koja nas snađe. Pao sam na koljena i pomolio se za moju dušu, za dušu te jadne familije i dušu njihovog prokletog sina. U tom vatrenom ludilu začujem kako netko razbije vrata. U tom dimu primijetim onog seljaka koji me ugostio prve noći moje službe u ovom selu. Došao je po nas. Naš spasitelj. Zgrabio me, pogleda me da vidi ako sam još uvijek živ. Po osmijehu na licu kojeg sam jedva uputio svom heroju, zaključio je da sam živ, te me uhvati i izvede van. Kako me nosio prema izlazu, ugledah ostale seljake kako pale ostatak kuće.

– Sve će biti u redu, vjerujte mi. – utješi me moj spasitelj.

Tek onda shvatih njihovu podlu namjeru. Namjeravali su spaliti cijelu kuću i nesretnu obitelj s njom. Kad me izveo iz kuće i spustio na zemlju, htjedoh utrčati natrag u kuću da spasim obitelj, no seljaci su me zadržavali. Molio sam ih i preklinjao da ih spasim, no nisu me željeli slušati. Oglušili su se na moje molbe i na krikove koji dopiru iz te kuću, krikovi koji mole pomoć, krikovi nesretnika koji nisu zaslužili umrijeti ove noći. Krikovi nisu dugo potrajali. Ubrzo ih je vatra prigušila. Shvativši da su učinili svoje ovdje, seljaci se raziđu ostavljajući me samog ispred plamene kuće. Neko vrijeme sam oplakivao njihovu sudbinu i molio za spas njihovih duša.

Nakon što se pomolih u njihovo ime zaputih se u crkvu gdje sam započeo s pisanjem zahtjeva i ispovijesti u nadi da ću biti premješten u neku drugu župu nakon ovog nemilog događaja jer ne želim više ovdje služiti boga ovim okrutnicima koji su žive zapalili nevina bića u ime božje.
Ovo nije molba, ovo je zahtjev i ako on ne bude udovoljena, budite sigurni da ću obavijestiti sile koja su iznad vas o ovome stihijskom događaju koji se dogodio u ovome naizgled idiličnom selu. Nadam se skorom pismu o premještanju.

S poštovanjem, velečasni XXXXXX.


***


Ovako završava ispovijest mog prethodnika. Poput njega, nadam se premještanju iz ove mjesne zajednice. Pošto sam također saznao iz nekih izvora da je velečasni nestao bez traga i da više nigdje ne služi, odlučio sam vam poslati ovu ispovijest koji je jedini primjerak jer dobro znam što ste vi kadri učiniti, čak i vašim najboljim ljudima. Iskreno se nadam da toga neće doći u mom slučaju.

S dužnim poštovanjem, velečasni X

[Dreamer Deceiver]

je pročitao tko

[Arbiter of Change]

Ja jesam.

[Dreamer Deceiver]

weeeee

[Sony Ericsson]

i ja, dobro je

[Dreamer Deceiver]

Elizijske poljane
written byS- Toni Juričić

„ Ova je priča samo bijedni pokušaj da napišem svoju viziju koja se pojavila kao posljedica čitanje bloga mlade narkomanke. U nekim sam trenutcima htio prekinuti s pisanjem ove priče iz razloga što sam smatrao licemjernim da pišem o nečemu gdje ( na moju sreću ) nemam iskustva. No ipak, odlučio sam nastaviti dovršiti ovu priču do kraja iako nema riječi kojom ću moći opisati originalnu ideju koja se javila u mojim mislima... “
Toni Juričić


Noć se duboko zavukla u ovaj zabačeni kutak parka gdje sam se skrila od znatiželjnog ljudskog oka. Zavukla se poput one tmine koja mi pred godinu dana pomračila um natjeravši me da započnem s laganim i otrovnim uništavanjem svog tijela. Paranoičnih misli, nekoliko puta pogledam oko sebe kako bi potvrdila da sam ostavljena na miru, u samoći koju sam tražila i naposljetku dobila. Ponekad mi se učini da vidim nekakvu figura kako se krije iza stabala, no to je vjerojatno posljedica što već dugo nisam uzela. Mora biti. Noć je nevjerojatno hladna, a zima nije ni počela. Bit će ovo teško razdoblje za proživjeti.


Iz džepa izvadim svoje bijelo zlato kojeg sam zaradila prodavši se maloprije. Kako se lijepo sjaji na ovoj srebreno-blijedoj mjesečini. Ova nova droga je savršena, upravo ono što meni najviše treba, da na par minuta osjećam spokoj uma u nekom svojem svijetu. Jest da je nema previše, ali to je dovoljno da me odvede u snove gdje nestaju svi moji problemi, a ovu tmurnu jesensku boju isperu žive i vesele boje.


Dok sam žudno promatrala malenu količinu praha u vrećici, veći dio mog zatrovanog uma se derao na me i molio da ga odbacim. Iako već duže vrijeme želim prestati s time, glad je prevelika i sam bog zna što se može dogoditi ako je ne utažim. Prošlo je skoro tjedan dana od kad je nisam uzela, a želja za njim me muči od kada su prestale zadnje halucinacije. Ni sama ne znam kako sam preživjela ove teške dane bez toga, a sad u ustima imam gorak osjećaj da ću umrijeti od neishranjenosti, jedne od najgorih smrti koju ljudsko biće može doživjeti.


Ovako je skoro pa uvijek prije nego što uzmem. Uvijek se javljaju misli o tome zbog čega se nalazim ovdje, sama, bez ikoga. Čist sam dramatični slučaj kojeg se često može vidjeti u klišejnim televizijskim emisijama, filmovima ili pak u novinama gdje se mogu pronaći u crnoj kronici, a zatim ubrzo i na osmrtnicama. Sva ta bol i patnja koju osjećam u glavi još od prvih sjećanja u ovom prokletom životu postaje prevelika kako bi je sama savladala i nosila kroz život. Trebam nešto da je smanji, da te tmurne životne događaje pretvori u nešto lažno, ali veselo.


Cijeli svoj život zbog nekih osoba hodam po tankoj špagi iznad propasti, no ja sam ta koja se prepustila sili teži da je povuče u mrak. Jest da je većina onih nesretnih događaja i prokletih osoba dobro tresla špagu pokušavajući narušiti moj balansirani hod po njoj, ipak sam ja glavni krivac zbog pada.



Oduvijek me zanima kako ljudi pronalaze snagu da nastave puzati kroz ovu kanalizacijsku cijev puno govana nazvanu život. Zašto ja ne uspijevam pronaći takvu snagu u sebi da hrabro i ponosito nastavim dalje, da ne zastajem izgubljena negdje na pola puta povraćajući svoj život. Pogled na bijeli prah zamute suze.


Odgovor koji mi uputi savjest okrutniji je nego inače. Reče mi da oni imaju nekoga kao svoj oslonac, nekoga tko ih tjera naprijed prema svijetlu, a ja nemam nikoga. Sve sam otjerala od sebe u svojem sebičnome ludilu. I one koji su me doveli do ovakvog stanja i one koji su mi htjeli pomoći. Kad bih se makar sama mogla izvući iz ove zone sumraka. Savjest me ponovno upita zašto ne mogu, zašto si ne dam truda, no ja ne odgovorim.


Spustim pogled na svoje mršavo i ispijeno tijelo kako se trese na ovoj zimi. Dragi moj bože, što je to došlo od mene ? Što sam ja postala ? Abominacija, eto što je došlo od mene, Groteska jesenje večeri.


Nekada uzor, a sad sredstvo za plašenje male djece prije spavanja. Kad bih se mogla vratiti u te stare dane. Demonske nostalgične misli tjeraju moje ruke da ga uzmem, no dio mene ne želi. On želi da prestanem i započnem novi život miljama odavde.


Bacila sam vrećicu ukletog bijelog zlata na pod, što dalje od mene. U istom trenutku kad je ugledam kako leži na hladnom tlu, instinktivno skočim po njega kao da branim svoje dijete. Ne mogu ga odbaciti. Jedino me to vraća u stanje potpunog mira. Držeći ga u rukama, imala sam osjećaj da me gleda nekakvim milim očima i šapćući moli da ga uzmem i da se nahranim njegovim tijelom.


I tako sam ga ponovno ubrizgala u svoje tijelo. U tim milisekundama dok je osjećaj spokoja jurio do mozga, a krv se pretvarala u led, zamolila sam višu silu da me izbavi iz ovog pakla i da mi dade snage kako bi napokon mogla početi ispočetka.


Od mojih stopala, preko klupice, pa do tla i dalje počela se širiti nekakva čudnovata aura otapajući ove sumorne jesenje boje pretvarajući ih u vesele. Šuma procvate kao da je stiglo proljeće, a na nebu sunce zasja umjesto mjeseca. Ovaj maleni i zabačeni dio parka pretvorio se u mjestu o kojem sam slušala u domu za djecu kad su mi pričali grčke legende kao maloj. Elizijske poljane gdje hrabre i dobre duše odlaze kao nagrada za njihov častan život. Puno sam puta uzela ovu drogu, ali nikada nije imala ovakav blagostiv osjećaj. Sjedeći na klupici od bijelog drva, s divljenjem gledam u tu prekrasnu prirodu koja se stvorila ispred mojih očiju. U zraku osjećam nekakav neobičan miris koji ili potpuno blokira negativne emocije koje me već godinama muče ili ih pretvara u nešto sretno.


Iako je venama strujala želja da otiđem istraživati ove elizijske poljane koje su se stvorile kao molitve mojeg zatrovanog uma, legla sam se na trbuh i promatrala ovu ljepotu koja se stvorila oko mene.



Dok je moje paralizirano tijelo pribijeno ležalo na toj klupici od bijelog drva, diveći se tvorevini koju je stvorila moja davno zaboravljena strana optimizma i veselja, u toj vedrini primijetih čudnu mušku priliku, blijeda i suha lica, kako se približava. Izgledao je kao da je nekakvo čudovište ispilo svu njegovu životnu radost ostavljajući ga ovako nakaznoga. Iako jeziv po pojavi, nije uspio poremetiti spokoj uma u kojem se nalazim. Još uvijek sam se smijala parku obogaćenom veselim bojama, unatoč što se on svake sekunde sve više približavao.


Sklopila sam oči, nadajući se čarobnoj moći kojom ću moći njegovu užasnu pojavu pretvoriti u nešto veličanstveno, u princa na bijelom konju. Otvorivši oči, ugledam ga kako stoji iznad mene gledajući u me svojim praznim crnim očima. U njihovoj crnini prepoznam mrak u kojem skoro godinu dana izgubljeno lutam u uzaludnoj potrazi za svijetlom. Na tom naime bezizražajnom suhom licu nakon pomnog promatranja primijetim kako se njoj ipak nalazi jedan jedini osjećaj. Žaljenje.


Svoju hladnu i mršavu ruku položi na moje čelo. Pogleda prema nebu, te ponovno spusti svoj bezdušni pogled prema meni. Iz njegovog dlana izleti nešto poput metka ili nekakva čudna čarolija koja projuri mojim žilama otopljujući zaleđene žile, od stopala do glave. Kriknula sam od boli dok je ta paklena vatra prolazila venama. Moje tijelo gori ! Osjećam organe kako se kuhaju na tom plamenu, grčenje svih mišića i topljenje kosti pod naletom ovog vatrenog bijesa.


Ta užasna bol, stigavši do mojeg uma, vrati sva ona prokleta sjećanja dolivši tako ulje na ovu lomaču koja me zahvatila. Svaka pljuska koju sam dobila kao malena, izrugivanje koje je posjeklo moj duh, svađa koju je izazvalo moje postojanja i svaka zla riječ koja mi je upućena da me slomi se vratila i boljela kao prije desetak godina. Čak i više nego onda.


Unatoč toj muci, otvorim svoje oči kako bi suspregnula ovu patnju, kako bi pogledala elizijske poljane stvorene od mojeg uma, po posljednji put prije nego što preminem, zaboravljena od cijelog svijeta u ovome parku. Otvorivši ih, ugledam elizij pretvoren u pepeo, a ispred mene, stigijsku priliku kako i dalje drži ruku na mojem čelu uništavajući me paklenom kletvom.

Sablast makne ruku s moje glave, a sva patnja koja me mučila u tim trenutcima nestane. Moja halucinacija savršenog svijeta nestane. Vratila sam se natrag u stari okrutan svijet kojeg toliko želim napustiti. Muškarac u crnoj odori otežano je disao. Izgledao je kao da će se svakoga trenutka srušiti na pod.


Pogledavši u to izmoreno suho lice, u bezdušne crne oči koje odaju njegovu mučeničku auru, zapitam se što je on zapravo. Rukom ga pokušam pomilovat po licu, no ne osjetim ništa, jer mi ruka prođe kroz njegovu glavu. Užasnuta tom spoznajom, javi mi se misao da je on još jedna halucinacija, poput mojeg svijeta iz snova, samo što on ima teži posao. Vraćanje me u stvarnost.


Čudesna se prilika okrene i zaputi prema šumi koja okružuje ovaj zabačeni dio parka. Hodao je teškom mukom, čak je i počeo kašljati od umora kojim ga zarazim. Kad je stigao do najbližeg stabla, zastane i jednom se rukom nasloni na visoko drvo. Ponovno mučno zakašlje poput čovjeka koji boluje od opasne bolesti, te nestane u hladnom zimskom zraku pretvorivši se u prah.


Ostala sam ležati na klupici pitajući se što je on zapravo. Tek moja halucinacija koja me vratila natrag u ovaj svijet ili duh koji je nekako ujedinio uzaludne pokušaje mojih bližnjih u njihovoj neuspješnoj borbi da me izbave iz zone sumraka ? Možda neko više biće koje sam molila da me dođe spasiti ?


Misleći o toj čudnovatoj pojavi ili priviđenju koje doživim, nisam spuštala svoj pogled sa neba. Iako je do prije par minuta moje tijelo gorilo nad vatrama pakla grčeći se u neopisivoj agoniji i dalje sam osjećala nekakav spokoj, kao da su oni teški lanci koji su čvrsto omotale moj duh puknuli i tako dopustili da ponovno normalno dišem punim plućima. Gledajući u biserno zviježđe kako se sjaji na tom zimskom nebu, primijetim nešto što me silno obradova. Više nije bilo onog osjećaja koji me inače započeo mučiti nedugo nakon što bi uzela drogu. Nisam osjećala onu neutaživu glad. Postala sam slobodna !

[LukA33]

Prica je dobra samo je kraj malo nejasan pa bih te molio da mi malo objasniš.
Mozda sam glup ali stvarno kraj ne razumijem.

[Dreamer Deceiver]

NAžalost, nemam opciju edit pa ne mogu staviti malo pojašnjeni kraj.
Uglavnom na kraju priče naša glavna junakinja postaje slobodna od droge, više ne osjeća ovisnost, ali sada nezna ako je to ona sama našla snagu uz pomoć halucinacije kao što se Scrooge iz Dickenonove priče promjenio preko noći zbog sna koji možda stvarno nije bio san, tako se i ona riješila ovisnosti. Ali tko zna, možda stvarno postoji nekakva nadnaravna pojava, biće, koje ide od osobe do osobe i lječi ih od bolesti te ih preuzima na sebe ( slabina i kašljanje ) te nestaje u zraku sve dok se ponovno ne oporavi da potraži novu žrtvu za spasiti... a možda ga je ova ovisnost, nakon tih dugih i dugih ozdravljenja, koštala života
ova priča je napisana da bude realna i nerelana, ovisi s kojeg je kuta gledaš

[Arbiter of Change]

Pa nije fora kad se sve objasni na kraju... a i ono, Morgoth je cliffhanger mastah tako da je ovo za promjenu jedno naizgled uspješno završeno djelo, nešto što je samo po sebi šok nama koji čitamo duže radove iz Morgothovog aka. Dreamerovog pera.

[Dreamer Deceiver]

nisam objasnio šta je na kraju, samo sam dodao rečenicu da se ona osjeća poput scrooga nakon noći, ali da nezna ako ju je to samo halucinacija preobratila ili je stvarno to netko napravio, tako da se još uvijek može protumačiti na dosta načina
Znaš da ja ne mgou bez cliffhangera
makar Iza njenih očiju i nema baš cliffhanger... ili možda ipak ima :O

[Dreamer Deceiver]

Besmrtnik

Tko posjeduje izvor vječnog života posjeduje svijet. Naizgled beznačajna, upravo je ta rečenica dala novi smisao mojem životu. Od dana kada sam je pročitao, mojom glavom počele su juriti misli o vječnome životu stvarajući oluju raznih ideja. Nikada se nisam zamarao s mišlju o smrti, što se događa sa nama poslije života, gdje ode sva ta životna energija koja je skoncentrirana u našim tijelima. Sama pomisao da mogu umrijeti, da se svake sekunde može isključit moj život kojeg mučno gradim već godinama, mi je apsurdna. No još smješnije mi je da nakon toga nema ničega. Istina je da postoje razna svjedočanstva o reinkarnaciji kad se ljudi sjećaju svojih prošlih života ili već dobro poznat život u duhovnom svijetu, no tko želi riskirati? Tko želi umrijeti da provjeri točnost tih glasina koje već tisućljećima kolaju zemljom tjerajući nas da činimo dobro, jer u suprotnom bismo bili bačeni u neko mjesto poput pakla gdje bi nas mučili za vjeke vjekova?

Noćima nisam spavao zbog turbulentnih misli o vječnom životu koje su jurile mojom glavom. Zamislite kako je biti besmrtnik? Nikakva bolest ne može napast vaše tijelo i tokom godina, poput otrova, ga uništavati sve dok ne preminete izmoreni od borbe protiv nje. Nikakvo vam oružje ne može naštetiti. Potpuno ste sigurni u pljačkama, bili vi pljačkaš kojeg policajci ne mogu skinuti zbog te božanstvene moći ili tek slučajni prolaznik u kojeg je doletio metak.

Zamislite sebe na bojišnici dok jurišate u neprijateljsku bazu, a svi oko vas ginu od raznih eksplozija ili metaka koji lutaju u morbidnoj potrazi za ljudskih mesom, no vi ne ginete za razliku od vaših kolega. Od običnog vojnika do višeg čina, a s vremenom postali biste srce vojske, srce koje nitko ne može probosti. Zamislite te novce koje bi vam nudili za takve usluge. Od običnog smrtnika, postali biste poput boga.

Mislim da sam se previše unio u fantazije koje su se odigravale u mojoj glavi u vremenima dok sam tražio izvor vječnog života, pa bi bilo vrijeme da vam ispričam priču o tome kako sam tražio način da postanem i kako sam postao „ besmrtan “, te u konačnosti, kako sam se gadno opekao zbog ljudske znatiželje.

O svojem privatnom životu nemam što previše pričati. Bio sam sasvim prosječan čovjek koji poput svakog ljudskog bića teži nečem većem. Pročitavši jednog dana onu famoznu rečenicu, počeo sam istraživati svakakve knjige i mitove koje bi govorile o vječnome životu i gdje ga pronaći.







Većinom, to su bile besmislene legende koje su miljama daleko od istine. Poput igle u plastu sijena, godinama sam uzaludno istraživao proučavajući svakakve knjige i posjećivao brojne religiozne ljude za koje se vjerovalo da znaju ( i imaju ) ključ besmrtnosti.

Tu uzaludnu potragu prekinuo je dan kada sam od nepoznatoga pošiljatelja putem pošte dobio nekakvu čudnu staru bilježnicu. Sam bog zna tko ju je poslao i kako je sakrio svoje ime. Čini se da se netko od tih brojnih mistika koje sam posjetio odlučio smilovati nad mojim smrtnim tijelom i poslao knjigu koja sadržava nešto što sam dugi niz godina tražio. Njezino raspadajuće stanje, tekst pisan na latinskome, požutjele stranice. Sve je upućivalo da je to ono što toliko tražim, da upravo ona sadrži ključ koji savršeno pristaje i otključava vječni život za ljudsko biće koje s godinama polako vene.

Mislim da je poprilično apsurdno da vam otkrijem tu tajnu i to za nikakvu cijenu. Zato sam odlučio da će ostati sigurna u mojem umu, do moje smrti... Ako je uopće bude. Nakon svih tih godina proučavanja te trošenja para na putovanja svijetom i posjetima raznim misticima, napokon ću s vremenom nadoknaditi novčani gubitak kojeg me stajala ova potraga. Naravno, to neće biti suviše teško s božanstvenom moći koju ću posjedovati.

Mjesecima sam odgonetavao zagonetni tekst napisan ružnim rukopisom, a to je dodatno pogoršavalo i raspadajuće stanje knjige, no trud se isplatio. Nije mi dugo trebalo da otkrijem da je to dnevnik kojeg je vodio nekakav okultni fanatik koji je uspio izbjeći smrt i, ako ćemo vjerovati legendama o njemu, dan danas živi među nama. Za oko mi zapne rečenica da mogu biti ranjavan, no da ne mogu umrijeti od tih posljedica. Nisam se previše zabrinuo oko toga jer u konačnici ipak neću umrijeti.

Onog dana kad sam preveo tekst i shvatio kakav ritual treba obaviti da postanem vječan, izjurio sam na ulicu glasno se smijući ovome smrtnome svijetu koji će s vremenom umrijeti. Smijao sam se starcima koji neće još dugo poživjeti, životinjama koje će kad tad ljudsko biće ubiti, biljkama koje će uvenuti s zimom, smijao sam se i zgradama koje će kad tad propasti.

Srećom zbog tog svog ludovanja gradom nisam završio u ludnici iako sam bio promatran poput luđaka. Kući sam se vratio poslije ponoći nakon cjelodnevnog slavlja i opijanja po barovima. Iako pijan, uspio sam kontrolirati svojim ludim umom koji me nagovarao da obavim ritual vječnoga života u ovakvom stanju. Bacio sam se u krevet i zaspao. Sanjao sam vedru budućnost mene kao kralja cijelog svijeta. Najljepši san kojeg sam u životu imao.

Tog sam se dana probudio u suton, kroz prozor gledajući ironiju kako dan umire i kako će ponovno poput feniksa uskrsnuti u trenutku kad noć bude najmračnija. Promatrajući kako se mrak spušta na zemlju, potpuno se izgubih u svojem svijetu misli iz kojeg se istrgnem kad noć napokon ovije cijelu zemlju u svoj mračni plašt.

Ustao sam s kreveta i direktno se zaputio k ritualnom mjestu da konačno postanem besmrtan. Ritual je trajao sat vremena, a njegovo izvođenje je bilo poprilično komplicirano.

Nakon što sam izvršio ritual , uzeo sam nož i porezao si dlan. Topla krv je procurila. Prije nego što sam od bijesa nabio knjigu i ostale sastojke po sobi, sjetio sam se rečenice iz knjige da se mogu ozlijediti, ali da ne mogu umrijeti kao posljedica toga. Mojom su glavom počela juriti razna pitanja na koje nisam mogao pronaći odgovor.

Zar ću godinama čekat da vidim rezultat ovog rituala, da saznam ako posjedujem izvor vječnog života ? Nestrpljiv po prirodi, otišao sam na terasu i popeo se na ogradu. S osmijehom na licu gledao sam ulicu i stanovnike s visoka. Poput kralja ili boga čija vladavina tek dolazi i koji sprema novi poredak za ljude koji nesmetano hodaju ovim svijetom.

Vjerojatno mislite da sam lud jer sam se bacio s terase visoke zgrade, i moram priznati da niste jedini koji tako misle. I sam dan danas imam isto mišljenje. No kad biste gledali s gledišta u kojem sam se nalazio tog dana imali biste drugačije mišljenje. Upravo ste izvršili ritual koji vas pretvara u besmrtnika, nemate para jer ste sve utrošili na pronalazak ključa koji otvara vječni život, samac ste koji nema nikoga. Zar nije najbolji način da testirate svoju besmrtnost tako da pokušate samoubojstvo ? Nemate što za izgubiti, ako ste besmrtni živjet ćete, ako niste, umrijet ćete i napokon riješiti zagonetku koja muči ljude ovog svijeta sve dok ne preminu, zagonetku što dolazi poslije smrti. I tako sam se bacio.

Ako ste ikada vidjeli osobu koja čini samoubojstvo tako da se baci s nekog visokog mjesta, taj moment dok ona pada u svoju smrt, vama traje tek par sekundi, no kad ste vi ti koji padaju, on traje poput sata. U tim kratkim trenutcima prisjetite se svog života, davno zaboravljenih trenutaka, mnogih ljubavi, osoba koje su pomagali u stvaranju vašeg karaktera...

Pao sam na hladni asfalt, čuo sam kako se moje kosti slamaju pri tom silovitom udarcu, promatrao sam ljude kako se okupljuju oko mene. Izmoren od udarca, zatvorio sam oči i zaspao. Nakon nekog vremena začujem razne glasove kako mrmljaju nešto nerazumljivo, no nisam ništa vidio. S vremenom sam shvatio što govore. Shvatio sam da su to liječnici koji su spašavali moje tijelo. Mogu zamisliti kako su kasnije likovali zbog uspjelog spašavanja nespretne samoubojice koji se bacio s terase, ne znajući da je to bio moj test besmrtnosti. No od svih rečenica koje su si međusobno upućivali tijekom operacije, jedna mi se urezala duboko u sjećanje natjeravši me da opsujem sve ove godine istraživanja i moju želju za besmrtnošću.

– Povrede su vrlo ozbiljne, nikada se neće probuditi. – hladan je glas izgovorio ovu presudnu rečenicu bez trunke osjećaja u sebi, neznajući da sam čuo svaku njegovu riječ.

Od tog prokletog dana kada sam ostao zarobljen u ovom zatvoru od kostiju i mesa, u svojim mislima stvaram novi svijet i pričam ispovijest koju najvjerojatnije nitko nikada neće čuti. No s vremenom će me trebati isključiti sa tog aparata koji me navodno drži živim, a onda ću napokon saznati odgovor na pitanje koje me dovelo ovdje. Jesam li besmrtan?

[Hellboy]

A W E S O M E...koji se tebi sve bogovi vrte po umu...kako bih volio tamo zaviriti (ne da ti raskolim bulju ofc )

[Dreamer Deceiver]

glava ko glava, niš posebno
EDIT : drago mi je a ti se sviđa

[Hellboy]

meh, zamislio sam se u koži tog lika...i onak, možda je ritual uspio...možda sam besmrtan, no sad sam zaglavio nepokretan i zarobljen u svom tijelu, do kraja vječnosti...on the other hand, možda je samo čista sreća (ili nesreća?) spriječila moju pogibiju, no i to će trajati jako dugo...u oba slučaja moram čekati da saznam isto kao što bih čekao da se nisam bacio, a samo što sam sad biljka...

[Dreamer Deceiver]

ako si se zapitao sve to, onda znači da sam uspio u svom naumu

[Hellboy]

ne samo što sam se zapitao, nego kako sam vizualna osoba (to moja stara najbolje zna), odmah sam u glavi imao scenu - bolnička soba, zeleni, djelomično navučeni zastori, ljetno popodne, sunce zalazi, mračno je, 2 sestre se šetaju hodnikom, jedan stariji doktor stoji ispred mog kreveta, gleda u karton i odmahuje glavom, a ja za to vrijeme, ležim na krevetu metalnog okvira, pokriven zelenom dekom i bijelom plahtom tako da su mi ruke otkrivene, kraj mene stoji nekolicina aparata i boca s kisikom koja je cjevčicama povezana s mojim nosom te mi se u glavi vrte gore navedena pitanja...damn it..vjerojatno čem večeras ovo sanjati

[Dreamer Deceiver]

har har

[Arbiter of Change]

Mislio sam da si već objavio ovu priču? Kratka, ali mračna.

[Dreamer Deceiver]

potpuno sam zaboravio da sam je napisao, pa sam se sjetio ovih dana te je danas objavio

[Barathrum]

Elizijske poljane
written byS- Toni Juričić

„ Ova je priča samo bijedni pokušaj da napišem svoju viziju koja se pojavila kao posljedica čitanje bloga mlade narkomanke. U nekim sam trenutcima htio prekinuti s pisanjem ove priče iz razloga što sam smatrao licemjernim da pišem o nečemu gdje ( na moju sreću ) nemam iskustva. No ipak, odlučio sam nastaviti dovršiti ovu priču do kraja iako nema riječi kojom ću moći opisati originalnu ideju koja se javila u mojim mislima... “
Toni Juričić


Noć se duboko zavukla u ovaj zabačeni kutak parka gdje sam se skrila od znatiželjnog ljudskog oka. Zavukla se poput one tmine koja mi pred godinu dana pomračila um natjeravši me da započnem s laganim i otrovnim uništavanjem svog tijela. Paranoičnih misli, nekoliko puta pogledam oko sebe kako bi potvrdila da sam ostavljena na miru, u samoći koju sam tražila i naposljetku dobila. Ponekad mi se učini da vidim nekakvu figura kako se krije iza stabala, no to je vjerojatno posljedica što već dugo nisam uzela. Mora biti. Noć je nevjerojatno hladna, a zima nije ni počela. Bit će ovo teško razdoblje za proživjeti.


Iz džepa izvadim svoje bijelo zlato kojeg sam zaradila prodavši se maloprije. Kako se lijepo sjaji na ovoj srebreno-blijedoj mjesečini. Ova nova droga je savršena, upravo ono što meni najviše treba, da na par minuta osjećam spokoj uma u nekom svojem svijetu. Jest da je nema previše, ali to je dovoljno da me odvede u snove gdje nestaju svi moji problemi, a ovu tmurnu jesensku boju isperu žive i vesele boje.


Dok sam žudno promatrala malenu količinu praha u vrećici, veći dio mog zatrovanog uma se derao na me i molio da ga odbacim. Iako već duže vrijeme želim prestati s time, glad je prevelika i sam bog zna što se može dogoditi ako je ne utažim. Prošlo je skoro tjedan dana od kad je nisam uzela, a želja za njim me muči od kada su prestale zadnje halucinacije. Ni sama ne znam kako sam preživjela ove teške dane bez toga, a sad u ustima imam gorak osjećaj da ću umrijeti od neishranjenosti, jedne od najgorih smrti koju ljudsko biće može doživjeti.


Ovako je skoro pa uvijek prije nego što uzmem. Uvijek se javljaju misli o tome zbog čega se nalazim ovdje, sama, bez ikoga. Čist sam dramatični slučaj kojeg se često može vidjeti u klišejnim televizijskim emisijama, filmovima ili pak u novinama gdje se mogu pronaći u crnoj kronici, a zatim ubrzo i na osmrtnicama. Sva ta bol i patnja koju osjećam u glavi još od prvih sjećanja u ovom prokletom životu postaje prevelika kako bi je sama savladala i nosila kroz život. Trebam nešto da je smanji, da te tmurne životne događaje pretvori u nešto lažno, ali veselo.


Cijeli svoj život zbog nekih osoba hodam po tankoj špagi iznad propasti, no ja sam ta koja se prepustila sili teži da je povuče u mrak. Jest da je većina onih nesretnih događaja i prokletih osoba dobro tresla špagu pokušavajući narušiti moj balansirani hod po njoj, ipak sam ja glavni krivac zbog pada.



Oduvijek me zanima kako ljudi pronalaze snagu da nastave puzati kroz ovu kanalizacijsku cijev puno govana nazvanu život. Zašto ja ne uspijevam pronaći takvu snagu u sebi da hrabro i ponosito nastavim dalje, da ne zastajem izgubljena negdje na pola puta povraćajući svoj život. Pogled na bijeli prah zamute suze.


Odgovor koji mi uputi savjest okrutniji je nego inače. Reče mi da oni imaju nekoga kao svoj oslonac, nekoga tko ih tjera naprijed prema svijetlu, a ja nemam nikoga. Sve sam otjerala od sebe u svojem sebičnome ludilu. I one koji su me doveli do ovakvog stanja i one koji su mi htjeli pomoći. Kad bih se makar sama mogla izvući iz ove zone sumraka. Savjest me ponovno upita zašto ne mogu, zašto si ne dam truda, no ja ne odgovorim.


Spustim pogled na svoje mršavo i ispijeno tijelo kako se trese na ovoj zimi. Dragi moj bože, što je to došlo od mene ? Što sam ja postala ? Abominacija, eto što je došlo od mene, Groteska jesenje večeri.


Nekada uzor, a sad sredstvo za plašenje male djece prije spavanja. Kad bih se mogla vratiti u te stare dane. Demonske nostalgične misli tjeraju moje ruke da ga uzmem, no dio mene ne želi. On želi da prestanem i započnem novi život miljama odavde.


Bacila sam vrećicu ukletog bijelog zlata na pod, što dalje od mene. U istom trenutku kad je ugledam kako leži na hladnom tlu, instinktivno skočim po njega kao da branim svoje dijete. Ne mogu ga odbaciti. Jedino me to vraća u stanje potpunog mira. Držeći ga u rukama, imala sam osjećaj da me gleda nekakvim milim očima i šapćući moli da ga uzmem i da se nahranim njegovim tijelom.


I tako sam ga ponovno ubrizgala u svoje tijelo. U tim milisekundama dok je osjećaj spokoja jurio do mozga, a krv se pretvarala u led, zamolila sam višu silu da me izbavi iz ovog pakla i da mi dade snage kako bi napokon mogla početi ispočetka.


Od mojih stopala, preko klupice, pa do tla i dalje počela se širiti nekakva čudnovata aura otapajući ove sumorne jesenje boje pretvarajući ih u vesele. Šuma procvate kao da je stiglo proljeće, a na nebu sunce zasja umjesto mjeseca. Ovaj maleni i zabačeni dio parka pretvorio se u mjestu o kojem sam slušala u domu za djecu kad su mi pričali grčke legende kao maloj. Elizijske poljane gdje hrabre i dobre duše odlaze kao nagrada za njihov častan život. Puno sam puta uzela ovu drogu, ali nikada nije imala ovakav blagostiv osjećaj. Sjedeći na klupici od bijelog drva, s divljenjem gledam u tu prekrasnu prirodu koja se stvorila ispred mojih očiju. U zraku osjećam nekakav neobičan miris koji ili potpuno blokira negativne emocije koje me već godinama muče ili ih pretvara u nešto sretno.


Iako je venama strujala želja da otiđem istraživati ove elizijske poljane koje su se stvorile kao molitve mojeg zatrovanog uma, legla sam se na trbuh i promatrala ovu ljepotu koja se stvorila oko mene.



Dok je moje paralizirano tijelo pribijeno ležalo na toj klupici od bijelog drva, diveći se tvorevini koju je stvorila moja davno zaboravljena strana optimizma i veselja, u toj vedrini primijetih čudnu mušku priliku, blijeda i suha lica, kako se približava. Izgledao je kao da je nekakvo čudovište ispilo svu njegovu životnu radost ostavljajući ga ovako nakaznoga. Iako jeziv po pojavi, nije uspio poremetiti spokoj uma u kojem se nalazim. Još uvijek sam se smijala parku obogaćenom veselim bojama, unatoč što se on svake sekunde sve više približavao.


Sklopila sam oči, nadajući se čarobnoj moći kojom ću moći njegovu užasnu pojavu pretvoriti u nešto veličanstveno, u princa na bijelom konju. Otvorivši oči, ugledam ga kako stoji iznad mene gledajući u me svojim praznim crnim očima. U njihovoj crnini prepoznam mrak u kojem skoro godinu dana izgubljeno lutam u uzaludnoj potrazi za svijetlom. Na tom naime bezizražajnom suhom licu nakon pomnog promatranja primijetim kako se njoj ipak nalazi jedan jedini osjećaj. Žaljenje.


Svoju hladnu i mršavu ruku položi na moje čelo. Pogleda prema nebu, te ponovno spusti svoj bezdušni pogled prema meni. Iz njegovog dlana izleti nešto poput metka ili nekakva čudna čarolija koja projuri mojim žilama otopljujući zaleđene žile, od stopala do glave. Kriknula sam od boli dok je ta paklena vatra prolazila venama. Moje tijelo gori ! Osjećam organe kako se kuhaju na tom plamenu, grčenje svih mišića i topljenje kosti pod naletom ovog vatrenog bijesa.


Ta užasna bol, stigavši do mojeg uma, vrati sva ona prokleta sjećanja dolivši tako ulje na ovu lomaču koja me zahvatila. Svaka pljuska koju sam dobila kao malena, izrugivanje koje je posjeklo moj duh, svađa koju je izazvalo moje postojanja i svaka zla riječ koja mi je upućena da me slomi se vratila i boljela kao prije desetak godina. Čak i više nego onda.


Unatoč toj muci, otvorim svoje oči kako bi suspregnula ovu patnju, kako bi pogledala elizijske poljane stvorene od mojeg uma, po posljednji put prije nego što preminem, zaboravljena od cijelog svijeta u ovome parku. Otvorivši ih, ugledam elizij pretvoren u pepeo, a ispred mene, stigijsku priliku kako i dalje drži ruku na mojem čelu uništavajući me paklenom kletvom.

Sablast makne ruku s moje glave, a sva patnja koja me mučila u tim trenutcima nestane. Moja halucinacija savršenog svijeta nestane. Vratila sam se natrag u stari okrutan svijet kojeg toliko želim napustiti. Muškarac u crnoj odori otežano je disao. Izgledao je kao da će se svakoga trenutka srušiti na pod.


Pogledavši u to izmoreno suho lice, u bezdušne crne oči koje odaju njegovu mučeničku auru, zapitam se što je on zapravo. Rukom ga pokušam pomilovat po licu, no ne osjetim ništa, jer mi ruka prođe kroz njegovu glavu. Užasnuta tom spoznajom, javi mi se misao da je on još jedna halucinacija, poput mojeg svijeta iz snova, samo što on ima teži posao. Vraćanje me u stvarnost.


Čudesna se prilika okrene i zaputi prema šumi koja okružuje ovaj zabačeni dio parka. Hodao je teškom mukom, čak je i počeo kašljati od umora kojim ga zarazim. Kad je stigao do najbližeg stabla, zastane i jednom se rukom nasloni na visoko drvo. Ponovno mučno zakašlje poput čovjeka koji boluje od opasne bolesti, te nestane u hladnom zimskom zraku pretvorivši se u prah.


Ostala sam ležati na klupici pitajući se što je on zapravo. Tek moja halucinacija koja me vratila natrag u ovaj svijet ili duh koji je nekako ujedinio uzaludne pokušaje mojih bližnjih u njihovoj neuspješnoj borbi da me izbave iz zone sumraka ? Možda neko više biće koje sam molila da me dođe spasiti ?


Misleći o toj čudnovatoj pojavi ili priviđenju koje doživim, nisam spuštala svoj pogled sa neba. Iako je do prije par minuta moje tijelo gorilo nad vatrama pakla grčeći se u neopisivoj agoniji i dalje sam osjećala nekakav spokoj, kao da su oni teški lanci koji su čvrsto omotale moj duh puknuli i tako dopustili da ponovno normalno dišem punim plućima. Gledajući u biserno zviježđe kako se sjaji na tom zimskom nebu, primijetim nešto što me silno obradova. Više nije bilo onog osjećaja koji me inače započeo mučiti nedugo nakon što bi uzela drogu. Nisam osjećala onu neutaživu glad. Postala sam slobodna !

omg preeevise gresaka..ono pises recenicu i ne dovrsis misao zadnjom rjecju i onda umjesto trotocja stavis tocku. wtf?!
drugo po 50000040011110010011 put pocni citat silujes me tromim izrazima i "prepričavalskim" stilom pisanja. Masa zareza gdje im nije mjesto i bez uvrede ali sve sto si do sada napisao sve je na isti kalup. jel trebam jos jednom napisati da pocnes citati?! mislim ako pocnes citati naucit ces 200000300000 izraza koji tvoje pisanje nece drzati u trash stilu a rijeci ce kliziti glavom. dok citam sto pises kao da mi cekic na svaku recenicu udari po glavi. iritantno. medjutim koga hebe..ja sam samo jedan citatelj koji uvidja masu gluposti u dobrim temama koje radis. wtvr.

[Hellboy]

morao si kvotati cijeli tekst samo kako bi ga u svojoj najboljoj maniri popljuvao? leeeeeeeeeejm do neba...

[TeraBajt]

edit; briši.