Evo za božić sam odlučio objaviti jednu svoju poemu koja će se pronaći u mojoj e-zbirci Lepidoptera Tristis. Uživajte u čitanju, a kad je pročate mogli bi nabaciti koji komentar ovdje ili na mom blogu :
http://www.darktimes.bloger.hr/
Crna Ruža
written by - Toni Juričić
U sumrak dok tumarah
samotnom jesenjom šumom
tražeći mir u glavi svojoj
da saberem turobne misli ove
naiđoh na čudnovato raskrižje,
golim sablasnim drvećem okruženo,
u čijem središtu ugledah
crnu ružu kako se izdiže
iz nezahvalne neplodne zemlje
u ovoj bezživotnoj hladnoj šumi.
Naiđoh na ružu
crnih oniksnih latica
od kojih se
posljednje sunčeve zrake,
ovog umirućeg studenog dana,
reflektirale davajući joj
taj poseban i čudnovat sjaj,
sjaj dana koji polako
vene u zapadu.
Sporim i pažljivim korakom
približih se tom čudu
što izraste na raskrižju
ovom zapuštenom i ukletom
te kleknuh pored nje
diveći se toj grotesknoj ljepoti.
Diveći se ruži toj,
koja cvate kad sunce umire,
koja vene s rađanjem dana.
Diveći se laticama njezinim,
crnih poput bezdana,
no poput kristala,
krhkim i lijepim.
S divljenjem gledah u nju
sve dok posljednji tračak
sunčeve svijetlosti ne napusti
ovaj pusti komadić zemlje
a mrka noć zavlada svijetom.
U toj noći mračnoj
'mjesto mjeseca punog
zasjaji ona žarko.
Zasjaji svijetlošću blijedom i jarkom
prizvavši bića iz priča davnih,
bića s svijeta onog,
da plešu oko nje
da plešu na
tom raskršću šumskom
slaveći ljepotu njenu,
crnu kao bezdan,
a poput dragulja krasnu.
U strahu gledah
bića crne ruže
kako plešu i slave
gospodaricu svoju mračnu
i grotesknu ljepotu njenu.
Krilata stigijska stvorenja,
mršavih tijela visokih i ispijenih,
kandža i rogova zastrašujućih,
što plešu u čast njihove svetosti crne
Sve što noć postajaše mračnija
njena ljepota bivaše veća,
a kad nastupi ponoć
sjaj latica crnih
zasjaji najbistrije
Potpuno opijen,
tom ljeptom njenom,
zgrabim ružu crnu i iščupam je
iz ove nezahvalne zemlje hladne
bez straha od posljedica
što uslijedit mogu,
bez straha od njezine
djece groteskne.
Njezino trnje čelično
probije dlanove moje,
no bol ja ne osjetih.
Dignem se s poda
i okrenuh prema
zastrašujućoj djeci njenoj
koja su u čudu gledala u me,
oskvrnitelja svetosti njihove.
Korakom mirnim i pažljivim
prolazih pored njih,
pored tih ukamenjih gadosti noći,
bijednih i nakaznih.
Poput kipova stajali su ondje,
nepomično gledajući kako
odnosim crnu svetost njihovu
čiji sjaj je jarki moja lanterna
u mraku ove čudne šume,
osvjetljavajući mi put dalek
do doma mojeg.
Svakim daljim korakom
od svetišta njezinog,
blijedi sjaj crne ruže
crpila je hladna noć
pod vladavinom
mjeseca blijedog
Izišavši iz šume listopadne
zagasla crna ruža,
čiji sjaj nestade u noći,
ispadne iz ruku mojih
i na zemlju padne
u pepeo se pretvorivši.
Dignuh pogled prema nebu
i ugledah mjeseca
lica punog i blijedog
na svom studenom tronu noćnom
kako svijetli sjajem ruže crne,
podlo se smijeći ljepoti ukradenoj
koju ruža ukrade suncu
Podlo se smijući ostacima ruže crne,
crnih latica oniksnih,
ruže crne poput mrkle noći,
a poput kristala nježne,
kojoj on ukrade ljepotu grotesknu.
Spustih pogled svoj
s kradljivog mjeseca,
te se kući zaputih,
sa nadom gorkom u srcu,
da bića grotesknosti njezine
doći po me neče,
Po oskrvnitelja svetosti njihove
da osvetu svoju stravičnu
izvrše nad tijelom mojim
Zaputih se kući,
dugim mračnih putem,
ove hladne listopadne šume,
svetišta ruže crne.
13. rujan 2008.