Napokon... došao je dan kad sam završio prvo poglevlje svojeg prvog romana.
Uz pomoć moje prijateljice Windof... s HR Tolkien Boarda, s ponosom predstavljam:

I.

Revon je bio zadovoljan trgovčevim pogledom kad je ovaj vidio da su mu stražari skoro istovremeno pali mrtvi. Malorpije je bio umišljeni i nasmiješeni ucjenjivač. Sada je bio kukavica koja je ležala na podu i prijetila da će zaplakati.
„Bili su dobri, ali ne dobri kao moji. Postoji prokleto dobar razlog zašto sam te tako otvoreno napao! Mislio sam da su trgovci pametniji.“ Rekao je trgovcu smiješeći se. Kao i on, trgovac je također imao dva stražara, ali Edric i Torhwen su bili vojnici koji su nosili znakove mnogih bitaka na svojim licima dok ovi nisu bili ništa više nego dva umišljena mladca.
Trgovac ga je nastavljao gledati, usta otvorenih kao da je zijevnuo i više nije u mogućnosti da zatvori usta. Revonu je dozlagrdio taj pogled. „Što je, ostao si bez riječi? Je li ti ga vrana popala?“
„N-ne gosparu.“
„Gosparu?“ Edric se nasmijao „Nisi ga tako zvao prije par trenutaka!“
„Sad je naš mali sluga.“ Rekao je Torhwen. „Napravit će što god da mu kažemo.“
„Ako te upitamo da držiš usta otvorena dok pišam u njih, ti bi me poslušao?“ Edric upita.
„Mislim da će ih držati ovako i onako.“ Rekao je Revon kako bi zaustavio ovu glupost. „Sada govori, zašto si mi prodao otrovano vino?“
Trgovac je počeo drhtati, ustiju još uvijek širom otvorenih.
„Ako ne kažeš nešto, naredit ću Edricu da ti se doista popiša u tu tvoju gubicu, a tad ću ti isčupati jezik i baciti ga psima jer nije od koristi. I tvoje otrovne prste isto, mislim.“
„Ne gosparu, molim vas!“ napokon je rekao. „Samo sam r-radio što su mi zapovijedili!“
„Što su ti zapovijedili? Tko su oni? Zašto?“
Kad on nije ništa rekao, Torhwen je: „Mislim da nisi dobro čuo našeg gazdu. Uokoliko ne progovoriš kurvin sine, tvoja bol će biti veća nego što si očekivao.“
„Možda te čak nagnamo da popiješ jedan gosparov napitak.“ Rekao je Edric. „Znaš, jedan od onih od kojih ti oči nabubre, zubi otpadnu, krv…“
„Govorit ću!“ očajno je viknuo trgovac.
„Pa tad govori, kopile jedno!“
„Prije ni četiri dana, Veliki Kelreth je osobno izašao iz svoje palače i svima nam zapovijedio da…da…da poubijamo članove obitelji Heart, bilo na časan ili… nečasan način.“
Revon nije znao da li da mu vjeruje ili ne. Da nije iz obitelji Heart, ovo bi mu zvučalo kao prokleto glupa izlika. Ali ljubavi između obitelji Heart i Kelretha nema otkad ga je jedan Heart ponizio. Revon se užasavao bilo kakve ljutnje Kelretha. Ipak je on, navodno, bio polubog. Bio je nadljudski jak i star je barem dva stoljeća i time stvarao fanatičnu odanost. Dođe li do rata, klan Heart će nestati.
„Zašto?“ upitao je trgovca.
Trgovac je šutio, ali je ubrzo rekao: „Ne znam… nisam slušao.“
To ga je rasrdilo. Prokleti divljak! Sluša instinkt umjesto savjesti ili razuma!SPokazao je rukom da ga ubiju. Trgovac je skvičao kao svinja dok su obavljali posao.
Kad je trgovac bio ubijen, Revon je pošao kolima da vidi ima li čega vrijednog uzimanja. Uzeo je vrećicu kovanica, nekoliko boca vina i polupojedeni kruh. I konji su bili šteta za ostavit. Kad se okrenuo, vidio je da je trgovčeva glava već stajala na koplju zabijenom u zemlju.
„Hoćemo li sad ići natrag u vaše dvore.“ Upitao ga je Edric.
„U moju straćaru misliš?“ Revon je odgovorio. „Ne, idemo mom bratu Glendoru. Bolje ću se osjećati unutar pravih dvora.“ Glendor mu nije bio pravi brat već daljnji rođak s kojim se sreo u mladosti i u čijoj blizini živi od tad. Alkemičar nije baš pretjerano voljen u Naratoru, a činjenica da je Heart također ne pomaže. „Možda on bude nešto znao o ovome.“ Razmišljao je da pita Elishae. Ipak mu je ona rekla da je vino otrovno. Ali nije znao gdje bi ju mogao naći. Čini se da ju nalazi samo tamo gdje ona želi. Prokletstvo. Trebao sam je pitati kako zna da je vino otrovno. Nema veze, upitat ću je slijedeći put kad ju vidim! Ako bude vremena.
***
Osjećao je nelagodu dok se približavao Revonovoj straćari. Nije znao zašto bi osjećao nelagodu, ali ipak je zapovijedio svojim ljudima da stanu. Više nego jednom, ovaj osjećaj spasio je Glendoru život.
„Matthis, dođi vamo!“ viknuo je šaptom. Mladić plave kose i zelenih očiju, u bijeloj majici, u bijelim hlačama i bez oklopa, prišao mu je. „Želim da se prišuljaš Revonovoj straćari i obavijestiš me je li sve u redu.“ Kao i obično, Matthis ga je bez pitanja poslušao. Sišao je s konja i uskoro nestao u mraku.
„Opet tvoja intuicija Glendore?“ upitao ga je Volar.
„Kao i uvijek prijatelju, kao i uvijek.“ Odgovorio je.
Nakon minute šutnje, Volar ga upita: „Dok čekamo, hoćeš nam reći zašto sva ova strka?“
„Sve u svoje vrijeme prijatelju.“ Odgovorio je. Od petorice koju je poveo sa sobom, samo je Volaru i Matthisu vjerovao. Cale je bio Kelrathov čovjek do srži i Glendor se bojao da će ga morati pritvoriti ili, još gore, ubiti. Rowan i Edd tek su ušli u njegovu službu i još nije znao puno o njima. Možda je vrijeme da saznam nešto?S„Znaš Rowane, uvijek sam se pitao zašto si ušao u službu kuće Heart?“
„Zašto bi ratnik koji ne zna što će sa životom uopće davao odanost vašoj obitelj?“ rekao je uz smiješak.
Glendoru to nije bilo dovoljno. „Kad si već tako vrstan ratnik, zašto se nisi pridružio Kelrethovim odabranicima?“
„Zašto bi itko želio služiti toj umišljenoj pizdi?“ rekao je Volar, kao da je čitao Glendorove misli. Glendor je proučio izraz na Rowanovom licu kad je to čuo. Na trenutak je vidio ljut izraz. Njemu ne mogu vjerovati.
Rowan se pravio da nije čuo Volarovu doskočicu „To nije izazov za mene.“
Glendor je želio staviti točku na njegovo preispitivanje, ali želio je da Rowan misli kako mu ovaj vjeruje. „Kako to?“
„Jeste li ikad čuli za Kelrethovog ratnika da je umro?“ rekao je „Ne? Epa ni ja. Kakav je izazov biti veliki ratnik kad nema izgleda da ćeš umrijeti? To je dosadan život.“
Glendor se nasmiješio toj gluposti. Kelrethovi odabranici su umirali, Glendor je vidio oca kako ubija jednog od njih, trenutak prije nego je i sam izdahnuo. Naravno, tijelo je brzo uklonjeno da vjernici ne bi posumnjali. „Drago mi je to čuti. Vjerujem da ćeš nam služiti časno i vjerno.“ Rowan se nasmiješio. Budala.
Glendor se okrenuo Eddu. Morao mu je postaviti drugačije pitanje kako ovaj ne bi samo rekao isto što i Rowan, samo drugim riječima. „Usput Edde, o čemu ti sanjaš umrijeti?“
Edd nije odgovorio na ovo pitanje već je rekao. „Taj kurvin sin Kelreth odgovoran je za smrt moje žene i mog novorođenog sina. Da mogu, ubio bih ga. Kako ne mogu, pridružujem se njegovim neprijateljima.“ Pljunuo je „Ovo je što mislim o tom takozvanom bogu.“
Glendor se nasmiješio i rekao: „Drago mi je što si s nama.“ Bacio je pogled na Rowanovo lice. Nije bio siguran je li bio šokiran zbog Glendorovih riječi ili psovke Kelrethu. Vjerojatno oboje.

Nije prošlo puno vremena kad se Matthis pojavio šepajući s dvema strelama zabijenim u trbuh. Glendor je bio taj koji je sišao i prišao mu. Kad je vidio da mu je gospodar blizu, pao mu je u ruke. „Ubojice. U kući, oko kuće, na stazi… posvuda.“ Tad se onesvijestio.
„Edd!“ viknuo je. „Odvedi Matthisa u Cvjetne dvore!“
„Kako zapovijedate!“ rekao je i prišao Matthisu. „Nadam se da ih nećete napadati. Tko zna koliko…“
„Moj brat bi mogao umrijeti!“ viknuo je dok je išao prema konju. „Nemamo vremena za gubljenje.“ Rekao je kad je sjahao i udario u galop. Pretpostavljao je da su ga njegovi ljudi pratili.

Kad su se približili straćari, nisu nikog vidjeli. Na trenutak je pomislio da su pobjegli ali tad strijela udari u Rowanovo srce. Neću se morati brinuti za njega, čini se.
Skočio je s konja i vidio cvijet na tlu. Pobrao ga je za sreću i stavio pod svoj oklop. Tad je izvadio mač i viknuo: „NAPAD!!!“
Troje ubojica su počeli biježati ali Volar i Cale su ostali na konjima i sasjekli ih. Glendor je vidio kako mu se čovjek u crnom pokušao prišuljati i udari se u njega. Ubojica očito nije bio ratnik i ubrzo je pao kad mu je ovaj zabio mač kroz srce. Ni oklopa nemaju. Koja budala je njih poslala?
U trenutku kad se okrenuo, vidio je ubojicu kako ga ide probosti mačem. Njegovi ratom izoštreni refleksi su mu spasili život. Tijekom pariranja, primjetio je da mu se još jedan približava. Također je primjetio da su ovi bili oklopljeni i s kacigama na glavi. Čini se da neki ipak imaju oklope.
Njegove brige da će se morati sukobiti s dvojicom istovremeno nestale su kad je Volar jašući obezglavio jednog. Drugi je na trenutak bacio pažnju prema svom sudrugu. Prokleta pogreška! Zabio mu je mač kroz vrat i pustio ga da padne na pod.
Glendor nije mogao ni stati da odahne kad mu se strijela zabila u lijevo rame. Na trenutak je pokleknuo kad je kroz njega prostrujala bol, ali se brzo pribrao. Nije si mogao priuštiti luksuz boli dok je bio u bitci.
Vidio je kamenje u blizini i potrčao prema jednom. Kleknuo je iza njega i dopustio si da krikne. Volar i Cale, koji su očito izgubili konje, su došli na istu ideju i ubrzo su se sklonili se iza susjednog kamena. Volar je zaradio ogrebotinu na licu i ozljedu na desnoj ruci. Činilo se da je Cale prošao neozlijeđen.
„Trebao si poslušati Edda!“ viknuo je Volar „Tad bismo možda preživjeli sve ovo.“
„Još možemo.“ Počeo je Cale. „Mrak je i ako se budemo…“ nije dovršio svoju rečenicu kad su čuli buku kako dolazi iz kuće. Provirili su iza kamena da vide što se dogodilo.
Glendor je vidio da je kuća počela gorjeti a ljudi koji su se skrivali unutra su počeli bježati van. Tad se, odjednom, iz smjera iz kojeg su došli Glendor i njegovi ljudi, pojaviše Torhwen i Edric, Revonovi osobni stražari, i udare u ubojice. Pogled na ratne veterane vratio je Glendoru želju za krvlju i on je opet isukao svoj mač i potrčao prema straćari. Oduzeo je život još trojici neprijatelja prije nego je bitka završila.

Osjećaj mu je govorio da se više nema čega bojati, pa je na trenutak pogledao po polju smrti. Po opremi koju su neki ubojice nosili, bilo je očito da su u službi obitelji Heart. Ali zašto?SNije imao vremena razmišljati kad je čuo korake po snijegu kako mu se približavaju.
Okrenuo se i vidio Reva, neozlijeđenoga. „Lijepi smo masakar napravili, brate.“
„A ti lijepu lomaču. Što ti dolaziš iz onog smjera?“
„Vidiš, ovo nije prvi put danas da su me pokušali ubiti.“ Nasmiješio se na trenutak. „Pošao sam svome braci da me zaštiti, ali nisam očekivao da ću ja morati spašavati njega. Sve dok nisam sreo Matthiasa i… kako god da se onaj drugi zove.“ Smiješak mu je tad nestao s lica. „Jesu ovo Naratonci koje je Kelreth poslao?“
Znači, već zna.S„Ne. Ove je poslalo netko iz naše obitelji. Ne znam…“
„Vjerojatno ona kučka od moje… žene.“ Promatrao je polje smrti. „Je li koji preživio?“
„Nitko koga sam ja posjekao.“
„Šteta. Opet se izvukla.“ Odgovorio je Rev. „Mislim da je vrijeme da pođemo.“
„Slažem se.“

Put natrag bio je spor jer su neki izgubili konja pa su išli brzinom pješaka. Rev je prekinuo šutnju. „Znaš li što o Kelrethovoj zapovijedi da nas sve pokolju?“
„Da.“ Odgovorio je. „Vojvoda osobno mi je poslao poruku da je Kelreth napravio pravi cirkus na Polju junaka.“
„Kad on ne radi cirkuse?“ upitao je Rev. „Što je bila kap koja je prolila čašu i natjerala Kelretha da nam objavi rat?“
„Nemojmo o tome ovdje.“ Rekao je šaptom. „Nekima se ovdje ne može vjerovati.“ Odlučio je skrenuti temu. „Zašto smatraš da te žena željela ubiti?“
„Ljubav, ljubomora, osveta… tko zna?“
Ljubomora sigurno ne. Ljubav i osveta, da.SNjegov je brat bio prisiljen oženiti tu vučicu od vojvoder osobno. A o činjenici da je Revon ubio jedinu osobu koju je voljela, da se i ne govori.
***
Napokon.SPomislila je Olenia Horlon kad je vidjela čovjeka u crnom kako dolazi. Ali gdje su drugi?
„Sam si.“ Rekla mu je kad se približio. Čovjek je imao crnu urednu kosu, ali je ona sad bila zamrljana krvlju i uneređena. Imao je zelene oči, malu usnu i prevelik nos koji mu je upropaštavao inače lijepo lice.
Nasmijao se „Pa, kao što vidite gosparice…“ podignuo je plašt i ispod je vidjela veliku ranu na njemu, a lijeva ruka bila mu je posve spaljena. „… nije baš išlo po planu.“
„Objasni.“ Zapovijedila je.
„Trebam pomoć.“
„Objasni!“ Rekla je oštrije.
Dobio je ljuti izraz na licu. „Našli smo straćaru napuštenu pa smo odlučili pričekati da Revonheart dođe. Na žalost, umjesto njega došao je Cvjetni knez. Kako su došli iz neočekivanog smjera, iznenadili su nas. Uskoro, okrenuli smo bitku u svoju korist i izgledalo je da će Cvjetni knez ostati bez latica… ali tad je došao Revonheart i spalio kuću s jednom od onih svojih prokletih mješina a vatra se brzo širila. Prebrzo. Oni vani su se prestravili a oni unutra su ili spaljeni ili poklani kad su izašli van. Jedva sam izvukao živu glavu.“ Ako je Mornes osjećao bol, onda to nije pokazivao. Čak su i grčevi na licu bili jedva primjetljivi.
„Samo ti?“ Teoretski sam poslala cijelu vojsku! Čak bi i Kelreth umro do sad!
„Da, samo ja.“ Rekao je i sišao. Lice mu se zgrčilo od boli kad je sišao (pao) s konja. „Mogu sad dobiti pomoć?“
„Naravno.“ Prišla mu je, podigla ga… i zabila mu nož u srce. Tad ga je gurnula u blatni jarak. Oprosti dragi, ali ne bi bilo zgodno kad bi nas vidjeli zajedno nakon ove bitke.SKad ga nađu, pomislit će da je bio ubojica koji se htijeo ušuljati u dvorac ali je naišao na nekog slugu koji ga je ubio, gurnuo u jarak i, iz straha, pobjegao. Ili se tomu ona nadala. Mada nije imala sumnje da će Revon sumnjati u nju.
Popela se na njegova konja i pošla je Revonu i Glendoru ususret. Sumnjala je da će ju pitati odakle joj konj.

Nije morala daleko jahati. Revon i Glendor su već prošli dobar dio puta. Da sam imalo duže razgovarala s onom budalom, još bi nas i ulovili.SMada to vjerojatno i ne bi bilo važno. Revon bi je se odavno riješio, ali vojvodin savez s kućom Horlon bio je prevažan.
„Vidi, vidi… moja plemenita i vjerna žena.“ Nasmijao se Revon kad ju je vidio. „Došla si vidjeti je li tvoj mili živ i zdrav?“
Vjerna. Zašto bi tebi ikad bila vjerna?S„Čula sam da je došlo do problema. Pobojala sam se za… tvoje zdravlje.“ Nastavila je jahati s njima.
„Ne sumnjam.“ Rekao joj je. „I ubojice su se brinuli.“
Zašto se uopće prepirem s njim?SOkrenula se Glendoru. „Ozlijeđen si.“
„Nije to ništa.“ Rekao joj je hladno. Nije bilo sumnje da mu je Revon puno govorio o njoj, bile to istine ili laži.
„Koliko ih je bilo?“ upitala ga je.
„Ajde pogađaj draga. Znaš, imam neki osjećaj da bi pogodila točno.“ Odgovori Revon.
„Nismo brojali. Koliko god da ih je bilo, sad su mrtvi.“ Odgovorio je Glendor.
Nije se usuđivala pitati da li znaju tko ih je poslao, ali Glendor kao da je pročitao njene misli pa je rekao:
„Kelrethovi ljubimci nisu.“
„Za razliku od onog prije sat, dva.“ Dodao je Revon.
Privlačiš ubojice kao svjetlo muhe. Mrzim kad te moram dijeliti.S„Što se točno dogodilo danas… dragi?“
„Pa… prije par sati, neki mi je trgovac vinom prodao otrovnu bljuvotinu. Čuj, nije da mi je to smetalo. Ljudi me oduvijek pokušavaju ubiti, većinom otrovima. Valjda ne vole gledati moje lice. Ne mogu ih tužiti. I meni se povraća od toga. Ali svakog alkemičara bi uvrijedila tako loša kvaliteta te bljuvotine. Tip je jednostavno morao umrijeti.“
„A zašto bi te on pokušao ubiti?“
„Znaš mala, to nije tvoja briga. Ah, mislim da vidim one prekrasne zidine. Imaš li sobu za mene, Glendore?“
„Imam.“
„Nadam se da to nije staja. Tamo sam mislio nju strpat.“
Vrijeđa me dok ga slušam. I to pred toliko ljudi! Još jedan dug koji će mi platiti.
Glendor si je dopustio smiješak, ali se nije nasmijao već je rekao: „Neće biti potrebe. Imam sobu dovoljno veliku za tebe, ženu i diječaka.“
„Pa što je tebi?! Da spavam s ovom? Rađe ću se napit toliko da zaspem u dvorištu!“
„Sutradan odlazimo. Ne želim te pijanoga!“
„Ooooo… odlazimo? A kuda?“
„Razgovarat ćemo kad mi dvorski liječnik pregleda ranu.“ Rekao je. Onda je nadodao. „I ne pomisli da opet prespavaš sa služavkama. Četiri kopileta su i više nego dovoljna.“
„Samo četiri? Pa platio sam barem za…“

Na sreću, uskoro su se razdvojili pa nije morala slušati o njegovu vrtlarenju.SOn je nastavio jahati s Glendorom a ona je pošla u svoje odaje. Zatekla je Paulosa kako vježba mačevanje s nijemim dječakom. Imao je četrnaest godina, tamno smeđe oči, svijetlo smeđu kosu, kukast nos i napućene usne.
Izgleda kao njegov otac.SSjetila se Reavena koji joj je napravio dijete… Sat prije nego mu je Revon izdajnički zabio sulicu u leđa.
Ali sad nema vremena za uspomene. Pozvala je Paulosa i kad joj je prišao, rekla mu: „Tvoj otac i Glendor imaju nešto za raspraviti. Mislim da bi i ti trebao biti tamo.“
„Nadam se da opet nije razgovor o tome čije bi vino trebali kupiti. Budem li opet te gluposti trebao slušati, ubit ću nešto.“ Rekao je, zabio drveni mač u zemlju. „Gdje ću ih naći?“
„Glendor je otišao herbalistu. Pričekaj ga tamo.“
On je otišao a ona je pošla u glavnu dvoranu da ga pričeka, koliko god dugo trebalo.

Gubila je vrijeme razgovarajući s Glendorovom ženom, Helgom, prije nego joj je sin vratio. Nije znala koliko je vremena prošlo.
„Ah to si ti Paulose. Čula sam da si…“ Paulos ju je pogledao u oči pogledom koji je izazivao strah, čak i ako je on sam bio bezopasan. A ona je problijedila i rekla: „Mislim da sam čula da me muž zove.“ Tad je otišla. Da barem ja imam taj dar. Život bi bio toliko jednostavniji.SIpak, bilo joj je drago što je Paulos to naslijedio od svoga oca. Takav dar je uvijek koristan a nije imala sumnje da će ga njezin sin znati iskoristiti.
Paulos je sjeo pokraj nje i prisvojio Helgin kalež vina.
„Onda, o čemu se raspravljalo.“
„O svačemu. Nastavili smo onaj uzbudljivi razgovor o vinu od neki dan koji je, čini se stao kad sam ja otišao. Fascinantno, ne? Sve dok nisam rekao da sam odabrao i naručio jedno. Naljutili su se što sam sve obavio sam pa su tad počeli razgovarati o tome za koga bi me mogli oženiti. Pretpostavljam da su gajili nade da ću se naljutiti jer mi biraju ženu i otići. Prošao je čitav sat prije nego što im je dosadilo i počeli govoriti o onome o čemu su stvarno željeli.“
„I, o čemu su govorili?“
„O svačemu. Čini se da je dobrome Kelrathu napokon pukao živac pa je odlučio ići u otvoreni rat protiv klana Heart.“
„Znači, istina je.“ Bila je zabrinuta. „A što je prouzročilo to puknuće.“
„Kelrethova mrtva ljubavnica s emblemom kuće Heart pokraj njena tijela.“
„To je mogao svatko postavit.“
„Otac se čini siguran da je Kelreth sam postavio taj dokaz i ubojstvo.“
„Pij manje! O čemu su još govorili?“
„O prodavaču vina, napadu i kuda idemo sutradan.“
„Kuda idemo?“
„U Srčane dvore. Vojvoda je pozvao sve članove kuće Heart da dođu. I da spalimo svu imovinu koju ne možemo ponijeti.“
„Ozbiljnije je nego što sam mislila.“ Počela ju je hvatati panika pa je natočila kalež vina. „Nadala sam se da je ovo samo još jedna privremena kriza.“
„Puno je ozbiljnije. Pola Naratora je uzelo oružja u ruke i pošlo u klanje. Vojska Orkarđana bit će ovdje sutradan navečer, a dva klana, vođena onim prebjegom Hollardom, će nam uskoro presijeći rutu prema Srčanim dvorima ako se ne požurimo.“ Situacija je bila ozbiljna, ali njen se sin zabavljao. Kao i svakog mladića, pomisao na rat ga je uzbuđivala.
„Kako znamo sve to?“
„Vojvoda je dobro informiran.“
„Jesi siguran da to nije samo neka laž kako bi se vojvoda pobrinuo da ne propustimo neko vijećanje?“ panika joj se proširila tijelom. „Kako bismo mogli preživjeti sve ovo ako nas cijeli Narator napadne. Bit ćemo mrtvi prije nego prođe godina!“
„Srčani svori mogu izdržati godinama… možda čak i pola stoljeća.“
„Pa ćemo provesti ostatak života u tim patuljačkim dvorima? Bolje da se pokušamo nagoditi…“
„Nećemo se nagoditi. Vojvoda ima neki plan i zato nas zove u dvore.“ Ustao se. „Rekao sam sve što sam imao.“ Izustio je i otišao.
Gušila je paniku vinom u dvorani još neko vrijeme prije nego što je otišla u sobu. Tamo ju je čekao Revon sa zapaljenim komadom papira u ruci.

„Zar već spaljujemo imovinu? Mislila sam da ćemo to obaviti sutra?“
Pogledao ju je hladnim pogledom. Kad god su bili sami, imala je osjećaj da će ju natjerati da popije jednu od njegovih mješina. A znala je da to baš i želio napraviti.
„Balavac je brz.“ Rekao je nakon poduže tišine. „Imovinu spaljujemo za dva dana, kad i polazimo.“
„Zar Orkanđani ne dolaze već sutradan?“
„Laž. Očekivali smo da će Paulos u taverni ispričati što će se uskoro dogoditi. Kad kmetovi čuju da sutradan dolaze neprijatelji, puno će brže i odlučnije raditi.“
Nije joj se sviđalo kako su joj iskorištavali sina, ali je šutjela. „Zašto polazimo?“ upitala ga je. Sigurno je znao više nego što je Paulos čuo.
„Znam koliko i tvoj balavac.“
„On je tvoj sin!“ rekla je ljutito. Laž, ali to Revon ne mora znati.
„Nećak.“ Rekao je i pogledao ju pogledom koji je govorio: 'Ja znam'. Tad je rekao: „Moram na zahod.“ Izašao je iz sobe.
Pretpostavljala je da se neće vratiti. Kad god kaže da ide na zahod, obično se ode igrati sa svojim alkemičarskim smjesicama ili nekome u posjet, obično nekoj sluškinji.
Nije se pretjerano brinula za Revonovo znanje o Paulosu. Njen stric je jasno napisao da ako se išta dogodi njoj ili Paulosu, dogovor s vojvodom otpada. Da bar znam što je bio dogovor.
Skinula se u spavaćicu (nije mogla izdržati da bude naga u postelji s njim) i legla na krevet. Uzela je zlatni lančić koji joj je stajao za vratom u ruku.
To je bio lančić koji su nosili svi Volverski plemići. Lančić je bio velik i lijepo pristao u manji dlan, ali uopće nije težio. Visokorodni vilenjaci radili su ih i prodavali Volverskim plemićima. Za plemiće cijena nije bila pretjerano velika a svaka veća kuća bila bi osramoćena kad njeni članovi ne bi imali ovakve lančiće.
Pogledala je na lice lančića. U njega je bila ugravirana majka vučica. To je pokazivalo da je bila u službi Vulverskog cara. Ili bi pokazivalo da ju otac nije prodao Revonu.
Otvorila je lančić. Unutrina nije bila zlatna, već crna s bijelom sovinom glavom. To je bio znak obitelji Horlon.
Horloni su bili drevna obitelj, nastala kad su Sjenoviti vilenjaci prvi put napali Visokorodne vilenjake. Ralius Horlon je bio plaćeni ubojica i prvi koji je proglasio vjernost Sjeni i Kogoruhnu što mu je dalo veliku moć u osvojenim područijima.
Na žalost, u vrijeme kad je njegov unuk bio otac obitelji, Visokorodni su magijom uništili kopno na kojem su prebivali Sjenoviti vilenjaci. Kako su ljudi branili granicu, uništenje Horlone nije snašlo. Ali obitelj je morala biježati jer su Visokordni i ljudi koji su im služili osvajali grad po grad i ubijali svakoga tko je imao vlastitu volju u vrijeme vladavine Sjenovitih. A Horloni sigurno nisu bili pod utjecajem Sjene protiv svoje volje.
Obitelj je imala svoju flotu te je zauzela mali otok sjeveroistočno od današnje Vulverije. Tamo su ostali do dana današnjeg jer su pomogli Vulverskome narodu u osvajanju kopna koje će se nazvati Vulverija.

Zatvorila je oči i prisjetila se domovine odakle je došla. Ali nije vidjela zamak u kojem je odrasla, već Vulveros, carski grad u koji ju je došla sa svojim ujakom. U njenim očima mogao je biti ljepši nego je stvarno bio.
Prisjetila se foruma i tisuća ljudi svih staleža kako hodaju po njemu i, bez prostačkih šala, razgovaraju međusobno tihim i udobnim glasovima. Prisjetila se prekrasnih građevina i kipova, sve napravljeno od mramora. Prisjetila se stabala, grmova i cvijeća koje je raslo pokraj staza u gradu. Prisjetila se carske palače, s tisuću kipova ljudi i vučica, peterostuko veće nego sami Cvjetni dvori u kojima je sad obitavala.
Čak je i priroda bila prekrasna. Niska stabla, uređena zemlja, put od kamena… sve s Vulverijom bilo je prekrasno.

Tad je otvorila oči i pogledala kroz prozor. Sniježilo je. U Naratoru je uvijek sniježilo. Ali vidjela je kroz njega. Vidjela je ogromna, neuredna stabla. U svojoj glavi mogla je vidjeti blatnu stazu po kojoj ste svako malo mogli naići na korov, drveće koja je srušio Kelrethov vrisak (grmljavina), a i prosjake, pijandure i ubojice.
Ni 'civilizirani' dijelovi Naratora nisu bili bolji. Nije bilo lijepog reda po kojim su građeni gradovi već su sve kuće izgrađene kako se ljudima prohtjelo. Nije bilo cvijeća pokraja staza, nije bilo kipova, nije bilo… ničega. Cijeli Narator je tmuran i tužan kraj. Kao mala mislila je da je Fort Horlon bio najturobnije mijesto na svijetu, ali da je znala da će jednog dana ovdje završiti, vjerojatno bi pobjegla od kuće i zavela nekog mladića da ju oženi.
Ali nije znala, pa ju je otac prodao Revonu i poslao ju brodom u Narator. Dio nje sanjao je da će doći u kraj, lijepši nego Vulverija i da će ju tamo čekati mladi čovjek, plavih očiju i plave kose. I čekao ju je, ali to nije bio Revon, već vojvodin sin (koji je sad bio vojvoda).
A kad je vidjela Revona, svi snovi u njoj su umrli. Revon je imao tamnosmeđe oči, ćelavu glavu i, najodurnije lice na svijetu. Lice mu je bilo puno prišteva i bora, s deformiranim nosom koji je kao rasao u stranu. Doslovno je izgledao kao čudovište s kojima su ju strašili kad je bila mala djevojčica.
Čovjek joj je uništio sve. Snove, mladost i ljubav. I mrzila ga je radi toga.

***

Glasni vrisak publike vratio je Dariusa iz sna natrag u stvarnost.
Gladijatori su napokon došli u arenu. Jedan je imao gladijatorsku kacigu, crveni plašt na ramenima, lake, zlatne vile u lijevoj i istrošeni brončani štit na desnoj ruci. Ostatak tijela (osim međunožja) bio mu je gol. Bio je visok i mišičav i stajao je miran kao vojnik. Zvali su ga 'Crvena igla'.
Drugi je gladijator imao samo sivi plašt na sebi i kratki mač u ruci. Bio je nizak, crne kose oblikovane u dva kratka roga. Zvali su ga 'Mali rogonja', a ponekad i 'Trovač'.
Ova dvojica bila su najbolji svojevoljni gladijatori u Vulveriji koji su došli da se bore međusobno i time zadovolje cara (i saznadu tko je bolji borac). Nisu znali da je ovaj čovjek koji je stajao pokraj njega mrzio gladijatorske borbe. Ali car nikad nije odbio doći na borbu jer mu je to bila dužnost. Niti je pokazivao da mrzi borbe.
Kad je predstavljanje boraca bilo gotovo, a carev govor završio, borba je počela.
Rogonja se počeo polako kretati malo u ovu , malo u onu stranu i vrtiti mačem (da zadivi publiku). Igla je pak stajao mirno. Nije promijenio svoj stav otkad je govor započeo.
Prošlo je dobrih par minuta, kad je car počeo nestrpljivo tupkati po svojoj stolici. Kad je čovjek pokraj njega to primjetio, počeo je vikati: „Napadni! Napadni!“ Ostatak publike je ubrzo prihvatio poklik.
Pod utjecajem publike, zbog nestrpljenja ili pak zbog dosade, Igla je naglo prestao stajati mirno i nasrnuo je na Rogonju. Rogonja se izmakao, ali ga je Igla ipak udario, mada tupim dijelom, u glavu. Rogonja se ubrzo odmakao i opet postao oprezan.
„Malac će pobijediti.“ Iznenada je rekao car. „Samo gledaj da neće.“
Darius nije stigao ni okrenuti glavu prema caru kad je publika glasno viknula. Vratio je pogled natrag u arenu.
Rogonja je brzim udarcima svog mača pokušao udariti suparnika, ali ovaj je svaki njegov udarac odbio vilama, štitom ili ga je jednostavno izbjegao. Izgledalo je kao da će ovo ići unedogled, kad je Igla odjednom nogom udario Rogonju u trbuh i odbacio ga dobra tri metra. Tad je Igla počeo udarati vilama po podu i vikati: „HAWA! HAWA!“.
To je bilo opasno kod Igle. Uvijek je mijenjao karakter pa nikad nisi mogao znati kakva je vrsta borca. U jednom trenutku, izgledao je kao disciplinirani vojnik kojega ni čopor Vulverina ne bi ustrašio toliko da se pomakne. U drugom je trenutku bio divljak. U jednom trenutku pokušao bi te ubiti, a u drugom bi te zadirkivao. U jednom trenutku bio bi tih, u drugom bi vikao.
Dok je ovaj tako parodirao, Rogonja se pokušao dignuti. Možda je bio malo ošamućen, ali su mu refleksi ostali dobri što je bilo očito kad je za dlaku izmakao vile koje je njegov suparnik bacio na njega. I štit također.
„Da je barem suđenje ovakvo.“ Rekao je car. „Da vidim tebe i Pyrusa kako se borite, mogao bih postati ljubitelj borbi.“ Pogledao je Dariusa i nasmiješio se.
„Da je bar tako jednostavno, vaša uzvišenosti.“ Odgovorio mu je brzo vrativši pozornost na borilište.
Car je samo odgovorio: „Ne zovi me tako.“
Vidio je Iglu kako jednom rukom drži Rogonjin mač a drugom mu razbija nos. Rogonjin mač ispao mu je iz ruke. Tad ga je Igla ulovio za bradu i bacio preko polovice borilišta.
Unatoč vjerojatno bolnom letenju, Rogonja se brzo osovio na noge i prisvojio Igline vile i štit. Igla je uzeo Rogonjin mač u ruku i… dobacio ga suparniku. Ovaj je odmah ispustio vile i uzeo mač.
„Ne bi li mu bilo pametnije da uzme vile?“ upitao ga je car, glasom koji je oslikavao dosadu.
„Mač mu je korisniji.“ Odgovorio je Darius. „Slava 'Malog rogonje' ne leži u njegovim borilačkim sposobnostima, već u njegovim trovačkim. Dovoljno je da Igla zadobije samo jednu ozljedu pa da par trenutaka kasnije padne u agoniju boli.“
„Simpatičan malac.“ Odgovorio je car i vratio pozornost na borilište. Darius je napravio isto.
Rogonja je uporno pokušao ubosti Iglu, ali je ovaj samo trčao unatrag i izmicao udarcima, rugajući mu se usput. Rogonja očito nije bio navikao na ovakve protivnike i brzo je gubio smirenost. Uopće više nije izgledao kao iskusni borac. Čak je zaboravio da mu je onaj teški štit koji ga usporava beskoristan.
Borba bi potrajala dulje da car odjednom nije zijevnuo. Naravno, publika je i to primjetila i uskoro je počela vikati: „Dovrši ga! Dovrši ga!“
Uvijek poslušam, Igla je ušutio. Tad je šakom opalio Rogonju po licu, zgrabio i zaokrenuo mu ruku i uzeo mač iz nje. Tad mu ga je zabio u u rame, izvukao ga, bacio na pod i odmakao se. Uskoro, Rogonja je pao u agoniju od otrova a publika je umuknula. Igla je otišao do svojih vila i vratio se do suparnika. Tad je pogledao u cara.
Car se digao i stajao gledati u borce. Tad je pogledao na svoj narod, a narod je, nezadovoljan Rogonjinim traljavim nastupom, počeo vikati: „SMRT! SMRT! SMRT!“
„Krvoljupci.“ Tiho je rekao car. „Vidi mog naroda, Dariuse. Ujutro su milosrdni, u podne, druželjubljivi i slatkog jezika, a navečer su krvožedne životinje!“ Car je tad pretvorio ruku u šaku a publika je umuknula. „Ali oni su moj narod, i ja njima, kao car, služim.“ I tad je pokazao palcem prema dolje. „Koliko ih god mrzio.“ Igla je tad dokrajčio svoga protivnika, prekidajući njegovu agoniju.
„Čini se da ste bili u krivu s pobjednikom.“ Rekao mu je Darius kad je car opet sjeo a publika počela odlazizi.
„Nisam.“ Odgovorio je. „Bolje je umrijeti od mača nego od dosade.“
„Hoćemo li ići, vaša uzvišenosti?“ upotao je cara Marcus Korelius Varius, kapetan careve osobne straže.
„Ne.“ Odgovorio je a da ga nije ni pogledao. „Ostavite nas same. Moram osobno porazgovarati sa svojim guvernerom Smaragdne doline.“
„Sami?“ kapetan je izgledao užasnut. „Je li to sigurno?“
„Bit ću iskren Koreliuse.“ Odgovorio je car. „Njemu vjerujem više nego bilo kome od mojih čuvara. I, da, više nego tebi. Sad se gubite!“
Kapetan je izgledao udaren tim odgovorom, ali nije ništa rekao, već je zapovijedio svojim ljudima da odu.
„Uzvišenosti.“ Nasmijao se car kad su ostali sjediti sami usred velike arene. „Da sam bog kao što kažu, život bi ovdje bio bolji.“ Car je ušutio na par trenutaka. „Kad sam bio šestogodišnji diječak, otac me odveo u arenu u Vulveronu. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Ogromna arena, horda ljudi, ratnici koji su jedan po jedan dolazili ocu da ga zadovolje međusobnim borbama. Naravno, kad je borba počela ja sam gledao samo na njih. Ali jedno oko je ponekad bacalo pogled i na narod. Tad nisam znao zašto sam to radio, ali danas znam. Znaš li ti zašto?“ upitao ga je car.
„Ne znam.“ Odgovorio je.
„Opisat ću ti kako je tada sve izgledalo. Borci su se borili, kao što su se borili i danas. Krv je štrcala na sve strane, a ljudi su umirali, jedan za drugim. Ali narod je samo sjedio i šutio. A kad god bi došlo do toga da moj otac odluči o sudbini poraženog, narod bi, kao i ja danas, samo pokazao prstom što žele. Obično prema gore. Usporedi tadašnje događaje s današnjim, Dariuse.“
„Kao da smo u drugom svijetu.“
„Točno. A znaš što je najsmješnije?“ upitao je car, a Darius je samo zavrtio glavom. „To što sam borbe počeo mrziti kad je narod odlučio da jedan poraženi ne bude pošteđen.“ Car se tiho nasmijao. „A samo su jednog ubili. Pitam se, što bi taj dječak rekao da vidi današnje borbe u Vulveronu.“ Tad je pogledao na bojno polje. „Ili što bi rekao da vidi ono?“
Darius je tek tad primjetio da je tijelo gubitnika još bilo na polju. Odvratio je pogled. Morat ću porazgovarati sa svojim voditeljem arene.S“Odabirom riječi koje ste rekli Koreliusu, zvučalo je kao da želite sa mnom porazgovarati o suđenju.“
„Ništa što sam rekao nije nagovještalo suđenje.“ Odgovorio je car ozbiljnim tonom. „Mada je ono o čemu želim razgovarati povezano s tim. Želio bih s tobom porazgovarati o Pyrusu.“
„Što s njim?“
„Jesi vidio kako je narod veselo vikao kad je on prolazio forumom?“
„Jesam.“
„Simpatično, nije li? Gnjidu poput njega uzdižu u nebesa a časnog čovjeka poput tebe smatraju nedostojnim vladanja.“
„Nisam ih čuo da su to rekli.“
„Da li moraju? Njihova hladnokrvnost prema tebi kad si prolazio forumom i njihovo veselje kad su vidjeli Pyrusa vrijedilo je više od ijedne riječi. Kako skupljač poreza može ikad biti toliko voljen? Ajde da je nešto drugo, ali skupljač poreza…“
„Plaćatelj poreza.“ Odgovorio je Darius. „Poveća porez u moje ime i tad plati većinu u svoje ime. Time ja ispadnem tiranin a on velikodušnik.“
„Prokleta gnjida!“ viknuo je car možda malo preglasno. „Najradije bih ga vidio zabijenog na kolac usred foruma.“
„Care, ta misao nije…“
„Što? Primjerena?“ car je ljutito odgovorio. „Vrijeme blaženosti, dobrote i demokracije je pri kraju Dariuse. Stavljam, ne ruku, nego cijelog sebe u vatru da je on poslao Sivozubog da ubije mog sina!“
„Sud će dokazati istinu.“ Rekao je Darius, ni sam ne vjerujući svojim riječima.
„Slijepa, optimistična budalo.“ Car se tužno nasmijao. „Pyrus će se izvući. I Sivozubi isto. Ako i uspijemo dokazati da je Sivozubi ubojica, on je i dalje klijent Pyrusu i time prijatelj naroda koji su, vidi čuda, u poroti.“
Darius je samo prazno gledao u arenu, obavijen crnim mislima.
„Nadam se da će nas neki barbari sve poklati jednog dana.“ Rekao je car. „Možeš ići.“
Darius se digao i upitao: „A vi vaša uzvišenosti?“
„Koliko ti puta moram reći da me tako ne zoveš?“ upitao je i tad bacio pogled na tijelo. „Ja ću ostati ovdje i zamišljati da moja mrtva obitelj sijedi oko mene. Nemoj se čuditi ako čuješ glasine da razgovaram sa stolicama.“
„Kako želite va… Lariuse.“ Rekao je i pošao.
Ali kad je došao do vrata, car ga upita: „Da moraš birati, koga bi izabrao? Narod ili obitelj?“
„Gospodaru…“ Darius je oklijevao. „Zašto me to pitate?“
„Kako stvari idu, bojim se da ćeš morati birati.“ Tek tad car okrene lice prema njemu. „Svjestan si toga da će Pyrus dići bunu protiv tebe. I da će dati sve što je u svojoj moći da uništi kuću Autrii?“
„Gospodaru, molim vas…“
„Dobro prijatelju, povlačim pitanje. Ali ovo želim da zauvijek znaš: znam što ćeš odabrati i znaj da potpuno podupirem tvoj izbor.“
„Ne raz…“ htio je nešto reći, ali car je samo pokazao dlan da stane.
„Dovoljno sam rekao, a ti si dovoljno čuo. Sad odlazi!“

Darius je išao piješke prema kući, kao uvijek.
Bila je noć, a forum nije bio pun kao danju. Ipak, čak i u ovo doba, bilo je ljudi na njemu. Čuo je njihove razgovore u prolazu. Neki su razgovarali o borbi, neki o privatnim stvarima, neki o politici, ali većina ih je razgovarala o Pyrusovoj velikodušnosti. Ipak, ljepota noći ga je smirivala, pa nije počeo bijesniti u sebi.
Razmišljao je o caru. Prisjećao se kako su se prvi put sreli i svega što se od tada dogodilo.
Kad je Dariusu bilo šesnaest godina, otac ga je poslao na vojnu ekspediciju na otok Perh kako bi ga preoteli Falkarima i pripojili Sinovima vučice, iliti Vulverskome carstvu. Perh je trebao biti pripojen guvernitetu grada Aurije, pa je otac polagao nadu da će se njegov sin pokazati na osvajanju otoka koji će kasnije biti njegov.
Tad nije ni znao da je i carev sin bio s njima na ekspediciji. Niti ga je baš zanimalo jer nije mogao odvući nervozne misli o osvajanju Perha i očuvanju časti svoje kuće.
Ali ako on nije znao za careva sina, Falkari su znali. Jedne noći, kad je galija prolazila pored omanjih otočića, tri Falkara su se ukrcali na brod da izvrše atentat na admiralu i na carevom sinu.
Nakon što su zabili admiralu nož u leđa, Falkari su pošli ubiti svoju drugu metu. Imali su doušnika na brodu i on im je rekao gdje da ga nađu. Carev sin je imao zasebnu kabinu, ali da bi došli do nje morali su proći pored nekoliko zajedničkih. Darius je imao krevet odmah pokraj vrata i nije mogao spavati od nervoze pa je čuo korake i glasove na jeziku koji nije znao. Reagirao je brzo. Uzeo je mač u ruku i tiho otvorio vrata te je provirio van. Vidio je jednog polugolog čovjeka s perima na glavi prije nego je nestao sa svjetla svjetiljke. Darius je tad digao uzbunu, a dvojica Falkara su izgubila život na galiji.
Larius, carev sin, bio mu je zahvalan. Kako je admiral umro, on je predao zapovjedništvo Dariusu. Invazija je prošla uspješno i s malo žrtava. Darius ne samo što je zadržao obiteljski ugled, već ga je i povećao zahvaljujući uspješnim operacijama protiv Falkara, vojnim i diplomatskim.
Na toj ekspediciji on i Larius su se sprijateljili, a kad je ekspedicija završila Larius ga je poveo sa sobom u Vulveron gdje mu je služio kao osobni čuvar. Kasnije je bio kapetan straže, a na kraju kad je Larius postao car Larius Melenius Voranius Wulverin., Darius je služio kao zapovjednik Carske vojske.
Ali to mjesto Darius nije dugo držao jer mu je otac pao s konja i umro te se on morao vratiti u Auriju da pošalje oca na drugi svijet i da zauzme mjesto guvernera Smaragdne doline.
Njegov je otac u posljednje dvije godine postao nesposoban vladati, ali nikad nije dozvolio da njegov sin čuje o tome. Vladao je njegov prijetvorni prijatelj, Aranius Pyrus Polemius, vrhovni sudac Aurije. On je uklonio s položaja sve dobre ljude i postavio korumpirane i članove obitelji, uključujući i svoga mlađeg sina, Antaliusa Pyrusa Araniusa.
Kad se Darius vratio u grad, uklonio je neke ljude s poklonjenih položaja, uključujući Araniusa Pyrusa. To je bila pogreška, jer ih je uklonio bez privole zakona. Da je Antalius bio u gradu, a ne poslovno u Vulveronu, to je mogao biti Dariusov kraj. Na sreću, Aranius i njegov naslijednik Victorius nisu bili toliko sposobni manipulatori a Antalius im nije mogao pomoći pa se nisu sjetili iskoristiti pogrešku u svoju korist. Umjesto toga, njih su ga dvojica napala kad je ovaj bio na putu za Fort Nixen. Mada su imali brojčanu predmoć, njihovi su ljudi bili plaćenici a oni sami bili su nesposobni taktičari. Darius je, u drugu ruku, bio fenomenalan taktičar, a njegovi ljudi su bili istrenirani vojnici. Aranius i Victorius umrli su u napadu.
Darius je tada mogao oduzeti patrijotska prava kući Pyrus, ali je osjećao grižnju savjesti zbog svoje pogreške pa im je oprostio. To je bila najveća pogreška u njegovu životu. Antalius se tada vratio u Auriu i, osobno, obećao Dariusu da će uništiti svu njegovu obitelj a njegovo će tijelo zabiti o Jesenji hrast.
To je bio dan kad je politički rat između njih dvojice počeo. Antalius je polako zadobivao ljubav Aurije, dok je polako uništavao njihovu ljubav prema kući Autrii. Ali svoj prvi veći potez napravio je prije mjesec dana.
A dok je Darius vladao kao guverner, Larius je vladao kao car. Muke u vladanju stvarao mu je Orus Vorenius Siscius, otac obitelji Vorenii.
Kuća Vorenii je caru bila ono što je kuća Pyrus bila Dariusu, samo što su razlozi kuće Vorenii bili više politički, a manje osobni. Ali obadvije kuće su povećavale svoj ugled s nižim slojevima, i smanjivali ugled neprijateljima. Obadvije su bile korumpirane, ambiciozne i njihovi vladari politički geniji. Obadvoje su koristili slične metode. A da stvar bude apsurdnija za cara i Dariusa, kuća Pyrus i kuća Veronii su stvorile dvije bračne veze.
Najveći potez kuće Vorenii dogodio se prije trinaest godina, dvije godine nakon što je Darius otišao natrag u dolinu. Lariusova žena, kćer i brat bili su ubijeni kad su se kasno navečer vraćali s kazališne predstave. Atentatori nisu nikad bili nađeni, ali car je bio siguran da je Orus bio iza svega toga.
Prije mjesec dana, car i njegov petnaestogodišnji sin, Lorius, došli su u posjet Dariusu kako bi dogovorili brak između Loriusa i Dariusove najstarije kćeri Eline. Na žalost, Lorius je zadobio bodež u leđa tri dana kasnije. Na sreću, ovog su puta ulovili čovjeka koji je trčao ulicom s krvavim nožem u ruci. Na žalost, Antalius će biti njegov branitelj na sudu, a narod Aurije će biti njegova porota. To je značilo da će se hladnokrvni ubojica izvući.
Car je od tada polako padao u ludilo, a Darius nije mogao napraviti ništa nego gledati svoga prijatelja iz djetinjstva kako ludi.

Darius nije ni primjetio da se vratio u kuću i da je sjeo za svoj stol. Opazio je i četiri pisma koja su se tu nakupila od prošlog tjedna. Kako se nije osjećao pospan i nije imao pametnijeg posla, odluči ih otvoriti.
Prvo pismo je imalo žig grada Aurije: polumjesec okrenut da mu šupljina gleda na gore. Otvorio ga je i vidio da je to porezni izvještaj Antaliusa Pyrusa. Pročitao ga je i tad spalio.
Drugo pismo imalo je žig Falkara: orao koji leti. Pismo ga je zaintigriralo jer Falkari nisu često slali poruke na ovaj način. Ovo je što je u njemu pisalo:


Od Falkarskog poglavice Crne zvijezde, na papir napisano rukom Valesa od kuče Orii, sina Tucijevog.

Neka se glas ovoga čuje u svim šatorima Orlovih sinova!
Neka ovo pismo dođe u domove svih Vulverskih poglavica koji misle da vladaju zemljom!
Neka ovo pismo bude upozorenje za mračne dane koji dolaze.
Moji prijatelji poglavice, vrijeme je da se vuk i sokol ujedine zajedno kako bi obranili ovu ljubljenu zemlju od zla koje dolazi.Vrijeme je da zaštitimo krv naših dragih od prolijevanja po zelenoj travi. Vrijeme je… za rat! Jer kasnije je prekasno!
Jer Srebrno će sunce tužno gledati na nas dok šalje vojske životinja.


Nije vrag da će sad i pisati!SCrna zvijezda je godinama širio glase o svojim vizijama i prošao je vjerojatno svaki Vulverski grad i Falkarsko selo u nadi da će mobilizirati kontinent. Darius nije znao za Falkare, ali je znao da su Vulveri većinom odbacili ta upozorenja sa smijehom. Oni koji su mu povjerovali, proklinjali su ga kad su shvatili da nikakva invazija nije, i neće doći.
Darius je tad uzeo treće pismo. Ovo je nosilo žig kuće Autrii: stablo s kojeg otpada lišće. Pismo je poslao njegov sin Martin, koji je trenutno bio u Fortu Nixenu na vojnoj službi. Pismo nije imalo nikakvog posebnog značaja, već samo tri stranice dugačkog pisanja o smislu postojanja, svakodnevnom životu i djevojkama koje je sreo. Tipično mladenačko pismo.
Četvrto pismo nije ni otvorio. Imalo je žig kuće Veronii, deseterokraku zvijezdu. Ovo je vjerojatno bilo još jedno pismo koje je sadržavalo naoko beskoristan tekst, ali koje je bilo pisano u svrsi da ga nagovori da izda svog cara. Darius je pismo spalio.
Dignuo se da ode u krevet kad je čuo kucanje na vratima. Tko bi to mogao biti u ovo doba? „Uđi!“
U sobu mu je ušao carev vojnik. „Car je rekao da vam dam ovaj papir.“ Vojnik mu je predao peto pismo, a Darius ga je pročitao:

Vrati se u arenu. Moji su mi preci šapnuli jedan slatki, podli plan za našeg ljubljenog Pyrusa.