Križari - tema za igru

Jeruzalem je već neko vrijeme u rukama europskih plemića, kao i dio ostalih gradova u okolici. Svakim danom stižu novi ljudi u Svetu Zemlju. Neki traže oprost, neki žele zaraditi na ratu, neki bježe od prošlosti, a neki drugi dolaze opet iz drugih razloga. Kako god bilo, ovo je vrijeme nemira jer iako su trenutno Arapi i Europljani službeno u miru, neslužbeno je da je rat već počeo. Vojskovođe sa svih strana skupljaju vojnike kako bi mogli obraniti svoje interese, ali nitko ne pita narod Palestine što on želi jer će se rat odvijati na njihovom tlu te će jednako stradati odaberu li jednu ili drugu stranu. Trenutno je vrijeme mira, vojnici oštre oružje, vojskovođe pripremaju ratne planove, narod mukotrpno radi, a strani ljudi pristižu i samo je pitanje vremena kada će i jedni i drugi svatiti da je prekasno za povratak na staro...

Valhidin Maradinski

Dolaskom u Svetu Zemlju Valhidin shvaća da je sve što je vidio i čuo o Svetoj Zemlji zapravo bila propaganda. Nakon sedam dana puta s obala Svete Zemlje napokon se našao u Jeruzalemu, gradu starijem od većne europskih gradova te križištu islamske, kršćanske i židovske kulture. Ne gubeći vrijeme, Valhidin je otišao jeruzalemskom biskupu, poglavaru svih crkvenih poslova u ovom dijelu svijeta. Nakon kratkog razgovora Valhidin je dobio kratki uvod u zbivanja u i oko Jeruzalema. Crkva gubi moć, a kršćanske se snage povlače, a plemićke tvorevine se raspadaju poput kule od karata. Dobiva ključ u ruke crkve iz jednog sela pokraj Jeruzalema te dobiva naredbu da obnovi taj dio crkvene zemlje, a ovisno o uspjehu će biti i nagrađen s nekim od viših položaja. Isto tako je i dobio naputak da se ne diraju stara antička djela koja se nalaze u biblioteci koja je u sklopu biskupije jer u sebi sadrže neka od važnijih postignuća ljudskog roda. Nakon završetka razgovora, Valhidin odlazi s još petero braće na put prema selu.
__________________________________________________ ___________________

Luc Chevalier

Luc je kao plemić dobio mali dio zemlje nedaleko od Jeruzalema u zamjenu da će služiti kršćansku vojsku kada će biti potrebno. Imanje nije veliko, sastoji se od Lucove kuće i još desetak kućica koje pripadaju seljanima i nekoj maloj baraci gdje spavaju Lucovi ratnici, točnije njih dvadesetak, te se brinu o sigurnosti imanja i seljana. Svega par tjedana od dolaska u Jeruzalem dolaze razna pisma Lucu, što od viteških redova ivanovca i templara, što od raznih ponudi za imanje. Imanje se nalazi uz rijeku te ima dobre uvjete za razvoj no nitko ne garantira da će biti vremena za njega. No u jednom trenutku dolazi ključno pismo od kršćanskih predstavnika u kojem stoji da se kroz sljedećih mjesec dana mora skupiti kršćanska vojska koja će poći u rat protiv nevjernika, a kao plemić koji je dobio imanje u zamjenu za služenje kršćansko vojsci, Luc će morati sa svojim vojnicima otići u rat kada on započne, a za sada vrhovnici čekaju njegovu odluku kao i odluku ostalih plemića.
__________________________________________________ ______________________

William de Ferrers

Iako Richard već dugo vremena razmišlja o odlasku u Svetu Zemlju izgleda da još nije siguran te šalje malu pomoć koju čine nekolicina plemića i vojnika dok će on kasnije otići sa čitavom vojskom. Jedan od ovih plemića je bio i William koji je skupa sa ostalim plemićima krenuo na put u Svetu Zemlju. Put je bio standardan, borbe protiv manjih skupina bandita koji pljačkaju sela, spašavanje djeva i rađenje djece i sve ostalo što ide uz to. Kada su došli u Svetu Zemlju, plemići i vojnici su se odlučili provesti zadnji put prije rata. Lake žene, alkohol tučnjave i sve što ide uz to su jedan od glavnih razloga zašto je ljudima nakon te večeri bilo svejedno otići u rat. Sljedeće jutro su vojnicima pristupili predstavnici ivanovaca i templara u nadi da će regrutirati nekoga u svoje redove, a William je bio neodlučan, otići prema njima ili biti krojač sam svoje sudbine.
__________________________________________________ ________________________

Alberto Bertolucci

Alberto je bio jedan od onih ljudi koji su uspjeli vidjeti karakter većine ljudi koja je išla u Svetu Zemlju. Ili su bili vjerski fanatici, ponekad čak i krvnici, ponekad neki prijestupnici zakona ubojice i sve ostale koje se ne može nazvati dobrim ljudima, a zapravu svi odreda bili klišeji. Dolaskom u Veneciju sve je ovo bilo potvrđeno, jer ta vojska nije bila kršćanska, a definitivno nije bila ni ljudska. No valjda zahvaljujući Božjoj milosti su Alberto i Emilio otišli prije svih ostalih na put zahvaljujući papinoj milosti i specijalnim brodom kojeg je papa unajmio za manje fanatične svećenike. Nakon završenog puta Emilio odlazi u Jeruzalem na Kristov grob i govori Albertu da ako ga ikad zatreba da će biti u Jeruzalemu i neka ga samo potraži. Prošla su već dva tjedna, Alberto radi svakakve poslove, i one časnije i one malo manje, a sada ozbiljno misli o tome da posjeti Emilia.

__________________________________________________ ________________________

Gavin Black

Prije odlaska na put, Gavin je odlučio skupiti nešto novca što mu je preostalo tek tolko da bude siguran neko vrijeme. Put je bio težak, hodanje po par dana, zatim brodovi i more, te naravno opasnosti od muslimana koji su redovito išli u ophodnju morem te bi napadali slabije flote. No na svu sreću flota je bila poprilično velika te je put morem prošao bez mnogo neugodnosti. Život na brodu do Svete Zemlje je bio kao europski život, u kasne sate kada se straža odmara vojnici organiziraju klađenja i tučnjave na kojima je Gavin zaradio pametnim ulaganjem dosta novaca. No došao je i on u Svetu Zemlju, te je jedne noći dobio priliku dezertirati bez da bi itko znao. Hoće li ostati s vojskom i vjerojatno poginuti u nekoj skoroj borbi ili će možda opet krenuti životom bandita jer se je lako skriti u pustinji, a možda i postane nešto treće, kao npr. trgovac? Sve te misli su prolazile njegovim umom kroz sljedećih par sekundi odlučujući o tome što će dalje...

Valhidin je promatrao malu ruševnu crkvicu (koja je prije vjerojatno bila druge namjene) i razmišljao.
Kameni temelji su bili čvrsti i neumoljivi pred vremenom, ali su zato krovne grede, unutarnji potpornji i još par ključnih djelova istrunuli do neprepoznatljivosti. Sama unutrašnjost nije bila sigurna, te je naredio da se trenutno zdanje sruši, dok se sve knjige iz knjižnice dobro uskladište u Jeruzalemu kako se nebi oštetile. Planovi su uključivali obnovu kapelice, izgradnju manjeg zida koji bi ih sakrivoa od znatiželjnih očiju i samostanske kuće za njegovu braću.

Posavjetovao se sa arhitektima iz Jeruzalema i njegova braća su počeli raditi, pjevajući kao i uvijek svoje radne pjesme zahvale Bogu. Crkvica se malo po malo uzdizala iz temelja, kamen po kamen. No gradnja je išla sporije nego što je htio. Odlučio je da će ujutro poći u Jeruzalem i prihvatiti neke nadničare ili braću koja su tek došla u Svetu Zemlju kako bi posao tekao brže.

Te noći, u svojem privremenom šatoru pokraj gradilišta, pisao je u svoj dnevnik, koji je uvijek vodio na svom materinjem jeziku...

Dvanaesti Listopad, lita gospodnjega tisuću sto osamdeset i devete.

Moi Bože, isprosim te lipo, primi duše naše bratije i sestriju, koji izginiše čemerno od ruke arabske.
Svitlost tvoja nek ih prati na vike. Amen

Još ni, da trava reste v pustini, ni da cvetak pod čizmom arabskom cveta, al našte se bratija, posla primila, i kreću da bi širili rič Božju, v ime oca, sina i duva svetoga.

Na dan, današnji, takav kakog me gospod Bog stvori, sem udario kamen, parvi kamen, Crkvi našoj u zemlji berberskoj. Stoga, pomiluj gospodine, slugu tvojega pokornijehga, i izbavi me od ruku arabskih i maorskiju, nego da vidiješ kimi jesam i učini, da se mij put ne shini, da izbavim oviju narod iz usta Luciferovih te da ih predam tvojim An'jelima.

V ime oca, sina, dvha svetoga, hino nek nas štitiju, svi svetci i svetice što ih krstjanin znade.
Amen."

I time on zatvori dnevnik, te legne u krevet razmišljajući kako će sutra biti naporan dan.

Sveta Zemlja. Zemlja sveta svim kršćanima i mjesto gdje se Krist rodio. Već dva dana Gavin je marsirao sa
vojskom po vrucem pjesku i vec drugu noć zaredom su vojnici provodili noc u pustinji.
"Tko bi rekao da se Mesija rodio u ovoj vukojebini," izmrljao je Gavin u sebi, nadajuci se da ga nitko od
vojnika nije čuo. Vecina ljudi koji su putovali sa njime nisu izgledali nista bolje od njegovih prijasnih drugova
sa kojima je pljačkao u Engleskoj, ali opreza nikad dosta, jer tko zna mozda ima par okorijelih fanatika medju
njima, i zadnje sto je Gavin zelio trenutno je bilo da ga netko ubije u snu zbog nepostivanja Boga ili neke druge
bedastoce.

Odkad je bio dijete Gavin je vjerovao u Boga, ali dosta manje od ostalih ljudi jer kada pola djetinjstva i dio
odraslog života provedeš u šumi i neimaštini lako se izgubi nešto vijere. Od davnih dana je Gavin bio gazda svoje
sudbine ali nikad nije bilo dobro zainatiti se višim silama. Bile one ljudske ili bogovske.

Otkad je ušao u brod za Svetu Zemlju Gavin je dosta razmisljao o tome što ce dalje kada napokon dodje na kopno.
Prva ideja mu je bila da desertira iz vojske i nastavi svoj život kao trgovac ili bandit, ali nakon par dana u pustinji
te ideje je odnjeo suhi pustinjski vjetar. U Britaniji bi se vec nekako snasao ali u Svetoj Zemlji Gavin je jednostavno
bio van svog elementa. Dani su bili vrući i koliko se god trudio nikako se nije mogao naviknuti na nepodnosljivu vrucinu,
a voda koju je najvise trebao se dijelila u smjenama i to na kapaljku. Dani sa vojskom su sporo prolazili i bili su naporni
ali Gavin je dobro znao da ako sada ode u pustinju da ce umrijeti u njoj.

Sama misao da umre u borbi sa muslimanima i bude zauvijek izgubljen u pjesku je ogorcavala Gavina ali trenutacno mu nije
preostajao nikakav drugi izbor nego da ostane sa vojskom. Barem jos par dana dok se ne navikne na svoje novo okruzenje
i dok ne napravi plan bijega. Pustinja je opako mjesto i kako bi imao ikakve nade da prezivi trebat ce mu dosta vode i konj
koji bi ga sto prije doveo do nekog grada.
"Da. To je već mnogo bolja ideja.",izmrmljo je Gavin i sa smjeskom je utonuo u san.

Valhidin se tog jutra probudio i nakon jutarnje molitve velikom brzinom zaputio prema Jeruzalemu. Njegova braća su još klesala i slagala kamene blokove, ali izgradnja jednostavno nije išla dovoljno brzo.
Uzjahao je svoju mazgu i krenuo, preko vrelog pijeska prema gradu u nadi da će tmao naći nekoga tko će mu pomoći... na jedan ili drugi način.

"Brže živino, Božji plan treba ostvariti!" Uzviknuvši ovo, on još jednom podbode mazgu koja se nakon toga požuri.

Ušao je u Jeruzalem kroz stražnja gradska vrata, trenutni biskup je imao oči i uši svuda te nije htio da ga primjeti. Mislio ga se riješiti, ignorirao je riječ njegove svetosti, i zato se mora pokajati. Prvo što je napravio je obavijestio svakoga komu može pomoći da traži dobre, kršćanske radnike za izgradnju kapelice i samostana. I oglasi su ubrzo bili izvješeni po gradu, a pogotovo na ulazima u grad kako bi privuklo tek pristigle ljude iz Europe.

Potom je otišao nekome, tko mu može pomoći oko problema neposlušnog biskupa...

Valhidin:

"Dobar dan gospodine Mustafa, čuo sam dosta priča o vama."

"Također i ja za vas gospodine, također i ja.... U čemu je problem, što treba sluga Božji od običnog pučanina poput mene"

"Znate kako to ide gospodine, feudalizam i hijerarhija društva je čudna stvar, a svatko se treba brinuti prvo za sebe i svoj spas, a tek onda za druge. Ugl, prijeđimo na posao. Kao što znate naš plemeniti nadbiskup zapao je u teške probleme. Obolio je od gube, pola njegovih savjetnika je umrlo u razno raznim bitkama koje su skupocjeno koštale čitavo kraljevstvo. Ono što ja želim je da me prestanu slijediti njegove uhode, te da nekad kasnije i sam dođem na njegovo mjesto, ako znate na što mislim...."

"Da znam... Očito vi niste čuli puno priča o meni, o ne ne.... Bilo kako bilo, smatrajte posao obavljenim, a na vašu zapovijed vi postajete glavni u crkvenim poslovima u ovom dijelu svijeta. Bilo kako bilo, čuo sam da vam trebaju randici i resursi za izgradnju nove crkve, a to vam također mogu dati po promotivnim cijenama ili eventualno nekakvim uslugama možda?"
__________________________________________________ _____

Gavin

Putovanje je bilo dugo i naporno, gotovo polovica vojske je bila izgubljena u pustinji, a ostala polovica jedva stupala naprijed. Kroz put ste naišli na muslimansko selo, a tada su krenule nevolje. Iako vas je bilo jedva stotinjak, fanatici su krenuli u borbu protiv heretika. Selo je ubrzo srušeno, muškarci pobijeni, žene silovane, a hrana i piće je bilo pokupljeno. Glavni zapovjednici su odlučili da bi bilo dobro podignuti kamp u razrušenom selu te da će put prema Jeruzalemu odgoditi za sutra. Dan je prolazio kao i inače, vojnici i sluge su nosili zapovjednicima što su željeli, a fanatici bi osuđivali i ubijali sve za koje su smatrali da nisu vjernici. Dok si nosio vodu svom zapovjedniku, spazio si pokraj srušene štale crnog konja. Sam pogled na njega je u tebi budio osjećaj ponosa. Na sebi si imao sve, vodu, oružje, vrećicu sa nekoliko zlatnika, a par metara od tebe je bio konj koji te je mogao odvesti daleko, u slobodu....
__________________________________________________ _____

Walter Boyle

Ono za što si se već dugo spremao je došlo. Trening se najvjerojatnije isplatio. Iako trenutno nije bilo aktivnih kampanja protiv neprijatelja, to nije sprječavalo plemiće da organiziraju razno razne turnire u čast kralju ili djevicama. U svom šatoru oblačiš oklop i oštriš oružje. Oko pasa stavljaš nož i mač dok tvoji sluge odlaze organizatoru turnira dati tvoju prijavu za turnir. Pripreme su pri kraju, oklop je obučen, sluge se vračaju i govore kako je tvoja prijava prihvaćena. Na glavu stavljaš posebnu kacigu, iskovanu od samoga zlata i ukrašenu draguljima koji nisu nikad viđeni u Europi. Priprema je gotova i krećeš prema ringu. Ulaziš skupa sa svojim protivnikom, a srce ti sve brže kuca. Izvlačiš mač i čekaš kraj molitve nakon koje se čuju trube koje označuju početak borbe, ali i samog turnira....
__________________________________________________ ______

P.S. Nisam stavio update od svih likova pošto niste svi postali. Računajte na update negdje sredinom tjedna, a vi do tada postajte dokle god vas je volja. :D

Valhidin je brzo shvatio mig čovjeka koji je sjedio nasuprot njemu. Njegovi masni brkovi, i brada premazana raznim mirisnim mastima su ga skoro natjerale da povraća. Sam lik ispod velike brade je bio karikatura čovjeka, pretio, znojan i očito loše higijene. Ali opet, određene žrtve se moraju podnijeti kako bi se božje djelo ostvarilo.

"Dobro Gospodine Mustafa, vaši ljudi mogu doći raditi, i naravno vi ćete se pobrinuti za materijal tijekom cijele gradnje. A možete i poslati nekoga da sve nadgleda, sumnjam da ću se vraćati u pustinju. Imam posla kojega moram obaviti u gradu..."

On se okrene i brzim korakom krene prema vratima.

"A što sa nadbiskupom?" Upita Mustafa

Uhvativši kvaku Valhidin još jednom prozbori...

"Za nekoliko dana počinje proslava kršćanskih blagdana... Ako se što dogodi našem prijatelju nadbiskupu tijekom tih blagdana... puk bi to mogao uzeti kao božji znak... Znate... Nova vremena dolaze, a i nove zvijezde se dižu... Vidim i vašu kako ide sve više i više..."

Mustafa se nasmiješio svojim već trulim zubima...

Nekoliko trenutaka poslije hodao je kroz grad, smirna i tamjan su mirisali sa tržnice. Ti mirisi su se mješali sa mirisom ribe s dokova. Mučna mješavina.

Ovaj grad treba očistiti. Od prljavštine. Kako ljudske tako i obične. Počet ćemo sa njegovom svetosti...

Uputio se prema dokovima, da unajmi nekoliko ljudi za sljedeći zadatak...

Walter je krenuo i brzo napao. Iako se protivnik dosta dobro branio, vidio mu se strah u očima. Walter je još par puta brzo zamahnuo mačem i okrznuo ga. Uskoro je protivnik bio u kutu i vidjevši da više ništa ne može, predao se. "Ovo je bilo lagano." reče Walter. Sljedeće borbe su bile jednako lagane kao i prva. "Nisam se trebao brinuti." razmišljao je Walter. Dok se pripremao za finale, strah mu se polagano vračao, ali ga je dobro skrivao.
"Ovaj je jako dobar, vidio sam ga prije." kaže mu štitonoša.
"Bolji od mene?"
"Pa... možda, jeste li sigurni da je bila dobra ideja da idete na ovaj turnir?"
"Nisi gledao moje prošle borbe?"
"Jesam, ali, gospodaru nemojte se uvrijediti, oni su svi bili slabi. Neiskusni borci. Ovaj je puno bolji i mislim da bi vas mogao čak i ubiti."
Walter se nasmije. "Što ti znaš? Ti čak nisi ni vitez."
"Oprostite, nisam trebao tako što pričati." posramljeno kaže štitonoša.
"U pravu si. Sad nestani, želim se još pripremiti."
"Kako želite" reče on odlazeći.
"On je u pravu." mislio je Walter. "Pobijedit će me. Nitko me još nije pobijedio. Ali još gore bi bilo da se predam." Počeo je oštriti mač i razmišljati o taktikama, napadima, obranama i mogučnosti poraza, što ga je najviše plašilo.
Kad je došlo vrijeme borbe, njegov protivnik je napao prije nego on. Branio se Walter, i to dobro, ali nije dobio onu potrebnu prednost na početku. Walter napadne par puta, ali ne jako uspješno. Protivnik zamahne malo više nego što je očekivao i njegov mač udari oklop. Walter izgubi ravnotežu i zaljulja se prema nazad. Protivnik nastavi napadati, a Walter se jedva branio. Nakon par novih udaraca on padne. Nastavio se braniti na tlu. Mislio je da je mrtav. Kada se sjetio, bacio je prašinu protivniku u oči i uskoro mu se otvori prilika, i on zabije mač protivniku u koljeno. Protivnik ispusti svoj mač. Odmah je stao na noge i primio oba mača te ih uperio prema protivniku. On se predao. "Imao si sreće." kaže protivnik. "Jesam, stvarno jesam." pomisli Walter, ali to zadrži za sebe.
Sretan, dotrči mu štitonoša i vikne: "Bravo! Odlično si se toga sjetio!"
"Da, znam." kaže Walter smješeći se.
Potpuno umoran, on otiđe spavati. Sanjao je onu bitku, taj trenutak kada je ostao bez ruke. Od onda ništa drugo ne sanja.

Viteški turnir je bio u punom jeku. Mnogo novopridošlica se borilo na njemu tražeći slavu ili barem nešto novca. Šuškalo se da je jednoruki vitez koji je noćas pobijedio maršal templara, Walter Boyle...
Priče o njegovoj okrutnosti i taktičkom geniju su u prošlosti ušle u svako bitnije uho Europe.

Valhidin je trebao takve ljude... Trebao je desnu ruku... U ovom slučaju lijevu.

Nakon što je turnir završio vitez je brzo zaspao. A mladi paž je bio dovoljno spreman da i sam ode u topli krevet za nekoliko zlatnika. Valhidin je ušao u njegove odaje pred zoru i sjeo na stolicu čekajući izlazak sunca.

Sa prvim zrakama sunca i vitez se probudio, i kako je bilo za očekivati brzo potegao mač na priliku u kukuljici koja je gledala kroz prozor...

"Smirite se Lorde Boyle... Dolazim u miru božjem... Vidite, ja trebam nekoga... Nekoga poput vas..."

Vitez je ostao tih, vjerojatno razmišljajući je li dobra idej aprobosti priliku pred njime ili ne.

"Lorde Boyle, spustite mač... Božje djelo treba raditi..."

Zbunjen, Walter je promatrao čovjeka. Spustio je mač, ali ga je i dalje držao u ruci.
"Tko ste vi? Zašto nenajavljeni dolazite ovdje? Objasnite, i to odmah!"

On skine kapuljaču i pogleda viteza u oči...

"Ja sam Valhidin. Valhidin od Maradina. Vi možete pomoći meni. A ja mogu pomoći Vama...
Vidite, predugo je ova zemlja drhtala pod čizmom nevjernika. Ja trebam nekoga poput vas tko će mi pomoći da to promjenim..."

Odložio je mač.
"Što bih ja dobio s tim?" pitao je.

Valhidin je malo izgledao zamišljeno...

"Vi... A što vi želite?"

"Želim borbu." odgovori on.
"Želim ići u bitke, voditi napade, braniti dvorce. Želim slavu. A želim i novac."

Kako predvidljivo, pomisli Valhidin.

Okrene se i pri izlasku kaže
"Drago mi je da vidite stvari kao i ja Lorde Boyle. Javit ću vam se. A sada molim vas, nastavite sa spavanjem... I išibajte onog vašeg paža, niškorist je..."

Rekavši to on izađe na ulicu i uputi se prema sjedištu Crkvene moći u gradu...

Nakon agonizirajuceg puta kroz pustinju Gavin se ponovo osjecao zivim. Makar je sam napad na muslimansko selo
bio barbarski čin tko je bio Gavin da preispituje "Gospodnju volju". Stomak mu je bio pun, imo je par zlatnika koje je
pokupio sa par mrtvih muslimana a i vode je sad bilo mnogo vise nego prije, jedini problem su bili fanatici u njihovim
redovima kojima je izgleda postalo dosadno nakon pokolja i sad su trazili nove "heretike" u redovima vojske, ako se
hrpa nitkova oko njega vise mogla nazivati vojskom.

Kad mu je receni da odnese vodu zapovijedniku Gavin nije planirao bijeg,ali nakon sto je ugledao konja blizu satora
zapovijednika i manjak trijezne straze Gavin je jednostavno morao iskoristiti datu priliku. Hrane nije imao pri sebi
ali to nije bio problem. Jedan dan bez hrane ga nece ubiti, a voda koju je trebao odnjesti zapovijedniku ce dobro
posluziti da ne umre od zednji na putu.

Praveci se da je sve u najboljem redu Gavin se jednostavno okrenuo prema konju i poceo ga pripremati za bijeg.
Jedan vojnik ga je primjetio kako sprema konja ali ga je Gavin uspio uvjeriti da priprema konja za zapovijednika jer
je htio otici na malo nocnog jahanja. Nakon sto se vojnik udaljio Gavin je sto je tise moguce izveo konja van kampa.
Nakon sto su se udaljili od šatora Gavin se popeo na njega i zajahao sto dalje od kampa. Ako ga je i netko vidio
bit ce zanimljivo ako zapovijednik uspije uopce napraviti ikakvu potjeru od hrpetine pijanih debila. Gavin je sad bio
slobodan i pod okriljem noci se uputio ka Jeruzalemu.

Cristina.
Mislio je na nju svakog dana otkako je Gospodin uze k sebi, ali nekako je jutros došlo da se Alberto najednom sjeti nje sa svom svojom svijesti i lucidnošću. Kao da je jasno mogao vidjeti njeno lice, lice male seljanke koju je oženio jednom davno. Uistinu je sveta ova zemlja, ali na neki osebujan način. Nije velebna i impresivna poput kakve katedrale da se vidi da je posvećena Svevišnjem, nije čak ni neki raj na zemlji. Škrto tlo je, dapače, djelovalo izuzetno nepoželjno i neobradivo za razliku od sjeverne Italije, ali bilo je u njoj skriveno neko bogatstvo koje nije bilo vidljivo ljudskom oku, ni opipljivo prstima poput suhe zemlje.
Možda je to nešto bilo jeka ratnog vihora koji se može namirisati u zraku. Alberto je od dolaska ovamo bio u toku sa političko vojnim događanjima, znao je da su sukobi bili opaki, a možda je baš rat bio katalizator neobične atmosfere koju se moglo osjetiti. Poput nekog božanskog žarača koji je razgrtao oganj na zemlji ovoj, rat je budio osjetila, kušao razum i iskopavao stare osjećaje i strasti. Napokon, borba prsa o prsa, fizičko oduzimanje ljudskih života i marširanje u smrt bile su geste čiste iskrenosti i neiskrivljene istine. Iza svakog ratara, stočara, kovača, plemića i njihovog rada bila je želja za materijalnom dobiti, ali i tajna onoga što oni žele napraviti sa svojim imetkom i svojim životom. Međutim, ovdje na bojnim poljima nije bilo tajni, niti je bilo hrabrosti i vremena da čovjek ne razmišlja o ičemu drugom osim svojem preživljavanju i preispitivanju svoje situacije, da se zavarava nagađanjima i nebitnim pitanjima. U tom smislu, Albertov um bio je pročišćen nakon dugo vremena, pa su poput plamićaka iz tog ognja Izraelske zemlje, kao i iz ognja Albertove duše kao nekim nevidljivim žaračem potaknute iskakale davno zaboravljene misli.

Oduvijek ga je boljelo što je ostao bez svoje voljene žene, ali iz nekog razloga, sad je mogao osjetiti taj nedostatak više nego ikad. Umjesto da sjećanje na nju blijedi, Alberto je prokrvario iz starih rana kako je vrijeme prolazilo. Njegov gubitak opet je postao nepodnošljiv i spoznao je u potpunosti koliko je bolnije ostati bez svoje jedine ljubavi nego što je lijepo zaljubiti se. U jednom trenu pomislio je kako bi bilo bolje da je nikad nije ni znao, ali bez nje bi opet njegov život bio jednu dimenziju manji. Bez te vječne ljubavi ovaj svijet bio bi dosadan, besmislen i ružan. Patnja gotovo kao da se isplatila. Možda je Gospodin imao neki božanski plan za Alberta, ili se bar on tako nadao, ali vjerovao je i dalje da će On biti milostiv i primiti ga u Kraljevstvo nebesko gdje je sada Cristina. Ovo je možda njegova cijena.

S njezinim likom pred očima i njenim imenom na usnama probudio se rano u zoru u malom šatoru na putu južno od Megida. Mala grupa hodočasnika s kojom je putovao prema Jeruzalemu koristila se jednim od puteva kojeg su sada prilično dobro osiguravali kršćanski vojnici, a koja bi ih trebala nekako dovesti do Jeruzalema. Alberto se pitao je li Padre Emilio uspio doći do Jeruzalema sa četama uz koje je išao. Hodočasnicima nisu dozvolili da idu s njima jer bi samo smetali u eventualnim bitkama, pa je Alberto od dolaska u Akru preživljavao i skupljao novčić po novčić za nastavak putovanja na razne načine. Uglavnom je križarima služio kao doušnik i izviđač, utjerivač dugova i slično. Prvih dana bio je potpuno izgubljen, ali ubrzo se priviknuo na pustinju i naučio kako se oduprijeti njenim izazovima. Još uvijek nije došao u situaciju kad će morati posegnuti za starim obiteljskim mačem od kojeg se nije odvajao i nadao se da niti neće morati.

Nakon oskudnog doručka karavana je pokupila svoje stvari i nastavila starom stazom južno. Sunce je polako izlazilo iza horizonta, a vjetar je nosio prah i mirise života, smrti i sudbine.

I sjećanja.

Valhidin

Dok je išao prema zgradi njegove Svetosti, Valhidin je dobio pismo Mustafe. Ono što je bilo zapanjujuće je bio njegov sadržaj koji je očito bio namijenjen za Mustafu, ali je izgleda Mustafa poslao pismo nekom iskusnijem u tim stvarima.

"Gospodine Mustafa,

Kao što znate, poslujemo već dugo, a sada mi je potrebna usluga, kao što je i vama trebala moje prije mnogo godina. Daleko u pustinji smo našli građevinu koja sliči starim kršćanskim crkvama iz vremena rimskog carstva, a prema prikupljenim podacima to je mjesto, kako da kaže čovjeku vaše vjere, ukleto. Trebam grupu ljudi koja će poći tamo i koja će provjeriti što se tamo događa. Upozoravam vas, ovo je vrlo važno i nitko osim stručnih ljudi ne smije za ovo znati. Nadam se da smo se razumjeli te da će te poruku proslijediti stručnoj osobi. U slučaju da se strahovi pokažu istinitim, garantiram da ću nas probati osigurati najbolje što mogu, a ako se problem riješi, isto tako garantiram da će ljudi koji su rješili problem, uključujući i vas, biti bogato nagrađeni novcem, ženama, alkoholom ili starim knjigama koje su vrlo važne za čitavu Europu.

Vaš prijatelj: M."
__________________________________________________ _____________________________________________

Walter

Želje su se konačno ostvarile, rat se približava te će biti krvi koliko god čovjek, ili čak sam sotona, može sanjati. Paž ti nosi karte područja i izvještaje o vojsci.

"Gospodine, imamo mali problem. Kao što znate, zbog problema s vašom rukom, a i neprilika u samom redu, mislim da bi ste trebali znati da je broj vaših vojnika smanjen za... Pa prilično mnogo. Sve što imate su 100 pješaka i dvadesetak viteza koje vam je dodjelio red, a vaše stare i lojalne trupe su raspoređene drugim zapovjednicima. Isto tako, vaša imanja kao zapovjedniku su smanjena te je sve što je ostalo jedna mala utvrda u blizini Acre."

"Kvragu, znao sam da će se nešto ovakvo dogoditi kad tad. Uvijek naši plemeniti zapovjednici moraju glasati i uvijek se moraju oduprijeti meni, MENI! A što mi ostane? Šašica neiskusnih vojnika zakoje niti ne znam za što su sposobni. Neka, neka... Doći će dan kada ću opet biti vladar templara i opet će svi drhtati svi preda mnom!"

"Da li vi to govorio o uroti, gospodine?"
__________________________________________________ _________________________________________________

Gavin

Putovanje je bilo teško, voda je bila jedva izdržala 4 dana, a sve što si uspio pojesti je par datulja koje si našao na putu. No sreća se, kao i prije par dana, ubrzo osmjehnula. Našao si oazu te si predahnuo, natočio vode i uzeo još par datulja te si odlučio ostati ovdje neko vrijeme. Nakon par dana ljenčarenja odlučio si da ćeš sljedeći dan otići dalje, u nadi za boljim životom, jer ipak datulja ne će biti tu zauvijek. Natrpao si sve đepove datuljama te uzeo zadnji počinak prije odlaska. Budiš se, a oko tebe stoji mala banda sastavljena od kršćana i muslimana. Pretraže te i odvedu svome zapovjedniku.

"Oho, još jedan koji je odlučio kročiti u Raj bez dopuštenja, no nema veze, ima kazne za to. Sada bih te mogao na mjestu pogubiti no to ne će vratiti moju vodu i datulje. Imaš izbor, dvadeset udaraca bičem i zaposlenje u mojoj maloj bandi dok ne otplatiš dug ili ćeš biti pogubljen. Ti biraš."
__________________________________________________ __________________________________________________

Alberto

Put je dug i naporan, a karavana je još nekoliko puta stala da se odmori no kako to uvijek bude, znao se dogoditi i napad na karavanu. Iako je karavana već bila većinom uništena , napokon je došla do Jeruzalema te se zaputila prema glavnom trgu. Prilikom odlaska, predvonik karavane je rekao Albertu da se zaputi u uličicu desno i pokuca na vrata na zadnjoj kući te kaže šifru koja glasi: Saladin.

"U toj ćeš kućici naći posao, možeš štititi karavane, ubirati porez, utjerivati dugove, ubijati za novac i slično. Ako igdje želiš početi s takvim poslovima onda je to mjesto za tebe. Do sljedećeg viđenja!"

Albertu kroz glavu prolaze mnoge misli ukljućujući one o Cristini, Padreu Emiliu i samo svrsi dolaska u Jeruzalem te da li je ono što upravo pomišlja raditi grijeh koji će razdvojiti njega i Cristinu zauvijek.
__________________________________________________ __________________________________________________ __

Luc Chevalier

Dane provodi trenirajući borbu s mačem i lukom i strijelom. Imanje malo po malo propada zbog čestih napada bandita, a tome se očito mora stati na kraj. Postoje mnoge opcije poput unajmljivanja obrane, ali koliko će to stvarno koštati....
__________________________________________________ __________________________________________________ __

William de Ferrers

William je bio nesiguran, pridružiti se ili naći neki bolji posao. Da li uopće postoji posao koji je bolji, a nije zauzet?

"Moram vidjeti, nađimo se oko 7 navečer u gostionici pored glavnih vrata."
__________________________________________________ __________________________________________________ __

P.S. Looky i Sonic: Oprostite na šturim apdejtovima, al niste ništa napisali pa nisam ništa previše htio mjenjati.

Dok je čitao pismu, oči su mu pale "ukleto"...
Tamo je očito bilo nešto važno i moćno, nešto što je on morao kontrolirati. Osjećao je, duboko u sebi, ovo je njegova karta za visine, ovo je bitno...

Uhvatio je nekog dječaka koji je trčao pokraj njega...

"Slušaj me dobro, znaš li gdje živi Lord Boyle?"

Dječak je klimnuo.

"Dobro, evo ti poruka", reče on škrabajući pop papiriću

"Nađimo se danas, u ponoć iza stražnjih vrata, ja ću se pobrinuti za stražare. Povedite nešto ljudi, ovo je bitno, Lorde... Ispričavam se, Inkvizitore Boyle."

Walter je došao tamo, pun sumnje. Kada se Valhidin pojavio, on reče:
"Imam novi prijedlog. Želim još nešto, a to je da mi pomogneš vratiti moje staro mjesto u Templarima. Svejedno, želim znati mogu li ti vjerovati prije nego što ti kažem više. Za sada, reci mi svoj plan."

"Ako tako želite Lorde Boyle..."

On izvadi mapu i postavi je na mali stol između njih dvojice.

"Kao što vidite, ova mapa vodi do jednog mjesta u pustinji, nekoliko dana jahanja odavde...
Ne zavaravajte ovo će biti opasno, mjesto je ukleto.

Ali ako uspijemo pronaći ono što mislim da je u tim ruševinama... Ja ću doći na vlast, a vi možete dobiti što god želite..."

"Idem. Opasno, kažeš. Ha, ne i za mene.
Htio bih prije nego što otiđem saznati što je tamo. Možeš li mi reći?"

Gavinje polako razmatro svoje okruzenje i bilo je ocito da nema sanse da pobijegne. Njegov zivot je sad bio na milost bandita a to mu se nimalo nije dopadalo. Pogotov sto su i sami izgledali ko imbecili,ali njih je bilo vise i to je bilo dovoljno.

"Raj?",rekao je Gavin jedva se sudrzavajuci da ne prasne u smijeh,"Pa ako ti tako kazes dusice. Aj ovako,
odvedi me svom takozvanom zapovijedniku ali me zaboravi izbicevati pa ti ja necu morati kasnije
prerezati grkljan dok budes spavao."

Gavin je znao da se igra sa vatrom ali kolki god imbecili bili znao je oduvijek da kad si u drustvu lopova,ubojica
i gorih nikad ne smijes pokazati slabost. A i sad je u Svetoj Zemlji,tko zna mozda mu vise jednom u zivotu
Bog pomogne da se izvuce iz nevolje.

Valhidin se bez riječi okrene i uzjaše...

"Nitko nezna." Reče i podbode konja.

Put u smrt. Ili možda jedan veliki odvod kroz koji su ljudske duše neizbježno propadale u smrt. Tako su se doimale ulice Jeruzalema, uprljane strahom, bolešću, porazom i krvlju. Albertu je ovaj grad izgledao kao jedna velika luka iz koje ljudi putuju u raj.
Ili pakao.
Nije mogao odrediti kamo bi mogli spadati ratnici i žrtve nakon što ih Gospodin liši života.
Dapače, pitao se kamo se on uopće uputio. Budući da je došao ovamo, čini se da nije došao živjeti. Kako će znati je li vrijedan Raja ako ovako skonča? Prije nikad ne bi mislio na to, ali sad mu je odjednom stalo da bude sa Christinom u Raju jednog dana, bio je siguran da ga ona tamo čeka. Vidio ju je još jednom u snovima prije dolaska u Jeruzalem i sad više nije mogao prestati misliti na nju. Nije znao što rade ovi prizori, zvuci i mirisi s njegovim umom, ali Sveta Zemlja je utjecala na njega. Nadao se da je Padre Emilio još uvijek u Jeruzalemu, htio ga je pronaći.
Ali više od svega trebao je posao. Potrošio je svoje zalihe tokom dugog putovanja, pa uskoro nije imao što jesti. Vitezovi su diljem zemlje dobro plaćali za odavanje položaja muslimanskih vojski, pa čak i običnih građana koji su i dalje prakticirali Muhamedova učenja. Kad bi Alberto pronašao takve ljude, vojnici su ih protjerali iz njihova doma, ponekad i ubijali, a zatim opljačkali sve vrijedno iz kuća. Alberto je za to dobivao mizerni postotak koji je ipak bio dovoljan da preživi.

Čuo je za pojedina mjesta gdje bi se mogao naći sličan posao, ali Alberto se nakon svega toga bojao da bi netko inzistirao da upotrijebi taj njegov stari mač koji drži cijelim putem ispod svoje skromne odore, a on to nikako nije htio. Njegovi alati bila je motika i plug, a ne mač. On nije bio ratnik. Bojao se da bi ga netko mogao iskoristiti kao potrošnu robu koja će poginuti za zlatnik ili dva u nekom suludom zadatku. Napokon, prema onome što se pričalo o Muslimanima, bili su to strašni borci.

Teška je bila odluka pred njim, ali nije mogao samo sjediti i čekati. Odlučio je krenuti prema središtu grada tražeći bilo kakvu šansu da zaradi. Možda će neki od zapovjednika imati kakav zadačić za njega.

Prolazio je četvrtima grada koje su već bile potpuno iseljene, čiji su stanovnici sada bili križari. Njihovi zapovjednici samo su trebali pucnuti prstima i dobili bi kuću koju su htjeli, bilo gdje u gradu. Ovdje Jeruzalem nije izgledao ništa manje neuredno i priprosto, jedino što su ratnici u bijelom izgledali otmjenije nego sirotinja i prosjaci u drugim dijelovima grada. Stražari su patrolirali i stajali ispred kuća na kojima su bile ovješene križarske zastave.

Odjednom dotrči neki dječaćić i stade Albertu govoriti nešto na arapskom. Alberto je pokupio nekoliko osnovnih riječi na tom neobičnom jeziku dok je putovao, ali dječak je govorio prebrzo da bi ga se dalo razumjeti. Razumio je samo riječ "Lord". Alberto ga malo čudno pogleda, pa dječak ponovi:
-Jeste li vi od lorda Boylea?
-Boy...le? Lord?
-Da! Vi znate Lord? Pismo!
-Pismo...za Lorda?
-Pismo za Lorda!
Alberto se zagleda u listić kojeg je dječak držao. Bio je to fini papir, onakav kakav se mogao vidjeti samo u crkvama i plemićkim dvorima. Poruka ispisana na njemu bila je napisana vrlo uredno i pedantno, baš kako bi to učen čovjek učinio. Bio je to latinski, jezik kojeg nije taknuo već odavno, ali je razumio značenje. Netko je tražio od izvjesnog Lorda Boylea da se sastanu u ponoć na skrovitom mjestu.
-Idi, mali odnesi to Lordu, ja nisam njegov čovjek - reče Alberto usput razmatrajući neke nove ideje. Možda će informacije koje će Lord dobiti biti vrednije od uobičajenog stavljanja glave na panj.

Valhidin

Pripreme za polazak kreću uobićajeno, potražiš par hrabrih plaćenika koji se ne boje okultnog i samo su tvoji, a u međuvremenu uzmeš i zalihe. No, ono što je zabrinjavalo Valhidina je taj sami objekt, građevina stara više od tisuću godina, zaboravljena u pustinji, a svi dokumenti iz prijašnjih vremena nemaju nikakve zapise o njemu. No ipak, iz starih se prića može nešto naslutiti, prema predaji, to je bila nekakva preteča današnjih crkava, samo što je ova služila za mise još dok je kršćanstvo bilo zabranjeno, što je čudno, jer ipak, kršćani su tada vodili mise u katakombama. Posljednje zalihe su utovarene, a i plaćenici su došli, sa križom oko vrata, kako im je bilo i zapovjeđeno.

"Kvragu Lorde Boyle! Gdje ste. Iskreno se nadam da će te ubrzo doći sa par vojnika i eventualno svećenikom, bilo bi vrijeme da blagoslovim naš put i da krenemo prema tamo, tko zna kakve tajne i znanje skriva taj objekt...."
__________________________________________________ ________________________________________________

Lord Boyle

Pripreme su kratko trajale, poveo si 5 vojnika i još 2 svećenika za svaki slučaj, ponajviše jer te zabrinulo što moraš istraživat građevinu staru više od 1000 godina. Oko podneva ste krenuli ti i tvoji vojnici pod izlikom da idete potražiti neprijatelja. Put je bio naporan i opasan, prošli ste pokraj par većih kolona neprijatelja i čitavo se vrijeme pitaš gdje oni zapravo idu.

"Prokleti pogani, vidjet će ono, uskoro će ova zemlja biti očišćena"

"Gospodine, bolje da se požurimo, mrak je uskoro, a sumnjam da će nas Valhidin čekati....."

"Tišina! Treba me za ovo koliko i ja trebam njega za ostalo, ruka ruku mije. A sada tišina! prolazimo prostorom koji je krcat banditima. Do svećenika imamo još 1 sat jahanja, strpite se."

I tako ste nastavili put te ste eventualno stigli do Valhidina na čijem se licu vidjela nervoza.
__________________________________________________ _________________________________________________

Gavin

"Sviđaš mi se. Imaš muda. Hahahahaha! No dobro, kako ti želiš... Odvedimo ga Leondardu!"

Jahali ste oko sat vremena te ste oko podneva stigli pre oazu sličnu onoj gdje si proveo dane ljenčareći. Većina grupe koja te vodila je ostala u vanjskom dijelu oaze dok su tebe dvojica bandita i njihov zapovjednik vodili svome zapovjedniku. Ušli ste u nekakvu špilju te ste nakon par minuta hoda zastali. Po zapovjednikovom naređenju, jedan od vojnika je maknuo nekakvu vrstu drvenog poklopca sa zemlje te si zajedno s njima ušao u nekakvu rupu. Ponovno ste pješačili par minuta kroz nekakve vrste katakombi i na kraju ste stigli do Leonarda. Leonardo je bio građe samog Apolona i proporcija koje su antički Grci smatrali idealnima.

"Vidim da ste doveli novog pripravnika. To je dobro.... A sada, prijeđimo na posao. Kao što vidiš, u ovoj prostoriji imam mnogo neobičnih, starih stvari koje su zaboravljene kroz sve ove godine. A tek knjiga... Da ti kažem nešto, neke od ovih knjiga su zadnji primjerci tih djela, a Crkva bi dala sve da ih se dočepa. No kao što se zna, Crkva dosta ne da, a samo znanje je moć kakvu obični puk nikada ne će imati. I tu nastupam ja sa ugovorom za posao. Mi nismo obični banditi, bar imamo drugačiju ideju od običnih bandita... Dakle, kod nas ne ćeš krasti od siromašnih, a ni bogatih. Ne ćeš ih ni ubijati. Ono što od tebe tražim je samo da pomažeš u traženju starih blaga koje treba sačuvati, a zauzvrat možeš živjeti u Raju poput ovoga tu. Koji je tvoj odgovor? Pretpostavljam da znaš šta će bit ako odbiješ....
__________________________________________________ ______________________________________________

Alberto

Vrijeme je prolazilo, a tebe još uvijek mućui ono pismo.

"Kvragu, ovo bi moglo biti veće od bilo čega do sad, a opet može biti i opasno."

Kao i inače, u međuvremenu su ti došle još mnoge ponude za posao, ili prisluškuj nekoga, ucijeni, uzmi novce, sve ono što nitko ne bi radio, a tebi je ipak prijeko potreban novac. Minute su prolazile, a poćeli su prolaziti i sati. Ubrzo je prošao trgom konjanik koji nosi vijesti puku,

"Novoizabrani pomoćnik jeruzalemskog nadbiskupa, otac Emilio, održava misu u crkvi sv. Ivana. Svi koji žele dug život ocu Emiliu i svoje spasenje neka otiđu u crkvu sv. Ivana i neka se mole za oca Emilia!"

U međuvremenu si vidio i zapovjednika straže kako ti prilazi.

"Dragi Alberto, znate kako uvijek dobro surađujemo u vezi naših poslova. Trebao bih opet vašu pomoć, možda čak i dobijete bonus ako bude uspješno obavljen zadatak. Dakle, moj dragi zapovjednik će se u ponoć sastati na ovom trgu s nekim strancima, a iz povjerljivih izvora sam ćuo da su oni muslimani. Ako želite, probajte vidjeti strance i čuti o čemu pričate, jer tko zna, ovo je možda naša karta za napredovanje."

Alberto je u nedoumici, potražiti Emilia na misi, pripremiti se za zadatak u ponoć ili probati prisluškivati tajanstvenog lorda?
__________________________________________________ _________________________________________

P.S. Oprostite za sjebane apdejtove, malo sam bez inspiracije. :D Isto tako, oni koji nisu navedeni u ovom apdejtu kreću od tamo di su bili prošli apdejt, tako da ne bi bilo zabune. :D

Valhidin je bio nervozan. Ovo mjesto ga je činilo nervoznim, a vidio je to i u očima ljudi koje je poveo, nešto oko te građevine je bilo sasvim užasno.

Par konja se približilo, noseći Lorda Boylea i njegove ljude, nakon par početnih priprema, Valhidin se ustao i blagoslovio cijeli put

In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti. Amen
Credo in Deum Patrem omnipotentem, Creatorem caeli et terrae. Et in Iesum Christum, Filium eius unicum, Dominum nostrum, qui conceptus est de Spiritu Sancto, natus ex Maria Virgine, passus sub Pontio Pilato, crucifixus, mortuus, et sepultus, descendit ad infernos, tertia die resurrexit a mortuis, ascendit ad caelos, sedet ad dexteram Dei Patris omnipotentis, inde venturus est iudicare vivos et mortuos. Credo in Spiritum Sanctum, sanctam Ecclesiam catholicam, sanctorum communionem, remissionem peccatorum, carnis resurrectionem, vitam aeternam. Amen.

Domine custodiet ex malo servis tuis, Amen

"Pričekajte samo još trenutak, moram se i sam naoružati" te on ode do svojeg šatora i izvadi mali smotuljak kože iz kojega izvuče dugačak mač koji je potpuno izgledao kao običan mač, osim što je posljenjih nekoliko centimetara oštrice bilo zakrivljeno. U drugu ruku uzme baklju i krene u mrak inkantirajući molitve na latinskom...

Walter je ulazio u građevinu, s mačem u ruci. Mjesto je bilo mračno, ali je barem Valhidin imao baklju. Iako to mjesto nije bilo strašno koliko je Valhidin rekao, nešto je ipak bilo neobično.
Vjerojatno je to samo Walter bio nervozan.
"Zašto smo uopče uzeli mačeve, ovo mjesto je očito napušteno." reče on kasnije, sada uvjeren da je mjesto sigurno, spremajući mač u korice. Sve je u tom mjestu bilo jednako. Isti prašnjavi hodnici i svijetli zidovi.
"Sumnjam da ovdje ima ičega, mogli smo se baviti ozbiljnijim stvarima sada."

Gavinu se definitivno nije svidjalo sto je cuo. U proslosti je bio clan bandita,ubojica,lopova i maloprije fanatika, a sad se izgleda nasao u drustvu lovaca na blaga i relikvije. Ideja nije cak ni zvucala toliko lose, ipak su bili u Svetoj Zemlji koja je sad krcata Europljanima koji bi vjerojatno dali citavo bogatsvo za neku od tih relikvija.Nakon kratkog razmisljanja Gavin se slozio da bi cak bilo profitabilno da se pridruzi grupi covjeka koji je stajao ispred njega.

"Pa,dobro",kimnuo je Gavin glavom,"Mislim da je to ipak bolje nego da se probam pridruziti Templarima...mislim da bi im moj manjak vjere bio
ionako bio razocarajuc."

Valhidin i Walter

Put je naporan i iscrpljujuć te je lako moguće da se s vremena na vrijeme privide neke stvari, pa i čuju. Jedan svećenik i dva vojnika su umrla, otišli su provjeriti neki zvuk koji je dopirao iz jedne sobe, ali sve što su našli je smrt od zamke koja je tu vjerojatno od rimskih careva. Sve sobe su bile pregledane, osim jedne koja je bila zabarikadirana sa unutrašnje strane. Iako su vrata bila stara, još su poprilično dobro zaustavljala prodor grupice kršćana te tek nakon 1 sata napokon bivaju otvorena. Prilikom ulaska vidi se strašan prizor, kosturi obućeni u svećeničke haljine nadvijeni nad nekolicinom knjiga koje su valjda prepisivali. Na sam pogled prema njima, jedan svećenik je ispustio veliki krik, te je nestao u tami. Nakon pobližeg istraživanja otkrili ste da je ovo nekakva mala biblioteka. Na policama knjiga nalazite većinu knjiga iz antike, te neke iz drevne Mezopotamije i Egipta te hrpetinu glinenih pločica. Ono što je bilo zanimljivo je da je većina knjiga na popisu zabranjenih knjiga iz razloga što se ne slažu s idejama Crkve, a opet su se našle u crkvi. Valhidin i Walter sada imaju izbor, spasiti ove knjige od zaborava, spaliti ih ili odnijeti nadležima da oni odluče što će biti s njima.
__________________________________________________ ____________________________________

Gavin

Prvih par tjedana si radio standardne stvari: nosio hranu i piće zapovjedicima, čistio i brinuo se za konje itd. No, napokon je došao prvi zadatak. U Aleksandriji je otkriveno da su neka djela iz bivše biblioteke na crnom tržištu ste dobili naređenje da se one pribave mirnim putem ili eventualno težim, ako bude potrebno, a ići će te pod krinkom trgovaca iz Venecije. S obzirom da je ovo jednostavan zadatak, na put će ići jedan pripravnik za zapovjednika i 2 pripravnika za vojnike. Tijekom priprema uzimate kesu zlatnika za troškove puta i eventualno kupnju knjiga, a sa sobom isto tako vodite i nekoliko komada svile koji su prethodno ukrani nekolicini trgovaca.
__________________________________________________ ___________________________________

Ostali startaju od updejta gdje su prije stali.

Walter je gledao hrpe knjiga. Iako je rijetko čitao, ovo mu se svidjelo. Bilo ih je ovdje svakakvih, neke su bile toliko stare da su se raspadale, a neke su bile savršeno očuvane, te je bilo nemoguće reći od kada su.
Prelistao je par njih i primjetio da bi ih Crkva vjerojatno htjela spaliti zbog sadržaja. Bilo je tu priručnika za crnu magiju, muslimanskih svetih knjiga i ostalih zabranjenih naslova.
Nije htio dopustiti da ih se spali, a to bi se dogodilo da netko sazna za ovo mjesto.
"Ne moramo nikome reći za ovo mjesto, zar ne? Uzmi što trebaš i idemo natrag u grad." rekao je Valhidinu, potajno uzimajući onu knjigu o crnoj magiji.
Ako to stvarno radi, moglo bi mi pomoći više od Valhidina, pomisli Walter.

Valhidin i njegova pratnja od 3 svećenika u kukuljicama su nešto pričali, i nakone nekoliko trenutaka on se okrene i uzvikne

"Iznesite sve, vani čekaju ljudi sa opremom i krenite prepisivati sve, želim da su sve kopije napravljene do zore..."

On zastane na trenutak dok su svećenici iznosili stupce knjiga iz mračne prostorije

"A onda... spalite originale!"