Crash0
19-11-2009, 16:40
Tijekom neizmjerne dosade dok bolestan lezim doma dosao sam na ideju da napisem ponesto o igrama koje sam igrao tijekom svog zivota… Od samih pocetaka kojih se dosta slabo sijecam do današnjeg dana kad više i ne igram toliko igre, ali još uvijek znam cijeniti dobru igru, dok one lošije odbacujem puno ranije nego nekad. Moram naglasiti da sam tijekom cijele svoje igračke karijere do danas igrao samo na PC-u. PC je za mene jedini način za igranje igara i ne mislim ni u budućnosti igrati igre na konzolama.
Kao što sam napisao početaka se ne sjećam baš najbolje pa za ovo ne mogu jamčit, ali koliko me sjećanje služi počeo sam sa igrom Barbarian. Barbarian mi je najlakše opisat kao igru sličnu Prince of Persia, kojeg sam igrao nakon Barbariana. Prince-a se već sjećam malo bolje, sjećam se da sam sa frendovima znao satima raspravaljat o tome koji je najbolji način za preći koji level, kako sam se hvalio se svojim dostignućima i koliko sam ponosan bio kad sam otkrio da se prvi level može puno kraće proći ako ne ideš po oružje nego zaobiđeš jedinog protivnika na tom levelu. PoP je bio vrlo zabavna igra, bez puno priče i vrlo jednostavna, što je bilo savršeno za mene koji sam razumio vrlo malo engleskog. Trčkaranje i skakanje, povremeno mačevanje u 2D-u bilo je upravo ono što smo mi kao djeca trebali.
Sljedeća igra koja mi je zaokupila dosta pažnje kao klincu bila je Wolfenstein 3D. Koliko god zabavno i jednostavno je bilo trčkaranje u 2D-u, ovo je bilo puno zabavnije jer smo imali ORUŽJA…a ne mačeve. To što je igra bila u 3D-u nije me bas previše fasciniralo budući da u to vrijeme nisam bio baš svjestan koncepta 2D i 3D. Više me je fasciniralo kad sam dobio Duke Nukem 3D. Ta igra je u mojim očima tada bila najbolja igra koju je itko ikad mogao napravit te smo nju igrali danima. Zamislite radost klinca od 10 godina kad dođe u ono kino na početku i potegne polugu koja rastvara zastor prema tri slike koje se izmjenjuju na platnu i koje bi trebale predstavljati pornić koji se vrti u kinu. Ili kad uđem u WC i na kenjari nađem vanzemaljca u najnezgodnijem trenutku. Ponekad mi nije bilo baš najlakše završiti level jer nisam baš bio jedan od onih koji vole ići po mapi i tražiti ključeve i razne tajne prolaze, ali zato sam imao prijatelje koji bi to radili pa mi rekli gdje treba ić i di treba upucat bazuku da se pola zida raspadne otvarajući prolaz do novog levela.
U to doba u kojem su mi najzabavnije bile igre za koje nije trebalo previše razmišljanja i razumijevanja engleskog igrao sam također i Lotus i Stunt. Lotus je za ono vrijeme bila lijepo grafički uređena igra kojoj je veliki plus bio split screen multiplayer što je značilo da ćemo buraz i ja moći igrat istovremeno i međusobno se natjecat, a to je najveći plus koji neka igra može dobiti. Najzabavniji trenutci su bili kad bi nekom od nas dvojice nestalo benzina jer smo krenuli prerano sa benzinske da ga drugi ne bi prestignuo. Stunt je bio zabavan jer je imao track editor s koji je bio toliko jednostavan da smo ga i mi znali koristit i napravit neke nenadjebive staze. Fifa 94 je još jedna igra koju smo igrali u to vrijeme. Igrao sam većinu kasnijih Fifa, ali koliko se sjećam ovo je jedina koja je imala bacanje novčića na početku i biranje strana ili lopte. Istina, to je i jedina Fifa koju sam ja igrao a da ima reklame nakon svakog gola. Bilo je prezabavno zabiti protivniku gol tako da se staneš ispred njihovog golmana i čekaš da ispuca loptu u tebe i zabije si gol. Ili dobit žuti ili crveni karton i onda bježat od suca da ti ga ne da.
Kao što sam rekao u to vrijeme nisam baš najbolje znao engleski pa sam imao laganih problema s nekim igrama koje sam u to vrijeme igrao. Prva i najzbunjenija je bila Civilization. U toj igri nisam shvaćao BAŠ NIŠTA. Kad bi me onaj znanstvenik pitao što želim sljedeće razvijat birao sam po principu eci peci pec. Najzabavniji dio igre bio mi je gradnja palače. Znao sam da moram neke gradove razvijat i da ću onda svakih nekoliko poteza dobit mogućnost da razvijam svoju palaču.
Sljedeća igra je LHX. Pilotiranje helikopterom je bilo vrlo zabavno, i većina misija se sastojala u pucanju po svemu što se kreće, ali sam svejedno imao problema na nekim misijama sa pronalaskom neprijatelja.
Zadnja igra koje se sjećam iz tog razdoblja je Das Boot. Također nisam razumio većinu stvari koja se dešavala u toj podmornici, ali nakon nekog vremena naučio sam ju pokretat i zadavat kurs i odredište, ali definitivno je jedino što sam čekao cijelo vrijeme bio napad aviona na moju podmornicu pa da sa svojim protuavionskim topovima gađam po njima.
Nakon faze zbilja starih igra dolazi nova faza koju su obilježili International Rally Champinship – prva igra koju sam igrao a da je imala dosta realne teksture vozila, i Need for Speed 3 Hot Pursuit – igra zbog koje sam morao nadograditi komp sa novom grafičkom.
Nakon NFS 3, sve sam više i više volio vozačke arkade i simulacije. Simulacije su mi oduvijek bile draže od arkada, ali nekad je vozačkih simulacija bilo ko debelih ljudi u Etiopiji, pa sam se morao zadovoljiti sa onim što sam imao. U moru isprobanih vozačkih što arkada što simulacija koje sam igrao od tad pa nadalje mjesto u mom srcu zauvijek će imati samo nekoliko igara.
Monaco Grand Prix Racing Simulation 2 je definitivno najbolja, najzabavnija i mom srcu najdraža vozačka igra ikad. U to davno vrijeme 1999 kad su vozačke simulacije bile nepostojeće pojavila se ova igra koja je toliko savršena da je igram i danas. O grafici neću pričati jer se ne može uspoređivati sa današnjim naslovima, niti sa onima od prije 7-8 godina, ali igračko iskustvo te igre je iznad mnogih F1 simulacija koje sam igrao kasnije. GP3, GP4, F12007 i slične igre nisu mi zaokupile ni približno toliko pažnje koliko Monaco. Iako nije imao licencu za momčadi i vozače, nadoknađivao je taj nedostatak savršenim voznim osobnostima formula koje bi se uz malo prerano dodavanje gasa na izlasku iz zavoja izvrtile, dodiri sa protivnicima značili su ostanak bez prednjeg ili stražnjeg spojlera, ili probušene gume. Najbolje od svega je bilo DETALJNO podešavanje svakog dijela bolida prije utrke. Od nagiba spojlera, dužine brzina, okretaja motora, zaokreta kotača, nagiba kotača, visine i tvrdoće suspenzije pa do najjednostavnijih poput odabira guma i količine goriva, moglo se podesiti sve što vas je bilo volja. Preko te igre naučio sam što znači dobro podešen bolid i koliko se razlikuju vozne osobine sa dobro i loše podešenim bolidom. A svaki djelić sekunde je bitan kad vozite 53 kruga Monze protiv prijatelja i 20 AI bolida. Igra je imala split screen multiplayer, ali i mogućnost igre preko LAN-a koja nije zakazala nijednom u toliko godina, za razliku od nekih EA Sports naslova koji su izašli 2009 a LAN se ruši i brejka svaki peti put kad igram, a o traženju igre da ne pričam.
Druga najbolja vozačka igra je NFS Porsche Unleashed. Totalno različit od svih drugih igra iz NFS serijala i upravo zbog toga meni najdraži dio tog serijala. Bio je to jedini dio NFS-a koji se približio simulaciji. Dok se za ostale NFS-ove kočnica nije ni koristila i do 5-og nastavka većina ljudi nije ni znala da ima strelicu koja ide prema dolje, ovdje je korištenje kočnice (u pravom trenutku) postalo imperativom. Zauvijek će mi u sjećanju ostati staza u Alpama na kojoj sam namjerno uzimao slickove da što teže prolazim po dijelu koji se nalazio u snijegu i ledu. Ovo je jedini NFS koji je vrijedan spomena osim Undergrounda koji je, baš kao i PU, odlučio ići u drukčijem smjeru, no čini se da je Underground naišao na puno bolje kritike jer je on dobio nastavak i zauvijek promjenio smjeru u kojem ide NFS serijal dok je PU jedan jedini nastavak koji se približio simulacijama.
Od ostalih vozačkih igara moram spomenuti TOCA-u, Driver,Test Drive Unlimited, Re-Volt, Colin McRae Rally, Richard Burns Rally i LFS, također vrlo dobre igre koje su mi donijele dosta zabave, svaka u svoje vrijeme.
U ovom pregledu moram spomenuti i strategije od kojih mi je najviše za oko zapeo Cossacks: Back to War. Nakratko sam igrao European Wars: Cossacks, ali nastavak je popravio neke ključne stvari u multiplayeru koje su me smetale pa se više nisam vraćao na EW. Cossacks mi se toliko svidio da sam ušao u fazu kad sam igrao samo strategije, pa sam onda isprobao i Settlerse, Age of Empire, Stronghold i sl. Sve te igre su uzele dosta vremena u mom životu, najčešće u nadmudrivanju sa burazom preko LAN-a.
Isto tako ovaj pregled nebi bio pravi da ne spomenem jednu od igara koja mi je potrošila najviše vremena, a to je GTA. Od kad sam prvi put u igraoni palicom isprebijao slučajnog prolaznika i uzeo mu pare počeo sam obožavati tu igru. Znao sam provesti po cijele dane samo se vozeći po gradu, pucajući po prolaznicima i bježeći od policije.
Sljedeća igra najutjecajnija je igra cijele moje igračke povijesti. Uz nju sam shvatio da je FPS moj najdraži žanr, a također je zaslužna za moj ulazak u svijet multiplayer igranja preko interneta, a ne preko LAN-a ili split screena. Ta igra je CALL OF DUTY. Od prvog nastavka bila mi je to savršena igra. Igrao sam sve nastavke CoD-a koji su izašli na PC-u i moram reći da sam za svaki nastavak mislio da ne može biti bolji, ali je onda sljedeći nastavak pokazao da može ( osim naravno CoD-a 5 koji je ultimativno konzolaško sranje ). Od prvog metka koji sam upucao u nekog američkog klinca u multiplayeru CoD-a 1 do jučerašnjeg airstrike na LOL SD-u za mene ne postoji bolja igra od CoD-a. Zbog CoD-a sam probao i ostale slične FPS-ove (Medal of Honor Allied Assoault, MoH Airborne, Return to Castle Wolfenstein, Half Life 2, Red Faction 2), ali nijedan me nije oduševio poput CoD-a, osim možda Half Life 2 koji me oduševio sa svojom fizikom.
Call of Duty-em ću i završiti ovaj post jer je to igra koju i dan danas igram i koja me prije nekoliko dana ponovno oduševila svojim novim nastavkom. Igrao sam još dosta igra koje nisu stale u ovaj pregled, ali ovdje sam napisao većinu onih koje su meni bile posebne s naglaskom na one koje nisu toliko poznate ljudima pa sam ih opisao da malo bolje shvatite zašto volim baš tu igru koja nije postigla neki uspjeh u svojoj povijesti. Nadam se da vam je bilo zabavno čitati i da ste se možda prisjetili nekih starih igara koje ste igrali prije 10 i više godina jer je to zapravo i bio cilj svega ovoga…
Kao što sam napisao početaka se ne sjećam baš najbolje pa za ovo ne mogu jamčit, ali koliko me sjećanje služi počeo sam sa igrom Barbarian. Barbarian mi je najlakše opisat kao igru sličnu Prince of Persia, kojeg sam igrao nakon Barbariana. Prince-a se već sjećam malo bolje, sjećam se da sam sa frendovima znao satima raspravaljat o tome koji je najbolji način za preći koji level, kako sam se hvalio se svojim dostignućima i koliko sam ponosan bio kad sam otkrio da se prvi level može puno kraće proći ako ne ideš po oružje nego zaobiđeš jedinog protivnika na tom levelu. PoP je bio vrlo zabavna igra, bez puno priče i vrlo jednostavna, što je bilo savršeno za mene koji sam razumio vrlo malo engleskog. Trčkaranje i skakanje, povremeno mačevanje u 2D-u bilo je upravo ono što smo mi kao djeca trebali.
Sljedeća igra koja mi je zaokupila dosta pažnje kao klincu bila je Wolfenstein 3D. Koliko god zabavno i jednostavno je bilo trčkaranje u 2D-u, ovo je bilo puno zabavnije jer smo imali ORUŽJA…a ne mačeve. To što je igra bila u 3D-u nije me bas previše fasciniralo budući da u to vrijeme nisam bio baš svjestan koncepta 2D i 3D. Više me je fasciniralo kad sam dobio Duke Nukem 3D. Ta igra je u mojim očima tada bila najbolja igra koju je itko ikad mogao napravit te smo nju igrali danima. Zamislite radost klinca od 10 godina kad dođe u ono kino na početku i potegne polugu koja rastvara zastor prema tri slike koje se izmjenjuju na platnu i koje bi trebale predstavljati pornić koji se vrti u kinu. Ili kad uđem u WC i na kenjari nađem vanzemaljca u najnezgodnijem trenutku. Ponekad mi nije bilo baš najlakše završiti level jer nisam baš bio jedan od onih koji vole ići po mapi i tražiti ključeve i razne tajne prolaze, ali zato sam imao prijatelje koji bi to radili pa mi rekli gdje treba ić i di treba upucat bazuku da se pola zida raspadne otvarajući prolaz do novog levela.
U to doba u kojem su mi najzabavnije bile igre za koje nije trebalo previše razmišljanja i razumijevanja engleskog igrao sam također i Lotus i Stunt. Lotus je za ono vrijeme bila lijepo grafički uređena igra kojoj je veliki plus bio split screen multiplayer što je značilo da ćemo buraz i ja moći igrat istovremeno i međusobno se natjecat, a to je najveći plus koji neka igra može dobiti. Najzabavniji trenutci su bili kad bi nekom od nas dvojice nestalo benzina jer smo krenuli prerano sa benzinske da ga drugi ne bi prestignuo. Stunt je bio zabavan jer je imao track editor s koji je bio toliko jednostavan da smo ga i mi znali koristit i napravit neke nenadjebive staze. Fifa 94 je još jedna igra koju smo igrali u to vrijeme. Igrao sam većinu kasnijih Fifa, ali koliko se sjećam ovo je jedina koja je imala bacanje novčića na početku i biranje strana ili lopte. Istina, to je i jedina Fifa koju sam ja igrao a da ima reklame nakon svakog gola. Bilo je prezabavno zabiti protivniku gol tako da se staneš ispred njihovog golmana i čekaš da ispuca loptu u tebe i zabije si gol. Ili dobit žuti ili crveni karton i onda bježat od suca da ti ga ne da.
Kao što sam rekao u to vrijeme nisam baš najbolje znao engleski pa sam imao laganih problema s nekim igrama koje sam u to vrijeme igrao. Prva i najzbunjenija je bila Civilization. U toj igri nisam shvaćao BAŠ NIŠTA. Kad bi me onaj znanstvenik pitao što želim sljedeće razvijat birao sam po principu eci peci pec. Najzabavniji dio igre bio mi je gradnja palače. Znao sam da moram neke gradove razvijat i da ću onda svakih nekoliko poteza dobit mogućnost da razvijam svoju palaču.
Sljedeća igra je LHX. Pilotiranje helikopterom je bilo vrlo zabavno, i većina misija se sastojala u pucanju po svemu što se kreće, ali sam svejedno imao problema na nekim misijama sa pronalaskom neprijatelja.
Zadnja igra koje se sjećam iz tog razdoblja je Das Boot. Također nisam razumio većinu stvari koja se dešavala u toj podmornici, ali nakon nekog vremena naučio sam ju pokretat i zadavat kurs i odredište, ali definitivno je jedino što sam čekao cijelo vrijeme bio napad aviona na moju podmornicu pa da sa svojim protuavionskim topovima gađam po njima.
Nakon faze zbilja starih igra dolazi nova faza koju su obilježili International Rally Champinship – prva igra koju sam igrao a da je imala dosta realne teksture vozila, i Need for Speed 3 Hot Pursuit – igra zbog koje sam morao nadograditi komp sa novom grafičkom.
Nakon NFS 3, sve sam više i više volio vozačke arkade i simulacije. Simulacije su mi oduvijek bile draže od arkada, ali nekad je vozačkih simulacija bilo ko debelih ljudi u Etiopiji, pa sam se morao zadovoljiti sa onim što sam imao. U moru isprobanih vozačkih što arkada što simulacija koje sam igrao od tad pa nadalje mjesto u mom srcu zauvijek će imati samo nekoliko igara.
Monaco Grand Prix Racing Simulation 2 je definitivno najbolja, najzabavnija i mom srcu najdraža vozačka igra ikad. U to davno vrijeme 1999 kad su vozačke simulacije bile nepostojeće pojavila se ova igra koja je toliko savršena da je igram i danas. O grafici neću pričati jer se ne može uspoređivati sa današnjim naslovima, niti sa onima od prije 7-8 godina, ali igračko iskustvo te igre je iznad mnogih F1 simulacija koje sam igrao kasnije. GP3, GP4, F12007 i slične igre nisu mi zaokupile ni približno toliko pažnje koliko Monaco. Iako nije imao licencu za momčadi i vozače, nadoknađivao je taj nedostatak savršenim voznim osobnostima formula koje bi se uz malo prerano dodavanje gasa na izlasku iz zavoja izvrtile, dodiri sa protivnicima značili su ostanak bez prednjeg ili stražnjeg spojlera, ili probušene gume. Najbolje od svega je bilo DETALJNO podešavanje svakog dijela bolida prije utrke. Od nagiba spojlera, dužine brzina, okretaja motora, zaokreta kotača, nagiba kotača, visine i tvrdoće suspenzije pa do najjednostavnijih poput odabira guma i količine goriva, moglo se podesiti sve što vas je bilo volja. Preko te igre naučio sam što znači dobro podešen bolid i koliko se razlikuju vozne osobine sa dobro i loše podešenim bolidom. A svaki djelić sekunde je bitan kad vozite 53 kruga Monze protiv prijatelja i 20 AI bolida. Igra je imala split screen multiplayer, ali i mogućnost igre preko LAN-a koja nije zakazala nijednom u toliko godina, za razliku od nekih EA Sports naslova koji su izašli 2009 a LAN se ruši i brejka svaki peti put kad igram, a o traženju igre da ne pričam.
Druga najbolja vozačka igra je NFS Porsche Unleashed. Totalno različit od svih drugih igra iz NFS serijala i upravo zbog toga meni najdraži dio tog serijala. Bio je to jedini dio NFS-a koji se približio simulaciji. Dok se za ostale NFS-ove kočnica nije ni koristila i do 5-og nastavka većina ljudi nije ni znala da ima strelicu koja ide prema dolje, ovdje je korištenje kočnice (u pravom trenutku) postalo imperativom. Zauvijek će mi u sjećanju ostati staza u Alpama na kojoj sam namjerno uzimao slickove da što teže prolazim po dijelu koji se nalazio u snijegu i ledu. Ovo je jedini NFS koji je vrijedan spomena osim Undergrounda koji je, baš kao i PU, odlučio ići u drukčijem smjeru, no čini se da je Underground naišao na puno bolje kritike jer je on dobio nastavak i zauvijek promjenio smjeru u kojem ide NFS serijal dok je PU jedan jedini nastavak koji se približio simulacijama.
Od ostalih vozačkih igara moram spomenuti TOCA-u, Driver,Test Drive Unlimited, Re-Volt, Colin McRae Rally, Richard Burns Rally i LFS, također vrlo dobre igre koje su mi donijele dosta zabave, svaka u svoje vrijeme.
U ovom pregledu moram spomenuti i strategije od kojih mi je najviše za oko zapeo Cossacks: Back to War. Nakratko sam igrao European Wars: Cossacks, ali nastavak je popravio neke ključne stvari u multiplayeru koje su me smetale pa se više nisam vraćao na EW. Cossacks mi se toliko svidio da sam ušao u fazu kad sam igrao samo strategije, pa sam onda isprobao i Settlerse, Age of Empire, Stronghold i sl. Sve te igre su uzele dosta vremena u mom životu, najčešće u nadmudrivanju sa burazom preko LAN-a.
Isto tako ovaj pregled nebi bio pravi da ne spomenem jednu od igara koja mi je potrošila najviše vremena, a to je GTA. Od kad sam prvi put u igraoni palicom isprebijao slučajnog prolaznika i uzeo mu pare počeo sam obožavati tu igru. Znao sam provesti po cijele dane samo se vozeći po gradu, pucajući po prolaznicima i bježeći od policije.
Sljedeća igra najutjecajnija je igra cijele moje igračke povijesti. Uz nju sam shvatio da je FPS moj najdraži žanr, a također je zaslužna za moj ulazak u svijet multiplayer igranja preko interneta, a ne preko LAN-a ili split screena. Ta igra je CALL OF DUTY. Od prvog nastavka bila mi je to savršena igra. Igrao sam sve nastavke CoD-a koji su izašli na PC-u i moram reći da sam za svaki nastavak mislio da ne može biti bolji, ali je onda sljedeći nastavak pokazao da može ( osim naravno CoD-a 5 koji je ultimativno konzolaško sranje ). Od prvog metka koji sam upucao u nekog američkog klinca u multiplayeru CoD-a 1 do jučerašnjeg airstrike na LOL SD-u za mene ne postoji bolja igra od CoD-a. Zbog CoD-a sam probao i ostale slične FPS-ove (Medal of Honor Allied Assoault, MoH Airborne, Return to Castle Wolfenstein, Half Life 2, Red Faction 2), ali nijedan me nije oduševio poput CoD-a, osim možda Half Life 2 koji me oduševio sa svojom fizikom.
Call of Duty-em ću i završiti ovaj post jer je to igra koju i dan danas igram i koja me prije nekoliko dana ponovno oduševila svojim novim nastavkom. Igrao sam još dosta igra koje nisu stale u ovaj pregled, ali ovdje sam napisao većinu onih koje su meni bile posebne s naglaskom na one koje nisu toliko poznate ljudima pa sam ih opisao da malo bolje shvatite zašto volim baš tu igru koja nije postigla neki uspjeh u svojoj povijesti. Nadam se da vam je bilo zabavno čitati i da ste se možda prisjetili nekih starih igara koje ste igrali prije 10 i više godina jer je to zapravo i bio cilj svega ovoga…