Stranica 2 od 6 PrvaPrva 1234 ... PosljednjiPosljednji
Prikazujem rezultate 31 do 60 od 152

Tema: DarkTimes -> Stranac u noći, str. 7

  1. #31
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050
    Evo s ponosom objavljujem da je dark tales project je konačno dobio i svoje pravo ime : " Grotesquera ",a zasad sadržava 18 priča + epilog na kraju. Što se tiče nekih onih ostalih priča, dosta ce njih bit pretvoreno u novele/romane, a također ce još dosta priča uc u Grotesqueru, ali ovih 18 ulazi sigurno
    Evo izlista priča koje cete moć čitat u Grotesqueri :

    - svijetlost u noći
    - grotesquera
    - iza njenih očiju
    - kapelica anđela krvavih suza
    - legedna o pjesnikovom kamenu
    - goruće raspeće
    - krvava mary
    - tišina
    - noć svih prokletih
    - crni križ
    - prizivanje
    - lov [ radni naslov ]
    - crni vuk [ radni naslov ]
    - toranj jeze
    - besmrtnik
    - jezero straha [ radni naslov ]
    - bogu [ radni nalsov ]
    - albonian asylum blues
    - epilog

  2. #32
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050
    Ako je netko pročitao o mom snu kojeg sam imao pred par dana,evo napisao sam priču o njemu. Priča je temelajn na mom snu i svemu čega se sjećam iz tog sna Uživajte u čitanju

    http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_9ctmgkp

    Krvavi bal


    Zbilja neznam kako da započnem ovu ispovijest, od sna od kojeg je prošlo samo pola dana, a za razliku od drugih snova ovaj mi se urezao u sjećanje svojom grotesknostću i bizarnošću. Nitijedan san me nije uplašio poput ovoga, niti jedan san nije bio stvaran poput ovog. Osjećaj da ste tamo, osjećaj da vi upravljate snom, taj osjećaj da vi živite, a ne da sanjate san koji cete ubrzo nakon buđenja zaboraviti je neopisiv. Nevjerojatno je kako zaboravite većinu važnih detalja nakon buđenja. U snu sam se sjećao svake riječi koje sam napisao, osjećao sam tu emociju jeze koja je vladala mojim tijelom dok je ono ispisivalu pripovjetku u mojem snu. Znam da sam napisao svaku riječ, bio sam svijestan svake riječi koju sam napisao da bi one nakon buđenja nestale, poput naslova te pripovjetke, a zamalo i tematike te pripovjetke.


    Možda su događaji koji su se događali zadnjih dana utjecali na taj san i tu priču ? Ne bih vam znao to reći, ali mislim da bi to moglo imati prste u ispreletanju tog sna. Jeli on bio samo metafora za nešto što se događa ili nešto što bi se moglo dogoditi ? Možda nešto što bi se tek trebalo dogoditi. Već par puta sam imao slična iskustva i nakon što bi se dogodio taj nemili događaj ja bi se prisjetio tog dana, tog i tog datuma kad sam vidio, sanjao ili mislio na tu scenu neznajući da će se ona kasnije obistiniti i onog osjećaja koji ste imali kad ste ugledali scenu koju kasnije doživite. Pretskazanje ? Ne bih vam znao reći. Ako je ipak pretkazanje, onda ćemo shvatiti da moj san nije bio samo jedna obična bizarna noćna mora. Dugo vremena je pošlo od kad sam imao posljednju noćnu moru. Možda je čak godina prošla od posljednje more ? I to je prvi san koji mi je dao ideju za priču, ali najzanimljivije od svega je to što je taj san NAPISAO moju priču. Znam da zvuči ludo, ali toliko je i stvarno.


    Malo prije sam spomenuo kako je tematika zamalo postala izgubljena, poput naslova i svih riječi koje sam napisao u snu. Riječi nisu izgubljene, samo ih se ne sjećam. Znam točno koliko je priča bila duga ( jedna velika stranica i par redaka druge stranice ), ali naslov mi je ostao u maglovitom sjećanju, znam da je prvo slovo bilo K te da je imalo veze s pričom Grotesquera i da je imao veze s nekakvom komorom, velikom prostorijom ili dvoranom ali da me ubijete ja se ne mogu sjetiti tog prokletog naslova priče. Što se tiče izgubljenih riječi za njih i ne marim previše jer lako ih mogu nadomjestiti, iako su one riječi savršeno opisivale tu hladnu jezu čiji biste dašak mogli osjetiti dok ste ih čitali.


    Probudio sam se u sedam sati ujutro i spremio se za u školu, bez ikakvog znanja o čemu sam sanjao da bi me par minuta kasnije poput groma iz vedrog neba osvjetlilo sjećanje na moj san. Tog trenutka sjetio sam se samo tematike jedne scene, scene koja mi je i zadala toliko muke. Neznam ako je samo ta scena bila centralni događaj priče ili sam možda još nešto napisao u snu, nešto što se događalo prije završetka te scene i završetka tog sna koji je postao drugi san o kojem nemam nikakvo pamćenje. Također počeo sam se prisjećivati sam sebe kako pišem tu priču, te stižem do njezina kraja a pri pisanje kraja ja odlažem olovku, dižem se s stolice te odlazim iz svoje sobe kako bi se vratio malokasnije i posvetio tu priču mojoj prijateljici. Nakon posvećivanja priče, neznam što se više događalo u tom snu. Svi ti događaji su mi postali izmiješani, samo su mi dvije stvari kristalno jasne o tom snu, da sam tu priču napisao u snu te da je nisam dovršio do kraja te da sam je posvetio svojoj prijateljici ( koja začuda ima rođendan na dan pisanje ove priče ) i tematika scene. Dok sam u školi tupo gleao u ploču hipnotiziran snom pokušavao sam se sjetiti što više događaja iz tog sna kako bi kasnije pokušao napisati tu priču. Umjesto da zapisujem bilješke s sata, ja sam zapisivao bilješke od sna koje su mi dolazilo polako tokom dugih školskih sati. Od svega čega sam se sjetio vezano za san napisao sam jednu natuknicu, od buđenja pa do pisanje tih natuknica. Upravo te natuknice pretvorio sam u ovu priču, ali još jedna je natuknica ostala koju nisam napisao i to ona najvažnija, a to je priča koju sam napisao u snu. Mislim da bi bilo i vrijeme da ju zapišem prije nego što se možda izgubi u onoj magli koja je već obavila i pojela poveći dio te pripovjetke.


    Neznam točno gdje se radnja događala, ali znam daje bilo nešto slično dvorcu, palači ili možda malo luksuzniji hotel u kojem se održavao bal. Ljupke dame u preljepim večernjim haljinama plesale su s svojim muškarcima praćeno uz zvuk klasične glazbe koja je razbijala tišinu. Sav taj događaj podsjećao je na stare balove pod maskama. Muškarci i žene nosili su maske koji su prekrivale dio lica. Veliki Sat je otkucao tri sata poslije ponoći, ali ples ni dalje nije prestajao. Plesali su i dalje, potpuno hipnotizirajući, neznajući za vrijeme i živeći u svom vlastitom svijetu kojeg su djelili s njihovim plesnim partnerom. Ples je bio graciozan i zadivljujuć. Ostali biste bez riječi kad biste vidjeli taj ples i u kojem skladu plešu plesači. Očaravajuća scena koja je oduzimala riječi iz ustiju i natjerala vas da ostanete gledati otvorenih ustiju. Ponekad bi koji par pogriješio u koraku svog plesa ili poneki bi se posvađali pa pobjegli jedan od drugoga, ali ostali plesni parovi to nisu primjećivali jer su bili u svojoj iluziji koju je stvarala začaravajuća klasična glazba orkestra pod strogom rukom staroga dirigenta. Dvorana je bila ogromna te građena i uređana u viktorijanskom stilu. Dekoracija sobe također je ostavljala bez riječi zbog svih tih predivnih detalja koju su ukrašavali plesnu sobu. Pored plesne sobe nalazio se jedan veliki izlaz koji je vodio van iz ove preljepe građevine,a također pored te velike prostorije bilo je stubište koje je vodilo na drugi kat ovog hotela ili palače. S drugog kata ste savršeno mogli vidjeti taj graciozni ples koji se odvijao kat niže dok ste stajali naslonjeni na ogradu i divili se tom umijeću plesa. Drugi kat se sastoja samo od uskog hodnika punog vratiju koja su vodile u sobe te stubišta koje je vodilo na treći kat. Odjednom vrata jedna sobe naglo se otvore i tresnu u zid, a iz njih istrči mlada dama od jedno dvadesetak godine, smeđih očiju i brkaste duge crne kose. Lice mlade dame bilo je uplakano i puno modrica, niz njeno slakto lice padale su krupne suze, uništavajući njezinu šminku. Njezina bijela haljina bila je potrgana, a njeno tijelo je bilo puno modrica. Trčala je prema stubištu suždržavajuci da ne brizne u plač. Odjednom se spotakne te padne na pod. Svojim rukama sakri lice te tiho brizne u plač. Tisuću glasova prolazili su njezinim mislima. Kunuli su je, prijetili joj, ismijavali je te govorili raznorazne gadosti, od kojih je djevojka briznula u plač. Nakon nekog vremena smogne snage, te se lakim korakom došeće do ograde te pogleda prema plesnom podiju. Njezini osjećaji su utihnuli, kao da ih nije bilo. Htijela je osjećati ljubomoru, bijes, mržnju, ali nije mogla osjećati. Bila je poput prazne ljušture. Jedna po jedna, suze su joj ponovno počele padati niz očiju, a poneke su pale dolje na plesni podij. Bosonoga se spustila niz stepenice čvrsto se držeći za ogradu. Njezine su se ruke počelo tresti. Sporim je korakom ušla među plesae koji nisu zamijećivali jadnu djevojku s rastrgnutom haljinom i svu umrljanu krvlju. Plesači su i dalje plesali graciozno i skladno, potpuno ignorirajući mladu damu. U svojoj rastrgnutoj haljini umrlajnoj krvlju i bosom nogom, dama lica punih suzija i tijela punih modrica došla je do središta prostorije te gledale parove kako plešu u svoj toj ljepoti. Jedino što je oosjećala je bilo divljenje prema njima. Raširi ruke te zaklopi oči. U trenutku kad je zaklopila oči sva te ljepota pretvorila se u nešto izobličeno. Držala je oči zaklopljenimai vidjela svu grozotu i grotesktnost tog plesa i te pozornice. Svi ti plesači bacili su svoja lijepa ruha i maske te pokazali svoja prava đavolja lica. Na licu im je bio porugljivi osmijeh a lica isušena kao da je netko isisao život iz njih ostavljajući ih ovako nakazne. Smijali su se mladoj dami koja je blijedo gledala oko sebe. Ponovno je zaklopila i otvorila oči, i sve je nestalo. Nije bilo nikoga u prostoriji. Velika svjetiljka na stropu bila je ugašena a dvoranom je vladala jeziva tišina i mrak. Svi plesači, cijeli orkestar, sva glazba, nestalo je. Niz ruku mlade djevojke počela se slijevati krv, a ona se počela smiajti histeričnim smijehom koji je svojom jezivitošću istjerao tišinu iz te prostorije. Djevojka je pala na pod, a pod oko nje bio je pun njene krvi dok se ona i dalje smijala.


    To je zadnje čega se sjećam od te priče. Sjećam se da u snu nisam zapisao dio kad ona silazi niz stepenice i par trenutaka kasnije svi nestaju. Znam da sma došao do rečenice kad sam to trebao napisati ali iz nekog nepoznatog razloga jednostavno nismato napisao već odložio olovku i napustio sobu, te se vratio par trenutka kasnije i posvetio priču svojoj prijateljici. Neznam tko je ta djevojka. Nikad je nisam u svom životu vidio, pa čak ni u snovima. Njezino lice mi je ostalo malgovite te je nisma mogao potpuno opisati. Neznam tko su bili oni plesači, neznam gdje su to plesali a najviše od svega me muči šta se dogodilo s tom djevojkom i tim plesačima. Možda je to pretskazanje ? Možda me san upozorava na nešto što bi se moglo dogoditi ? Jučer sam započeo pisati tekst i zbog određenog razloga sam ga prestao pisati te sam ga danas dovršio ? To me najviše zaprepastilo pošto sam i u snu prestao pisati zbog nekog nepoznatog razloga. Tokom jučerasnjeg dana dobivao sam komadiće koji su nešto govorili o tom snu te kojim sam mogao složiti ovu slagalicu strave. Danas nisam dobio nitijednu puzzlu kojim bi možda mogao dovršiti ovu stravičnu sliku. Možda jednog dana ili tokom jednog sna dobijem posljednji dio ove slagalice koja će mi razotkriti šta ona predstavlja. Možda će osoba kojoj je ova priča posvećena znati konačni odgovor ? Možda jedan dio mog uma koji je kriv za ovaj čudan san već ima posljedni komadić koji nedostaje da upotpuni slku ali mi ga iz nekog razloga ne želi odgonetnuti ? Možda jer nisam spreman da znam odgovor ? Možda je ipak bolje da neke stvari ostanu misterij...

  3. #33
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050
    je pročitao tko ovu priču ?

  4. #34
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050
    ja sam normalno osoba, kad cete to konačno shvatiti

  5. #35
    Senior Member Small step for mankind
    Datum registracije
    Sep 2007
    Lokacija
    Lokacija
    Postova
    2.105
    ono, sve price sam ti dosad procito...prejebeno pises, ocu knjigu

    *goes and checks if there's a new story on dark tales*

    EDIT : sve sa dark talesa sam procito

    e dal ce sta bit od onog magazina sta se planiralo morgoth ?

    pancakes are my business...and business is good

  6. #36
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050
    nažalost je malo ljudi za njega zaintereisirano pa nece, možda šta bude preko zimskih ferija...

  7. #37
    Senior Member Small step for mankind
    Datum registracije
    Sep 2006
    Lokacija
    Kino Pobjeda
    Postova
    2.338
    = Citat = Izvorno postao Morgoth
    Evo izlista priča koje cete moć čitat u Grotesqueri :
    ...
    - krvava mary
    ...
    Nemoj me zafrkavati

    = Citat = Izvorno postao Azra
    danas na liniji nekadasnjoj 43
    gledam kako stoji u redu
    ceka na bus kao i mi
    sirokih bokova mesnata lica
    frflja dok prica
    drzi za ruku jednog od onih
    vjecnih mladica
    ...
    Molim te reci mi da si ovo napisao kao hommage Azri, jer ako budem čitao Grotesqueru, neću moći odagnati misli od ove predobre pjesme.

    Inače, jako me interesiran u ovaj roman pa mi obavezno javi kad bude gotov
    °°**°°♥.♥.♥ƸӜƷ A kO ne woWi RaW nIje ZdRAw ƸӜƷ♥.♥.♥°°**°°

  8. #38
    "...bog svih tih predivnih detalja..."

    predlazem da izbjegavas takve pridjeve tipa predivan,lijep,ruzan...nego radije napisi kak to izgleda,a nek citatelj odluci dal je to ruzno ili lijepo.to bi po meni bila bolja solucija

  9. #39
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050
    nažalost nikad n isam slušao atzru, te me nika previše nije znaimala njihova glazba. Priča je inspirirana dok sam gledao Supernatural . Inače sad dolaze zimske ferije koje cu provest radeći punom parom na Grotesqueri,a bit će gotovo do lpočetka ljetnih ferija koje cu provest konačno editirajući priče, tako da ovo nisu sve priče niti nisu završne priče već samo , nazovimo to tako, beta verzijama i kad budem konačno uredio te priče šaljem na lekturu

  10. #40
    Senior Member Ninja hurdle
    Datum registracije
    Nov 2006
    Lokacija
    Okolica Rijeke
    Postova
    950
    Veoma misticna prica koja otvara mnoga pitanja, to bi ja rekao za Krvavi Bal. Kolko sam skuzio, prica bas i nema neku radnju pa ju nebi stavljao u isti kos s ovim ostalima koje si do sada napisao.
    Inace oduvijek sam cjenio tvoj rad, vidim da imas raznih ludih misli po glavi i lijepo je da ih koristis na pravi nacin, to jest da ih uzimas za price. Samo tako nastavi!

  11. #41
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050
    inače jučer je bila godišnjica Dark Tales Projecta, a za par dana dolazi godišnjica Spokoja Uma, te cu objaviti sljedeće stvari koje e tiču mog projekta : znači još sest mjeseci cu pisati grotesqueru, te cu je tokom ljeta ( preko kojeg cu raditi ) je konačno editirati, da bi je s početkom nove školske godine poslao na lekturu, te s konačnom verzijom tražiti izdavača

  12. #42
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050
    Evo s velikim uzbuđenjem u sumrak stare godine i u osvit nove 2008. godine, najavljujem svoju prvu e-book, nazvanu " Albonian Asylum Blues i ostale pripovijesti " ili skraćeno samo " Albonian Asylum Blues ".
    Znači par riječi o AAB :
    - Albonian Asylum Blues je prvi izdanak prvog izdanka XD Autorovog projekta nazvanog Dark Tales Project, te sadržava poprilično mračne priče ( tipa Edgar Allan Poe )
    - Albonian Asylum Blues je nešto poput "EP-a" u gazbi ili pak trailera za filmova. Znači on ce sadržavati par priča koje ce uc u moju prvu zbirku priča koju namjeravam izdati za par godina imenom " Grotesquera "
    - zbirka pripovijesti Albonian Asylum blues ( AAB ) ce sadržavati jednu potpuno novu priču, koja do sad nije izdana te četiri " remastered " priče koje su poprilično stare, ali sam ih ja malo editirao, ispravio gramatiče greške a kod neke priče čak izmjenio neke djelove.
    - također AAB će sadržavati jednu priču koja neće ući u zbirku priča Grotesquera
    - AAB ce bit za sad dostupan u digitalnom obliku ( .pdf verzija ) s potpuno preuređenim
    - nakladnik AAB je DarkTimes, tj. nakladnik i urednik je sam Autor knjige
    - AAb ce također najvjerojatnije imati i par ilustracija a na njima se upravo radi
    - evo i popisa priča : Albonian Asylum Blues ( po prvi put objavljena ), Krvava Mary ( koja ima dosta nabolje izmjenjenih dijelova od orginala ), Svijetlost u Noći, G.H.B. , Krvavi Bal i Tišina
    - e-knjigu albonian asylum blues možete očekivati tokom prvog mjeseca 2008. godine.
    - nakon izdavanje AAB, autor ce najvjerotnije prestat s izdavanjem priča po forumima već se čekat i izdat ih par poput AAB

    I za kraj, da dam mali uvid u njega,evo i NASLOVNICE

  13. #43
    Senior Member Respawned sorcerer Eddie9's Avatar
    Datum registracije
    Apr 2006
    Lokacija
    iza Phoenixa98 (Armachusa)
    Postova
    1.437
    malo kasnim s komentarom...ali ovako...pročitah aab cijeli i predobar je...mislim, nisi ti e a poe ali priče su ti zanimljive...jedino što mi malo smeta je davanje malo informacija o nekakvim lokacijama ili prekratak opis likova za koje nemam pojma kako izgledaju ali jebeš to...priče su prejebene i samo nastavi tako dalje...
    The mind is a place of its own.

  14. #44
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050
    drago mi je ta ti se sviđa AAB...
    je pročitao još tko i kakve su reakcije ?
    Što se tiče opisa, to mi najlošije ide... ali još sam mlad, "naučit" cu
    Što se tiče mojih radova, ne vjerujem da cu ih više previše objavljivati na netu.
    Još jedna novost. Sada malo "eksperimentiram" i pišem poemu. To je trebala biti priča, ali pošto nisam imao previše volje da je napišem u obliku kratke priče, pa sam odlučio je pretvoriti u poemu i to jušto radi svog gušta
    Ona je u završnoj fazi, a zanimljivo je da još uvijek nema ime
    Izdat cu je u .pdf formatu za valentinovo ove godine.

  15. #45
    Senior Member Nuke me please Chace's Avatar
    Datum registracije
    Mar 2007
    Postova
    249

    Re: DarkTales -> Krvavi Bal ( str. 3 )

    šta bi s tobom morgothe?? pišeš išta?
    volim shareno...

  16. #46
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050

    Re: DarkTales -> Krvavi Bal ( str. 3 )

    oh, nisam bio na forumu par mjeseci pa pošto mi dosadno navratim malo

    Evo nove priče :

    Evo jedne priče koje sam završio pred par dana, i koja nažalost još uvijek nema ime...
    ah, hebi ga
    nadam se da ce mi sinut koja ideja za naslov, a do tada uživajte

    http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_19gmc6w9qq


    2.travanj xxxx.

    Written by – Toni Juričić

    ...

    Više je godina prošlo od kad je moje tijelo napala misteriozna i medicini nepoznata bolest. Bolest koja se još misterioznije povukla ostavljajući me potpuno zdravog, bez ikakvog hendikepa. Liječnici nisu znali što mi je, nigdje nisu čitali o toj bolesti a kamoli znali kako je liječiti. Ja sam prvi slučaj, a očito i jedini jer nakon mene nitko nije bio pogođen tom bolešću. Barem zasada.

    Kad bi me upitali, kada je bolest zarila svoje kandže u mene, nebih znao odgovoriti. Godinama prije sam osjećao slabinu, fizičku i mentalnu. Svakog sam se dana , tokom mnogih godina , osjećao sve slabije i slabije. Ignorirao sam tu bol, vjerovavši da je ona uzrok moje mašte. Ignorirao sam je sve, dok do tog užarenog ljetnog dana, kad mi se pred očima svijet počeo vrtit te izgubio ravnotežu i kontrolu nad svojim tijelom.

    Kasnije sam se probudio u nekoj jadnoj bolnici gdje sam proveo mjesece i mjesece svoga života, gdje su liječnici uporno pokušavali shvatiti kakva me to bolest snašla te bezuspješno pokušavali pronaći lijek za to. Ipak, tema ove ispovijesti nije moja bolest i borba s njom, već o jednom zastrašujućem događaju kojem sam svjedočio godinama prije i koji me ponekad goni u noćnim morama, nedopuštajući da ga zaboravim. Ni to nije razlog zašto sam započeo ovu ispovijest, ovog kišnog dana u mjesecu travnju. Jutros, dok je sunce još izlazilo i sjalo, a nebo nije nagovještalo hladnu kišu vidio sam nešto što je natjeralo moje kosti u drhtanje i prisjetilo me na onu užasnu noć u bolnici. Najbolje bi bilo da krenem ispočetka.

    Od malih sam se nogu zanimao za knjige. Još kao mali dječak, dok su se moji vršnjaci vani igrali, ja sam zadubljeno gledao u staru knjigu i čitao o avanturama hrabroga Robinsona. S godinama, moje zanimanje za knjige je raslo i raslo. Počeo sam čitati „teže knjige „ ( kako ih je nazivao moj otac ) poput Dostojevskog ili Tolstoja. S odprilike petnajstak godina počeo sam se zanimati za „crne knjige“ ( tako bi ih običivala nazivat moja majka ) poput Edgara Allana Poa, koji me totalno začarao svojim grotesknim pričama o crnom mačku, crvenoj smrti, te pjesmom o podmuklom gavranu s žala hadske noći. Gospodin Poe je u meni probudio zanimanje za mistiku i okultno. Počeo sam sakupljati raznorazne okultne knjige, istovremeno ih sakrivajući od svojih roditelja, pobožnih kršćana, koji bi me najvjerojatnije razbaštinili kad bi saznali kakve se boguhulne knjige nalaze u njihovoj kući. Mogao bi čak reči da su, na nekakav meni čudan i nepoznat način, mogli osjetiti prisutnost tih knjiga koje su, moram priznati, zračile nekom sjenovitom ali primamljivom aurom.

    Noći i noći sam proveo čitajući i proučavajuci ih. Znate kako kažu, mladost ludost. S oko dvadesetak godina napustila me želja za takvim knjigama, te sam ih spremio na tavan gdje sada služe da skupljaju prašinu. Ipak moje zanimanje za time nije potpuno nestalo. Pošto sam veliki ljubitelj umjetnosti ( ljubav prema umjetnosti naslijedio sam od oca ) i grotesknosti otvorio sam vlastitu galeriju gdje sam izlagao raznorazne čudnovate slike još čudnovatnijih autora. Nerijetko su se u toj galeriji pronašle i moje slike, koje sam naslikao pod jakim utjecajem opijuma.

    Galerija se nalazila na zlu glasu zahvaljujući protestima crkve zbog bogohulnih motiva na slikama, ali zato ju je i jako dobro posjećivao ostatak normalnog puka kojeg je zanimalo oko čega se to diže prašina. Na toj galeriji sam se poprilično obogatio i zaradio enormne količine novaca i ugleda. Ipak, moju galeriju i njezino vođenje ostavio sam po strani te je prepustio jednom niskom ćelavom gospodinu nakon što sam se jednog užeglog dana usred ljeta srušio u njoj. Kad se čulo za moju nesreću, zli popovski jezici počeli su propovijedati kako me snašla božja kazna zbog objavljivanja tih grešnih slika koje su crtane pod kontrolom samog Lucifera. I tako je moj ugled bio skoro pa potpuno uništen, a ja s ono malo novca što mi je ostalo završio u nekoj sirotinjskoj bolnici dok je mojoj galeriji prijetilo zatvaranje zbog rijetkih posjeta od glupog straha ljudi da slike šire bolesti i proklestva. Moje mišljenje o lošoj posjećenost je zbog lošeg vođenja posla. Dok je moje dijete propadalo, tako sam i ja venuo u bolnici izjeden misterioznom bolešću. Neprestane glavobolje, povraćanje, slabina, jedva stajanje na nogama je postala moja svakodnevnica, a to vam s vremenom dosadi.

    Jednostavno vam dosadi, kad tu bol neprestano trpite mjesece i mjesece, kad noćima ne možete spavate od nje. Onda pokušate olakšati tu bol oduzimajući si život, razrezujući svoje vene i gledajući kako iz vaše ruke šikaju posljednji trenutci vašeg jadnoga života. Sva me ta scena podsjetila na razne neshvaćene umjetnike koji su si oduzeli život ili ga proveli potpuno uništavajući svoje tijelo i duh.

    Pokušaj oduzimanja života, bio je neuspješan. Neznam dali bi se zbog toga trebao radovati ili plakati od tuge što sam još živ. Na moju „sreću“ liječnici su došli u krivo vrijeme i vidjeli kako me napušta posljednja kap života. Pohitali su prema meni, odveli me na operacijski stol gdje su me zakrpali i spasili. Tog trenutka sam zbilja zaželio da sam uspio u svom naumu, jer bol koju sam osjećao dok su me spašavali je bila neizdrživa, te da sam imao barem malo snage u svojem tijelu, preoteo bi nož kojeg bi zabio ravno u svoje srce da konačo mogu počivati u miru.

    Od tog dana stalno su me imali na oku. Iz sobe su odnijeli svaki predmet koji bi mi mogao koristit kao alat da iščupam život iz svog tijela kojem su ionako dani već odbrojani. Dani od onog dana mog bezuspješnog pokušaja samoubojstva su prolazili brzo. Većinu vremena mislio sam o tome kako da oduzmem svoj život ili sanjareći o raznim ljepoticama sumnjivog morala koje sam upoznao na raznim galerijama . Ti snovi su jedino što me držalo na životu, čemu sam se htio vratit. Znao sam da ce biti sve po starom , samo da izađem iz ove smrdljive bolnice.

    Moja tijesna soba zaudarala je po nesnosivom mirisu na kojeg se ( morate ) privknut. Zidovi su bili prljavi i žućkaste boje. Vječno zamagljeni prozori na koje su bile navučene rastrgane zavjese zakrivali su vanjski svijet . Bio sam sam u sobi, makar se u njoj nalazio još jedan prazan krevet na suprotno od mojeg. Godila mi je samoća jer nisam previše druželjubljiva osoba, te nisam imao živaca ni snage da još nekoga trpim u ovoj ionako tijesnoj bolničkoj sobici.
    Krevet je zjapio prazan sve dok u bolnicu nije došla malena djevojčica koja je bolovala od neke neizlječive smrtonosne bolesti čijeg se imena nikako ne mogu sjetiti.

    Na njezinom licu, jasno se moglo vidjeti da je bolest učinila svoje. Njezina rijetka duga kosa bila je zagasite plave boje. Ispod njezinih smeđih očiju nalazili su se ogromni podočnjaci, a njene malene usne bile su ispucane. Pogledom na njezino krhko tijelo stekao sam osjećaj da se jadnica jedva držala na nogama. Ipak u tom slabom tijelu nalazila se nekakva čudna hrabrost i borbenost koju nisam godinama vidio. Tvrđa od kamena i bolesti koja ju je snašla.

    Došla je s majkom i ocem. Po njihovom izgledu zaključih da su siromašni i da očito jedva spajaju kraj s krajem. Otac je bio nekakav radnik u polju, sav uprljan po licu, a ruke su mu bile crne poput ugljena. Njezina mati bila je prekrana mlada žena, obučena i prljavu i polurastrganu haljinu i velikih suznih očiju koje ne mogu vjerovati da se njihov anđeo sprema napustiti zemlju. Kad su ušli u sobu, toplo su me pozdravili, kao da me znaju oduvijek. Ja sam mrgodno ozdravio i okrenuo glavu na drugu stranu da ih ne gledam. Tu sumornu atmosferu razbijala je samo optimizam malene curice koja je ohrabljivala svoje uplakane roditelje. Kakav je to sad svijet postao ,da dijete mora ohrabljivati roditelje koji plaču poput male djece ? Roditelji su se zadržali više od desetak minuta. Minute koje su trajale poput vječnosti. Nisam mogao vjerovati kad su napustili sobu. Mislio sam da ce ostati ondje zauvijek.

    Nakon odlaska, malena je briznula u plač. Nije to bio plač kojim obično plaču djeca, onaj užasan živcirajuci plač koji vam pili živce. Bio je to tih plač. Jedva čujan, ali ipak jači od normalnog plača. Dugo je tako plakala, a ja sam je dugo ignorirao, bezuspješno pokušavajući zaspati. Sve dok mi nije prekipjelo. Dignuo sam se s kreveta i htio se razderati na nju. U trenutku kad je prva psovka trebala izić, ona me pogledala svojim melankoličnim očima, koje bi rastopile i najhladnije srce. Jednostavno nisam se mogao derati na nju. Inače me nije bilo briga za ostale, rekao bih im sve u lice, ali to nije bio isti slučaj s ovom djevojčicom. Umjesto psovke, izišle su riječi, za koje sam mislio da nikad neće izić. Riječi utjehe. Nakon par sati tješenja, na njezinom bolesnom licu ponovno se rodio osmijeh, a u meni je zavladala nekakva toplina. Neznam zašto, ali taj trenutak nikako ne mogu zaboraviti i upravo on me grije kada mi je najteže. Do kraja dana, ja i djevojčica smo postali, kako se to ono kaže, prijatelji.

    Dani su prolazili , naše se bolesti i dalje nisu povukle. Moja nije napredovala, a bolest od malene je napredovala potpuno uništavajući njezino krhko tijelo, ali zato nije slomila njezin duh koji je poput kamena na buri. Potpuno neslomljiv. I dan danas se pitam kako netko tako maleni, netko tko je poživio tako malo ljeta može imati tako čvrst duh. Vrijeme je prolazilo brže nego obično, kad sam bio sam u sobi. Malena je ubijala vrijeme pričajuci razne anegdote iz svojeg života, te opisivajući farmu na kojoj živi. Često bi mene upitala o mojim događajima iz djetinjstva. Iz nekog razloga, kad bi me to upitala, nekakva omča bi stegnula moje srce. Možda zato jer sam svoje djetinjstvo potrošio čitajuci knjige, a ne zabavljajući se vani na suncu i zelenoj travi s svojim vršnjacima. Mislio sam joj pričat o svojem „neurednom“ životu, ali na kraju sam odlučio da to ipak nisu teme koje se pričaju maloj djeci.

    Kad bih je upitao o obitelji, uvijek bi zašutila i pokušala promjeniti temu. Nisam previše tup, da ne mogu shvatiti da doma ne ide previše dobro. Ipak nakon jednog posjeta njezinih roditelje, slomila se te ispričala o njezinoj obitelji koja nije bila takva bauk kao što sam ja pretpostavljao. Nije voljela govoriti i obitelji, jer je mislila da će joj se djeca iz sela ( i ja ) rugati radi toga šta je siromašna. Jedva su spajali kraj s krajem. Otac je mukotrpno radio po cijele dane dok je majka morala obavljati razne poslove oko farme. Mogao bi napisati stranice i stranice o njezinom životu, ali to nije tema ova pripovijesti. Ipak moram priznati da je živjela teškim životom. Koliko god im život bio težak, barem su imali jedno drugo.

    Jednog dana, nekom čudnom slučajnošću ostao sam nasamo u sobi s njezinim ocem. Bio je to vrlo pošten čovjek. To se jasno moglo vidjeti u njegovim očimo ,a boja glasa odavala je tugu koja ga muči zbog nesretne sudbine koju je zadesila njegovu kćerku. Dosta smo vremena proveli govoreći, ja lažuci o svom životu ( sumnjam da bi mu se svidio moj način života ) a on o mjestima koje je posjetio ploveći po svijetu, te kako se ipak nakon bezbrojnih putovanja skrasio na farmi s ženom i novorođenim dijetetom. Duboko je uzdahnuo i prošaptao da bi učinio sve za svoju kćerku. Čak i umro za nju. Njegove riječi su me duboko ganule i proganjale noćima. Od tog susreta, nisam mogao zaspati. Provodio sam noći mozgajući o tome što da učinim i pomognem spasiti njegovu kćerku. Sigurno bi je spasili da je u boljoj bolnici. Igrom slučaja, moje misli su odlutale na davno zaboravljene knjige koje već godinama skupljaju prašinu na tavanu. Knjige stare i rijetke, koje vrijede dosta novaca. Pomislio sam da bi ih bilo dobro prodat i stime spasiti malu. To je bio ključ, stare zaboravljene knjige, koje mi ne vrijede ništa, mogu spasiti život koji vrijedi puno više. Te sam večeri zaspao i po prvi put u dugo vremena bio ponosan na sebe.

    Njezini roditelji su se pojavili drugi tjedan i bili su oduševljeni mojom idejom. Svo troje su zaplakali, sada od sreće a ne od tuge. Ocu sam dao ključ svoje vile, te mu objasnio gdje se šta nalazi i koliko vrijedi. Možda je bilo malo naivno od mene što povjeravam ključeve poprilično nepoznatoj osobi, ali imao sam dobar osjećaj da me neće prevariti i da je moj ključ u sigurnim rukama. Čim sam mu sve objasnio, izjurio je iz bolnice brzinom munje. Moglo ga se vidjeti s prozora kako spretno izbjegava sve prepreke koje su mu bile na putu ( doktori i oni dosadni starci ). Majka i kći su skandirali njegovo ime sve dok im se nije izgubio s vidika. Sobom je zavladalo vedro raspoloženje, koje je potisnulo s trona onu melankoličnost koje je vladalo od kad sam ja došao. Čak je i soba izgledala puno vedrije nego prije.

    Nažalost, otac se vratio drugi dan s lošim vijestima. Pri samom pogledu na njegovo lice, moglo se vidjeti da je nešto išlo krivim putem. Sjeo se na krevet i ispričao da knjiga više nema, da ih je sve moja mati pobacala iz razloga da su me one uklele i zarazile vražjom bolešću koja će me odvući u samo ždrijelo pakla. Sobom je ponovno zavladala sumornost. Bio sam izuzetno bijesan. Najradije sam htio udariti nekoga ili nešto, ali sam se uspio kontrolirati svoj bijes. Sjetio sam se da sam sakrio jednu knjigu koja je čak vrijedila najviše, ali ne dovoljno da odplati operaciju malene. Ipak je vrijedila nešto, a za platiti ostatak nekako cu uspijeti pronaći način.

    Njezin se otac zgrozio na to gdje sam sakrio knjigu. Nije mogao vjerovati da sam takav luđak. Da život njegove kćerke nije bio u pitanju najvjerojatnije bi me otišao prijaviti policiji i ludnici. Neko je vrijeme proveo šuteći, a onda je prošaptao, tiho i jedva čujno, kao da se srami, da se slože sa mojim planom . Ponovno je otišao u moju vilu. Ovoga puta puno nesigurnijim korakom znajući što bi se moglo dogoditi ako ga nađu s tom knjigom koju sam sakrio na mjesto gdje je nitko nebi mogao pronači. Mjesto zbog kojeg bi me proglasili bolesnikom i zatvorili u ludnici do kraja ovozemaljskoga života. Upravo se te noći dogodilo ono užašno. Ono što me i dalje ponekad progoni u noćnim morama, nedopuštajući mi da spavam već da provedem noć prisjećajuci se one užasne aveti.

    Kad je otišao po moju vilu, noć je već polako padala. Hipnotizirano sam gledao kako sunce zalazi oduzimajući nam posljednje zrake sunčeve svijetlosti ovoga gorkoga dana. Kako je sunce zalazilo nebo je zasjalo purpurnom bojom, a par trenutaka kasnije kad je sunce napokon zašlo, pretvorilo se u mračnu noć ispunjenom miljonima zvijezda. Kad mi je napokon bilo dosadilo neprestano gledati u jednu točku na nebu vratio sam se u krevet i zaspao. Inače se sjećam svojih snova, makar slabo, ali ne sjećam se što sam sanjao te večeri. To je vjerojatno zbog šoka kojeg sam doživio.

    Probudila me nekakva čudna buka. Kad sam je čuo, samo sam se okrenuo u krevetu i nastavio ležati. Sobom je zavladala nevjerojatna hladnoća, a u meni je zavladao grozan osjećaj paranoje. Mislio sam da sam lud, da sam ponovno počeo luditi kao prije, ali nikako se nisam mogao otresti tog osjećaja. Neko vrijeme sam ga trpio, te shvativši da ne mogu više dignuo sam glavu te pogledao po sobi. Danas mislim da bi bilo bolje da sam ostao ležat, okrenute glave da ne vidim ono što sam vidio. U trenutku kad sam dignuo glavu i pogledao prema krevetu gdje je mirno spavala moja mala prijateljica, pored kojeg sam vidio tu užasnu avet. Neznam kako da je opišem. Ruke mi se nekontrolirano tresu na samo prisjećanje, a kamoli da zapišem kako je izgledala. Visoka prilika u dugome kaputu, čija prisutnost ulijeva strah u kosti. Njezino blijedo i izborano lice, gdje se vidjelo obrisi lubanje, se ne zaboravlja. One grimizne oči u mraku koje ponekad ponovno mogu vidjeti na najmračnijim mjestima. Koštunjave ruke koje su izlazile iz dugih rukave njezinog kaputa i približavale se prema tijelu malene curice. Sablast je micala svoju ruku sve dok nije došla do mjesta gdje se nalazi srce a onda je stala. Prošaptala je nešto nerazumljivo, nešto neljudski, a iz njezine je ruke izašla blijedolika struja koja je stresla malenu. Zastrašujuća svijetlost struje obasjla je sobu. Avet je tresla malenu par trenutaka, a onda prestala. Struja nestade iz njezinih ruku, a sobom ponovno zavladao mrak. To grozno biće me pogledalo svojim grimiznim svijetlećim očima te se nasmijala. Od silnog straha sam zaurlao iz svega glasa. Sablast se nakesila svojim krezubim osmijehom te se počela povlačiti iz sobe levitirajući nad ljepljivim bolničkim tlom. Prije nego što nestade iz sobe, pogledala me još jednom te reče nešto na meni nepoznatome jeziku. Neka nevidljiva sila ošinula me i bacila na zid držeći me pripijenim uza nj. Cerući se, spodoba me gledala kako bespomoćno pokušavam otgnuti iz stiska koji me držao pribijenim uza zid. Glasno se nasmijala, a u meni je zavladao mrak. Neznam što se dogodilo i gdje je nestala ta sablast.

    Probudio sam se par dana kasnije s užasnom glavoboljom, bez mogućnosti govora i nažalost sa sjećanjem na tu užasnu noć. Nalazio sam se u potpunoj drugoj sobi. Ova je bila čista i nije smrdila poput one gdje sam izgubio većinu vremena ove godine. Na susjednom krevetu, nije bilo ni moje male prijateljice. Nije bilo nikoga. Pokušavao sam vrisnut da pozovem doktora, ali iz nekog razloga nisam mogao. Suze mi ispuniše oči i proplačem od te silne muke. Moje je tijelo gorilo kao da je svezano na ognjištu, a niz moje lice padale su krupne kapi znoje izmiješavši se s suzama. Vjerojatno sam se ponovno onesvijetio od šoka koji me zadesio. Probudio sam se dan kasnije, a do mene su stajali doktori izbuljenih očiju kao da su vidjeli nekakvo čudo. Nisu bili daleko od toga. Moja misteriozna bolest je tokom dana kad sam bio u komi, dosegnula svoj vrhunac, bacila me u šok i potpuno se povukla ne ostavljajući nikakve tragove. Moja sposobnost govora ponovno se vratila. Isprva sam buncao o užasu kojem sam svjedočio noćima prije. Pitao sam isto kako je djevojčica, jeli živa ? Što joj je učinilo to stravično stvorenje ? Savjetovali su mi da se smirim i da ce mi ispričati što se sve dogodilo.

    Liječnici su te noći čuli „ moj “ glasan smijeh, te odjurili prema sobi. Našli su me onesviješćenog kako ležim pored zida. Koliko god je moj smijeh bio jak probudivši i prestraviši pola bolnice, moja prijateljica je nastavila spavati spokojnim snom. Kad su je vidjeli kako spava, pomislili su da je bolest napokon učinila svoje i oduzela svijetu još jednu dušu. Jedan od doktora joj se približio, te stavi ruku na njezin vrat da provjeri ako je još uvijek diše. Njezino je srce i dalje kucalo. Pošto je nisu htjeli buditi, ostavili su je da spava, a mene odveli u drugu sobu.

    Moja je bolest tih dana dosegla vrhunac, te očito izazvala halucinacije koje su proizvele onu čudovišnu noćnu moru. Pao sam u komu, a tokom tih dana koje sam proveo viseći između života i smrti, bolest se postepeno povlačila, a jučer se potpuno povukla.

    Liječnici su prije čuda koje me zadesilo, doživjeli još jedno. Ujutro, nakon što su me odveli od one sobe, malena se probudila. Nije imala one ogromne podočnjake ispod njezinih očiju. Njezina se plava kosa sjajila na jutarnjem suncu, a njezino lice nije bilo boležljivo blijedo. Ozdravila je. Doktori su bili smušeni ovim čudom koji se dogodio u njihovoj bolnici. Dva pacijenta potpuno su ozdravili na misteriozan način.

    Nažalost, nova tragedija je pogodilo obitelj moje male prijateljice. Tog dana, nakon što su napustili bolnicu, njezin je otac preminuo od srčanog napada. Taj je događaj zavio u crno cijelo selo. Otac je bio onaj koji je hranio njihova gladna usta i sad su ostali bez njega. Potpuno siromašni, gladni i sami, prepuštene na nemilosti ovoga svijeta.

    U bolnici ostadoh još par dana, a nakon izlaska uputio sam se u posjetu k mojoj prijateljici koja mi je pravila društvo u bolesnim danima. Njihova farma je bila prava pustopoljina. Sama jalova zemlja. Mjesto gdje samo najupornije biljke mogu izrast iz te pokvarene zemlje koja je razlog zašto su tako siromašni.

    Na moju nesreću, kuća je bila prazna. Hodao sam okolo po farmi, tražeći bilokakvu živu dušu. Par minuta kasnije naišao sam na njezinu majku. Ispričala se što me nije dočekala i da me nema ničime za ponuditi. Nasmijao sam i rekao da se ne treba time uznemiravati. Njezine kćerke nije bilo kod kuće, otišla je kod bake, dok njezina mati ne sredi situaciju oko farme. Dugo smo razgovarali, a u razgovoru je napomenula kako je dan prije nego što je njezina kćerka ozdravila, cijeli dan provela moleći se u crkvi za njezino ozdravljenje. Nadodala je i da je molila za moje ozdravljenje. Oči su joj se ispune suze. Nisam mogao raspoznazi kakve su to suze, suze radosnice što je dobila natrag svoju kćerku, ili od tuge što je izgubila svojeg muža koji je prehranjivao obitelj ? Bog dao, bog oduzeo, kako je rekla. Spomenula je da se muž vratio iz moje vile bez knjige i vidno uznemiren. Upitala ga je što ga tišti ,a on joj nije odgovorio. Upitala ga je ponovno, ali on joj nije odgovorio već je nastavio šutjeti i gledati u praznu točku. Onda ga je upitala ako je pronašao knjigu, na što je on niječno mahnuo glavom. Shvativšida ga to tišti, pustila ga je na miru. Njezin se muž tad iznenad dignuo i uhvativši je za ramena moleći je da me kasnije zamoli za financijsku pomoć jer da je to im to dugujem. Prestravljena time, pristala je iako nije znalo zbog čega ja njima dugujem. Priznajem da to je i mene zanima. Barem me zanimalo do onog trenutka koji me nagnao na pisanje ove ispovijesti. U tom trenutku me zamolila ako joj ikako mogu pomoći jer nezna kako ce inače prehraniti svoju kćer. Obećao sam da cu im poslat nešto novca od zarade galerije, tek tako da napokon spoje kraj s krajem. Pozdravio sam se jadnicom i otišao natrag k svojoj kući.

    Galerija je ponovno procvjetala nakon što sam uzeo uzde u svoje ruke. Protesti crkve su se ponovno pojavili, a s njima i znatiželjni gosti. Sve je bilo po starome. Slao sam novac onoj jadnoj ženi i ponekad koji igračku svojoj maloj prijateljici. One su mi svakoga blagdana slale ukusne kolače, kakve nije mogao napraviti ni moj najbolji kuhar. Povremeno sam imao noćne more u kojim me posjećivala ona nakaznost. Budio sam se drhtajući i sav znojan. Svakoga mi je puta laknulo kad sam shvatio da je to sve bio ružan san. Nadao sam se da je i ona noć bila samo ružan san. San koji je djelovao malo stvarnije ili samo halucinacija zbog one bolesti. Vrijeme sam provodio crtajući slike, pisajući razne mračne priče ili pjesme ( kako bi ih običavala nazivati moja pokojna mati ). Kao što rekoh, skoro sve je bilo kao u starim vremenima. Sve do ovoga kobnoga dana.

    Jutros, u moju galeriju stigla je nova slika autora koji je završio u ludnici pred par mjeseci. Prije nego što je poludio, slikao je motive iz prirode i seljačkog života. Crtao ih je sve dok nije dobio kap koja ga je očito nagnula da počne crtati groteskne crteže užasnih motiva, pred kojima sam i ja ustkuknuo, kako od straha tako i od strahopoštovanja. Ta slika bila je zakrivena bijelom plahtom, čekajuci me da je otkrijem i pokažem svijetu. U ruku sam šćepao plahtu i potegnuo je otkrivajući sliku mojih noćnih mora. Noge su mi počele klecati, ruke trest, a moja usta su ispustila užasan krik. Na slici je bilo ono. Groteskna avet koja me posjetila one stravične noći. Buncajuci sam gledao u nju. U one grimizne oči koje me gledaju hipnotizirajućem pogledom. Kunem vam se, osjetio sam da je slika živa. Vidio sam kako one oči svijetle, mogao sam čut kako se podrugljivo smije onih paklenim smijehom koji i dan danas čujem u najtišije doba noći. Noge su izgubile snagu, pao sam na pod i onesvijetio se, barem su mi tako rekli.

    Udarac groma i zvuk pljuska kiše probudili su me par sati kasnije, par trenutaka prije nego što sam započeo pisati ovu ispovijest. U glavi mi je vladao kaos. Stotinu mi je misli prolazilo kroz nju, proizvađajuci užasnu glavobolju. Dalo mi je i inspiraciju za novu priču, priču koju bi mogao započeti nakon što završim s ovime. Užasnut motivom one slike i pomalo sretan zbog inspiracije koja me posjetila, otišao sam do svog radnog stolca, pripremio tintu i pero. Nažalost papira mi je ponestalo. Sjetio sam se da se u ladici nalazi jedna poluprazna bilježnica u kojoj sma pisao svoje pjesme. Ladicu sam otvorio bez problema što je bilo čudno jer je inače bila zaključana i nisam je otvarao već godinu dana. Ispod bilježnice, nalazila se i jedna knjiga crnih i debelih korica. Uzeo sam je u ruke i moje su oči zasjale. To je knjiga koju sam sakrio i koju je trebao pronaći. Mučeci se s mišlju kako je dospjela ovdje, otvorio sam je na stranicu koja je bila obilježena. Pogled na tu stranicu me zaprepastio. Na slici koja je ukrašavala tu stranicu bila je sablast grimiznih očiju u dugome kaputu, blijedog i suhoga lica. Bila je to Smrt. Ona koja ima sposobnost oduzimanja života i mjenjat jedan život za život druge osobe. Smrt koja je darovala malenoj život i oduzela život njezinoga oca. Smrt koja je možda i mene izlječila. Tko me izlječio ? Jeli to stvarno bila ona ? Ili je to bila molitva koju je za mene izmolila majka moje prijateljice ? Ako mi je smrt darovala život kako to da nitko nije preminuo od moje obitelji ili od mojih prijatelja. O moj bože, kakav je to krik upravo ispunio moju vilu ?

  17. #47

    Re: DarkTimes -> 2.4.xxxx ( str. 4 )

    weeeeeeeeeeeeeeeeeee, vratio se!!!!!!!!! Falio si mi... Dosadno mi bilo... Nema tebe, nema bureka, ode i hellboy...

  18. #48
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050

    Re: DarkTimes -> 2.4.xxxx ( str. 4 )

    a čuo sam za ono šta je bilo
    a jebemu i arbiter has gone
    ajde, barem nekom da sam falio
    bat aj bek nav ... ( i kako ide dalje onaj govor od gandalfa u two towersu )

  19. #49
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050

    Re: DarkTimes -> 2.4.xxxx ( str. 4 )

    Evo moje prve poeme i zasada jedine

    Nadam se da ćete uživati :

    Lepidoptera Tristis
    written byS- Toni Juričić

    I.

    Oh, kakva okrutna sudbina
    je dopustila ovaj stigijski događaj ?

    Kakav je bog
    dopustio da se dogodi
    nešto slično onome ?

    Kao da sam gubitak
    našeg anđela,
    čiju je zlatnu životnu nit
    rđavim škarama okrutno presjekla
    blijeda i nemilosrdna Atropos,
    nije bila dovoljna.

    O, reci nam sveti oče,
    čime smo zaslužili ovu kaznu ?
    Koji su naši teški grijesi,
    bili poticaj kazni
    kojom si nas ošibao
    po srcu i duši ?

    Gdje je nestala ljubav tvoja,
    prema nama koje si
    stvorio na sliku svoju ?

    Čime je moj sumorni leptir
    zaslužio da iziđe iz kukuljice smrti
    u obliku demonskog izroda
    iz najmračnijih rupa pakla ?

    Trebala je spavati spokojno
    poput uspavane ljepotice
    sve dok je iz sna
    ne istrgnu trube sudnjega dana.

    To nježno i krhko biće,
    taj prekrasni leptir
    i moj anđeo,
    trebalo je ostati mrtvo,
    pušteno da počiva u miru
    sve dok sedmi anđeo ne zatrubi
    i probudi je iz noćne more
    zvane smrt.



    II.

    Zar je došao dan,
    kad je bezgrešni bog
    počinio jedan od 7 smrtnih grijeha
    te iz sebičnosti uzeo našeg anđela,
    k sebi u visokim nebesima,
    da se raduje njenom smijehu ?

    Zar je moguće,
    da ona više nije među nama,
    da je neću više vidjeti
    na ovomzemaljskom životu ?

    Ova užasna tragedija ugrizla me
    poput najljuće zmije otrovnice,
    za moje tugljivo srce,
    pušteci svoj otrov
    da kola mojim tijelom.

    Kakvo je čudoviste
    to moglo učiniti ?
    Rastrgati najmilije i
    najnježnije božje stvorenje,
    čija je ljepota i dobrota
    bila ravna anđelima na nebesima.

    Sada poput mramornog kipa anđela,
    bdijem nad njezinim grobom,
    utopljen u svjetinu
    koja je došla oplakati grozan gubitak.

    Moje su oči poput
    tmurnog neba koje
    samo što nije proplakalo.

    Njezinih roditelji ni dalje
    nisu vjerovali u tragičnu sudbinu
    koja je dočepala njihovu kćerku
    u svoje oštre kandže.
    Duboko u njihovim očima vidjela se,
    tuga, razočaranje i bol,
    a niz blijede obraze
    proklize gorke suze.

    Ipak u toj sumornoj svjetini
    jedna osoba nije ispustila suzu,
    niti oplakivala ovaj žalostan gubitak.
    Hladnim pogledom gledajući
    rupu u koju spuštaju mog anđela.
    Sve je to gledao na način,
    kao da nešto očekuje.

    Njegova je prisutnost budila
    jezu u meni.
    Izgledao je staro oko četrdeset ljeta,
    Lice mu je bilo izborano,
    a pored oka strašan ožiljak.
    Prije pogreba spazio sam ga,
    prvog puta u mom životu,
    pored kuće njenih roditelja,
    kako sjedi na kamenu
    i piše pjesmu na prljavom papiru,
    istovremeno pazeći na kuću punu tuge.
    Nitko ga do toga dana vidio nije,
    niti ga nitko nakon
    ovog dana vidjeti neće.
    Sablasnog pjesnika,
    u kaputu crnom poput noći,
    čije je lice bez emocija.
    čije se oči nisu micale s njenog lijesa.

    Sablasni pjesnik,
    koji nije ustuknuo unatrag u strahu,
    poput ostale svjetine
    kad se začuo tupi udarac
    s druge strane lijesa,
    već ostao na mjestu,
    a na njegovom se licu
    razvukao đavolji osmijeh



    III.

    Osim mene i sablasnog pjesnika
    koji smo paralizirano stajali
    pored njenog groba,
    Svo se prestrašeno mnoštvo
    udaljavalo lakim i
    uznemirenim korakom,

    Na trenutak pogledah njega,
    u njegove kestenaste
    bezosjećajne oči,
    koje nestrpljivo očekuju razvoj
    ovog stigijskog događaja.

    U jednom prokletom trenutku,
    njegove hladne oči pogledaju u mene,
    a moje srce stisne neimenovani strah,
    koji je kolao mojim žilama,
    Imao sam sablastan osjećaj
    da gleda u moje srce, u moju dušu.
    Tog trenutka,
    prvog puta u mom životu
    osjetio sam strah od vječne propasti
    koji nakon ovog događaja
    nikad nije splasnuo.

    Iz drvenog hrastovog sarkofaga
    gdje leži njezino tijelo,
    sada beživotna čahura
    iz koje je isisan i posljedni tračak života,
    dopirali su udarci,
    udarci puni agonije
    koji su svakim trenutkom
    postajali jači i stravičniji.

    Na svaki grozan zvuk udarca,
    Lica uplakane svjetine
    postajala su blijeđa.
    Na svaki očajnički udarac
    po vratima mrtvačkog sanduka,
    svjetina bi ustuknula unatrag,
    i kriknula prigušenim krikom.

    Moje strahom ispunjeno srce,
    kucalo je prateći
    grotesktan ritam udaraca
    koji dopiru s
    druge strane drvenih vratiju smrti.

    Crni oblaci prekrili su
    i zagasili ono malo
    tmurnog danjeg svjetla,
    koje je osvjetljavalo
    ovo sveto mjesto.

    Udarci iz lijesa popraćeni su
    strahovitim vriskom munja iz daljina,
    nagovještavajući hladnu oluju koja se
    približavala sporim i prijetećim korakom,
    i uljevala hladnoću u drhtajuća tijela.


    IV.

    Poklopac hrastovog lijesa
    naglo se otvorio.
    Svjetina je kriknula i ustuknula natrag.
    Ustima su prekrili svoja usta,
    kako bi sakrili gnušanje.

    U tom mrtvačkom sanduku
    ležala je ona.
    Moja ljubav,
    moj pali anđeo,
    mea lepidoptera tristis.

    Njezino blijedo lice prekrivali
    su potoci suza,
    isplakani u agoniji.
    Zelene oči gledale su
    njenu mati kako vrišće
    od šoka koji ju je snašao.

    Gledale su svećenika
    kako je prska svetom vodicom
    u nadi da istjera prokletog duha iz nje.

    Tijelo joj drhtalo poput šibe,
    na hladnom jesenjem sumraku.
    Ugledavši njezino blijedo i izmučeno lice,
    većina je svjetine pobjegla vrišteći o zlu,
    koje se izrodilo na svetom mjestu,
    zlu koje se istrgnulo
    iz hladnog zagrljaja smrti.

    Na moje je tijelo
    bačeno čarolija paraliziranja,
    nisam mogao bježati,
    nisam mogao kriknuti od užasa.
    Samo sam stajao poput
    nadgrobnog anđela nad njenim grobom,
    hipnotiziran gledajući u njene uplakane oči,
    koje zbunjeno promatraju oko sebe,
    poput djeteta koje je tek došlo na svijet
    te radoznalim očima gleda oko sebe.

    Zaprepašteni otac uhvatio
    je svoju ženu za ramena,
    te se sporim korakom udaljavao od,
    grobne zamke u kojoj
    je ležala njegova kćerka,
    a sada nekakvo bezdušna monstruoznost.

    Ostatak svijetine koja
    je imala hrabrosti ostati,
    pratili su primjer djevojčina oca
    te se laganim i sigurnim korakom udaljavali,
    od mlade dame koja
    je polako počela shvaćati gdje se nalazi.

    Njezine drhtave usne
    pokušavale su nešto reć,
    pokušavale su vrisnuti
    u nadi da će je vrisak
    istrgnuti iz ove noćne more
    u kojoj je zatočena.


    V.

    Ipak, jedna osoba se nije
    odmicala od njenog groba.
    Spodoba u crnome kaputu,
    sablasni pjesnik,
    koji je hladno gledao
    prema mrtvačkom sanduku,
    gdje zbunjena djeva leži,
    gdje ljubav mog života drhti
    i gorke suze isplakuje.

    Njihovi se pogledi susretnu,
    pogled pun gorčine,
    pogled pun mržnje.
    U nju oči pune suze,
    a u njega oči hladne poput zime.

    Njegova ruka posegne za pojasem,
    izvuče revolver,
    te zapuca,
    jednom, dvaput, triput.
    svetim mecima probuši
    njeno krhko tijelo.

    Svetim mecima da iskupe grijehe
    opsjednutog trupla,
    da mu dade spokoj u vjećnome životu.
    Zapuca u ime oca, sina i duha svetoga.
    U njihovo sveto ime ubije anđela mog,
    čija bijela haljina poprimi boju krvi,
    čije se tijelo previja u bolnoj agoniji
    goreći nad vatrama pakla,
    znojeći se i plačuci,
    proklinjući boga koji
    je osudi ovom strašnom sudbinom.

    Na licu sablasnog pjesnika,
    nije bilo emocija,
    niz njegove obraze,
    nije padao znoj
    zbog onog što je učinio.
    Iz njegovih očiju nisu kapale suze,
    zbog žalosti što je ubio nevino stvorenje,
    čiji je dah postajao hladniji i slabiji.
    Izdišući zadnji dah
    svog kratkog novog života,

    U svojoj agoniji ona
    krikne groznim vriskom,
    vriskom jačeg od mača,
    vriskom koji je ostavio ožiljak
    na dušama svakoga tko ga je čuo.

    Tako stravičnim,
    da nas i dan danas proganja,
    u našim morama.
    Pri tom groznom vrisku,
    njezina su se usta raširila
    i otkrila oštre krvave očnjake
    koje je skrivala.
    Vidjevši to,
    ostatak prikupljene svjetine
    krikne i pobježe,
    plačuci moleći boga za spasenje.

    Na pjesnikovom bezosjećajnom licu,
    razvuče se širok đavolji osmijeh,
    a on prošapta :
    - Zbogom, ljepotice ... -,
    te ponovno zapuca triput
    u ime oca, sina i duha svetoga.


    VI.

    Tijelo mog palog anđela,
    grčilo se posljednjim snagama,
    svog novog prokletog života.
    Tri crne mrlje,
    crne poput bezzvijezdane noći,
    pojave se na,
    njezinoj krvlju oblaćenoj haljini.

    Iz šest njezinih rana,
    probušenih svetim mecima,
    u ime svetoga trojstva,
    smrdljiv crni i gusti dim iziđe.
    te zamrači naše oči.

    Par trenutaka stajao sam slijep,
    nad njezinim grobom,
    zamračen tom crnom zavjesom.
    Sekunde koje su poput vjećnosti bile,
    dok sam paraliziran bio zarobljen
    u smrdljivom crnom dimu
    oplakujući tragičnu sudbinu
    moje prekrasne djeve.

    Zrake zalazećeg sunca
    počele su probijati crnilo,
    počele su prodirati kroz crnu zavjesu,
    i nakon par trenutaka crni je dim nestao,
    nestao poput mog anđela,
    kojeg nije bilo
    u njezinom lijesi,
    gdje je trebala počivati u miru,
    već samo crna čađa ostade na njemu.

    Sablasni pjesnik ispario
    je poput crnog dima u zraku.
    Osamljeno sam stajao
    poput nadgrobnog anđela,
    nad praznim grobom moje ljubavi
    oplakujući ovu tragediju
    i proklinjući boga svog.

    Sunce je konačno zašlo,
    iza zapadnih njiva,
    hladna noć zavlada zemljom,
    a mjesečina je svojim
    srebrenasto blijedim zrakama,
    obasjavala njezin grob.
    Obrisao sam suze s lica,
    okrenuo se i napustio
    ovo grozno mjesto,
    ne vrativši se nikad više.

  20. #50
    Senior Member It lives by night
    Datum registracije
    Jan 2007
    Lokacija
    Flame of Eternal Darkness
    Postova
    609

    Re: DarkTimes -> 2.4.xxxx & Lepidoptera Tristis ( str. 4 )

    care najbolji si samo tako nastavi po mom misljenju bi ti mogo bit slavan da izdas knjigu sa svim svojim pricama samo tako
    Intel i5 2500k
    NVidia GeForce GTX770
    HDD WD Black 1TB
    HDD Seagate 320GB
    RAM, 4GB KINGMAX

  21. #51
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050

    Re: DarkTimes -> 2.4.xxxx & Lepidoptera Tristis ( str. 4 )

    fala...
    je pročitao još tko ?

  22. #52
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050

    Re: DarkTimes -> 2.4.xxxx & Lepidoptera Tristis ( str. 4 )

    Evo jedne nove priče, trebao sam je jučer napisati ali sam imao ressuraction sickness od prvog maja
    Uživajte

    Statua tvoje duše
    Written byS– Toni Juričić


    U malenom dućanu okultnih potrepština Skrivena Moć vladala je neugodna tišina koju je razbijalo tiho kucanje zidnog sata u obliku pentagrama... Sat će uskoro otkucati 7 sati, vrijeme kada dođe vlasnik i gurne ključ u ključanicu vratiju dućana te ih otključa, čime započinje novi radni dan. Kupci su bili rijetki, ali barem kad su dolazili potrošili bi gomilu novaca. Na vlasnikovu žalost, sve rjeđi i rjeđi su bili oni pravi kupci koje bi uvijek sa zadovoljstvom uslužio pa čak i popričao s njima. Mislio je na čarobnice i čarobnjake koji su znali što rade, a ne na one proklete klince, pretežito klinke koje su dolazile kupovati sastojke za ljubavni napitak koji bi nerijetko otišao krivim putem, a „vještice“ bi završile u bolnici.

    Police dućana, bile su zatrpane raznim čudima (kako bi to „normalni“ ljudi običavali nazivati). Bilo je tu rijetkih biljaka u staklenkama, različitih vrsta amuleta, napitaka spravljenih od svakakvih elemenata koje bi normalnog čovjeka natjeralo na povraćanje kad bi shvatio što je popio, te pregršt vrsta zemlje (pa čak i zemlja s groblja koja se i najviše prodavala klincima koji su uvjereni da ona nosi zlu sreću onome tko je posjeduje). Bilo je tu još i rijetkih knjiga, stoljećima starih, ali vrhunski sačuvanih. Čovjek bi se začudio kad bi vlasnik ispričao iz kojeg stoljeća knjiga potječe.

    Na velikoj polici iznad blagajne nalazile su se razne potrepštine za hoodoo magiju, magiju koju je vlasnik običavao prakticirati. Iz tog razloga su se nalazile tik do njegove ruke. Ondje, na polici su stajale razne lutke, malene figurice i Statua Duše koja prema legendi ima sposobnost upijanja duše pokojnika koji je preminuo u njezinoj blizini. Njezine oči bijahu od dijamanta, bezbojne. Kad upije dušu, prema svjedočanstvima, oči joj postanu zelene, poput smaragda.

    Dućan je svoje dobro stanje mogao zahvaliti jedino svom vlasniku koji se brinuo o njemu kao prema malom djetetu. Konstantno ga je čistio, pospremao, razmicao police, slagao napitke po abecednom redu… Paučine ni prašine u tom dućanu nije bilo. Sve je bilo u savršenom redu, za razliku od dućana ostalih okultnih ekscentrika koji pokušavaju magijom pospremiti, a stvari onda završe još gore, puno gore.
    Vlasnik je podrijetlom bio Haićanin gdje voodoo nije tabu tema niti smatran nekom glupom alternativnom i beskorisnom magijom kako je običavaju nazivati u civiliziranom svijetu.

    – Voodoo je stvarnost, voodoo ima veliku moć koja zavisi o snazi duha čovjeka koji je prakticira i njegovoj vjeri u nju. – običavao je govoriti Haićanin čiji je duh bio dovoljno jak da zauzda i kontrolira hoodoo magiju.

    Taj krupni, crni čovjek, od skoro dva metra, obrijane glave i dubokih smeđih očiju, koliko god izgledao opasno, je ipak bio bezopasan (kako za koga). Skeptike je smatrao svojim najvećim neprijateljima, te ih je često darivao svojim hoodoo ritualom od kojih bi takvi pobjegli iz dućana u strahu da je vlasnik pustio smrt na njih. Nerijetko ih je strašio voodoo lutkama i kipićima koje je držao na polici iznad blagajne. Prije nego što bi zabio nož u lutku ili smrskao kipić, skeptik bi, kao što spomenuh prije, pobjegao glavom bez obzira ostavljajući Haićanina da se smije njihovoj gluposti i strahu.

    – I treba ih bit strah. – promrmljao bi sam sebi u bradu dok bi vraćao lutkicu i nož na svoja mjesta.

    Sunčeve zrake dopirale su kroz ljubičaste zavjese na košaricu gdje je spavao Edgar, crni mačak kojeg je vlasnik Skrivene moći posvojio dok mačak još nije progledao. Edgar je ime dobio po piscu Edgaru Allanu Pou koji je napisao pripovijest Crni Mačak, a pošto je mačka bila crna poput noći i neodoljivo podsjećala ogromnog crnca na onu beštiju iz stanovite pripovijesti, odlučio ga je nazvati po autoru te priče.

    Edgar je dignuo svoju malu crnu glavicu iz košare, ljutito frknuo i vratio se svojem ljenčarenju. Bio je to opak mačak. Nije volio ljude, a nisu oni ni njega previše voljeli. Svom vlasniku je darovao ogromne ožiljke na obrazima koji podsjećaju na ogrebotine koje druge divlje životinje, a ne jadnog malog Edgara koji svoje dane provodi ljenčareći u košarici. Kad bi Haićanina upitali porijeklo ogromnih ožiljaka na njegovom licu, ljudina bi se nasmijao i prstom uperio prema Edgaru koji je preo u svojoj košarici.

    – Radije bi se hrvao s lavovima, nego ovu mačku ponovno okupao. – rekao bi kroz smijeh, te bi odšetao od svog radnog mjesta do mačkine košare te ga uzeo u svoje ruke, nježno ga milujući.
    Jasno se moglo vidjeti kako to mački smeta i kako prodorno gleda svog „oca“ koji je muči maženjem. Koliko god ta mačkurina mrzila svog vlasnika, toliko ju je on i volio.

    Zvuk tišine u Skrivenoj moći razbije zveket ključeva nagovještavajući dolazak vlasnika. Vrata se otključaju, a u prostoriju ušeta velika ljudina obrijane glave noseći današnje novine ispod ruku. Edgar iskoči iz svoje košarice, potrčavši prema vlasniku da ga pozdravi. Crnčuga se sagne, pomiluje mačka, te tiho reče:

    – Čime sam zaslužio da me danas pozdravljaš, ha Edgare? Očito ti je ponestalo hrane, ha maji moj debejuco? – kroz smijeh upita, debelog mačka koji je frknuo i ponovno otrčao u svoju košaricu.

    – Nezahvalno derište. – promrmlja Haićanin sebi u bradu, te se zaputi prema blagajni.
    Dok je hodao prema njoj, nije mogao maknuti pogled sa Statue Duše. Činilo mu se da ga gleda svojim dijamantnim očima. Nasmijao se, posjeo se u svoj udoban stolac i otvorio današnje novine.

    Za razliku od većine ljudi, on nije čitao novine od prve stranice. Uvijek bi okrenuo zadnju i prvo pročitao viceve i stripove. Kad bi ga upitali zašto to radi, odgovorio bi:

    – Da mogu sa smiješkom dočekati kakva je sranja svijet danas priredio. –
    Novine je listao dugo, te pročitao svaki članak. Bilo je tu zanimljivih članaka, koji su ga potpuno zainteresirali. Nažalost, jedan mu je posebno privukao pozornost, kao svakoga jutra, ali ovog ga je dana potpuno razbjesnila najnovija tema njegovog najneomiljenijeg feljtona „Smrskavajući mitove“. Pisao ga je skeptik imenom Arthur D., sveučilišni profesor s ogromnom plaćom koji je za zabavu pisao u novinama o onome što najviše voli, uništavanju mitova i uvjeravanju ljudi da su to sve samo gluposti i ništa više.

    – Koja budala misli da polugoli šaman koji trese svojom crnom guzicom i maše listovima palme može izliječiti najteže bolesti svijeta dok stotine učenih umova nikako ne mogu pronaći lijek?
    – pisalo je u članku čija je današnja tema Alternativne metode liječenja.

    Autor je napisao mnoge stvari koje su uzrujale ogromnog Haićanina, ali rečenica u kojoj se autor pitao koje budale vjeruju da šaman tresući svojim dupetom može izliječiti bolesti, potpuno ga je izbacila iz takta. Ta on je svjedočio toj tresućoj guzici godinama prije i vidio kako je većina ljudi izlazila iz njegovog sela potpuno oporavljena.
    Taj kreten od Arthura nema pojma o čemu piše. To što je on neuspješan doktor koji nije uspio pronaći lijek za svoju teško bolesnu nećakinju, ne znači da sad mora pljuvati po alternativnim metodama liječenja. Trebao bi pljuvati po današnjoj medicini, a ne po tresućim šamanskim guzicama koje bi izliječile njegovu nećakinju, mislio je u sebi vlasnik skromne trgovine okultnih potrepština. Pogleda crno-bijelu sliku starog nasmiješenog skeptičnog kretena, duboko uzdahne i zamisli se kako bi bilo odlično da se taj stari prdonja pojavi u njegovoj prodavaonici. Istrgnuo je stranicu iz novina, zgužvao ju u lopticu i bacio prema košu, kojeg je promašio i slučajno pogodio Edgara koji je poput munje iskočio iz košare.
    Na vlasnikovom se smrknutom licu ponovno pojavi širok osmijeh. Vrata dućana se otvoriše i začuje se hihotav smijeh. Ljudina se uhvati za glavu i duboko uzdahne.

    Dvije elegantne cure uđu u Skrivenu Moć, smijući se na sav glas. Jedna je bila plavuša, kose duge do ramena i lijepo oblikovanog tijela. Njezina prijateljica je bila sitna brineta, kratke kose i čudnog nosa. Bile su ono što je vlasnik najviše mrzio. Glupe klinke koje najvjerojatnije traže ljubavni napitak kako bi se dečko njihovih snova „zatreskao“ (jezik njihove generacije) u njih, ne sluteći da već imaju te napitke koje nazivaju Sisama. Sa zanimanjem su promatrale stvari koje su se nalazile na policama, dirale su sve i svašta, isprobavale amajlije, pitajući jedna drugu kako im stoji. Svaki put kad bi stavili amajliju oko vrata, jedna od njih bi se zahihotala. Nakon pola sata, kad su isprobale sve amajlije, usput zastajući kraj svakakvih bočica i pregledavajući čemu svaka služi. Nakon tih dugih pola sata, napokon su stigle do blagajne gdje ih je uljudno dočekao vlasnik kojeg su djevojke nijemo gledale začuđenih očiju.

    – Kako mogu uslužiti, ove dvije elegantne mlade dame? – upita Haićanin, kojem je dosadilo da cure nijemo zure u njega, nagnuvši se nad blagajnom gledajući malo u jednu, malo u drugu.

    – Gospon, može jedno pitanje? – upita djevojka s plavom kosom.

    – Naravno da može, zato sam ja i ovdje, zar ne? – odgovori ljudina svojim dubokim glasom, te se nasmije.
    Djevojke zbunjeno pogledaju jedna drugu, a plavuša ponovno upita:

    – A jel' bismo mogle kupiti ove prekrasne ogrlice? – upita ona, na što vlasnik potvrdno klimne.

    – Imate li možda nešto u stilu voodoo lutaka? – veselo upita brineta.
    Haićanin mrko pogleda u njene smeđe oči i udahne.

    – Jedna naša bivša prijateljica je napravila nešto odurno pa bismo je htjele kazniti. – oštro reče sitna brineta.

    – Što je tako grozno učinila, ako smijem znati? –

    – Pa ona je Sandri ukrala dečka, a taj dečko i Sandra su bili skupa već godinu dana. I ona je to znala ali svejedno se je ševila s njim. Još se snimala i pokazala Sandri. –

    – Aha, sve mi je jasno. –

    – Ali to nije ni polovica priče, nije joj bilo dovoljno što je poševila njezinog dečka na njenoj rođendanskoj proslavi, nego je i meni s punčem uništila prekrasnu bijelu haljinu... –

    – Ah, šteta. – reče vlasnik.

    – ... Prekrasnu bijelu haljinu. Nemate pojma kakva je divota bila ta haljina... – nastavi ona svojim piskutavim glasom.

    – Mogu zamisliti. – reče ogromni Haićanin hvatajući se za glavu od muke.

    – ... Moja stara ju je oprala tri puta. Čujete vi mene? TRI PUTA! I još uvijek mrlja nije otišla... –
    U njezinim se očima pojavila suza, a bijes je kuhao u vlasnikovom tijelu spremajući se da eksplodira.

    – Znači, dvije amajlije i jedna voodoo lutka? Može! Pošto mi se sviđate, voodoo lutku dobivate besplatno. – ponudi im, ali brineta i dalje nastavi.

    – Čini se da ću morati naručiti onaj novi prašak kojeg reklamiraju na telki. Čula sam da je jako učinkovit. –

    – Ok, to bi bilo dosta, zašto ne odmoriš malo svoja usta? – reče Haićanin sarkastičnim glasom.

    – Usput gospon, jeste li gledali zelenu milju? – nastavi klinka.

    – Dosta!!! – zagrmi vlasnik udarivši rukama svom silinom po stolu izazivajući tresak koji istjera preplašenog Edgara iz njegove košarice.

    – J-j-j-jer m-e-e neodo-o-oljivo podsjećate na onog c-c-c-crnca i-i-iz tog f-f-filma. – mucajući progovori prestrašena djevojka.

    – Ne draga moja, nisam gledao taj film. Nemam vremena za holivudske gluposti. – gnjevno joj odgovori ogromni Haićanin s ožiljkom na licu.

    – U redu je, evo vam 50 dolara, zadržite ostatak! – nasmiješeno reče plavuša, te uhvati svoju prijateljicu za ruku i odvuče je van iz trgovine.

    Kroz vrata je baš ulazila još jedna djevojka, gotičarka, kod koje su se cure zaustavile odmjerivši je od glave do pete. Nakon što su je odmjerile, zahihotale su se i izašle van. Djevojka je slegnula ramenima, te nastavila hodati prema blagajni.

    – Zapravo, to je 60 dolara, ali nema veze, glavno da vas više ne vidim. – tiho si promrmlja vlasnik u bradu, ne primijetivši curu koja ga je gledala ćudljivim pogledom. Dignuvši pogled i primijetivši curu, prepao se, na što se cura nasmijala.

    – Uf , mislio sam da si jedna od onih „finih“ cura. – reče on hladno, gotovo sarkastično, na što se djevojka ponovno nasmijala.

    – Srećom, mene je majka priroda obdarila nečim što one nemaju. Mozgom normalne veličine, a ne ptičjim kao kod onih dviju kokoši. Jeste li samo vidjeli... –

    – Što si došla kupiti? – prekine je Haićanin prije nego što je dovršila rečenicu.

    – Oprosti što sam te prekinuo u govoru ali dosta mi je za danas slušanja ženskih „spika“, kako vi to mladi danas nazivate. – nastavi on ispričavajućim tonom.

    – Aha, sve je u redu. Neki put se i ja znam zanijeti, znate kako je to. – nastavi mala crnka govoriti.

    Shvativši da je ponovno počela govoriti poput one dvije djevojke koje su je odmjerile od glave do pete, zastane i ušuti te duboko udahne i izdahne promatrajući kako se na licu vlasnika Skrivene moći širi smiješak od uha do uha.

    – Mislim da bi bilo najbolje da vam predam ovu listu. Zapisala sam sve na papirić jer nema teoretske šanse da sve to popamtim. – reče ona, istovremeno dajući mali žućkasti papir ogromnom Haićaninu.

    Vlasnik uzme papir u svoje glomazne ruke, otvori ga i stade čitati sastojke. Nakon svakog pročitanog sastojka, zastade te svoj duboki pogled uputi po dućanu tražeći mjesta gdje bi se sastojci mogli nalaziti dok je sićušna djevojka u crnom svojim tankim prstima lupkala po stolu blagajne od izrazite dosade.

    Vlasnik vrati papirić djevojci, uz to joj naredivši da ostane na mjestu i da ne dira ništa, ama baš ništa. Cura ga posluša, a debeloguzi Haićanin se zaputi prema policama svoga dućana.
    Nakon pet minuta on se vrati djevojci sa skoro svim sastojcima.

    – Mogu li dobiti onaj papirić na trenutak? – upita je ljubazno.
    Djevojka potvrdno klimne glavom te baci papirić na stol. Vlasnik uzme papirić u svoje glomazne ruke te izvadi kemijsku iz džepa na njegovoj bijeloj košulji. Otvori papir, položi ga na stol, te počne križati i nešto pisati po njemu. Nakon par trenutaka završi, spremi kemijsku natrag u svoj džep, a papirić vrati curi.

    – Evo, to bi bilo skoro pa sve. Nažalost neke od sastojaka nemam, ali zapisao sam ti na papirić gdje ih možeš nabaviti po, nažalost, malo skupljoj cijeni. – reče.

    – Ok, hvala vam puno. – zahvali se djevojka, te preda određenu svotu novaca.
    Okrenula se na peti, i zaputila prema izlazu. Prije nego što se izgubila iz njegovog vida, vlasnik je zazove.

    – Nadam se da znate što radite, jer ne želim o vama čitat u sutrašnjim novinama. – reče ozbiljnim glasom.
    Djevojka zastane, okrene se na peti i nasmiješi se ljudini koji se uzdizao iza blagajne.

    – Bez brige, već sam dosta iskusna u tom poslu. – šaljivo mu odgovori, te zalupi vratima i izgubi se u džungli gigantskog grada.

    – Nadam se, – reče Haićanin u sebi, zavalivši se pritom u svoj stolac – nadam se. –
    Dugo je vremena proveo zavaljen u stolici, gledajući crnog mačka kako se izležava u svojoj košarici. Edgar je dignuo svoju crnu glavicu i pogledao prema crnoj prilici koja se izležavala na stolcu i mijaukne, što je izazvalo osmijeh na licu njegovog gospodara. Pokretima ruku vlasnik ga pozove k sebi. Edgar istrči iz svog boravišta, te skoči u gospodarevo krilo smjestivši se i zauzevši položaj u kojem je provodio većinu dana, ljenčareći. Ogromni je Haićanin gladio mačka po njegovoj glatkoj crnoj dlaci, govoreći prema njemu kao prema ljudskom biću.

    – Danas smo čak imali i dosta posla, zar ne Edgare? – upita crnac svog mačka, koji pogleda svog gospodara i mijaukne.

    – Čak tri posjetitelja, mali moj, čak tri posjetitelja. – nastavi vlasnik – Tri prekrasne cure, dvije koje ne razumiju u što se miješaju i jedna koja se možda razumije.

    – Ona mala crna je jako simpatična, zar ne? – upita debelog crnog mačka koji frkne kao odgovor na pitanje.

    – Vjerujem da to znači da. – kroz smijeh reče Edgarov gospodar.
    Mačak iznenada pobjegne iz vlasnikova krila natrag u svoju košaru. Haićanin čudno pogleda mačka koji se smjestio poput uglađenog gospodina i legao. Ustade sa stolca s namjerom da otiđe po Edgara, ali čim mu se približio, crni mačak pobjegne ispod police. Ogromnom Haićaninu zapne za oko zgužvana stranica njegovog omiljenoga feljtona. Uzme stranicu u ruke, ponovno je otvarajući.
    Malo je gledao portret onog šugavog (kako ga je nazivao) doktora, a na njegovom se licu pojavi veliki osmijeh. Ponovno zgužva otkinuti list jutarnjih novina oblikujući ga u papirnatu kuglu i baci je u koš za smeće imitirajući košarkaški udarac.

    – Priznaj, Edgare, da je to bio dobar udarac. – upita vlasnik svog mačka.
    Mačak pomoli svoju pospanu glavicu iz košare, pogleda prema košu, pa prema svom gospodaru ispuštajući nekakav čudan zvuk koji je previše sličio tome kad netko doslovno umire od smijeha. Haićanin ga je blijedo pogledao, s trunkom mržnje u sebi.

    – Što ti znaš, ti si samo običan glupi mačak. – reče on potiho da ga mačak ne čuje, pa skrene pogled prema mačku koji ga je gledao s nekakvom mržnjom u sebi.

    – Možda ipak nisi toliko glup. – nasmiješeno reče vlasnik, a mačak mijaukne kao odgovor na vlasnikovo provociranje.
    Neugodnu tišinu koja je zavladala dućanom razbije glasan zvuk kruljenja želuca u ogromnom haićanskom tijelu vlasnika Skrivene Moći koji se zastidio tog zvuka. Edgar od straha poskoči iz košarice i stade pogledavati po dućanu tražeći izvor tog čudnog i glasnog zvuka. Čim je ugledao vlasnika dućana kako se hihoće, mačak mahne svojom crnom glavom u stilu „kakve li budale“ i vrati se u svoju košaru radeći ono što radi po cijele dane, ljenčari.
    Haićanin pogleda prema satu čije su kazaljke pokazivale na pola jedanaest.

    – Heh, danas još brzo prolazi vrijeme. – reče si on u bradu.
    Samotni sati u dućanu neki put znaju prolaziti sporo, kad se minuta čini poput deset minuta, a sat poput cijele vječnosti. Ponekad se događalo da u dućan nije dolazio nitko po cijele dane. Tih je dana vlasnik žudio za bilo kakvim posjetiteljem, samo da malo popriča s njim kako bi vrijeme prošlo barem malo brže. Poželio bi makar i one vražje klince koji ne razumiju u ono što se upuštaju. Njih je, tih dana, najviše želio vidjeti jer im je mogao satima objašnjavati što je što i kako se radi. Danas je njegov dućan okultnim potrepštinama posjetilo čak tri posjetitelja, jedan za drugim. To je nešto što se dugo vremena nije dogodilo. Obično dolaze u razmacima od pola sata ili sat vremena. Srećom da su potrepštine bile skupe, i kad bi dolazili kupovat, kupovali bi više predmeta osim jednog pa je to spašavalo Skrivenu Moć od potpune propasti. Haićanin bi ponekad uzeo koju knjigu i čitao je satima. Cijelu bi knjigu pročitao unutar jednog dana radnog vremena. Rješavao je i križaljke iz novina, odmah iza stranice njegovog omiljenog feljtona, ali danas je istrgnuo tu stranicu i ostao bez jedne od svojih najdražih zanimacija, rješavanja križaljki.
    Vlasnika je iz razmišljanja o izgubljenoj križaljci istrgnuo jak zvuk kruljenja iz njegovog trbuha. On ponovno pogleda prema satu, duboko uzdahne i upita Edgara:

    – Što kažeš da danas malo ranije odem na marendu? Nitko neće primijetiti. –
    Njegov ljubimac nije reagirao na pitanje, već je nastavio presti na svom jastuku.

    – Imaš pravo, mogao bi se još malo strpiti do marende. – reče vlasnik i zavali se u svoj udoban stolac.

    Promatrao je kazaljku sata kako se sporo kreće. Njegove su se oči počela sklapati dok je hipnotiziran gledao kazaljku koja se sporim korakom vuče do 11 sati. Neko ju je vrijeme promatrao, onako zavaljen u svoj stolac, a par trenutaka kasnije, vlasnik malog dućana okultnim potrepštinama pao je u san.

    Sanjao je svoj rodni dom, pred četrdeset godina dok je još živio na Haitiju i kad mu je bilo jedva 5 godina. Noć je bila vruća, vruća poput pakla. U sredini njegova sela gorila je vatra oko koje su plesali njegovi zemljaci u ritmu bubnjeva, pjevajući pjesme. Pjesme za koje govore da ozdravljuju one koji vjeruju u njih. Mladi se Haićanin provukao kroz krug plesača i otrčao do kolibe gdje se smjestio stranac koji je posjetio njihovo selo sa svojom obitelji i bolesnim djetetom. Bijeli čovjek je bio rijetkost u selu i značio je samo jedno, nevolje. Niti jedan nije došao u selo skromnih Haićana s iskrenim namjerama. Podmukli škorpioni, koji zariju nož u leđa nakon pomoći. Jedino je ovaj imao iskrene namjere i vjerovao u hoodoo magiju kao jedini lijek za njegovo bolesno dijete. Sve dok ga njegova krv nije prevarila. Mali se Haićanin sakrio iza kolibe i primijetio dvije prilike kako se svađaju. Dvije bijele prilike. Bio je to otac bolesne djevojčice i njegov brat, visoki čovjek s gustom crnom kosom i ogromnim naočalama.

    – Zar ti stvarno vjeruješ u te gluposti? – upitala je visoka prilika svog brata.

    – Zar stvarno vjeruješ da će onaj luđak izliječiti tvoju kćer, moju nećakinju tako da trese guzicom ispred njezinog nosa? – upita ga ponovno.

    – Ti ne shvaćaš, oni mogu izliječiti svakakve bolesti. Pa čak i one nepoznate medicini. Samo treba vjerovati u to, to je stvar psihe. Samo trebamo vjerovati, ja, ti, moja žena i najviše moja kćerka. Moramo vjerovati da će ozdraviti. – razdere se niski polućelavi muškarac na visoku priliku.
    Visoka prilika zastane, pogleda oko sebe te reče:

    – Slušaj, ja imam dobre prijatelje koji su jedni od najboljih doktora i znanstvenika. Trenutno rade na lijeku koji uništava bolest koju ima tvoja kćerka. Lijek još nije testiran na ljudima, ali daje odlične rezultate, 99% je da će lijek izliječiti tvoju kćerku. Čuješ ti mene? 99 jebenih posto šanse da će taj lijek izliječiti tvoju kćerku. Najbolje od svega još će ti platiti gomilu nova... –

    – Želiš reći da će moja kćerka biti pokusni kunić? – prekine ga niski čovječuljak.

    – Lijek će biti testiran na njoj po prvi put, ali lijek je djelotvoran. Vjeruj u to, a ne u tresuće i smrdljive šamanske guzice. – reče visoka prilika kroz smijeh.
    Niski čovječuljak duboko uzdahne i izdahne, napravi par krugova oko svoga brata i zastane, te potvrdno klimne glavom. Sve je to promatrao mali Haićanin koji se sakrio iza jedne drvene kolibice.

    Dvije su prilike ušle u kolibu gdje je glavni seoski šaman izvodio ritual ozdravljenja. Malena djevojčica je spavala u majčinom zagrljaju. Dvije prilike sjednu pored vrata i gledaju kako šaman pokušava ozdraviti malenu. Haićanin je mogao osjetiti kako ne vjeruju u magiju, mogao je osjetiti kako otac vjeruje u čudotvoran lijek, a njegov brat u novce koje će dobiti. Jedini koji su iskreno vjerovali u ozdravljenje malene djevojčice su bili majka, šaman i Haićani koji su plesali oko vatre u ritmu udaranja po bubnjevima. Oni koji su najviše trebali vjerovati, nisu vjerovali. Tog trenutka, mali Haićanin bolje pogleda u visoku priliku, čije je lice obasjavala vatru. Bio je to Arthur D.

    U tom trenutku vlasnik dućana Skrivene Moći zakrikne i padne iz svog stolca na pod, a prestrašeni mačak pobjegne iz svoje košarice ispod polica trgovine. Haićanin se digne s poda, s vidljivim strahom u očima ne mogavši vjerovati onome što je sanjao.

    – Nije moguće da je to bio on. – reče on sam sebi u bradu, te iz koša uzme onu papirnatu lopticu napravljenu od gužvanog lista jutarnjih novina gdje se nalazio feljton. Izravna zgužvani papir i pogleda crno-bijelu sliku autora feljtona. Bila je to puno starija verzija gospodina kojeg je on vidio prije četrdeset godina u svom rodnom selu. Sada nije imao gustu crnu kosu, već je bio polućelav poput svog brata, a njegove naočale su bile još uvijek tu. Na slici je bio isti onaj smiješak koji se nalazio na njegovom licu prije četrdeset godina kad je uspio uvjeriti svog brata u lijekove. Gledao je tu sliku par trenutaka, a onda se začuje kako netko otvara vrata dućana. Vlasnik skloni papir, a ispred njega se stvori nitko drugi nego sam Arthur s istim skeptičnim smiješkom kao na fotografiji.

    – Ti?! – zine Haićanin, a starac se nasmije.

    – Zar se poznajemo? – upita Arthur ogromnog Haićanina koji se suzdržavao da ga ne udari u suho lice.

    – Može se reći. – reče vlasnik sarkastičnim glasom te pokaže na zgrčeni list papira koji je ležao na stolu.
    Primijetivši svoju fotografiju, sijedi se starac od srca nasmije.

    – Uvijek sam volio upoznati ljubitelje mojeg feljtona. – reče podrugljivo.

    – Samo što ja nisam ljubitelj vašeg groznog feljtona. – odbrusi mu Haićanin.
    Starac se ponovno nasmije, a na licu vlasnika dućana se također pojavi osmijeh.

    – Pretpostavljam da ste vi vlasnik dućana? – upita starkelja zvan Arthur ogromnu crnu priliku koja potvrdno klimne glavom ne gubeći svoj ogroman osmijeh s lica.

    – Pa, čuo sam da se vi bavite voodoo... –

    –Hoodoo... – prekine ga Haićanin.

    – ...voodoo magijom, pa sam vas došao ispitati malo o tome. To je za moj novi članak koji se bavi voodoo magijom i iskreno se nadam da ćete mi pomoći u tome. – nastavi starac svojim iritantnim glasom.
    Vlasnik Skrivene Moći se zabulji u Arthurove oči, misleći kako bi bilo odlično da ga sad odmah zadavi.

    – Žao mi je, ali ne želim imati posla sa skepticima poput vas. – reče te uzme otkinuti list novina koji se nalazio na stolu, te ga ponovno zgužva i baci u koš.

    – Čini se da vas je taj feljton poprilično uznemirio. – nasmijao se starčić.
    Vlasnik nije odgovorio, već je okrenut leđima, gledao prema svojim policama gdje su se nalazile voodoo lutke. U glavi mu je sinula odlična ideja te se ponovno okrene prema Arthuru.

    – Mislim da ću ipak pristati malo govoriti o hoodoo magiji. – reče ćelavi Haićanin dubokim glasom.

    – Odlično! – uzvikne starac. – Nadao sam se tome, jer se želim što prije riješiti ove teme, pošto imam drugu temu koja je puno bolja od glupog crnačkog praznovjerja, bez uvrede naravno. – reče starac kroz smijeh.

    – Nisam se uvrijedio bez brige. – prozbori Haićanin kroz zube jedva se suzdržavajući od toga da ga ščepa za gušu i baci van naglavačke kroz prozor dućana.

    – A mogu li znati o čemu je ta druga tema? – upita ogromna prilika starca.

    – Ne znam ako ste čuli što o njemu, ali pišem o Edwardu Ghostsongu. – tiho prošapta Arthur, a Haićaninove se oči zasjaje.

    – Heh, kakav vam je to sjaj o očima? – upita starac vlasnika dućana.

    – Radije se vi držite svojeg pljuvanja po voodoo religiji i tresućim šamanskim guzicama! – glasno odbrusi Haićanin, na što su starčeve oči zasjale plamenom znatiželje.

    – Znači ipak nešto znate o njemu, ha? – znatiželjno ga upita Arthur.

    – Čuo sam priče o njemu, samo priče. –

    – Kakve priče? –

    – Priče koje ste vi vjerojatno već čuli, ako se tako zanimate za njega. –

    – Lukavi ste vi! – kroz smijeh reče starac.

    – Čuo sam ja puno priča o njemu, a sve one potvrđuju nekoliko stvari, da je bezosjećajan i
    okrutan lovac na demone i da je besmrtan. Ljudi govore da u njemu čak ima i đavolje krvi i to ga čini besmrtnim. Također svaka priča o njemu započinje u 16. stoljeću kad se prvi put javlja u pričama koje se do dana današnjeg prenose s koljena na koljeno. Malo sam istraživao i otkrio o njemu neke stvari koje nitko još ne zna. On je prva nadnaravna osoba za koju vjerujem da postoji. Previše je dokaza ostavio. Možda su ti dokazi nevidljivi običnim ljudima, ali kad biste ih išli proučavati zaključili biste da on najvjerojatnije postoji. Znate što je najzanimljivije od svega? –

    – Što? – znatiželjno upita Haićanin.

    – Postoji njegov nož koji nitko nije dirao osim njega samoga. Pronašli smo ga u podrumu neke napuštene kuće, dobro zaključanog u kutiji. Nož mi je poslao jedan moj dobar prijatelj i ja sam dao da uzmu otiske s njega. Otiske prstiju sam usporedio s otiscima drugog predmeta za kojeg se vjeruje da je njegov. I pogodite što je bilo? Otisci su se poklapali, a vlasnik tih otisaka ne postoji. Ili barem mi tako mislimo. Hehehe! Ne znam koliko je onaj nož bio tamo, ali vjerujem da je to od Edwarda Ghostsonga, legendarnog lovca koji je možda ubio (ako je postojao naravno) sve nadnaravno ovoga svijeta. Priče kolaju svijetom već stoljećima, a ja sam prvi čovjek koji mu je uspio ući u trag. – završi starac svoju priču sa smiješkom na licu.

    – Mogu li vidjeti kako izgleda taj nož? – upita Haićanin autora feljtona.

    – Objavit ću njegovu sliku u vašem najdražem feljtonu. – reče starac kroz smijeh.
    Haićaninu nije bilo do smijeha, već je pogledao ponovno prema polici gdje je ponosito stajala Statua Duše i mnogo raznih voodoo lutaka razbacanih po polici. Uzme jednu voštanu figuricu u obliku čovjeka te je stavi na stol točno ispred Arthura.

    – Malo si se previše raspričao o najobičnijoj legendi, starče. Zanimljivo je da vjeruješ u legendu, ali ne vjeruješ u ono što je stvarno. – reče ogromni Haićanin pokazujući na malenu figuricu.

    – Što je ovo? – upita ga starac.

    – Ovo je jedna od onih kultnih figurica za koje se vjeruje da mogu naštetiti osobi koja vjeruje u to. Znači ti vjeruješ da ćeš otegnuti papke u trenutku kad ja smrskam ovu figuricu.
    Starac se počeo smijati iz sveg glasa dok ga je vlasnik Skrivene Moći promatrao.

    – Zar stvarno misliš da ja vjerujem u ove gluposti? – kroz smijeh ga upita.

    – A što ako počneš vjerovati? – ozbiljnim glasom upita Haićanin starca.
    Starac se prestade smijati te pogleda vlasnika u oči na čijem se licu pojavio ogroman osmijeh, koji se protezao od uha do uha.

    – Zašto ne vjeruješ u hoodoo? Znaš da je bit te vrste magije u vjerovanju? Ti vjeruješ, onda radi. Što jače vjeruješ, to je ona jača. Zar te je strah vjerovati u nju? – upita Arthura.
    Arthur pokuša nešto izgovoriti, ali ga Haićanin zaustavi te nastavi sa svojim govorom.

    – Šteta što ne vjeruješ. Hoodoo u rukama, bolje rečeno u umu pravog čovjeka može biti opasno oružje, da ne kažem smrtonosno ili pak božji dar. Zamislite koliko osoba biste mogli uništiti na taj način? Sve one koji vam se suprotstavljaju, one koji su vas prevarili, one koji su tvrdili da neki lijek može izliječiti vašu nećakinju. Zamislite... –

    – DOSTA! – zagrmi starac iz sveg glasa – DOSTA S OVIM GLUPOSTIMA! –

    – Znači sjećate se one vrele noći kad ste vi i vaš brat donijeli onu malenu curicu da bude izliječena? Zašto nije bila izliječena? Sigurno se to pitate, možda zbog toga što niste vjerovali u ono što bi je moglo izliječiti, što niste vjerovali u njezin oporavak već samo u prokleti novac? Da ste vjerovali u onu smrdljivu tresuću šamansku guzicu možda bi na ovaj današnji dan, vaša nećakinja bila živa i zdrava. Ali ne, vi ste vjerovali nekim lijekovima koji ni dan danas ne funkcioniraju. Dobili ste ogromnu svotu novca u zamjenu za život vaše nećakinje i vašu šutnju. Nije ni čudo što brat više ne priča s vama. Pa koja bi normalna osoba pričala s vama nakon svega? – nastavi crnac provocirati svog kupca koji je blijedo gledao u njega.
    Cijelo vrijeme, vlasnikova ruka je bila iznad voštane figure, spremajući se da je spljošti. Niz starčevu izboranu glavu kapale su kapi znoja dok je gledao kako ogromna haićanska ruka kruži iznad figurice. Pogledao je prema Haićaninu koji se smješkao.

    – Kako sve to znaš? – upita ga starac drhtavim glasom.

    – Voodoo, – kroz smijeh reče vlasnik malog skromnog dućana nazvanog Skrivena Moć – Voodoo. –

    – Nije moguće! – promuca Arthur.

    – Sve je moguće, – hladnim glasom reče Haićanin – sve, ama baš sve je moguće. Moguće je čak i da vaš Edward Ghostsong uđe kroz ona vrata u moj dućan da kupi sredstva koja bi mu mogla pomoći u borbi protiv raznih zloduha. Također sam vam zaboravio napomenuti da se već 30 godina bavim hoodoo magijom. Zamislite kakvu snagu hoodoo magija ima u mojim rukama? Zamislite što mogu raditi s njom? Liječiti ili ubijati ljude. Zamislite što bi se dogodilo da sada smrskam ovu figuricu? Trideset se godina bavim hoodoo magijom, trideset. I sad u treptaju oka vam mogu oduzeti život. – završi Haićanin te pogleda prema starcu.

    Arthura, poznatog sveučilišnog profesora koji u slobodno vrijeme piše za novine, oblio je hladan znoj. Starac je problijedio, izgledao je poput sablasti. Na njegovom licu više nije bilo onog iritantnog osmijeha.

    – Zar ste, nakon što ste skoro većinu svog života proveli u skepticizmu, konačno počeli vjerovati u nadnaravno? – upita ga Haićanin podrugljivim glasom.

    – Ne. – odgovori starac.

    – Zar vas je strah? – ponovno ga upita.

    – Ne. – ponovno odgovori starac istim odgovorom.
    Ćelavi Haićanin s odvratnim ožiljkom na licu gledao je u blijedog starca koji se kupao u znoju i čije su ruke drhtale od straha. Zastrašujuću tišinu razbijalo je jedino kucanje sata.

    – Zašto ja onda čujem vaše ubrzano kucanje srca? – upita vlasnik Arthura, najpoznatiju ličnost koja je ikad kročila u njegov mali dućan Skrivenu Moć.

    – M-m-m-m-molim? – promuca starčić.

    Haićanin svojom ogromnom rukom zamahne i smrska voštanu figuricu, a starac krikne od straha. Neko je vrijeme starac gledao ostatke smrskane voštane figure ispod ruke vlasnika dućana, a onda se sruši na pod, mrtav.

    – K vragu! – krikne ogromni Haićanin.

    ~~~

    - Znači da ponovimo. A.D. je došao u vaš dućan kako bi vas ispitivao o voodoo magiji, zar ne? – upita policajac ogromnog Haićanina koji potvrdno klimne glavom.

    – I onda se usred razgovora jednostavno srušio? –

    – Da, mi smo fino raspravljali o voodoo magiji i onda je zastao, problijedio i srušio se na pod mog dućana. – reče vlasnik Skrivene Moći sa suzom u oku.

    – Oduvijek sam volio njegove feljtone. Na zanimljiv je način pobijao tvrdnje da alternativno postoji makar je često bio u krivu, ali svejedno su mu članci bili vrlo zanimljivi.

    – Znam, i ja sam ih čitao. Šteta što ih više nema. – reče policajac dok je zapisivao podatke u svoj blok.

    – Mogu li znati od čega je jadnik preminuo? – upita Haićanin policajca tužnim glasom.

    – Najvjerojatnije od infarkta. Bio je poprilično star. – odgovori policajac ne skidajući pogled sa svog bloka.

    – I imao je dosta problema u obitelji, bio je u sukobu s bratom te nikad nije vodio zdrav život, pa čak ni sad u starim godinama. – nadoda Haićanin.
    Policajac digne pogled sa svog bloka i pogleda vlasnika dućana.

    – Kako vi to znate? – upita policajac.
    Haićanin uzdahne i glavom klimne prema polici gdje se nalazila autobiografska knjiga o Arthuru D.

    – Zanimljiva knjiga, vjerujte mi. Ako su vam se sviđali njegovi članci, ovo ćete obožavati. – odgovori tužnim tonom.

    – Vjerujem. – reče policajac te zaklopi svoj notes – To bi bilo sve, ako bude ikakvih pitanja, javit ćemo vam se, u redu? –
    Haićanin potvrdno klimne glavom, a policajac izađe iz Skrivene Moći.

    – Jadan čovo, zar ne Edgare? – upita vlasnik svog mačka koji je i dalje mirno ležao u svojoj košari ne obazirući se na tragične događaje koji su se odvili u dućanu.

    – Ajde Edgare, ovdje ti je hrana i voda ako ogladniš ili ožedniš, a ja idem sad kući na spavanje. Da znaš, sve me to izmorilo. – reče Haićanin gladeći crnog mačka po glavi.
    Vlasnik dućana se spremi, obuče svoj kaput i izađe iz trgovine te zaključa vrata za sobom.

    – Uvijek valja bit na oprezu. – promrmlja Haićanin i izvuče ključ iz ključanice. Pogleda oko sebe, duboko uzdahne i zaputi se kući.

    Njegovom malom i skromnom trgovinom zavlada tišina. Crni mačak, nazvan po kultnom piscu Edgaru Allanu Poeu, izašao je iz svoje košare i skočio na udoban stolac gdje se smjestio za spavanje. Dok je ležao, pogledao je prema polici s voodoo priborom gdje je ponosito stajala Statua Duše koja je svojim smaragdno zelenim očima buljila prema vratima dućana.

  23. #53
    Senior Member My way or the highway TeraBajt's Avatar
    Datum registracije
    May 2007
    Lokacija
    dale
    Postova
    8.021

    Re: DarkTimes -> Statua tvoje duše

    care, procitao sam ovu skroz gornju pricu, jednostavno luđački

    samo jedna primjedba... malčice pripazi na ono i na kraju (spavati, sanjati...)

    sutra procitam i drugu pricu
    "KAD VIDIM DA ONAJ KOME JE EMPEROR KLASA DA MI NAPISE DA JE OVO GOVNO...
    MENI JE DRAGO KO MAJMUNU KAD JEDE BANANU..."
    ~Vozd Jovan Pogani

  24. #54
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050

    Re: DarkTimes -> Statua tvoje duše

    je pročitao još tko
    evo beta verzije naslovnice za moju knjigu...
    http://img168.imageshack.us/img168/2680/p2055001id5.jpg

  25. #55
    Member Plants Vs Zombies
    Datum registracije
    Feb 2008
    Lokacija
    Varaždin
    Postova
    87

    Re: DarkTimes -> Statua tvoje duše

    niako da nadjem vremena da sve procitam Procitao sam onu gornju za koju si rekao da nema naslova. GG je samo tako nastavi
    guru{prasko}

  26. #56
    Senior Member Respawned sorcerer
    Datum registracije
    Apr 2006
    Lokacija
    OSIJEK VJEČNI GRAD
    Postova
    1.184

    Re: DarkTimes -> Statua tvoje duše

    precarska je ova zadnja priča
    "tresuće šamanske guzice"
    želite li znati zašto bard mrzi emoe? je li legolas jači od gimlija? što ima novoga u world of darknessu? jesu li patuljačke žene feministice? posjetite world of fantasy http://fentazi.ej.am/forum najbolji hrvatski fantasy forum

  27. #57
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050

    Re: DarkTimes -> Statua tvoje duše

    zanimljivo da te guzice svakome zapnu za oko

  28. #58
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050

    Re: DarkTimes -> Statua tvoje duše

    sorry na double postu, ali zna tko u kojem bi magazinu mogao izdati koju priču ?

  29. #59
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050

    Re: DarkTimes -> Statua tvoje duše

    NOVA PRIČA
    Pošto su je odbili izdati sad sam slobodan je objaviti na netu, uživajte :


    Autopsija
    Written byS- Toni Juričić


    – O moj dragi bože, kome si se ti to zamjerio ? – s zgraženjem upita visoka prilika leš muškarca koji je nepomično ležao na obdukcijskom stolu pored njega. Mrtvac nije odgovarao, već je nastavio nepomično ležati dok ga je doktor pregledavao.

    Dr. Dorijan je blijedim pogledom gledao unakaženo tijelo na metalnom stolu. Nešto ovako užasno još nije vidio, iako je iza njega niz godina staža. Atmosfera koja je vladala prostorijom neodoljivo ga je podsjećala na neki horror. Slabo osvjetljena soba, krv, unakaženi leš i tišina koju prekidaju samo tihi doktorovi uzdasi. Doktor prođe rukom po svojoj smeđoj kosi, uzdahne, pa se nagne nad tijelo.

    – Nisam ni očekivao odgovor, a nadam se da ga neću ni dobiti. Samo ti snivaj vječni san – reče Johnu tihim, drhtavim glasom s dozom ironije.

    John Doe je jedna od žrtava čudovišnih ubojstva koja u posljednje vrijeme Labinjanima ne dopuštaju da mirno utonu u san. Žrtve se nižu, a radi njih Dorijan mora raditi i noćnu smjenu u mrtvačnici.

    John se poprilično razlikovao od svojih prethodnika koji su ležali na obdukcijskom stolu. Njegovo je tijelo okrutno unakaženo, najvjerojatnije djelo mentalno poremećene osobe koja zadnjih mjeseci hara labinskom okolicom ili, prema urbanim legendama koje su doživjele pravi procvat nakon masakra u labinskoj ludnici, tajanstvenih stvorova noći.

    Doktor prijeđe pogledom po okrvavljenom tijelu, skupi usnice i klimne glavom potvrđujući misli koje mu proletješe umom. Sve rane nastale su prije nego što je preminuo od gubitka krvi. Ubojica je stvarno uživao u sadističkome iživljavanju. Odrezana stopala, noge prepune dubokih ureza nožem, tijelo prepuno modrica, ubodnih rana i nekakav simbol urezan u kožu na trbuhu. Lica više nije bilo. Bila je to samo krvava masa iz koje su virili bijeli komadići kosti, uokvirena tamnom, zapetljanom kosom. Doktoru su ipak najzanimljivije bile duboke rane na zapešćima koje su uzrok smrti.

    John je pronađen dan prije, 18. rujna 2007. godine oko 21 sat, u šumi pored Kranjci, sela u blizini Labina. Ležao je u lokvi svoje krvi. Žrtvu nitko nije prepoznao. Policajac koji je dopratio Johna ispričao je Dorijanu sve što je znao, ali je to bilo tek nekoliko podataka i par pretpostavki. Svjedoka nije bilo, a jedini dokazni materijal bio je krvavi nož u žrtvinoj ruci.
    Na odlasku, policajac zamoli doktora da da sve od sebe kako bi napokon mogli uhvatiti ubojicu koji već mjesecima sije strah i trepet okolicom.

    – Eh ... – ,uzdahne Doktor gledajući u mrtvačeve zatvorene oči, – ... Ti si definitvno najgori slučaj koji je dosada dospio na ovaj stol. -

    Sam pogled na leš muškarca koje je nepomično ležao na obdukcijskom stolu ledio je krv u žilama, ali Dorijan nekako uspije sam sebe ohrabriti te stane pregledavati tijelo u potrazi za tragovima koji bi mogli voditi do identiteta ubojice.

    – Koji je smisao podmetnuti žrtvi nož da izgleda kao da je počinila smoubojstvo, kad je jasno da je netko drugi kriv za njezinu smrt ? – pitao se zbunjeni doktor gledajući u prerezana zapešća na mrtvačevim rukama, a u glavi mu se pojavi drugo pitanje – Možda si je John stvarno prerezao žile da si skrati muke ?

    Osim zapešća doktoru je zapeo za oko jedan sitan detalj na žrtvinom vratu. Dorijan se nagne nad vrat i ugleda dvije, jedva primjetne, rupice koje su ga neodoljivo podsjećale na vampirski ugriz koji se često može vidjeti u horror filmovima.

    Doktorovo lice problijedi, a ruke mu počnu drhtati. Ukočenim pogledom, bez treptanja gledao je u ta dva mala uboda kao da čeka žrtvino buđenje koja će se nakon sna nahraniti njegovom krvlju. Dok je kao začaran gledao u izmrcvareno lice mrtvaca, leš odjednom otvori svoje oči i pogleda u doktora.

    Preplašeni Dorijan odskoči od stola, ali leš se nije micao. Doktorovo srce kucalo je ubrzanim ritmom. Činilo mu se da kucanje njegovog srca razbija nelagodnu tišinu.
    Sporim i pažljivim korakom približi se obdukcijskom stolu i na slabom svjetlu ugleda mrtvačeve zatvorene oči. Nagne se nad unakaženo lice žrtve, te pažljivo otvori očni kapak. Kad je otvorio očni kapak, Dorijanovo srce samo što nije iskočilo iz njegovih grudi. Johnove oči bile su blijede, normalne za mrtvaca. Ugledavši ih, kucanje doktorovog srce polako se počelo vraćati u normalu.

    – Previše horror filmova Dorijane, previše horror filmova... – tiho je ponavljao istu rečenicu, pokušavajući se umiriti, što mu je nakon nekog vremena i uspjelo.

    – Po prvi put u životu mi je draže da sam lud, nego da sam u pravu – pomisli, a lice mu iskrivi nesigurni osmijeh.

    Dorijan pogleda prema satu na prljavome zidu. Kazaljke pokazuju 3 sata poslije ponoći. Zaputi se prema klimavom radnom stolu smještenom na početku sobe, odmah do vratiju.

    Soba za obdukciju poprilično je slabo osvjetljena. Jedini izvori svijetlosti u njoj su lampa nad obdukcijskim stolom i mala stolna na radnom stolu gdje sad doktor, tiho mrmljajući, zapisuje bilješke o lešu koji je stigao pred nekoliko sati.
    Završivši s zapisivanjem bilješka, Dorian odloži notes i kemijsku sa strane, nasloni se na stolac i zagleda u fotografiju žene i sina.

    Dok je zamišljeno gledao svoju obitelj, svjetlo nad stolom za obdukcijom se na trenutak ugasi. Dorijan osjeti kako mu su mišići na leđima koče. Tada se svjetlo opet upali i prikaže se poznata scena.

    – Smiri se Doriane, nije on nikakav vampir. Nema šanse da se digne s stola ... To je samo leš...– pomisli, a u glavi mu „ zasvira “ melodija „ Hello Zepp “ iz filma
    „Slagalice Strave". Glavom mu je projurila uznemirujuća završna scena filma, a Dorijan ponovno osjeti ledene prste straha kako stežu njegovo srce.

    Počeo je prstima lupkati po stolu pokušavajući razbistriti glavu od paranoičnih misli. U prostoriji svjetlo zatreperi prijeteći gašenjem, a Dorijan se ponovno paranoično okrene prema Johnu. Okrenuvši se, ugleda leš u sjedećem položaju s krezubim osmijehom na unakaženom licu.

    – Game Over ! – uzvikne izmrcvareni leš.

    Dorijan osjeti kako ga tijelo ne sluša i učini jedino što je mogao, krikne i zaklopi oči. Više zbog znatiželje nego zbog hrabrosti, doktor proškilji da vidi što se događa. Unakaženo tijelo Johna Doe-a nepomično je ležalo na stolu snivajući vječni san. Doktor se pljusne po licu pokušavajući otjerati pospanost koja uz malu dozu paranoje stvara iluzije.

    Doktor tiho opsuje u bradu, digne se sa stolca i zaputi k stolu za obdukciju. Došavši do stola, par puta bijesno udari Johna po njegovom unakaženom licu, a onda se na petama okrene i zaputi prema vratima sobe bijesan na sebe i svoj strah od mrtvaca.

    – Mislim da bi mi dobro došla koja kava – reče sam sebi jedva čujnim glasom dok se približavao vratima sobe.

    Prije nego što zatvori vrata pogleda prema Johnu, a u njegovoj glavi hladnim i jezovitim glasom odjekne – GAME OVER – . Dorian ljutito zalupi vratima sobe i zaputi se prema automatu za kavu koji se nalazio na kraju dugog, uskog, slabo osvjetljenog hodnika.

    – Sjećas li se one noći kad si prespavao kod bake ? – odjekne jezivi glas podsvijesti u doktorovoj glavi i pokrene sjećanje na nemilu noć koja se zbila desetljećima prije, još dok nije išao ni u školu.

    Te noći, njegovi roditelji otišli su na romantičnu večeru, a njega je čuvala baka, stara žena koja ga je neodoljivo podsjećala na vješticu.
    Nije ju volio. Nikada se nije s njim igrala, pričala mu priče... Od njega je očekivala da bude neprimjetljiv.
    Te večeri gledao je u svojoj sobi crtiće. Prije nego što se zaputila spavati, baka mu je zaprijetila da će, ako i on ne ode brzo spavati, po njega doći duhovi i pojesti ga. Dorijan se još uvijek sjeća osmjeha koji se pojavio na staričinom izboranom licu nakon što je završila svoju stravičnu priču za laku noć.

    Crtići su potrajali više nego što je predvidio i prošlo je dosta vremena od satnice koju mu je odredila baka za odlazak u krevet. Sjeti se bakinih riječi i brzo pohita u svoju sobu, tiho, što je tiše mogao da ne uznemiri baku i duhove koju lutaju noću u potrazi za dječjim mesom.
    Kad je došao u svoju sobu, bacio se na krevet, pokrio plahtom, stisnuo oči i pokušao zaspati. Niti minutu nakon što je legnuo, u sobu uđe baka provjeravajući ako spava. Namirisavši odvratan miris sirupa koji je baka svake večeri pila, počne hrkati pretvarajući se da spava dubokim snom. Stara se nasmiješila i izišla iz sobe. Čim su se vrata zatvorila, malac otvori oči i krikne od užasa. U kutu sobe stvorila se bijela figura, slična onoj koja upravo sada mrtva leži za obdukcijskim stolom. Avet ga je gledala izbuljenih očiju i otvorenih ustiju punih oštrih zubiju spremnih da razderu dječje meso. Pokrio se plahtom i počeo tiho jecati moleći Boga da ga spasi. Vrata sobe naglo se otvore i baka upali svijetlo. Vidjevši svog unuka kako drhti i plače ispod pokrivača, snažno ga zagrli. Teškom mukom, jedva skupivši hrabrosti, Dorijan pogleda prema kutu sobe gdje je maloprije ledbjela avet, no ondje nije bilo ničega osim otvorenog prozora kojeg je starica zaboravila zatvoriti.

    Dorian potrese svoju glavu amo-tamo da se oslobodi tog nemilog sjećanja.

    – Možda je to bio John. Možda je to bio nagovještaj za večerasnji događaj. Nagovještaj za tvoju smrt Doriane, za tvoju smrt Doriane, tvoju smrt Doriane... – ponavljao je jezivi glas podsvijesti. Od te proklete noći postao je zaluđen horrorima iako ga je svaki razočarao. Nijedan nije uspio u njemu izazvati strah kakav je osjetio one noći. Za sav taj strah koji nije osjećao dok je gledao horrore, on mu se večeras vratio trostruko jači.

    Svjetlo dugog bijelog hodnika zatreperi i na trenutak se prostorija zamrači.

    – Koji je vrag tim svjetlima večeras ? – zapitao se dok se približavao automatu za
    kavu koji se, ironično, nalazio na kraju dugog hodnika.

    – Baš kao u horror filmovima. – pomisli.

    Teškim se korakom dovukao do automata. Dorijan uzme plastičnu času iz automata, stavi je na njezino mjesto, ubaci kovanicu od 5 kuna i pretisne gumb za kavu. Automat zabruji, a kava počne curiti iz automata u plastičnu času.

    Dok se šalica punila, Dorijanu pogled privuku dnevne novine na stolu do automata. Velika fotografija labinske ludnica, a iznad slike naslov, MISTERIJ ALBONIAN ASYLUMA, ispisan velikim, crvenim slovima.

    - Zbilja je grozno što se dogodilo u toj ludnici, da ne kažemo stravično, zar ne Dorijane ? – ponovno se javi onaj isti jezivi glas podsvijesti.

    Doktorove ruke automatski uzmu novine i počnu brzo okretati stranice sve dok nije došao do stranice na kojoj se nalazila ista fotografija kao na naslovnici. Albonian Asyluma, ludnica za koju mještani smatraju da je izvor svega „čudnoga“ što se događa u Labinu posljednjih mjeseci i oko koje kolaju razne urbane legende.

    Dorian uzme kavu, ispije gutljaj i počne čitati dugi članak. Iako je već bio dobro informiran o slučaju labinske ludnice, članak ga je upio uznemiriti.

    – ... Noćni čuvar Gabrijel poludio je iz nepoznatog razloga i poubijao sve u ludnici. – tiho je čitao – ... Postoje svjedoci koji su ga vidjeli kako bježi iz ludnice oko 3 ujutro, ali se vraća u nju pola sata kasnije. Tada su se iz zgrade čuli strašni krikovi. Nakon toga nitko ga više nije vidio i ne zna se ako je uopće napustio zgradu.

    – ... Policijaci koji su ušli u ludnicu nakon poziva svjedoka, poslani su kod psihologa zbog doživljenih trauma nakon što su vidjeli unakažena tijela. – čitao je Dorijan glasom punim straha, a njegovo srce kucalo je brže i brže.

    – ... Nečija tijela visjela su s stropa, odrezane glave i dijelovi tijela bili su pobacani posvuda. Medicinska sestra koja je dežurala te noći brutalno je ubijena, unakažena i kasnije silovana. Analiza pokazuje da ju je silovao noćni čuvar.
    Policajci su ulazili u ćelije uzaludno tražeći preživjele. Jedna se ćelija nije dala otvoriti. Pretpostavlja se da se unutra nalazi tijelo Gabriela, noćnog čuvara koji je počinio samoubojstvo nakon svog ubilačkog pohoda. –

    Dorijan preskoči par redaka članka ( intervju s doktorom koji je napustio ludnicu sat prije užasnog događaja ) i nastavi čitati od odlomka „ Povezanost Albonian Asyluma s stravičnim događajima u okolici „ .

    – Skoro godinu dana je prošlo od stravičnog događaja u Labinu, koji je očito bio detonator raznih natprirodnih događaja koji su počeli bjesniti malim istarskim gradićem i njegovom okolicom. Priče o duhovima koji se vraćaju po osvetu, razna priviđenja, čudovišta koja se pojavljuju kad padne mrak, misteriozna bolest od koje obolijevaju djeca, vampiri...

    Pročitavši riječ VAMPIRI, doktora kao da je u trbuh udarila neka nepoznata sila. Novine mu ispadnu iz ruku. Rukama se nasloni na automat, pokušavajući doći do zraka. Svjetla u hodniku odjednom se ugase, ostavljajući cijelu prostoriju u mraku. Dorijan se ukoči, a hladan znoj oblije mu lice. Tada se svjetlo ponovno upali, ali slabijeg sjaja nego prije.

    – Dorijane... – neugodnu tišinu razbije jezoviti glas.

    Doktorovo tijelo počne drhtati. Noge su ga jedva držale i činilo se da će svakoga trenutka popustiti. Unatoč želji da se okrene, nije to učinio, nego je nastavio stajati naslonjen na automatu za kavu.

    – Dorijane... – ponovno se javi jezoviti glas, ali ovog puta malo glasniji.

    Doktor zatvori oči, skupi hrabrosti pa se okrene i otvori oči. Na drugom kraju hodniku na podu ispred vratiju sobe za obdukciju potrbuške je ležao John Doe izgovarajući doktorovo ime. Puzao je prljavim podem pokušavajući doći do visoke bijele prilike koja je stajala uz automat.

    – Dorijane... P-p-p-pomozi mi... – mucajući je molio doktora za pomoć, dok su mu iz crnih očiju navirale krvave suze.

    Dorian je blijedo gledao mrtvaca koji je puzao prema njemu dozivajući ga imenom. Zatvori oči, nadajući se da monstruma više neće bit kad ih otvori. Ponovno ih otvori, ali na njegovo razočaranje monstrum se i dalje približavao. Kucanje doktorovog srca opet se ubrzalo. Očajan, prekrije oči rukama. Kada je provirio kroz prste vidio je da je hodnik prazan. Johnove prisutnosti nije bilo, a Dorijan uzdahnne od olakšanja te iz džepa izvadi još jednu kovanicu od 5 kuna koju ubaci u automat.

    – Dobro će mi doći još jedna – reče tiho dok je uzimao vruću šalicu, te se okrene i zaputi se natrag u sobu za obdukciju.

    Vraćajući se u sobu, pričinjavalo mu se kako netko i dalje zaziva njegovo ime. Svakih par koraka Dorijan bi zastao i okrenuo glavu provjeravajući ako je hodnik prazan.

    Kad je prolazio pored prozora instiktivno okrene glavu prema njemu. Pored prozora nije bilo nikoga, ali doktor se mogao kladiti u vlastiti život kako je vidio nešto da izmiče s prozora kad je pogledao prema njemu. Ubrza svoj hod prema sobi za obdukciju. Vrativši se u prostoriju ( pritom ne pogledavši prema Johnu ) sjedne za svoj stolac i ispije gutljaj kave. Svjetlo ponovno zatreperi izazivajući Dorijana da se okrene, ali on samo ispije još jedan gutljaj kave.

    U trenutku kad je ispio svoju kavu do kraja, svjetlo nad stolom za obdukcijom se ugasi. Koliko god se dio njega htio okrenuti i pogledati Johna, Dorijan se nekako odupro toj želji i nastavio buljiti u praznu času.

    Odjednom se začuje glasan tresak. Doktor skoči s stolca i okrene se prema prema obdukcijskom stolu. Stol je bio prazan.
    John je ležao na tlu pored stola.
    Mrtvac digne svoju unakaženu glavu i pogled mu se zaustavi na doktoru. Dorijan osjeti kako mu krik zapinje u grlu.

    Čudovište se naceri đavoljim osmijehom, ali osmjeh nestane i zamjeni ga bolan krik. Iz tijela mu izađu još dva krvava para ruku. Pokušao se tim rukama uhvatiti za stol i dignuti, ali bezuspješno.
    Na Johnovim leđima se otvore dva otvora iz kojih poteče gusta krv i izađu krila, slična leptirovim krilima, grimizne i tamnozelene boje.
    Monstrum pogleda svoja krila i pokuša zamahnuti njima. Jauk se ponovo razlegne prostorijom. Njegovo desno krilo je zakržljalo.

    Shvativši da se ne može služiti krilom, John se s dva para ruku ponovno uhvati za obdukcijski stol pokušavajući se osoviti na noge.
    Dok se bezuspješno pokušavao dignut i osovit na noge, nije skidao pogled sa svoje buduće žrtve. Dorijan, paraliziran od straha, s nevjericom je pratio Johnove muke. Shvativši da ne može letjeti ni normalno hodati, John se posluži svojim trostrukim parom ruku te počne gmizati do doktora poput čudovišnog reptila.

    – Ti n-n-nisi s-s-stvaran ... – zamuckivao je Dorijan. Noge su ga izdale i on se stropošta na pod pored radnog stola. Rukama je prekrio oči nadajući se da je sve ovo plod njegove bujne mašte, paranoje i straha.

    Svako toliko proškiljio bi kroz prste nadajući se da John ponovno beživotno leži na obdukcijskom stolu, no on se još uvijek prijeteći približavao, ostavljajući za sobom tamnocrveni trag.

    Kad je stigla do doktora nakaza svojim krvavim prstima makne doktorou ruke s lica i naceri mu se od uha do uha. Svojim dugim i snažnim rukama uhvati se za stol te se jedva osovi na noge. Tada zgrabi drhtućeg jadnika za vrat i te ga digne iznad tla s namjerom da mu slomi vrat.

    Shvativši da paklena bol koju osjeća nije nikakvo priviđenje i da je čudovište koje mu nastoji slomiti vrat stvarno, Dorijan očajnički počne mlatarati rukama i nogama. Čudoviste kao da nije osjećalo udarce i doktor odustane od svoje borbe. U očima mu se pojave suze, a pogled mu padne na fotografiju na stolu. Ako je istina da se u očima mrtvaca zadrži slika onoga što je zadnje vidio, želio je da to bude njegova mala obitelj.

    – Sigurno će im biti teško bez mene . – pomisli, a niz njegovo lice sklizne suza.

    Zamahne rukom prema fotografiji, ali prsti se spuste do nje. Osjeti metalnu hladnoću skalpela. Brzo zgrabi skalpel i zari ga u trbuh čudovišta. John krikne, njegove ruke izgube snagu i ispuste Doktora iz svog smrtnonosnog stiska. Zajedno padnu na pod.
    Dok se John na tlu previjao od boli, doktor ponovno zgrabi skalpel i nemilosrdno napadne čudovište. John je zamahivao zdravim krilom bezuspješno pokušavajući pobjeći od pomahnitalog doktora. Dorijan mu tada skalpelom razreže vrat. Čudovište krikne od boli, rukama se uhvati za vrat i padne na lađe. Trenutak kasnije se ukoči ne davajući više nikakvih znakova života.

    Vidivši da je John napokon mrtav, prestravljeni doktor uzdahne od olakšanja. Rukom obriše znoj s čela i krene prema izlazu iz sobe. Na vratima se okrene i pogleda prema Johnu, a onda krene mračnim hodnikom.

    Dok se brzim korakom približavao izlazu iz mrtvačnice, javi se ponovo jezivi glas podsvijesti :

    – Što ako je još uvijek živ ? Što ako izađe iz ovog prokletog mjesta i nastavi sa svojim krvavim pohodom? –

    Shvatio je da ne može tako lako otići. Zatvori izlazna vrata i zaputi se natrag u sobu za obdukciju.

    Vrata sobe su bila otvorena. Doktor skupi hrabrost i zakorači u sobu.
    Johnovog tijela nije bilo. Na podu se nalazila samo lokva krvi. Pogledom je pretraživao sobu.

    – Bljug! – začuje se iz lokve krvi i po njezinoj površini rašire se koncentrični krugovi.

    Doktor digne pogled prema stropu i ugleda Johna koji se poput pauka držao za strop.

    – Zzzzzdravo, Dooooktore ... – prosikće jezivim glasom, a na njegovom licu osvane demonski osmijeh. Tada skoči na jadnika i sruši ga na radni stol koji pod pritiskom pukne. Dorijanu skalpel ispadne iz ruke.

    Dorijan se pokušavao dignuti, no bezuspješno. Iz Johnovih prstiju izašle su oštre kandže kojim je doktora pritiskao o pod.
    Dorijan tada koljenom udari Johna u testise. Nakaza krikne i ispusti doktora iz svog ubojitog zagrljaja. Iskoristivši to, Dorijan se dočepa skalpela i odsječe čudovištu šaku. Dok se John držao za svoju odsječenu ruku oplakujući je zaglušujućim kricima, Dorijan pogleda oko sebe,a među razbacanim stvarima po podu ugleda bocu čistog alkohola i kutiju šibica malo dalje. Na njegovom isprebijanom licu svane đavolji osmijeh. Otvori bocu alkohola, te njome polije monstruma.
    Pri dodiru alkohola s njegovim krvavim tijelom prepunog rana, čudovište bolno krikne. Prije nego što se uspio snaći u novonastaloj situaciji, ugleda plamteću šibicu kako prijeteći leti prema njemu.

    Johnovo unakaženo tijelo zaplamti. On se počne previjati u paklenim mukama, gmižući prostorijom bezuspješno se pokušavajući zagasiti. Pokušavao je i poletjeti zapaljenim krilima. U jednom trenu to mu i uspije. Digne se nešto više od metra u zrak jedva kontrolirajući svoja krila.

    Agoniju koja je snašla Johna hladnim je pogledom promatrao Dorijan, ne prozborivši pritom ni riječ. U glavi mu se ponovno pojavi melodija “ Hello Zepp “ .

    Gledao je čudoviste kako jedva leti gorućim krilima poput muhe bez glave pritom paleći sobu za obdukciju.
    Čudoviste izgubi kontrolu nad krilima te padne na pod. Ogromna leptirova krila i unakaženo tijelo u potpunosti su izgorjeli. Sobom su zaplamsali plameni jezici, a vrući zrak vrati doktora u stvarnost.

    No John nije odustajao tako lako. Spaljenim rukama vukao je svoje unakaženo tjelo do obdukcijskog stola. Zadnjim dijelićima snage u svom tijelu se pomoću ruku i stola jedva osovio na noge i pogledao prema svojoj nesuđenom plijenu.
    Ugledao je kako se plijen približava vratima prostorije.

    – Game Over ! – poviče Dorian i zalupi vratima.

    Brzo ih zaključa, a iza njih započnu dopirati očajnički krici. Nakon kratkog vremena nastupi jeziva tišina koju ubrzo razbiju bijesni udarci po čeličnim vratima.
    Ispred vratiju stajao je doktor u zakrvavljenoj kuti čvrsto držeci skalpel u ruci pripremajući se za najgore. Da John razvali vrata. Svaki sljedeći nakazin udarac po vratima bio je slabiji, a nakon minute udarci su potpuno iščezli.

    Vjerujući da je John napokon mrtav, Dorijan se okrene i zaputi prema izlazu.
    Hodao je sporim korakom. Njegove ruke su i dalje drhtile od straha, a znoj je kapao niz blijedo izmoreno lice. Došavši do automata, okrene se prema vratima na kojima su se vidjeli otisci bijesnih Johnovih udaraca.
    Očekivao je da čudovište posljednjim snagama razvali vrata i napadne. No vrata su stajala na mjestu. Nitko ih nije razvalio, a s druge strane dopirao je samo prijeteći zvuk plamena koji će uskoro progutati cijelu zgradu. Shvativši da je John napokon mrtav obriše znoj s čela, a ruke mu prestanu drhtati.

    Okrene se prema izlazu te polako, jedva vukući noge po izlizanom podu, krene prema izlazu i izađe iz mrtvačnice.

    Pažljivo se uvukao u auto štedeći svoje bolno tijelo, Dorijan uključi radio i autom se razlegne hipnotizirajuća melodija pjesme Beyond Realms of Death starih dobrih Judasa. Ona ga podsjeti na mladost, daleke osamdesete ... Osmijeh mu zaigra na licu.
    Dok je promatrao kako plamen kako guta mrtvačnicu, pritom tiho pjevušeći pjesmu s radia, razmišljao je o stravičnom događaju.
    Pogleda svoje prljavo i isprebijano lice u retrovizeru, te skine svoju doktorsku kutu i majicu. U tim trenutcima kroz njegovu glavu je jurilo bezbroj pitanja na koja najvjerojatnije nikad neće dobiti odgovor.

    – Kako ću sve to objasniti ? Tko će mi vjerovati ? – pitao se, dok je istovremeno gledao ogromne rane po tijelu.

    Na desnoj ruci Dorijan primjeti ranu u obliku simbola kojeg je ranije primjetio na Johnovom tijelu.
    Njegovo se disanje ubrzalo, a kapljica znoja sklizne niz njegovo prljavo lice. Doktorove ruke ponovno počnu drhtati. Žalosno pogleda prema nebu i uzdahne. Nije dugo razmišljao.
    Nagne se do pretinca, otvori ga te izvuče pištolj i metke. Jedva napuni pištolj mecima koliko su mu ruke drhtjele, pogleda prema gorućoj mrtvačnici i stavi pištolj u usta.

    U trenutku kad je njegov prst spremno čekao konačnu naredbu da povuče okidač, Doktor se prisjeti Johnovih prerezanih zapešća, kako je pronađen s krvavim nožem u ruci te glavnog uzroka Johnove smrti.

    Kroz glavu mu je projurilo samo jedno pitanje, strašnije od svih ostalih pitanja na koja je ove noći tražio odgovor.

    – Hoće li smrt biti njegov konačan kraj ? –

  30. #60
    Senior Member My way or the highway
    Datum registracije
    May 2006
    Lokacija
    Albonian Asylum
    Postova
    8.050

    Re: DarkTimes -> Statua tvoje duše

    je pročitao tko

Slične teme

  1. Jarunske noći
    By Dweller in forum Multimedia
    Odgovora: 13
    Posljednji post: 30-08-2007, 08:11

Pravila postanja

  • Ne možeš stvarati nove teme
  • Ne možeš odgovarati na postove
  • Ne možeš slati privitke
  • Ne možeš mijenjati svoje postove
  •