Izvorno postao stavko.blog.hr
Prije nego što počnete čitati ovaj tekst jedno malo upozorenje svima koji nisu pogledali film a to u nekoj skorijoj budućnosti žele: Tekst sadrži neke činjenice koje bi mogle pokvariti (popularni „spoileri“) iznenađenje i uzbuđenje tijekom budućeg gledanja.
Moram nešto priznati. Kada sam u kinu prvi puta pogledao film bio sam strašno razočaran. Čitao sam knjigu, pogledao sam staru filmsku verziju i upravo sam zbog tih stvari od Spielberga očekivao mnogo više. Očekivao sam da će uvidjeti kako je znanstvena fantastika 19. stoljeća nešto zastarjelo, nešto što treba gledati s odmakom i prilagoditi je današnjem vremenu početka 21. stoljeća, očekivao sam da će krajnji obrat iz knjige i prve verzije filma biti dorađen, bolje osmišljen i inteligentno začinjen najnovijim znanstvenim činjenicama, očekivao sam da će razlozi (u knjizi Marsovaca u ovoj filmskoj verziji napadača nepoznatog porijekla) biti smisleniji i ni u kom slučaju trivijalni i svedeni na puko iživljavanje jačeg. Ali prevario sam se. Priča se na ogromnom ekranu odvijala točno kako je pisalo u knjizi. Kraj je bio identičan. Napadači su ostali glupi i nasilni vanzemaljci koje na kraju pobijedi ekosustav (čitaj bakterije) planete Zemlje na koji nisu računali i nisu predvidjeli?!?!??!!??! Koliko sam samo bio ljut.
Ali ipak je nešto kopkalo misli i nije dalo mira mom doživljaju i sudu filma. Stalno sam očekivao da ću pronaći nešto što je Spielberg ostavio u pozadini svega. I prilikom drugog gledanja istina, duboko skrivena, isplivala je na površinu.
U čemu je onda kvaka? Što Rat Svjetova čini najsubverzivnijim filmom godine, a Spielberga najsuptilnijim redateljem (izgleda da je ipak nešto naučio od Shyamalana)?
Priča u svakom slučaju ne, barem ne onaj dio iz knjige. Dakle, Tom Cruise glumi tipičnog Amerikanca, šljakera, koji živi u raspadajućem predgrađu u samom podnožju novog, ogromnog nadvožnjaka rastavljenog glupana, dječaka koji nikada nije odrastao i prihvatio odgovornost (nekakvog zgodnog i nabrijanog Homera Simpsona koji je odustao od svega i odlučio sve posvetiti samo sebi) kojem bivša ali sada preudana i trudna žena na vikend dovodi njegovog sina tinejdžera i malu kćer. Umjesto čistog stola prepunog svježe hrane na stolu će ih dočekati V8 motor, nekoliko litara motornog ulja i sav potreban alat za rastavljanje getribe, a umjesto otuđenog oca, dočekat će ih Tomica, zbunjen, izgubljen i bijesan muškarac koji nikada nije poželio biti otac, a kamoli odgovoran otac. I nakon kratkog, ali dojmljivog upoznavanja s likovima, Spielberg lagano kreće sa svojom noćnom morom. A ona je u svakoj svojoj sekundi, ako gledamo dramaturšku stranu priče nešto najdojmljivije što ste ikada mogli gledati u nekom SF hororu. Nakon što, napunjeni energijom iz gromova, ukopani strojevi krenu stvarati svoj Holokaust, publika zajedno s Tomicom i njegovom djecom prolazi bijeg kakav se rijetko viđa. (Obratite pažnju na 3 minutni kadar u kojem kamera prati automobil u kojem našu junaci bježe).
Ako zanemarimo nevjerojatnu režiju, specijalne efekte, odličnu glumu i non-stop-akciju, ostatak filma se može prepričati u jednoj rečenici. Tom sa svojom djecom pokušava stići do njihove mame kod koje će biti sigurniji, a na tom putu ih pokušavaju omesti i vanzemaljci i ljudi. Tijekom tog bijega svi mole Boga da vojska na neki način skuži kako pobijediti neprijatelja i tako osigura mir, demokraciju i sve one stvari u koje Amerikanci tako jako vjeruju. Na kraju im se molitve ispune, vanzemaljci pomru od bakterija u našem zraku, Tom vrati djecu njihovoj mami i očuhu, a Morgan Freeman u epilogu svojim umilim glasom kaže kako smo mi evolucijskim nasljeđem zaslužili život na Zemlji dok naši dušmani nisu. The End.
Tako bi to bilo kada Spielberg ne bi bio Spielberg i kada ovo ne bi bila diverzija.
Zanemarimo na trenutak vanzemaljce i njihove namjere, zanemarimo trivijalni rasplet, nelogičnosti nasilja i načina napada i usredotočimo se na naizgled nebitne stvari. Ako to učinimo uvidjeti ćemo da je ovo film o raspadnutom društvu, o ratu unutar umjetno ujedinjene nacije, o samouništenju, ali ne oružjem već dehumanizacijom i liberalnim kapitalizmom. Već sam spomenuo razorenu obitelj, nehumanog i neodgovornog oca, nekoć davno stupa te iste obitelji, sada dječaka kojem nedostaje benzinskog adrenalina.
Prvo što svi pomisle i govore nakon početka napada je danas tako česta riječ TERORIZAM. Strah i bijes jači je od bilo kakvih objašnjenja. Nije bitno tko je neprijatelj, vanzemaljci, Marsovci, Arapi ili kokošja gripa. Ovo je film o Americi koja živi u strahu, ali pritom ekološki, politički i financijski uništava svijet koji zove svojim. Ovo je film o novinarima koji u olupini palog aviona ne traže preživjele već traže vijest koja će im donijeti najveću gledanost. Ovo je film o ljudima zatrovanim reality zabavom koji će iza ćoška viriti kada im neki čudni strojevi susjede pretvaraju u pepeo ali neće učiniti ništa kako bi im pomogli, ovo je film o dva najtradicionalnija detalja američke povijesti, predgrađu, koje, kao što vidimo na početku filma, više ne predstavlja kućice u cvjeću daleko od nemilih pogleda, već ja pod prijetnjom visokotehnološke autoceste (doslovno) koja im svakodnevno visi nad glavom u obliku ogrooomnooog vijadukta, te podrumu iz kojeg vire bivši ratnici i čekaju svojih pet minuta slave kako bi svoju slobodu opravdali ubijanjem onih koje je država proglasila neprijateljima. Ovo je film o propalim snovima o slobodnoj naciji u kojem vidimo spomenik iz građanskog rata koji, eto, više ne blješti nakon što su ga dobre žene grada izglancale do bola, već je prekriven ostacima raspadnutih dijelova neprijateljskih tjelesa, film u kojem ljudi koji su suočeni sa zajedničkim neprijateljem hladnokrvno ubijaju jedni druge misleći da će se tako spasiti od nadolazeće i naizgled neizbježne smrti, ali to se, ironično, ipak neće dogoditi.
I kada na kraju Tom Cruise golim rukama ubije čovjeka koji mu je ustupio sklonište (ovaj je ipak bio malo skrenuo, Tom je ipak branio svoju kćer, slobodu i pravo na život – e moj cinični Spielberg!) i kada konačno dovede svoju kćer (sina je – a tako je samo mislio – izgubio u središnjici filma) njenoj majci i njenoj novoj obitelji pomislite „A ha, sada je shvatio, sada će vidjeti što je vrijednost očinstva, obitelji, života i sveg ostalog“, sada će se Tom pokajati za svoje grijehe i zadobiti natrag svoju otuđenu obitelj i happy end će frcati izvan ekrana, dogodi se nešto upravo suprotno. Tom ostane sam stajati nasred ulice dok ga neka nova obitelj njegove nekadašnje djece gleda s prijezirom i on shvaća kako je sve izgubljeno, a mi u tom trenutku gledamo ilustraciju propasti društva i pojedinca kao vrijedne individue. Gledamo likove koji nam se uopće ne sviđaju i shvaćano da nisu proživjeli nikakvu katarzu, da čak i u najgorim trenucima kada sve izgleda izgubljeno nisu sposobni za povratak stvarnim vrijednostima. Za oprost, za pomirenje...
Ovdje je Spielberg najjači i najzločestiji pripovjedač. Knjiga i priča koju nosi bili su samo paravan glupoj Americi za kritiku koja puca dalje od ubojitih lasera tronožaca. I nakon ove priče, nakon ovih spoznaja shvaćamo da Freemanov komentar na kraju filma nije slavodobitni krik, već tužni jecaj davno izgubljenih i mrtvih stvari. Zaslužujemo li usprkos evolucijskoj prilagodbi život na ovoj planeti, zaslužujemo li nakon svega titulu gospodara svijeta?
P.S. Postoji li još uvijek crvena opasnost?
