PDA

Pogledaj cijelu verziju : DarkTimes -> Stranac u noći, str. 7



Dreamer Deceiver
17-10-2007, 14:48
Evo jedne moje nove priče, stavio bi još jednu, ali nju sam malo previše editirao u svojoj bilježnici pa cu je objaviti kad je budem prepisao. Zato doonda uživajte u čitanju ove priče :D

Goruće Raspeće
written byS- Toni Juričić



Od kuda mi je poznat ovaj miris ? Ah da, miris pečenog ljudskog mesa. Miris vještica. Moje uši su već napola gluhe od tisuću vrisaka razapetih djevojaka dok vatra pali njihovo mlado tijelo, a stotine seljaka iz svjetine ih osuđuju zbog njihovog vještičarenja. Kroz plač, kroz vruće suze, priznavale su njihov pakt s vragom u nadi da će ih smrt brzo snaći. Pri njihovom priznanju vatra je počela još jače goriti, a krici djevojaka postajali su sve jači i prodorniji budeći sve zaspale seljake u ovom selu izazivajući trnce u njihovim tijelima. Spalili smo oko stotinu djevojaka ove godine, stotinu vještica koje su u službi vraga htijeli narušiti ono što je naš bog stvorio, podarivši nam slobodu vlastitog izbora, a nezahvalni su to iskoristili i prihvatili prazna obećanja odmetnutog anđela, izdajice našeg jedinog boga. Goruća raspuća osvjetljavali su ovu mračnu noć. Jedna seljanka je zaplakala gorkim suzama dok je gledala kako njena sestra gori u pravednom plamenu koji će pročistiti njezinu prljavu i bogohulnu dušu. Primjetivši suze na njenom licu, primjetio sam i vješticu u njoj. Samo vještica plače zbog vješticom. Poslao sam čuvare po nju koji su je smjestili na raspelo pored njene sestre. – Sad ce barem s nekim poznatim djeliti mjesto u paklu – pomislih u sebi dok sam gledao kako se svije sestre opraštaju od ovozemaljskog života. Ipak jedna mi je vještica privukla pozornost svojim poznatim licem. Za razliku od ostalih koji su svoj svojoj agoniji zapomagali probijajući tihu plamenu noć svojim vriscima ona je ostala mirna. Niti suzu ispustila, niti krik izustila. Njezin pogled je cijelo vrijeme bio uprt u mene, a njezine usne oblikovale su se u grozan osmijeh od kojeg su trnci prošli mojim tijelom. Odjednom se zaderala tako prodornim glasom za kojeg je cijelo vrijeme štedila snagu. Izrekla je najgoru vradžbinu koju sam ikad čuo, vradžbinu koja će me uništit. Svjetina je utihnula, moje je tijelo utrnulo, znoj je počeo kapati niz lice, a na vješticinom licu se ponovno pojavio onaj vražji osmijeh. Kažu da se pred smrt prevrti cijeli život pred vašim očima, a meni se pred očima prevrtio događaj koji se dogodio pred nekoliko dana.

Bilo je to sumornog nedeljnog jutra, sunce je bilo zaklonjeno iza velikih i melankoličnih oblaka. Bio je to drugi tjedan od kad je čudna bolest poharala selo. Bolest koja nije štedila nikoga na svom putu uništenja. Najmočniji ljudi sela pokleknuli su pod njenom razornoj moći. Svi doktori naporno su se borili protiv nje. Svakome tko je došao do zadnjeg stadija bolesti, kad je osoba počela kašljati krv u svom deliriju neznajući za sebe i buncajuci zazivala spasitelja, a bolest je postala zarazna doktori su ih odvodili u mrtvačnicu gdje su i preminuli. Seoski starci tu bolest su nazvali Vještičjom Kugom, kugu koju su stvorili za odmazdu prema svojim mrtvim družicama. Seoska crkva bila je puna stanovnika koji su se u nju sakrili od kuge, jer ih sad samo Gospodin može spasiti a i molitva je savršen lijek protiv nje. Kao doktor i svećenik obilazio sam bolesnike i davao im nadu u oporavak te učinio sve što sam mogao da ih spasim, ali kad sam vidio da su dostigli konačni stadij, kada mogu ostale zarazit, morao sam ih poslati u mrtvačnicu. Mnoge obitelji izgubile su vjeru u boga te se okrenuli vračarima i vješticama kako bi izlječili svoje namilije. Izliječene koji su bili izliječeni na vražji način slali smo na raspeće skupa s vješticama koji su ih izlječili. Slali smo ih na raspeće jer su sad bili Sotonini podanici, jer su primili njegov dar ozdravljenja te zauzvrat prodali svoju dušu.

Tako sam ja te sumorne nedelje otišao do jedne kuće na kraju šume. Jedna siromašna obitelj me zvala da dođem izliječiti njihovog sina. Bio je na kraju snaga, treći stadij bolesti počeo ga je dostizati. Ne mogu opisati tugu koja je zavladala kućom kad sam im priopćio da moram odvest njihovog sina u mrtvačnicu da ondje umre u miru božjem, da je preopasno da ostane ovdje jer bi mogao zaraziti ostale ukućane. Žalosno je vidjeti kako mladić umire koji još nije iskusio radosti ovozemaljskog života, ali takva je volja Gospodina. Tko smo mi da joj se protivimo ? Njegova majka nije prestajala plakati dok mu otac nije pokazivao svoje osjećaje. Poput pravog muškarca. Pored kuće čekali su „mrtvačka kola“, kako su ih popularno nazivali, jer su odvodili bolesnike u mrtvačnicu iz koje nikad nisu izašli. Mrtvozornici su ušli u kući po mladiće te ga uveli u kola. Žalostan je to bio trenutak za obitelj, njegova se majka onesvijestila a očeve suzne oči konačno su počele propuštati suze, izgubili su svog sina jedinca. Ostao sam malo uz obitelj, da im budem rame za plakanje i potpora, te vidivši da se spušta noć napustio sam kuću. Zaputio sam se kući kroz staru šumu. Moram priznati da me je malo uhvatio strah dok sam prolazio njom. Odjednom me uhvatila slabost. Nisam mogao kontrolirati svoje noge, počelo mi se vrtiti u glavi, a vid mi se zamaglio. Izgubivši ravnotežu, pao sam na pod dozivajući pomoć. Nije mi puno trebalo da shvatim kako je bolest zarila svoje zatrovane kandže duboko u moje tijelo.

Bespomoćan sam ležao na tom šumskom putu gledajući kako na zapadu sunce umire, poput mene i kako zavladava potpuni mrak, noć bez zvijezda. Slušao sam lišće kako šušti dok ga hladan vjetar nosi zrakom. Odjednom u daljini sam spazio kako mi, po putu, prilazi jedna gospa. Bila je odjevena u bijelu haljinu. Hodala je sporim korakom sve dok me nije spazila, a onda primjetivši me ubrzala je. Šaptala je neke riječi na meni nepoznatom jeziku, a onda me podignula i odvela do svoje kuće duboko u šumi. Bio sam opijen nekim čudnim mirisom bilja koji je prevladavao u toj kući. Bio sam svijestan svega što se događalo, ali nisam se mogao pomaknuti niti osjećati bol. – Vještica – pomislih odmah i pravo pomislih. S svojim je nožem urezala neki čudan znak u moja prsa te je počela nešto kuhati u svojem loncu u kojeg dodavala je razno bilje, a nakon par trenutaka ono šta je kuhala stavila je u jednu času koju je prislonila meni na usta i natjerala me da popijem. Prokleta vještica. Moje tijelo počelo se nekontrolirano znojiti, a ona me prekrila debelom posteljinom. Shrvao me umor te sam upao u duboki san. Ni sam neznam šta mi je sotonina služavka radila dok sam bespomoćno ležao u krevetu.


Ujutro sam se probudio kao nov. Nije više bilo one bolesti. Ponovno sam imao svoju snagu. Pored mene, na krevetu je sjedila ona. Vještica koja me spasila. Gledala me svojim lijepim smeđim očima. Začarala me s tim pogledom i ja sam bio pod tom čarolijom sve dok nisam začuo glasove izvan kuće. Bili su to glasovi inkvizitora, mojih prijatelja i suradnika. Svom snagom sam se zaderao, namjerno da me čuju. Vještičino lice je problijedilo kad su u kuću ušli inkvizitori. Ja sam se brzo dignuo s kreveta i naredio im da zgrabe vješticu koja me htjela otrovati. – Kako mi to možeš učiniti ? – zaderala se na mene, a ja sam je svom snagom tresnup da je prokletnica pala i udarila glavom te ostala na podu onesviještena. – Odvedite je – naredih inkvizitorima koji me i poslušaju.


Odjednom pred očima mi se pojavi stotinu seljaka s bakljama u rukama, a ono grozna vradžbina konačno je popustila. Moje paralizirano tijelo konačno se počelo micati, ali usne su mi i dalje bile utrnute od šoka kojeg sam doživio. Prokleta bijela vještica koja me izliječila izustila je ono čega sam se najviše bojao, i to tako prodornim glasom da je ušao u uši svakog seljaka koji se ondje nalazio. Inkviztore su prošli trnci od onoga šta su čuli.

– Sotonin sluga ! Sotonin Sluga ! – derala se kučka, – On je doveo kugu u ovo selo ! On ju je doveo ! –. Svjetina se okrenula prema meni, a moje usne konačno su se mogle pomaknuti – Nemojte joj vjerovati ! Ona je vještica ! Kome cete vjerovati ? Meni ili toj lažljivoj vještici ? – izderah se na seljake. Sve je zašutilo, a onda se javi jedan seljak – Ja sam ga vidio kako je ove nedelje u noćnim satima vodio ljubav s tom vješticom ! –, a na njega se nadovezao drugi – Ja sam ih vidio kako skupa odlaze u njezinu kuću ! –.

– To je i istina ! Da, vodili smo ljubav cijelu noć ! Sotonin poslanik je tog dana došao kod mene da mi zapovijedi na koga da sve bacim kugu, a kasnije smo strasteno vodili ljubav – derala se prokletnica, a jase sjetim da nema nikakvih dokaza osim svjedočanstva pijanih seljaka i izderem se na svih njih – Kako znate da sam to bio ja ! Nemate dokaza da sam ja taj koji je bio te noći kod nje, a nemate dokaza da sam ja sluga samog Lucifera –.

Zavladala je tišina, a nakon par trenutaka javili su se ostali seljaci podržajuci me, jer ipak najgore su vještice, njima se nikad nesmije vjerovati. – Zašto bi onda slao ostale vještice na raspeće ? – smijući se upitali su seljaci vještice koja je zašutila, a onda se zaderala – Skinite mu košulju ! Na njegovim prsima je sotonski znak, pečat kojim potvrđuje da je Luciferov sluga te da njegova duša više nije u njegovoj vlasti, več je u vlasti našeg gospodara Tame ! –. Moje je tijelo ponovno postalo paralizirano od onoga što sam čuo, nisam se mogao pomaknuti, a stotine je seljaka navalilo na mene. Rastrgali su moju košulju i vidjeli znak koji mi je kučka urezala one nedjelje. Jedan me seljak puknuo po glavi od čijeg sam se udarca onesvijestio.

Probudio me odvratan smrad dima i vriska stotinu žena i muškaraca, starih i mladih. Moje tijelo zauzela je grozna bol, kako da sam na vatri, a nakon šta sam otvorio oči vidio sam najužasniji prizor svog života koji je ujedno i moj zadnji prizor. Bio sam razapet na vatrenom križu kao stotine ostalih. Živ sam gorio. Vatra je pržila moje meso, a mojoj se glavoj motalo jedno pitanje

– Koliko od njih su zapravo sotonini sluge ? – . Pogledao sam pored sebe i vidio onu mrtvu prokletnicu na raspetilu, kako me gleda svojim spaljenim licem na kojem se i dalje nalazio onaj vražji smiješak. Od silnog užasa i silne boli koja je probadala moje tijelo kriknuo sam, a moj se krik izgubio u kriku tisuća nevinih žrtava koji su živi gorili na plamtećem raspeću.

Archil
17-10-2007, 15:39
sorry, nemoj ovo shvatit kao lošu kritiku al ovo je fakat malo previše morbidno :(

Arbiter of Change
17-10-2007, 15:41
Wait a sec... šta se dogodilo sa Dark Tales temom? Nestala?
Inače, kao što sam već rekao na 69, mnogo dobro djelo.

@Archil: Hehe, you don't know Morgoth. :D

Panzer Grenadier
17-10-2007, 17:17
E j*bem ti bamz-amzschend u 3 main entrance halla, ovo je predobro :pray:

Paran0a
17-10-2007, 17:22
Volim puno...puno..jako mi se svidja..gj man

Dreamer Deceiver
17-10-2007, 19:05
tinox, sve moje priče su slične tematike. Uskoro cu uploadati još par, a također započinjem na novoj priči s malo sf elementa :D

Fenrir
17-10-2007, 19:22
tinox, sve moje priče su slične tematike. Uskoro cu uploadati još par, a također započinjem na novoj priči s malo sf elementaS:D

Očemo cyber-punk ^^

Paran0a
17-10-2007, 20:07
Gole zenske razapete i mucene dildom...dok ih muskarci bodu kolcima kako bi zadovoljili svoje nastrane zelje...pijuci im krv koja im izlazi iz maternice i plesuci u ritmu noci..

Duh
17-10-2007, 20:37
Good job.Super priča

Dreamer Deceiver
17-10-2007, 20:50
tinox, sve moje priče su slične tematike. Uskoro cu uploadati još par, a također započinjem na novoj priči s malo sf elementaS:D

Očemo cyber-punk ^^

neće bit cyber punk, radnja ce biti smještana u sadašnjost s jednim malim sf-dodatkom. evo malog početnog sadržaja o čemu ce se raditi :
Jedne noći pored škole svađaju se dečko i jedna djevojka. Zamislite scenu kamo se oni svađaju ali se ništa ne čuje, kao film bez zvuka. Odjednom se zemlja počne trest,a noć se pretvori u dan, a jarko svijetlo zasljepi djevojku koja se onesvijesti. Drugo jutro ona se budi, potpuno drugačija u fizičkom smislu s bocom vina u ruci. Ona svađa koju je sanjala je očito bio uzrok alkohola, ali san je djelovao previše stvarno. Odlučuila je potražiti tog dečka iz sna ( zna mu ime i sve ), ali nitko nije čuo za njega, jer on uopće ne postoji. U školu dolazi jedan učenik potpuno sličan dečku iz snova ali psihički potpuno drugačiji. Ubrzo djevojka otkriva što se zapravo desilo...

Malo klišejno, ali radnja ce se polako početi razvijati, Inače priča ce trajati oko 7 dana, znači oko 7 poglavlja. Prvo poglavljue Sumorna nedelja bit će objavljena kad je napišem :D

streetrace777
17-10-2007, 21:02
tinox, sve moje priče su slične tematike. Uskoro cu uploadati još par, a također započinjem na novoj priči s malo sf elementaS:D

Očemo cyber-punk ^^

neće bit cyber punk, radnja ce biti smještana u sadašnjost s jednim malim sf-dodatkom. evo malog početnog sadržaja o čemu ce se raditi :
Jedne noći pored škole svađaju se dečko i jedna djevojka. Zamislite scenu kamo se oni svađaju ali se ništa ne čuje, kao film bez zvuka. Odjednom se zemlja počne trest,a noć se pretvori u dan, a jarko svijetlo zasljepi djevojku koja se onesvijesti. Drugo jutro ona se budi, potpuno drugačija u fizičkom smislu s bocom vina u ruci. Ona svađa koju je sanjala je očito bio uzrok alkohola, ali san je djelovao previše stvarno. Odlučuila je potražiti tog dečka iz sna ( zna mu ime i sve ), ali nitko nije čuo za njega, jer on uopće ne postoji. U školu dolazi jedan učenik potpuno sličan dečku iz snova ali psihički potpuno drugačiji. Ubrzo djevojka otkriva što se zapravo desilo...

Malo klišejno, ali radnja ce se polako početi razvijati, Inače priča ce trajati oko 7 dana, znači oko 7 poglavlja. Prvo poglavljue Sumorna nedelja bit će objavljena kad je napišem :D

Ajde nemoj vise dolazit na forum nego samo pisi, napisat cu ti ja ispricnice za skolu :) .Jedva cekam ovu stvar

Dreamer Deceiver
18-10-2007, 14:38
hehe, vrlo rado, ali ipak moram u školu :(

streetrace777
18-10-2007, 14:55
Jebes skolu, obecana ti je karijera pisca :)

Dreamer Deceiver
18-10-2007, 16:13
hehe, kad bi to bilo barem tako :D

Dreamer Deceiver
18-10-2007, 17:31
Htio bi napomenuti da je ova priča dosta promjenjena. te kad budem/ ako budem izdao koju knjigu da cete odna pročitati pravu verziju te priče, ali do onda uživajte u ovoj :D S mukom sam uploadao ovo ne net, jer je ovo poprilično lošije od prave verzije, ali nadam se ce vam se svidjeti :D

This work is licensed under a Creative Commons Attribution-Noncommercial-No Derivative Works 3.0 License.


KRIŽ
Short story written byS– Toni Juričić

Po neznam koji put, svoje znojno čelo obrisao sam krpom. Zadihano sam pratio svojeg vodiča, na kojem nije bilo ni traga umora iako je nosio moje torbe. Snažan mladić, to moram priznati. Sunce je žarilo svom snagom na svom tronu visoko u nebesima. Na nebu nije bilo nijednog oblaka, bio je to pravi ljetni dan popraćen toplotnim udarom. Već tri sata hodali smo kroz ovu šumu do planinskog sela *******. Posebnu pozornost u šumi su mi privukli stare i razrušene kuće, te raznorazne kapele. Svako toliko naišli bismo na ovce i njihove pastire. Sav zadihan upitao sam vodiča kad čemo napokon stići do tog prokletog sela.

– Još malo, još oko dva sata hoda – odgovori mi on. Da da, jako malo je još dva sata pješaćenja po ovoj groznoj toplini. Nakon par trenutaka došli smo do jedne male stare ( i razrušene ) crkvice koju je skrivala šuma. Pored crkvice je bilo savršeno mjeto da se domoriti čistina i hlad, nešto što smo tražili par sati. Začudo, moj vodič nije se obazrao na tu crkvicu već je nastavio dalje. Nije mi bilo jasno zašto je nastavio dalje te sam ga zazvao. Ne mogu opisati njegov izraz lica, njegov pogled kad je vidio gdje sam se odmarao. Na njegovom se licu jasno vidio užaš, a u očima strah.

– Brzo se makni od tog mjesta, naći ćemo neko drugo mjesto za odmor ! – dreknuo je na mene, a ja se iz inata nisam dignuo s kamena na kojem sam sjedio. – Vjeruj mi ne želiš biti ovdje, zaustavit cemo se na prvoj čistini na koju naiđemo, to je samo desetak minuta hoda odovdje. –. Dignuo sam se s kamena, te smo se zaputili prema selu. Vodič tijekom tih deset minuta do odmorišta nije rekao niti riječ. Kad smo napokon stigli do odmorišta i sjeli se na pod, on je cijelo vrijeme buljio prema putu od kojeg smo došli, gledao je prema kapelici. – Znaš li zašto sam te odvukao od onog groznog mjesta ? – ja niječno klimnem glavom, a on nastavi s svojom pričom

– Odvukao sam te od onog mjesta zato jer je to mjesto užaša, mjesto kojeg se treba kloniti danju te pogotovo noću ako ti je stalo do duše. Ona crkva nije više sveta. Ona je sad u službi samog vraga i njegovih bezdušnih podanika. Jednom sam se odvažio ući u nju po noći, srećom te noći nije bio sabat. Čudne stvari ljudi rade kako bi dokazali hrabrost svojoj simpatiji. Crkva se doima prazno, ali osjećaš nešto dok se nalaziš u njoj. Neznam ako je to strah ili stvarnost. Zidovi crkve ispisani su raznim sotonskim simbolima i invokacijama. Kažu da te invokacije, pročitane u pravo doba, prizivaju same vladare pakla na zemlju da se pridruže svojim podanicima u njihovom prljavom i griješnom balu. Neki govore kako su čuli zvukove groteskne zabave duboko u noći kako dolazi iz smjera crkvice. Ja sam onog dana ostao jedan sat u toj Vražjoj kapelici i moram priznati da se nikad u životu nisam tako bojao. Osjećaj da nisi sam te da te netko cijelo vrijeme gleda i smije ti se u lice nije ugodan, zapravo je grozan. Najviše me užasnuo obrnuti križ u središtu crkvice. Približio sam se križu te sam ga vratio na pravu poziciju, kako je i trebao biti. Tog trenutka vjetar je zapuhao svom silinom a gromovi su zagrmili. Čuo sam tisuću glasova od tisuću prokletih duša, kako me kunu radi svetogrđa. Sav u strahu izjurio sam iz nje i nikad se nisam više previše približavao tom đavoljem svetištu. Danima sam buncao u strahu, vrijeme sam provodio u crkvi moleći boga da zaboravim onaj užas. Zbog mojeg duha i želje za dokazivanjem hrabrosti Bog mi za kaznu nije izbrisao iz sjećanja onu groznu večer. Dobro je i postupio, jer sad barem mogu ostale upozoriti. –

Priču sam slušao pozorno i moram priznati da su me prošli trnci dok ju je vodič pričao. Nakon šta je završio s pričom, zašutio je. Nakon par trenutaka ponovno smo krenuli do sela. Tijekom cijelog puta on nije prozborio niti riječi, cijelo je vrijeme šutio i vjerojatno se prisjećao one užasne noći o kojoj mi je govorio. Nebih volio biti na njegovom mjestu i nakon onoga šta mi je ispričao, ni za koje pare svijeta nebih proveo noć u onoj „ ukletoj “ crkvici. Dva sata smo se uspinjali do sela i ta dva sata bili su dva najsporija sata u mojem života. Bili su poput vječnosti i taman kad sam pomislio da nikad necemo stići do sela odjednom sam ugledao crkveni toranj u daljini i oko njega kuće. Sve šta smo se više približavali trgu sela, kuća je bila sve više a većina je ljudi bila na polju. Nekolicina me gledala kao da nisam s ovoga svijeta, dok su me drugi promatrali ispod oka poput bolesnika. – Ne obaziri se na njih, rijetko kad dođe koji stranac u ovo selo pa im je sve to čudno. – reče mi moj vodič i prijatelj, a ja sam samo uzdahnuo. – Ovi ljudi su vrlo pobožni, i mogu reci da su vrlo primitvni glede toga – reče mi prijatelj, a ja ga upitam zašto te mi on odmah odgovori – Samo recimo da se striktno drže biblije –. – Znači pobožno selo ? – upitam ga ponovno, a on odmah odvrati – I previše pobožno ako se mene pita, mislim da češ ovdje imati velike muke s prilagođavanjem –.

Selo je bilo nekako tmurno, stanovnici su bili smrtno ozbiljni. Za oko mi je zapela malena fontana smještana u srcu trga. Na vrhu fontane je stajao anđeo raširenih krila s mačem u ruci. Odmah sam prepoznao anđela na fontani, to je Sveti Mihael. Moj vodič se oprostio samnom, poželio mi sreću u životu te otišao i pustio me na milost i nemilost ovog sela. Ušao sam u jednu krčmu koja je zjapila prazna te upitao ako imaju praznih soba. Srećom imali su praznih soba jer nije bio sajam. Čuo sam da su sobe popunjene kad je sajam te da razni trgovci spavaju po ulicama ili u crkvi jer se boje vraćati kući noći i to upravo zbog lokalnih legendi. Srećom u krčmi se nalazio njezin vlasnik koji je za razliku od ostalih stanovnika vedra i vesela osoba, te me upoznao s običajima stanovništva. Prvo me upitao zašto sam došao u ovo selo, a ja sam mu odgovorio da sam čuo da u ovom selu mogu pronaći svoj mir i oporaviti se od stresnog gradskog života. Vlasnik se od srca nasmijao i rekao da je to istina. Također je napomenuo da su oni vrlo pobožni ljudi te da svakog jutra i svake večere odlazili su u crkvu, te se nekoliko puta na dan molili. Molitva prije jela također je bila neizostavna. Također mi je rekao da se seljaci skupljaju u ovoj krčmi nakon večernje mise te razgovaraju o danu uz koju čašu dobroga vina. Odjednom smo začuli plač i glasove izvan krčme. Kad sam izišao iz krčme vidio sam jednu staricu krhke građe i duge sjede kose. Lice joj je bilo prekriveno suzama i cijelo vrijeme je plakala i nešto buncala. Jadnica je pala na koljena u svojoj muci. Cijelo vrijeme gledala je prema crkvi ispred koje se nakupilo mnoštvo. Starica je plakala i plakala te bacala grozna proklestva na crkvu i mještane. Mještani su joj uzvratili gađajuči je raznoraznim voćem i povrćem te joj dobacivali grozna i uvredljiva imena od koje mi je jedna upala u uho, a to je bila – Vještico ! –. Nakon par trenutaka, jadnica je otišla iz sela sva u suzama a stanovnici su joj se smijali i priejtili joj što ce se dogoditi ako se vrati u njihovo selo. U mojem se srcu pojavilo iskreno žaljenje za staricu, htio sam joj pomoć ali bi me seljani najvjerojatnije ubili. Vratio sam se u krčmu gdje me je dočekao vlasnik. – Tko je ona žena ? – upitao sam ga, a on mi odgovori – Pred tjedan dana još je bila u ovom selu, ali odkad su joj kćer optužili da je vještica i spalili je na lomači potpuno je prolupala te pobjega iz sela. –. – Molim ? Zar ste spalili njezinu kćer samo zato jer ste mislili da je vještica ? – dreknem na njega, a on me pogleda prodorno te počne vikat na me – Nismo mislili, znali smo da je vještića ! Naše usjeve i stoku je pogodila čudna bolest, a ona se u noći kad se održava sabata vraćala kući u ranim satima, a to jasno pokazuje da je vještica te da je sudjelovala u groznim orgijama s samim Luciferom ! –. Nisam mogao vjerovati onome što čujem te sam se povukao u sobu. Kroz prozor sam gledao kako seljani odlaze na večernju misu, te nakon nje se idu opijati u krčmu. Primjetio sam jednu čudnu stvar u mojoj sobi, a to je bio naopaki križ. Pomisli oam u sebi da ga boljevratim an pravo mjesto jer ako tko to vidi, spalit ce me na lomači poput one jadne djevojke. Zanimljivo je bilo da ga nikako nisam mogao vratiti na normalnu poziciju jer je on uvijek padao i stvarao naopaki križ, znak vraga. Odlučio am da cu to sutra popraviti te umoran od svega što mi se danas desilo, legnuo sam u krever i zaspao.

Te noći imao sam grozan san. Sanjao sam selo, sve kuće su gorile kao i nebo koje je bilo crveno poput krvi. Bilo je užasno toplo, vjerojatno kao i u paklu. Čuo sam plač djece, djevojke i žene kako vrišću u orgazmu, te muškarce kako plaču. Fontana na kojoj se nalazio Sveti Mihael bila je crna poput noći, a iz nje je izlazila krv. Na vrhu fontane umjesto Svetog Mihaela bio je grozni demon s ogromnim rogovima i krilima na čijem se licu nalazio smiješak. Crkva je bila u plamenu, a njen toranj je idalje zvonio iako je i on bio u plamenu. Ušao sam u palmteću crkvu i ondje vidio kako seljaci kleču na koljenima a ruke su sastavljenje u znak molitve i zavezane u trnje a njihove oči su bile iskopane. Iza oltara nalazio se obrnuti križ na kojem je bilo razapeto neko grozno biće. Nije bilo razapeto poput Isusa, da su mu ruke bila na svakom kraku križa, već su njemu noge bile prikovane na svakom kraku križa a ruke na mjestu gdje su Isusu bile pribijene noge. Najgore od svega to biće bilo je živo i smijalo se groznim smijehom dok je gledalo kako mu se slijepi seljani mole. Odjednom me opazilo i pogledalo svojim žutim demonskim očima te se nasmijalo. Tog trenutka probudio sam se vrišteći iz tog groznog sna. Izjurio sam iz sobe, korz krčmu sav u ludilu i dalje vrišteci od straha kojeg sam doživio. Selo i okolne planine odjekivale su mojim ludilom. Nakon što sam se smirio, sjeo sam na klupicu pored fontane i primjetio ono najčudnije. Nikoga nije bilo. Nikoga moje vrištanje nije probudilo. Ušao sam natrag u krčmu, no ondje nje bilo nikoga. Moje se tijelo počelo još jače trest od straha. Ulazio sam u kuću do kuće i provjeravao ako je tko unutra ali svaka kuća je bila prazna. Primjetio sam da je svaki križ u kućama bio obrnut, križ koji je znak vraga. Odjurio sam u crkvu moleći boga da me ondje neće dočekati onaj grozan prizor iz sna i srećom nije me dočekao. Crkva je poput svih kuća u selu bila prazna, ali križ nije bio obrnut već normalno postavljen.

Izišao sam iz crkve, te otrčao u krčmu gdje se nalazila moja soba da uzmem svoje stvari i da pobjegnem iz ovog ludog sela. Kad sam ušao u moju sobu vidio sam da je i kod mene križ normalno postavljen. Približio sam mu se, te ga dodirnuo a čim sam ga dodirnuo on je pao s normalnog položaja i okrenuo se naopako kreirajući onaj sotonski simbol, simbol poruge kršćanskom bogu i vjeri. A iza mene na zidu se počela pojavljivati slova od same krvi koja su stvorila poruku od koje mi se krv u žilama zaledila – Koji te je bog noćas poštedio ? – Od silnog straha izjurio sam iz ove zgrade u crkvu gdje sam na koljenim molio i čekao da se sunce pomoli iz istočnih planina. Kad je sunce konačno izišlo i otjeralo mrak zaputio sam se što dalje od ovog ukletog mjesta i tijekom cijelog puta mučilo me je pitanje : koji me je bog spasio te noći.

Jopax
18-10-2007, 19:13
:o :shock: :pray:
Jako bolesno, idem pročitati prvi dio :D

Simon the Dreamer
18-10-2007, 20:35
E baš nisi normalan, al dobra je priča.

Dreamer Deceiver
18-10-2007, 21:00
zašto nisam normalan ? jer imam malo bujniju maštu ?
onda bolje da ne uploadam neke priče da ne nazovete vrapče...

Paran0a
18-10-2007, 21:10
zašto nisam normalan ? jer imam malo bujniju maštu ?
onda bolje da ne uploadam neke priče da ne nazovete vrapče...
ajde ajde..procito sam 1. cetiri ulomka sutra cu ostatak..zanimljivo..

Simon the Dreamer
18-10-2007, 21:10
Ne, bujna mašta je kad možeš zamislit konja kak leti. Ovo što ti zamišljaš se zove psihotičnost, ne bujna mašta :rotfl:

Al sviđaš mi se, nemoj da me krivo svatiš...

Dreamer Deceiver
18-10-2007, 21:31
jebi ga takav sam... Ali ja sam zadovoljan s svom maštom, makar mi puno njih govore da sam bolestan u RL, a nisam...e

Arbiter of Change
18-10-2007, 22:55
Pročitao sam djelo (Križ aka. Crni Križ) 2 puta. Prvenstveno zato jer sam zbog brzine radnje, možda ne same radnje već zbog formatiranja teksta (neke su stvari kao upad one vještice u selo stavljene u isti odlomak pa nemaju svoju vlastitu težinu, bar ne po meni), mislio da sam preskočio neke detalje, ali ipak se na kraju nadam da nisam. Ali, ajde da konačno to renziram. :D

Djelo je, bar po meni, dosta izravno, a ipak istovremeno i nekako... upitno(?) i dobro koristi stara vjerovanja u zabačenim krajevima (pogotovo mi se svidio onaj dio gdje krčmar govori kako oni ZNAJU da je ova vještica i ono da spava sa Luciferom... good going there). Atmosfera je isto dobra, premda je nekako sabijena, ali onda opet možda nije bila fokus u ovom djelo tako da ne znam. Meni je samo falilo malo opisa sela i crkve, pa makar njezine vanjštine. Ona mi je nekako izgledala kao da joj se moglo malo više prostora posvetiti zato jer bi odgovarala kao dobar uvod u čitavu situaciju. Dobro, selo možda nije bitno jer tamo navodiš sve manje više bitne stvari (fontana, kip, crkva, krčma) i izgleda da lik ne planira istraživati više.

Šta nas dovodi do malo zapostavljenijih strana - likova. Ne znam je li to bila namjera, ali nijedan lik nije imenovan. Moguće je da im se tako daje onaj generic osjećaj da nisu previše bitni, ali ipak.. me likes them named. :D I odnosi između likova, prvenstveno vodiča i glavnog lika su neodređeni (ne mislim da su homosi) - znaju li se oni otprije (na TI su)? Također stara boljka (hehe); svi znaju sve i barataju poprilično stručnim terminima, premda je u ovom slučaju to više-manje ograničeno na vodiča. Inkantacija mi ne zvuči kao nešto što bi prosječna u civiliziranom svijetu znao, a kamoli tamo netko. La grande finale je osrednje... ali ajde, ja sam očekivao showdown i hero saves the day. :P Je li lik uspio pobjeći? Tko su bili seljani i gdje su nestali (blaga Shadow over Insmouth vibra tamo)? Tko je bio bona demon? Cliffhangeri... :D
Slava Copy-Paste generaciji.

Jopax
18-10-2007, 23:17
Jebote sad malo opet gledam neke dijelove o onoj crkvici kad sijevnu vani, e kako sam trznuo umalo sam sa stolice pao :o
jbt znam da je samo priča ali ovakva sranja i prisjećanja na njih u ova doba me drže budnim dosta dugo vremena
Morgoth imaš mašte iako malo uvrnute i čudne mašte ali ipak mašte, podsjećaš na E.A.Poea i Kinga :D

Dreamer Deceiver
19-10-2007, 13:52
najveću uzori - Lovecraft, Poe i King :D
moje sveto trojstvo, evo baš sam danas kupio drugi dio Kingovih Godišnjih doba :D

Panzer Grenadier
22-10-2007, 22:34
Ajde priznaj, koliko promila si imao dok si ovo pisao? :friends:

Dreamer Deceiver
23-10-2007, 12:41
potpuno trijezan, uvijek sam triejzan dok pišem

medusa
23-10-2007, 19:05
potpuno trijezan, uvijek sam triejzan dok pišem
a dok smišljaš? :wink:

Dreamer Deceiver
23-10-2007, 19:42
to je najgore, jer sam potpunoStrijezan i prisebi dok smišljam te priče...

Mafioz0r
23-10-2007, 21:30
Onda ti u smišljanju pomažu ljudi iz žute mentalne institucije preko puta?

Dreamer Deceiver
02-11-2007, 15:38
nah, nitko i ne pomaže.
Makar sam za noć vještica dobio lijepu inspiraciju od jedne osobe :D
Priča je danas napisana, objavim je kad je prepišem na pc.

Dreamer Deceiver
21-11-2007, 20:33
Evo s ponosom objavljujem da je dark tales project je konačno dobio i svoje pravo ime : " Grotesquera ",a zasad sadržava 18 priča + epilog na kraju. Što se tiče nekih onih ostalih priča, dosta ce njih bit pretvoreno u novele/romane, a također ce još dosta priča uc u Grotesqueru, ali ovih 18 ulazi sigurno :D
Evo izlista priča koje cete moć čitat u Grotesqueri :

- svijetlost u noći
- grotesquera
- iza njenih očiju
- kapelica anđela krvavih suza
- legedna o pjesnikovom kamenu
- goruće raspeće
- krvava mary
- tišina
- noć svih prokletih
- crni križ
- prizivanje
- lov [ radni naslov ]
- crni vuk [ radni naslov ]
- toranj jeze
- besmrtnik
- jezero straha [ radni naslov ]
- bogu [ radni nalsov ]
- albonian asylum blues
- epilog

Dreamer Deceiver
04-12-2007, 18:59
Ako je netko pročitao o mom snu kojeg sam imao pred par dana,evo napisao sam priču o njemu. Priča je temelajn na mom snu i svemu čega se sjećam iz tog sna ;) Uživajte u čitanju :D

http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_9ctmgkp

Krvavi bal


Zbilja neznam kako da započnem ovu ispovijest, od sna od kojeg je prošlo samo pola dana, a za razliku od drugih snova ovaj mi se urezao u sjećanje svojom grotesknostću i bizarnošću. Nitijedan san me nije uplašio poput ovoga, niti jedan san nije bio stvaran poput ovog. Osjećaj da ste tamo, osjećaj da vi upravljate snom, taj osjećaj da vi živite, a ne da sanjate san koji cete ubrzo nakon buđenja zaboraviti je neopisiv. Nevjerojatno je kako zaboravite većinu važnih detalja nakon buđenja. U snu sam se sjećao svake riječi koje sam napisao, osjećao sam tu emociju jeze koja je vladala mojim tijelom dok je ono ispisivalu pripovjetku u mojem snu. Znam da sam napisao svaku riječ, bio sam svijestan svake riječi koju sam napisao da bi one nakon buđenja nestale, poput naslova te pripovjetke, a zamalo i tematike te pripovjetke.


Možda su događaji koji su se događali zadnjih dana utjecali na taj san i tu priču ? Ne bih vam znao to reći, ali mislim da bi to moglo imati prste u ispreletanju tog sna. Jeli on bio samo metafora za nešto što se događa ili nešto što bi se moglo dogoditi ? Možda nešto što bi se tek trebalo dogoditi. Već par puta sam imao slična iskustva i nakon što bi se dogodio taj nemili događaj ja bi se prisjetio tog dana, tog i tog datuma kad sam vidio, sanjao ili mislio na tu scenu neznajući da će se ona kasnije obistiniti i onog osjećaja koji ste imali kad ste ugledali scenu koju kasnije doživite. Pretskazanje ? Ne bih vam znao reći. Ako je ipak pretkazanje, onda ćemo shvatiti da moj san nije bio samo jedna obična bizarna noćna mora. Dugo vremena je pošlo od kad sam imao posljednju noćnu moru. Možda je čak godina prošla od posljednje more ? I to je prvi san koji mi je dao ideju za priču, ali najzanimljivije od svega je to što je taj san NAPISAO moju priču. Znam da zvuči ludo, ali toliko je i stvarno.


Malo prije sam spomenuo kako je tematika zamalo postala izgubljena, poput naslova i svih riječi koje sam napisao u snu. Riječi nisu izgubljene, samo ih se ne sjećam. Znam točno koliko je priča bila duga ( jedna velika stranica i par redaka druge stranice ), ali naslov mi je ostao u maglovitom sjećanju, znam da je prvo slovo bilo K te da je imalo veze s pričom Grotesquera i da je imao veze s nekakvom komorom, velikom prostorijom ili dvoranom ali da me ubijete ja se ne mogu sjetiti tog prokletog naslova priče. Što se tiče izgubljenih riječi za njih i ne marim previše jer lako ih mogu nadomjestiti, iako su one riječi savršeno opisivale tu hladnu jezu čiji biste dašak mogli osjetiti dok ste ih čitali.


Probudio sam se u sedam sati ujutro i spremio se za u školu, bez ikakvog znanja o čemu sam sanjao da bi me par minuta kasnije poput groma iz vedrog neba osvjetlilo sjećanje na moj san. Tog trenutka sjetio sam se samo tematike jedne scene, scene koja mi je i zadala toliko muke. Neznam ako je samo ta scena bila centralni događaj priče ili sam možda još nešto napisao u snu, nešto što se događalo prije završetka te scene i završetka tog sna koji je postao drugi san o kojem nemam nikakvo pamćenje. Također počeo sam se prisjećivati sam sebe kako pišem tu priču, te stižem do njezina kraja a pri pisanje kraja ja odlažem olovku, dižem se s stolice te odlazim iz svoje sobe kako bi se vratio malokasnije i posvetio tu priču mojoj prijateljici. Nakon posvećivanja priče, neznam što se više događalo u tom snu. Svi ti događaji su mi postali izmiješani, samo su mi dvije stvari kristalno jasne o tom snu, da sam tu priču napisao u snu te da je nisam dovršio do kraja te da sam je posvetio svojoj prijateljici ( koja začuda ima rođendan na dan pisanje ove priče ) i tematika scene. Dok sam u školi tupo gleao u ploču hipnotiziran snom pokušavao sam se sjetiti što više događaja iz tog sna kako bi kasnije pokušao napisati tu priču. Umjesto da zapisujem bilješke s sata, ja sam zapisivao bilješke od sna koje su mi dolazilo polako tokom dugih školskih sati. Od svega čega sam se sjetio vezano za san napisao sam jednu natuknicu, od buđenja pa do pisanje tih natuknica. Upravo te natuknice pretvorio sam u ovu priču, ali još jedna je natuknica ostala koju nisam napisao i to ona najvažnija, a to je priča koju sam napisao u snu. Mislim da bi bilo i vrijeme da ju zapišem prije nego što se možda izgubi u onoj magli koja je već obavila i pojela poveći dio te pripovjetke.


Neznam točno gdje se radnja događala, ali znam daje bilo nešto slično dvorcu, palači ili možda malo luksuzniji hotel u kojem se održavao bal. Ljupke dame u preljepim večernjim haljinama plesale su s svojim muškarcima praćeno uz zvuk klasične glazbe koja je razbijala tišinu. Sav taj događaj podsjećao je na stare balove pod maskama. Muškarci i žene nosili su maske koji su prekrivale dio lica. Veliki Sat je otkucao tri sata poslije ponoći, ali ples ni dalje nije prestajao. Plesali su i dalje, potpuno hipnotizirajući, neznajući za vrijeme i živeći u svom vlastitom svijetu kojeg su djelili s njihovim plesnim partnerom. Ples je bio graciozan i zadivljujuć. Ostali biste bez riječi kad biste vidjeli taj ples i u kojem skladu plešu plesači. Očaravajuća scena koja je oduzimala riječi iz ustiju i natjerala vas da ostanete gledati otvorenih ustiju. Ponekad bi koji par pogriješio u koraku svog plesa ili poneki bi se posvađali pa pobjegli jedan od drugoga, ali ostali plesni parovi to nisu primjećivali jer su bili u svojoj iluziji koju je stvarala začaravajuća klasična glazba orkestra pod strogom rukom staroga dirigenta. Dvorana je bila ogromna te građena i uređana u viktorijanskom stilu. Dekoracija sobe također je ostavljala bez riječi zbog svih tih predivnih detalja koju su ukrašavali plesnu sobu. Pored plesne sobe nalazio se jedan veliki izlaz koji je vodio van iz ove preljepe građevine,a također pored te velike prostorije bilo je stubište koje je vodilo na drugi kat ovog hotela ili palače. S drugog kata ste savršeno mogli vidjeti taj graciozni ples koji se odvijao kat niže dok ste stajali naslonjeni na ogradu i divili se tom umijeću plesa. Drugi kat se sastoja samo od uskog hodnika punog vratiju koja su vodile u sobe te stubišta koje je vodilo na treći kat. Odjednom vrata jedna sobe naglo se otvore i tresnu u zid, a iz njih istrči mlada dama od jedno dvadesetak godine, smeđih očiju i brkaste duge crne kose. Lice mlade dame bilo je uplakano i puno modrica, niz njeno slakto lice padale su krupne suze, uništavajući njezinu šminku. Njezina bijela haljina bila je potrgana, a njeno tijelo je bilo puno modrica. Trčala je prema stubištu suždržavajuci da ne brizne u plač. Odjednom se spotakne te padne na pod. Svojim rukama sakri lice te tiho brizne u plač. Tisuću glasova prolazili su njezinim mislima. Kunuli su je, prijetili joj, ismijavali je te govorili raznorazne gadosti, od kojih je djevojka briznula u plač. Nakon nekog vremena smogne snage, te se lakim korakom došeće do ograde te pogleda prema plesnom podiju. Njezini osjećaji su utihnuli, kao da ih nije bilo. Htijela je osjećati ljubomoru, bijes, mržnju, ali nije mogla osjećati. Bila je poput prazne ljušture. Jedna po jedna, suze su joj ponovno počele padati niz očiju, a poneke su pale dolje na plesni podij. Bosonoga se spustila niz stepenice čvrsto se držeći za ogradu. Njezine su se ruke počelo tresti. Sporim je korakom ušla među plesae koji nisu zamijećivali jadnu djevojku s rastrgnutom haljinom i svu umrljanu krvlju. Plesači su i dalje plesali graciozno i skladno, potpuno ignorirajući mladu damu. U svojoj rastrgnutoj haljini umrlajnoj krvlju i bosom nogom, dama lica punih suzija i tijela punih modrica došla je do središta prostorije te gledale parove kako plešu u svoj toj ljepoti. Jedino što je oosjećala je bilo divljenje prema njima. Raširi ruke te zaklopi oči. U trenutku kad je zaklopila oči sva te ljepota pretvorila se u nešto izobličeno. Držala je oči zaklopljenimai vidjela svu grozotu i grotesktnost tog plesa i te pozornice. Svi ti plesači bacili su svoja lijepa ruha i maske te pokazali svoja prava đavolja lica. Na licu im je bio porugljivi osmijeh a lica isušena kao da je netko isisao život iz njih ostavljajući ih ovako nakazne. Smijali su se mladoj dami koja je blijedo gledala oko sebe. Ponovno je zaklopila i otvorila oči, i sve je nestalo. Nije bilo nikoga u prostoriji. Velika svjetiljka na stropu bila je ugašena a dvoranom je vladala jeziva tišina i mrak. Svi plesači, cijeli orkestar, sva glazba, nestalo je. Niz ruku mlade djevojke počela se slijevati krv, a ona se počela smiajti histeričnim smijehom koji je svojom jezivitošću istjerao tišinu iz te prostorije. Djevojka je pala na pod, a pod oko nje bio je pun njene krvi dok se ona i dalje smijala.


To je zadnje čega se sjećam od te priče. Sjećam se da u snu nisam zapisao dio kad ona silazi niz stepenice i par trenutaka kasnije svi nestaju. Znam da sma došao do rečenice kad sam to trebao napisati ali iz nekog nepoznatog razloga jednostavno nismato napisao već odložio olovku i napustio sobu, te se vratio par trenutka kasnije i posvetio priču svojoj prijateljici. Neznam tko je ta djevojka. Nikad je nisam u svom životu vidio, pa čak ni u snovima. Njezino lice mi je ostalo malgovite te je nisma mogao potpuno opisati. Neznam tko su bili oni plesači, neznam gdje su to plesali a najviše od svega me muči šta se dogodilo s tom djevojkom i tim plesačima. Možda je to pretskazanje ? Možda me san upozorava na nešto što bi se moglo dogoditi ? Jučer sam započeo pisati tekst i zbog određenog razloga sam ga prestao pisati te sam ga danas dovršio ? To me najviše zaprepastilo pošto sam i u snu prestao pisati zbog nekog nepoznatog razloga. Tokom jučerasnjeg dana dobivao sam komadiće koji su nešto govorili o tom snu te kojim sam mogao složiti ovu slagalicu strave. Danas nisam dobio nitijednu puzzlu kojim bi možda mogao dovršiti ovu stravičnu sliku. Možda jednog dana ili tokom jednog sna dobijem posljednji dio ove slagalice koja će mi razotkriti šta ona predstavlja. Možda će osoba kojoj je ova priča posvećena znati konačni odgovor ? Možda jedan dio mog uma koji je kriv za ovaj čudan san već ima posljedni komadić koji nedostaje da upotpuni slku ali mi ga iz nekog razloga ne želi odgonetnuti ? Možda jer nisam spreman da znam odgovor ? Možda je ipak bolje da neke stvari ostanu misterij...

Dreamer Deceiver
13-12-2007, 21:57
je pročitao tko ovu priču ? :(

Dreamer Deceiver
13-12-2007, 22:03
ja sam normalno osoba, kad cete to konačno shvatiti :(

Norther
13-12-2007, 22:54
ono, sve price sam ti dosad procito...prejebeno pises, ocu knjigu :pray:

*goes and checks if there's a new story on dark tales*

EDIT : sve sa dark talesa sam procito :cry:

e dal ce sta bit od onog magazina sta se planiralo morgoth ?

Dreamer Deceiver
14-12-2007, 16:02
nažalost je malo ljudi za njega zaintereisirano pa nece, možda šta bude preko zimskih ferija...

Samael
14-12-2007, 16:06
Evo izlista priča koje cete moć čitat u Grotesqueri :
...
- krvava mary
...


Nemoj me zafrkavati


danas na liniji nekadasnjoj 43
gledam kako stoji u redu
ceka na bus kao i mi
sirokih bokova mesnata lica
frflja dok prica
drzi za ruku jednog od onih
vjecnih mladica
...


Molim te reci mi da si ovo napisao kao hommage Azri, jer ako budem čitao Grotesqueru, neću moći odagnati misli od ove predobre pjesme.

Inače, jako me interesiran u ovaj roman pa mi obavezno javi kad bude gotov

Rocchiro
14-12-2007, 16:18
"...bog svih tih predivnih detalja..."

predlazem da izbjegavas takve pridjeve tipa predivan,lijep,ruzan...nego radije napisi kak to izgleda,a nek citatelj odluci dal je to ruzno ili lijepo.to bi po meni bila bolja solucija :wink:

Dreamer Deceiver
14-12-2007, 16:49
nažalost nikad n isam slušao atzru, te me nika previše nije znaimala njihova glazba. Priča je inspirirana dok sam gledao Supernatural . Inače sad dolaze zimske ferije koje cu provest radeći punom parom na Grotesqueri,a bit će gotovo do lpočetka ljetnih ferija koje cu provest konačno editirajući priče, tako da ovo nisu sve priče niti nisu završne priče već samo , nazovimo to tako, beta verzijama i kad budem konačno uredio te priče šaljem na lekturu :D

BlackDCRO
20-12-2007, 10:13
Veoma misticna prica koja otvara mnoga pitanja, to bi ja rekao za Krvavi Bal. Kolko sam skuzio, prica bas i nema neku radnju pa ju nebi stavljao u isti kos s ovim ostalima koje si do sada napisao.
Inace oduvijek sam cjenio tvoj rad, vidim da imas raznih ludih misli po glavi i lijepo je da ih koristis na pravi nacin, to jest da ih uzimas za price. Samo tako nastavi!

Dreamer Deceiver
26-12-2007, 12:26
inače jučer je bila godišnjica Dark Tales Projecta, a za par dana dolazi godišnjica Spokoja Uma, te cu objaviti sljedeće stvari koje e tiču mog projekta : znači još sest mjeseci cu pisati grotesqueru, te cu je tokom ljeta ( preko kojeg cu raditi ) je konačno editirati, da bi je s početkom nove školske godine poslao na lekturu, te s konačnom verzijom tražiti izdavača :D

Dreamer Deceiver
31-12-2007, 14:38
Evo s velikim uzbuđenjem u sumrak stare godine i u osvit nove 2008. godine, najavljujem svoju prvu e-book, nazvanu " Albonian Asylum Blues i ostale pripovijesti " ili skraćeno samo " Albonian Asylum Blues ".
Znači par riječi o AAB :
- Albonian Asylum Blues je prvi izdanak prvog izdanka XD Autorovog projekta nazvanog Dark Tales Project, te sadržava poprilično mračne priče ( tipa Edgar Allan Poe )
- Albonian Asylum Blues je nešto poput "EP-a" u gazbi ili pak trailera za filmova. Znači on ce sadržavati par priča koje ce uc u moju prvu zbirku priča koju namjeravam izdati za par godina imenom " Grotesquera "
- zbirka pripovijesti Albonian Asylum blues ( AAB ) ce sadržavati jednu potpuno novu priču, koja do sad nije izdana te četiri " remastered " priče koje su poprilično stare, ali sam ih ja malo editirao, ispravio gramatiče greške a kod neke priče čak izmjenio neke djelove.
- također AAB će sadržavati jednu priču koja neće ući u zbirku priča Grotesquera
- AAB ce bit za sad dostupan u digitalnom obliku ( .pdf verzija ) s potpuno preuređenim
- nakladnik AAB je DarkTimes, tj. nakladnik i urednik je sam Autor knjige
- AAb ce također najvjerojatnije imati i par ilustracija a na njima se upravo radi
- evo i popisa priča : Albonian Asylum Blues ( po prvi put objavljena ), Krvava Mary ( koja ima dosta nabolje izmjenjenih dijelova od orginala ), Svijetlost u Noći, G.H.B. , Krvavi Bal i Tišina
- e-knjigu albonian asylum blues možete očekivati tokom prvog mjeseca 2008. godine.
- nakon izdavanje AAB, autor ce najvjerotnije prestat s izdavanjem priča po forumima već se čekat i izdat ih par poput AAB

I za kraj, da dam mali uvid u njega,evo i NASLOVNICE (http://img247.imageshack.us/my.php?image=aabcoverwy2.jpg)

Eddie9
24-01-2008, 17:30
malo kasnim s komentarom...ali ovako...pročitah aab cijeli i predobar je...mislim, nisi ti e a poe ali priče su ti zanimljive...jedino što mi malo smeta je davanje malo informacija o nekakvim lokacijama ili prekratak opis likova za koje nemam pojma kako izgledaju ali jebeš to...priče su prejebene i samo nastavi tako dalje...

Dreamer Deceiver
24-01-2008, 20:18
drago mi je ta ti se sviđa AAB...
je pročitao još tko i kakve su reakcije :D ?
Što se tiče opisa, to mi najlošije ide... ali još sam mlad, "naučit" cu :D
Što se tiče mojih radova, ne vjerujem da cu ih više previše objavljivati na netu.
Još jedna novost. Sada malo "eksperimentiram" i pišem poemu. To je trebala biti priča, ali pošto nisam imao previše volje da je napišem u obliku kratke priče, pa sam odlučio je pretvoriti u poemu i to jušto radi svog gušta :D
Ona je u završnoj fazi, a zanimljivo je da još uvijek nema ime :D
Izdat cu je u .pdf formatu za valentinovo ove godine.

Chace
20-04-2008, 23:06
šta bi s tobom morgothe?? pišeš išta?

Dreamer Deceiver
21-04-2008, 14:53
oh, nisam bio na forumu par mjeseci pa pošto mi dosadno navratim malo :D

Evo nove priče :

Evo jedne priče koje sam završio pred par dana, i koja nažalost još uvijek nema ime...
ah, hebi ga :(
nadam se da ce mi sinut koja ideja za naslov, a do tada uživajte :D

http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_19gmc6w9qq


2.travanj xxxx.

Written by – Toni Juričić

...

Više je godina prošlo od kad je moje tijelo napala misteriozna i medicini nepoznata bolest. Bolest koja se još misterioznije povukla ostavljajući me potpuno zdravog, bez ikakvog hendikepa. Liječnici nisu znali što mi je, nigdje nisu čitali o toj bolesti a kamoli znali kako je liječiti. Ja sam prvi slučaj, a očito i jedini jer nakon mene nitko nije bio pogođen tom bolešću. Barem zasada.

Kad bi me upitali, kada je bolest zarila svoje kandže u mene, nebih znao odgovoriti. Godinama prije sam osjećao slabinu, fizičku i mentalnu. Svakog sam se dana , tokom mnogih godina , osjećao sve slabije i slabije. Ignorirao sam tu bol, vjerovavši da je ona uzrok moje mašte. Ignorirao sam je sve, dok do tog užarenog ljetnog dana, kad mi se pred očima svijet počeo vrtit te izgubio ravnotežu i kontrolu nad svojim tijelom.

Kasnije sam se probudio u nekoj jadnoj bolnici gdje sam proveo mjesece i mjesece svoga života, gdje su liječnici uporno pokušavali shvatiti kakva me to bolest snašla te bezuspješno pokušavali pronaći lijek za to. Ipak, tema ove ispovijesti nije moja bolest i borba s njom, već o jednom zastrašujućem događaju kojem sam svjedočio godinama prije i koji me ponekad goni u noćnim morama, nedopuštajući da ga zaboravim. Ni to nije razlog zašto sam započeo ovu ispovijest, ovog kišnog dana u mjesecu travnju. Jutros, dok je sunce još izlazilo i sjalo, a nebo nije nagovještalo hladnu kišu vidio sam nešto što je natjeralo moje kosti u drhtanje i prisjetilo me na onu užasnu noć u bolnici. Najbolje bi bilo da krenem ispočetka.

Od malih sam se nogu zanimao za knjige. Još kao mali dječak, dok su se moji vršnjaci vani igrali, ja sam zadubljeno gledao u staru knjigu i čitao o avanturama hrabroga Robinsona. S godinama, moje zanimanje za knjige je raslo i raslo. Počeo sam čitati „teže knjige „ ( kako ih je nazivao moj otac ) poput Dostojevskog ili Tolstoja. S odprilike petnajstak godina počeo sam se zanimati za „crne knjige“ ( tako bi ih običivala nazivat moja majka ) poput Edgara Allana Poa, koji me totalno začarao svojim grotesknim pričama o crnom mačku, crvenoj smrti, te pjesmom o podmuklom gavranu s žala hadske noći. Gospodin Poe je u meni probudio zanimanje za mistiku i okultno. Počeo sam sakupljati raznorazne okultne knjige, istovremeno ih sakrivajući od svojih roditelja, pobožnih kršćana, koji bi me najvjerojatnije razbaštinili kad bi saznali kakve se boguhulne knjige nalaze u njihovoj kući. Mogao bi čak reči da su, na nekakav meni čudan i nepoznat način, mogli osjetiti prisutnost tih knjiga koje su, moram priznati, zračile nekom sjenovitom ali primamljivom aurom.

Noći i noći sam proveo čitajući i proučavajuci ih. Znate kako kažu, mladost ludost. S oko dvadesetak godina napustila me želja za takvim knjigama, te sam ih spremio na tavan gdje sada služe da skupljaju prašinu. Ipak moje zanimanje za time nije potpuno nestalo. Pošto sam veliki ljubitelj umjetnosti ( ljubav prema umjetnosti naslijedio sam od oca ) i grotesknosti otvorio sam vlastitu galeriju gdje sam izlagao raznorazne čudnovate slike još čudnovatnijih autora. Nerijetko su se u toj galeriji pronašle i moje slike, koje sam naslikao pod jakim utjecajem opijuma.

Galerija se nalazila na zlu glasu zahvaljujući protestima crkve zbog bogohulnih motiva na slikama, ali zato ju je i jako dobro posjećivao ostatak normalnog puka kojeg je zanimalo oko čega se to diže prašina. Na toj galeriji sam se poprilično obogatio i zaradio enormne količine novaca i ugleda. Ipak, moju galeriju i njezino vođenje ostavio sam po strani te je prepustio jednom niskom ćelavom gospodinu nakon što sam se jednog užeglog dana usred ljeta srušio u njoj. Kad se čulo za moju nesreću, zli popovski jezici počeli su propovijedati kako me snašla božja kazna zbog objavljivanja tih grešnih slika koje su crtane pod kontrolom samog Lucifera. I tako je moj ugled bio skoro pa potpuno uništen, a ja s ono malo novca što mi je ostalo završio u nekoj sirotinjskoj bolnici dok je mojoj galeriji prijetilo zatvaranje zbog rijetkih posjeta od glupog straha ljudi da slike šire bolesti i proklestva. Moje mišljenje o lošoj posjećenost je zbog lošeg vođenja posla. Dok je moje dijete propadalo, tako sam i ja venuo u bolnici izjeden misterioznom bolešću. Neprestane glavobolje, povraćanje, slabina, jedva stajanje na nogama je postala moja svakodnevnica, a to vam s vremenom dosadi.

Jednostavno vam dosadi, kad tu bol neprestano trpite mjesece i mjesece, kad noćima ne možete spavate od nje. Onda pokušate olakšati tu bol oduzimajući si život, razrezujući svoje vene i gledajući kako iz vaše ruke šikaju posljednji trenutci vašeg jadnoga života. Sva me ta scena podsjetila na razne neshvaćene umjetnike koji su si oduzeli život ili ga proveli potpuno uništavajući svoje tijelo i duh.

Pokušaj oduzimanja života, bio je neuspješan. Neznam dali bi se zbog toga trebao radovati ili plakati od tuge što sam još živ. Na moju „sreću“ liječnici su došli u krivo vrijeme i vidjeli kako me napušta posljednja kap života. Pohitali su prema meni, odveli me na operacijski stol gdje su me zakrpali i spasili. Tog trenutka sam zbilja zaželio da sam uspio u svom naumu, jer bol koju sam osjećao dok su me spašavali je bila neizdrživa, te da sam imao barem malo snage u svojem tijelu, preoteo bi nož kojeg bi zabio ravno u svoje srce da konačo mogu počivati u miru.

Od tog dana stalno su me imali na oku. Iz sobe su odnijeli svaki predmet koji bi mi mogao koristit kao alat da iščupam život iz svog tijela kojem su ionako dani već odbrojani. Dani od onog dana mog bezuspješnog pokušaja samoubojstva su prolazili brzo. Većinu vremena mislio sam o tome kako da oduzmem svoj život ili sanjareći o raznim ljepoticama sumnjivog morala koje sam upoznao na raznim galerijama . Ti snovi su jedino što me držalo na životu, čemu sam se htio vratit. Znao sam da ce biti sve po starom , samo da izađem iz ove smrdljive bolnice.

Moja tijesna soba zaudarala je po nesnosivom mirisu na kojeg se ( morate ) privknut. Zidovi su bili prljavi i žućkaste boje. Vječno zamagljeni prozori na koje su bile navučene rastrgane zavjese zakrivali su vanjski svijet . Bio sam sam u sobi, makar se u njoj nalazio još jedan prazan krevet na suprotno od mojeg. Godila mi je samoća jer nisam previše druželjubljiva osoba, te nisam imao živaca ni snage da još nekoga trpim u ovoj ionako tijesnoj bolničkoj sobici.
Krevet je zjapio prazan sve dok u bolnicu nije došla malena djevojčica koja je bolovala od neke neizlječive smrtonosne bolesti čijeg se imena nikako ne mogu sjetiti.

Na njezinom licu, jasno se moglo vidjeti da je bolest učinila svoje. Njezina rijetka duga kosa bila je zagasite plave boje. Ispod njezinih smeđih očiju nalazili su se ogromni podočnjaci, a njene malene usne bile su ispucane. Pogledom na njezino krhko tijelo stekao sam osjećaj da se jadnica jedva držala na nogama. Ipak u tom slabom tijelu nalazila se nekakva čudna hrabrost i borbenost koju nisam godinama vidio. Tvrđa od kamena i bolesti koja ju je snašla.

Došla je s majkom i ocem. Po njihovom izgledu zaključih da su siromašni i da očito jedva spajaju kraj s krajem. Otac je bio nekakav radnik u polju, sav uprljan po licu, a ruke su mu bile crne poput ugljena. Njezina mati bila je prekrana mlada žena, obučena i prljavu i polurastrganu haljinu i velikih suznih očiju koje ne mogu vjerovati da se njihov anđeo sprema napustiti zemlju. Kad su ušli u sobu, toplo su me pozdravili, kao da me znaju oduvijek. Ja sam mrgodno ozdravio i okrenuo glavu na drugu stranu da ih ne gledam. Tu sumornu atmosferu razbijala je samo optimizam malene curice koja je ohrabljivala svoje uplakane roditelje. Kakav je to sad svijet postao ,da dijete mora ohrabljivati roditelje koji plaču poput male djece ? Roditelji su se zadržali više od desetak minuta. Minute koje su trajale poput vječnosti. Nisam mogao vjerovati kad su napustili sobu. Mislio sam da ce ostati ondje zauvijek.

Nakon odlaska, malena je briznula u plač. Nije to bio plač kojim obično plaču djeca, onaj užasan živcirajuci plač koji vam pili živce. Bio je to tih plač. Jedva čujan, ali ipak jači od normalnog plača. Dugo je tako plakala, a ja sam je dugo ignorirao, bezuspješno pokušavajući zaspati. Sve dok mi nije prekipjelo. Dignuo sam se s kreveta i htio se razderati na nju. U trenutku kad je prva psovka trebala izić, ona me pogledala svojim melankoličnim očima, koje bi rastopile i najhladnije srce. Jednostavno nisam se mogao derati na nju. Inače me nije bilo briga za ostale, rekao bih im sve u lice, ali to nije bio isti slučaj s ovom djevojčicom. Umjesto psovke, izišle su riječi, za koje sam mislio da nikad neće izić. Riječi utjehe. Nakon par sati tješenja, na njezinom bolesnom licu ponovno se rodio osmijeh, a u meni je zavladala nekakva toplina. Neznam zašto, ali taj trenutak nikako ne mogu zaboraviti i upravo on me grije kada mi je najteže. Do kraja dana, ja i djevojčica smo postali, kako se to ono kaže, prijatelji.

Dani su prolazili , naše se bolesti i dalje nisu povukle. Moja nije napredovala, a bolest od malene je napredovala potpuno uništavajući njezino krhko tijelo, ali zato nije slomila njezin duh koji je poput kamena na buri. Potpuno neslomljiv. I dan danas se pitam kako netko tako maleni, netko tko je poživio tako malo ljeta može imati tako čvrst duh. Vrijeme je prolazilo brže nego obično, kad sam bio sam u sobi. Malena je ubijala vrijeme pričajuci razne anegdote iz svojeg života, te opisivajući farmu na kojoj živi. Često bi mene upitala o mojim događajima iz djetinjstva. Iz nekog razloga, kad bi me to upitala, nekakva omča bi stegnula moje srce. Možda zato jer sam svoje djetinjstvo potrošio čitajuci knjige, a ne zabavljajući se vani na suncu i zelenoj travi s svojim vršnjacima. Mislio sam joj pričat o svojem „neurednom“ životu, ali na kraju sam odlučio da to ipak nisu teme koje se pričaju maloj djeci.

Kad bih je upitao o obitelji, uvijek bi zašutila i pokušala promjeniti temu. Nisam previše tup, da ne mogu shvatiti da doma ne ide previše dobro. Ipak nakon jednog posjeta njezinih roditelje, slomila se te ispričala o njezinoj obitelji koja nije bila takva bauk kao što sam ja pretpostavljao. Nije voljela govoriti i obitelji, jer je mislila da će joj se djeca iz sela ( i ja ) rugati radi toga šta je siromašna. Jedva su spajali kraj s krajem. Otac je mukotrpno radio po cijele dane dok je majka morala obavljati razne poslove oko farme. Mogao bi napisati stranice i stranice o njezinom životu, ali to nije tema ova pripovijesti. Ipak moram priznati da je živjela teškim životom. Koliko god im život bio težak, barem su imali jedno drugo.

Jednog dana, nekom čudnom slučajnošću ostao sam nasamo u sobi s njezinim ocem. Bio je to vrlo pošten čovjek. To se jasno moglo vidjeti u njegovim očimo ,a boja glasa odavala je tugu koja ga muči zbog nesretne sudbine koju je zadesila njegovu kćerku. Dosta smo vremena proveli govoreći, ja lažuci o svom životu ( sumnjam da bi mu se svidio moj način života ) a on o mjestima koje je posjetio ploveći po svijetu, te kako se ipak nakon bezbrojnih putovanja skrasio na farmi s ženom i novorođenim dijetetom. Duboko je uzdahnuo i prošaptao da bi učinio sve za svoju kćerku. Čak i umro za nju. Njegove riječi su me duboko ganule i proganjale noćima. Od tog susreta, nisam mogao zaspati. Provodio sam noći mozgajući o tome što da učinim i pomognem spasiti njegovu kćerku. Sigurno bi je spasili da je u boljoj bolnici. Igrom slučaja, moje misli su odlutale na davno zaboravljene knjige koje već godinama skupljaju prašinu na tavanu. Knjige stare i rijetke, koje vrijede dosta novaca. Pomislio sam da bi ih bilo dobro prodat i stime spasiti malu. To je bio ključ, stare zaboravljene knjige, koje mi ne vrijede ništa, mogu spasiti život koji vrijedi puno više. Te sam večeri zaspao i po prvi put u dugo vremena bio ponosan na sebe.

Njezini roditelji su se pojavili drugi tjedan i bili su oduševljeni mojom idejom. Svo troje su zaplakali, sada od sreće a ne od tuge. Ocu sam dao ključ svoje vile, te mu objasnio gdje se šta nalazi i koliko vrijedi. Možda je bilo malo naivno od mene što povjeravam ključeve poprilično nepoznatoj osobi, ali imao sam dobar osjećaj da me neće prevariti i da je moj ključ u sigurnim rukama. Čim sam mu sve objasnio, izjurio je iz bolnice brzinom munje. Moglo ga se vidjeti s prozora kako spretno izbjegava sve prepreke koje su mu bile na putu ( doktori i oni dosadni starci ). Majka i kći su skandirali njegovo ime sve dok im se nije izgubio s vidika. Sobom je zavladalo vedro raspoloženje, koje je potisnulo s trona onu melankoličnost koje je vladalo od kad sam ja došao. Čak je i soba izgledala puno vedrije nego prije.

Nažalost, otac se vratio drugi dan s lošim vijestima. Pri samom pogledu na njegovo lice, moglo se vidjeti da je nešto išlo krivim putem. Sjeo se na krevet i ispričao da knjiga više nema, da ih je sve moja mati pobacala iz razloga da su me one uklele i zarazile vražjom bolešću koja će me odvući u samo ždrijelo pakla. Sobom je ponovno zavladala sumornost. Bio sam izuzetno bijesan. Najradije sam htio udariti nekoga ili nešto, ali sam se uspio kontrolirati svoj bijes. Sjetio sam se da sam sakrio jednu knjigu koja je čak vrijedila najviše, ali ne dovoljno da odplati operaciju malene. Ipak je vrijedila nešto, a za platiti ostatak nekako cu uspijeti pronaći način.

Njezin se otac zgrozio na to gdje sam sakrio knjigu. Nije mogao vjerovati da sam takav luđak. Da život njegove kćerke nije bio u pitanju najvjerojatnije bi me otišao prijaviti policiji i ludnici. Neko je vrijeme proveo šuteći, a onda je prošaptao, tiho i jedva čujno, kao da se srami, da se slože sa mojim planom . Ponovno je otišao u moju vilu. Ovoga puta puno nesigurnijim korakom znajući što bi se moglo dogoditi ako ga nađu s tom knjigom koju sam sakrio na mjesto gdje je nitko nebi mogao pronači. Mjesto zbog kojeg bi me proglasili bolesnikom i zatvorili u ludnici do kraja ovozemaljskoga života. Upravo se te noći dogodilo ono užašno. Ono što me i dalje ponekad progoni u noćnim morama, nedopuštajući mi da spavam već da provedem noć prisjećajuci se one užasne aveti.

Kad je otišao po moju vilu, noć je već polako padala. Hipnotizirano sam gledao kako sunce zalazi oduzimajući nam posljednje zrake sunčeve svijetlosti ovoga gorkoga dana. Kako je sunce zalazilo nebo je zasjalo purpurnom bojom, a par trenutaka kasnije kad je sunce napokon zašlo, pretvorilo se u mračnu noć ispunjenom miljonima zvijezda. Kad mi je napokon bilo dosadilo neprestano gledati u jednu točku na nebu vratio sam se u krevet i zaspao. Inače se sjećam svojih snova, makar slabo, ali ne sjećam se što sam sanjao te večeri. To je vjerojatno zbog šoka kojeg sam doživio.

Probudila me nekakva čudna buka. Kad sam je čuo, samo sam se okrenuo u krevetu i nastavio ležati. Sobom je zavladala nevjerojatna hladnoća, a u meni je zavladao grozan osjećaj paranoje. Mislio sam da sam lud, da sam ponovno počeo luditi kao prije, ali nikako se nisam mogao otresti tog osjećaja. Neko vrijeme sam ga trpio, te shvativši da ne mogu više dignuo sam glavu te pogledao po sobi. Danas mislim da bi bilo bolje da sam ostao ležat, okrenute glave da ne vidim ono što sam vidio. U trenutku kad sam dignuo glavu i pogledao prema krevetu gdje je mirno spavala moja mala prijateljica, pored kojeg sam vidio tu užasnu avet. Neznam kako da je opišem. Ruke mi se nekontrolirano tresu na samo prisjećanje, a kamoli da zapišem kako je izgledala. Visoka prilika u dugome kaputu, čija prisutnost ulijeva strah u kosti. Njezino blijedo i izborano lice, gdje se vidjelo obrisi lubanje, se ne zaboravlja. One grimizne oči u mraku koje ponekad ponovno mogu vidjeti na najmračnijim mjestima. Koštunjave ruke koje su izlazile iz dugih rukave njezinog kaputa i približavale se prema tijelu malene curice. Sablast je micala svoju ruku sve dok nije došla do mjesta gdje se nalazi srce a onda je stala. Prošaptala je nešto nerazumljivo, nešto neljudski, a iz njezine je ruke izašla blijedolika struja koja je stresla malenu. Zastrašujuća svijetlost struje obasjla je sobu. Avet je tresla malenu par trenutaka, a onda prestala. Struja nestade iz njezinih ruku, a sobom ponovno zavladao mrak. To grozno biće me pogledalo svojim grimiznim svijetlećim očima te se nasmijala. Od silnog straha sam zaurlao iz svega glasa. Sablast se nakesila svojim krezubim osmijehom te se počela povlačiti iz sobe levitirajući nad ljepljivim bolničkim tlom. Prije nego što nestade iz sobe, pogledala me još jednom te reče nešto na meni nepoznatome jeziku. Neka nevidljiva sila ošinula me i bacila na zid držeći me pripijenim uza nj. Cerući se, spodoba me gledala kako bespomoćno pokušavam otgnuti iz stiska koji me držao pribijenim uza zid. Glasno se nasmijala, a u meni je zavladao mrak. Neznam što se dogodilo i gdje je nestala ta sablast.

Probudio sam se par dana kasnije s užasnom glavoboljom, bez mogućnosti govora i nažalost sa sjećanjem na tu užasnu noć. Nalazio sam se u potpunoj drugoj sobi. Ova je bila čista i nije smrdila poput one gdje sam izgubio većinu vremena ove godine. Na susjednom krevetu, nije bilo ni moje male prijateljice. Nije bilo nikoga. Pokušavao sam vrisnut da pozovem doktora, ali iz nekog razloga nisam mogao. Suze mi ispuniše oči i proplačem od te silne muke. Moje je tijelo gorilo kao da je svezano na ognjištu, a niz moje lice padale su krupne kapi znoje izmiješavši se s suzama. Vjerojatno sam se ponovno onesvijetio od šoka koji me zadesio. Probudio sam se dan kasnije, a do mene su stajali doktori izbuljenih očiju kao da su vidjeli nekakvo čudo. Nisu bili daleko od toga. Moja misteriozna bolest je tokom dana kad sam bio u komi, dosegnula svoj vrhunac, bacila me u šok i potpuno se povukla ne ostavljajući nikakve tragove. Moja sposobnost govora ponovno se vratila. Isprva sam buncao o užasu kojem sam svjedočio noćima prije. Pitao sam isto kako je djevojčica, jeli živa ? Što joj je učinilo to stravično stvorenje ? Savjetovali su mi da se smirim i da ce mi ispričati što se sve dogodilo.

Liječnici su te noći čuli „ moj “ glasan smijeh, te odjurili prema sobi. Našli su me onesviješćenog kako ležim pored zida. Koliko god je moj smijeh bio jak probudivši i prestraviši pola bolnice, moja prijateljica je nastavila spavati spokojnim snom. Kad su je vidjeli kako spava, pomislili su da je bolest napokon učinila svoje i oduzela svijetu još jednu dušu. Jedan od doktora joj se približio, te stavi ruku na njezin vrat da provjeri ako je još uvijek diše. Njezino je srce i dalje kucalo. Pošto je nisu htjeli buditi, ostavili su je da spava, a mene odveli u drugu sobu.

Moja je bolest tih dana dosegla vrhunac, te očito izazvala halucinacije koje su proizvele onu čudovišnu noćnu moru. Pao sam u komu, a tokom tih dana koje sam proveo viseći između života i smrti, bolest se postepeno povlačila, a jučer se potpuno povukla.

Liječnici su prije čuda koje me zadesilo, doživjeli još jedno. Ujutro, nakon što su me odveli od one sobe, malena se probudila. Nije imala one ogromne podočnjake ispod njezinih očiju. Njezina se plava kosa sjajila na jutarnjem suncu, a njezino lice nije bilo boležljivo blijedo. Ozdravila je. Doktori su bili smušeni ovim čudom koji se dogodio u njihovoj bolnici. Dva pacijenta potpuno su ozdravili na misteriozan način.

Nažalost, nova tragedija je pogodilo obitelj moje male prijateljice. Tog dana, nakon što su napustili bolnicu, njezin je otac preminuo od srčanog napada. Taj je događaj zavio u crno cijelo selo. Otac je bio onaj koji je hranio njihova gladna usta i sad su ostali bez njega. Potpuno siromašni, gladni i sami, prepuštene na nemilosti ovoga svijeta.

U bolnici ostadoh još par dana, a nakon izlaska uputio sam se u posjetu k mojoj prijateljici koja mi je pravila društvo u bolesnim danima. Njihova farma je bila prava pustopoljina. Sama jalova zemlja. Mjesto gdje samo najupornije biljke mogu izrast iz te pokvarene zemlje koja je razlog zašto su tako siromašni.

Na moju nesreću, kuća je bila prazna. Hodao sam okolo po farmi, tražeći bilokakvu živu dušu. Par minuta kasnije naišao sam na njezinu majku. Ispričala se što me nije dočekala i da me nema ničime za ponuditi. Nasmijao sam i rekao da se ne treba time uznemiravati. Njezine kćerke nije bilo kod kuće, otišla je kod bake, dok njezina mati ne sredi situaciju oko farme. Dugo smo razgovarali, a u razgovoru je napomenula kako je dan prije nego što je njezina kćerka ozdravila, cijeli dan provela moleći se u crkvi za njezino ozdravljenje. Nadodala je i da je molila za moje ozdravljenje. Oči su joj se ispune suze. Nisam mogao raspoznazi kakve su to suze, suze radosnice što je dobila natrag svoju kćerku, ili od tuge što je izgubila svojeg muža koji je prehranjivao obitelj ? Bog dao, bog oduzeo, kako je rekla. Spomenula je da se muž vratio iz moje vile bez knjige i vidno uznemiren. Upitala ga je što ga tišti ,a on joj nije odgovorio. Upitala ga je ponovno, ali on joj nije odgovorio već je nastavio šutjeti i gledati u praznu točku. Onda ga je upitala ako je pronašao knjigu, na što je on niječno mahnuo glavom. Shvativšida ga to tišti, pustila ga je na miru. Njezin se muž tad iznenad dignuo i uhvativši je za ramena moleći je da me kasnije zamoli za financijsku pomoć jer da je to im to dugujem. Prestravljena time, pristala je iako nije znalo zbog čega ja njima dugujem. Priznajem da to je i mene zanima. Barem me zanimalo do onog trenutka koji me nagnao na pisanje ove ispovijesti. U tom trenutku me zamolila ako joj ikako mogu pomoći jer nezna kako ce inače prehraniti svoju kćer. Obećao sam da cu im poslat nešto novca od zarade galerije, tek tako da napokon spoje kraj s krajem. Pozdravio sam se jadnicom i otišao natrag k svojoj kući.

Galerija je ponovno procvjetala nakon što sam uzeo uzde u svoje ruke. Protesti crkve su se ponovno pojavili, a s njima i znatiželjni gosti. Sve je bilo po starome. Slao sam novac onoj jadnoj ženi i ponekad koji igračku svojoj maloj prijateljici. One su mi svakoga blagdana slale ukusne kolače, kakve nije mogao napraviti ni moj najbolji kuhar. Povremeno sam imao noćne more u kojim me posjećivala ona nakaznost. Budio sam se drhtajući i sav znojan. Svakoga mi je puta laknulo kad sam shvatio da je to sve bio ružan san. Nadao sam se da je i ona noć bila samo ružan san. San koji je djelovao malo stvarnije ili samo halucinacija zbog one bolesti. Vrijeme sam provodio crtajući slike, pisajući razne mračne priče ili pjesme ( kako bi ih običavala nazivati moja pokojna mati ). Kao što rekoh, skoro sve je bilo kao u starim vremenima. Sve do ovoga kobnoga dana.

Jutros, u moju galeriju stigla je nova slika autora koji je završio u ludnici pred par mjeseci. Prije nego što je poludio, slikao je motive iz prirode i seljačkog života. Crtao ih je sve dok nije dobio kap koja ga je očito nagnula da počne crtati groteskne crteže užasnih motiva, pred kojima sam i ja ustkuknuo, kako od straha tako i od strahopoštovanja. Ta slika bila je zakrivena bijelom plahtom, čekajuci me da je otkrijem i pokažem svijetu. U ruku sam šćepao plahtu i potegnuo je otkrivajući sliku mojih noćnih mora. Noge su mi počele klecati, ruke trest, a moja usta su ispustila užasan krik. Na slici je bilo ono. Groteskna avet koja me posjetila one stravične noći. Buncajuci sam gledao u nju. U one grimizne oči koje me gledaju hipnotizirajućem pogledom. Kunem vam se, osjetio sam da je slika živa. Vidio sam kako one oči svijetle, mogao sam čut kako se podrugljivo smije onih paklenim smijehom koji i dan danas čujem u najtišije doba noći. Noge su izgubile snagu, pao sam na pod i onesvijetio se, barem su mi tako rekli.

Udarac groma i zvuk pljuska kiše probudili su me par sati kasnije, par trenutaka prije nego što sam započeo pisati ovu ispovijest. U glavi mi je vladao kaos. Stotinu mi je misli prolazilo kroz nju, proizvađajuci užasnu glavobolju. Dalo mi je i inspiraciju za novu priču, priču koju bi mogao započeti nakon što završim s ovime. Užasnut motivom one slike i pomalo sretan zbog inspiracije koja me posjetila, otišao sam do svog radnog stolca, pripremio tintu i pero. Nažalost papira mi je ponestalo. Sjetio sam se da se u ladici nalazi jedna poluprazna bilježnica u kojoj sma pisao svoje pjesme. Ladicu sam otvorio bez problema što je bilo čudno jer je inače bila zaključana i nisam je otvarao već godinu dana. Ispod bilježnice, nalazila se i jedna knjiga crnih i debelih korica. Uzeo sam je u ruke i moje su oči zasjale. To je knjiga koju sam sakrio i koju je trebao pronaći. Mučeci se s mišlju kako je dospjela ovdje, otvorio sam je na stranicu koja je bila obilježena. Pogled na tu stranicu me zaprepastio. Na slici koja je ukrašavala tu stranicu bila je sablast grimiznih očiju u dugome kaputu, blijedog i suhoga lica. Bila je to Smrt. Ona koja ima sposobnost oduzimanja života i mjenjat jedan život za život druge osobe. Smrt koja je darovala malenoj život i oduzela život njezinoga oca. Smrt koja je možda i mene izlječila. Tko me izlječio ? Jeli to stvarno bila ona ? Ili je to bila molitva koju je za mene izmolila majka moje prijateljice ? Ako mi je smrt darovala život kako to da nitko nije preminuo od moje obitelji ili od mojih prijatelja. O moj bože, kakav je to krik upravo ispunio moju vilu ?

Helena
21-04-2008, 21:30
weeeeeeeeeeeeeeeeeee, vratio se!!!!!!!!! :D :D :D Falio si mi... :( Dosadno mi bilo... :( Nema tebe, nema bureka, ode i hellboy... :cry:

Dreamer Deceiver
21-04-2008, 21:39
a čuo sam za ono šta je bilo :(
a jebemu i arbiter has gone :(
ajde, barem nekom da sam falio :)
bat aj bek nav ... ( i kako ide dalje onaj govor od gandalfa u two towersu )

Dreamer Deceiver
22-04-2008, 21:20
Evo moje prve poeme i zasada jedine :D

Nadam se da ćete uživati :

Lepidoptera Tristis
written byS- Toni Juričić

I.

Oh, kakva okrutna sudbina
je dopustila ovaj stigijski događaj ?

Kakav je bog
dopustio da se dogodi
nešto slično onome ?

Kao da sam gubitak
našeg anđela,
čiju je zlatnu životnu nit
rđavim škarama okrutno presjekla
blijeda i nemilosrdna Atropos,
nije bila dovoljna.

O, reci nam sveti oče,
čime smo zaslužili ovu kaznu ?
Koji su naši teški grijesi,
bili poticaj kazni
kojom si nas ošibao
po srcu i duši ?

Gdje je nestala ljubav tvoja,
prema nama koje si
stvorio na sliku svoju ?

Čime je moj sumorni leptir
zaslužio da iziđe iz kukuljice smrti
u obliku demonskog izroda
iz najmračnijih rupa pakla ?

Trebala je spavati spokojno
poput uspavane ljepotice
sve dok je iz sna
ne istrgnu trube sudnjega dana.

To nježno i krhko biće,
taj prekrasni leptir
i moj anđeo,
trebalo je ostati mrtvo,
pušteno da počiva u miru
sve dok sedmi anđeo ne zatrubi
i probudi je iz noćne more
zvane smrt.


II.

Zar je došao dan,
kad je bezgrešni bog
počinio jedan od 7 smrtnih grijeha
te iz sebičnosti uzeo našeg anđela,
k sebi u visokim nebesima,
da se raduje njenom smijehu ?

Zar je moguće,
da ona više nije među nama,
da je neću više vidjeti
na ovomzemaljskom životu ?

Ova užasna tragedija ugrizla me
poput najljuće zmije otrovnice,
za moje tugljivo srce,
pušteci svoj otrov
da kola mojim tijelom.

Kakvo je čudoviste
to moglo učiniti ?
Rastrgati najmilije i
najnježnije božje stvorenje,
čija je ljepota i dobrota
bila ravna anđelima na nebesima.

Sada poput mramornog kipa anđela,
bdijem nad njezinim grobom,
utopljen u svjetinu
koja je došla oplakati grozan gubitak.

Moje su oči poput
tmurnog neba koje
samo što nije proplakalo.

Njezinih roditelji ni dalje
nisu vjerovali u tragičnu sudbinu
koja je dočepala njihovu kćerku
u svoje oštre kandže.
Duboko u njihovim očima vidjela se,
tuga, razočaranje i bol,
a niz blijede obraze
proklize gorke suze.

Ipak u toj sumornoj svjetini
jedna osoba nije ispustila suzu,
niti oplakivala ovaj žalostan gubitak.
Hladnim pogledom gledajući
rupu u koju spuštaju mog anđela.
Sve je to gledao na način,
kao da nešto očekuje.

Njegova je prisutnost budila
jezu u meni.
Izgledao je staro oko četrdeset ljeta,
Lice mu je bilo izborano,
a pored oka strašan ožiljak.
Prije pogreba spazio sam ga,
prvog puta u mom životu,
pored kuće njenih roditelja,
kako sjedi na kamenu
i piše pjesmu na prljavom papiru,
istovremeno pazeći na kuću punu tuge.
Nitko ga do toga dana vidio nije,
niti ga nitko nakon
ovog dana vidjeti neće.
Sablasnog pjesnika,
u kaputu crnom poput noći,
čije je lice bez emocija.
čije se oči nisu micale s njenog lijesa.

Sablasni pjesnik,
koji nije ustuknuo unatrag u strahu,
poput ostale svjetine
kad se začuo tupi udarac
s druge strane lijesa,
već ostao na mjestu,
a na njegovom se licu
razvukao đavolji osmijeh


III.

Osim mene i sablasnog pjesnika
koji smo paralizirano stajali
pored njenog groba,
Svo se prestrašeno mnoštvo
udaljavalo lakim i
uznemirenim korakom,

Na trenutak pogledah njega,
u njegove kestenaste
bezosjećajne oči,
koje nestrpljivo očekuju razvoj
ovog stigijskog događaja.

U jednom prokletom trenutku,
njegove hladne oči pogledaju u mene,
a moje srce stisne neimenovani strah,
koji je kolao mojim žilama,
Imao sam sablastan osjećaj
da gleda u moje srce, u moju dušu.
Tog trenutka,
prvog puta u mom životu
osjetio sam strah od vječne propasti
koji nakon ovog događaja
nikad nije splasnuo.

Iz drvenog hrastovog sarkofaga
gdje leži njezino tijelo,
sada beživotna čahura
iz koje je isisan i posljedni tračak života,
dopirali su udarci,
udarci puni agonije
koji su svakim trenutkom
postajali jači i stravičniji.

Na svaki grozan zvuk udarca,
Lica uplakane svjetine
postajala su blijeđa.
Na svaki očajnički udarac
po vratima mrtvačkog sanduka,
svjetina bi ustuknula unatrag,
i kriknula prigušenim krikom.

Moje strahom ispunjeno srce,
kucalo je prateći
grotesktan ritam udaraca
koji dopiru s
druge strane drvenih vratiju smrti.

Crni oblaci prekrili su
i zagasili ono malo
tmurnog danjeg svjetla,
koje je osvjetljavalo
ovo sveto mjesto.

Udarci iz lijesa popraćeni su
strahovitim vriskom munja iz daljina,
nagovještavajući hladnu oluju koja se
približavala sporim i prijetećim korakom,
i uljevala hladnoću u drhtajuća tijela.

IV.

Poklopac hrastovog lijesa
naglo se otvorio.
Svjetina je kriknula i ustuknula natrag.
Ustima su prekrili svoja usta,
kako bi sakrili gnušanje.

U tom mrtvačkom sanduku
ležala je ona.
Moja ljubav,
moj pali anđeo,
mea lepidoptera tristis.

Njezino blijedo lice prekrivali
su potoci suza,
isplakani u agoniji.
Zelene oči gledale su
njenu mati kako vrišće
od šoka koji ju je snašao.

Gledale su svećenika
kako je prska svetom vodicom
u nadi da istjera prokletog duha iz nje.

Tijelo joj drhtalo poput šibe,
na hladnom jesenjem sumraku.
Ugledavši njezino blijedo i izmučeno lice,
većina je svjetine pobjegla vrišteći o zlu,
koje se izrodilo na svetom mjestu,
zlu koje se istrgnulo
iz hladnog zagrljaja smrti.

Na moje je tijelo
bačeno čarolija paraliziranja,
nisam mogao bježati,
nisam mogao kriknuti od užasa.
Samo sam stajao poput
nadgrobnog anđela nad njenim grobom,
hipnotiziran gledajući u njene uplakane oči,
koje zbunjeno promatraju oko sebe,
poput djeteta koje je tek došlo na svijet
te radoznalim očima gleda oko sebe.

Zaprepašteni otac uhvatio
je svoju ženu za ramena,
te se sporim korakom udaljavao od,
grobne zamke u kojoj
je ležala njegova kćerka,
a sada nekakvo bezdušna monstruoznost.

Ostatak svijetine koja
je imala hrabrosti ostati,
pratili su primjer djevojčina oca
te se laganim i sigurnim korakom udaljavali,
od mlade dame koja
je polako počela shvaćati gdje se nalazi.

Njezine drhtave usne
pokušavale su nešto reć,
pokušavale su vrisnuti
u nadi da će je vrisak
istrgnuti iz ove noćne more
u kojoj je zatočena.

V.

Ipak, jedna osoba se nije
odmicala od njenog groba.
Spodoba u crnome kaputu,
sablasni pjesnik,
koji je hladno gledao
prema mrtvačkom sanduku,
gdje zbunjena djeva leži,
gdje ljubav mog života drhti
i gorke suze isplakuje.

Njihovi se pogledi susretnu,
pogled pun gorčine,
pogled pun mržnje.
U nju oči pune suze,
a u njega oči hladne poput zime.

Njegova ruka posegne za pojasem,
izvuče revolver,
te zapuca,
jednom, dvaput, triput.
svetim mecima probuši
njeno krhko tijelo.

Svetim mecima da iskupe grijehe
opsjednutog trupla,
da mu dade spokoj u vjećnome životu.
Zapuca u ime oca, sina i duha svetoga.
U njihovo sveto ime ubije anđela mog,
čija bijela haljina poprimi boju krvi,
čije se tijelo previja u bolnoj agoniji
goreći nad vatrama pakla,
znojeći se i plačuci,
proklinjući boga koji
je osudi ovom strašnom sudbinom.

Na licu sablasnog pjesnika,
nije bilo emocija,
niz njegove obraze,
nije padao znoj
zbog onog što je učinio.
Iz njegovih očiju nisu kapale suze,
zbog žalosti što je ubio nevino stvorenje,
čiji je dah postajao hladniji i slabiji.
Izdišući zadnji dah
svog kratkog novog života,

U svojoj agoniji ona
krikne groznim vriskom,
vriskom jačeg od mača,
vriskom koji je ostavio ožiljak
na dušama svakoga tko ga je čuo.

Tako stravičnim,
da nas i dan danas proganja,
u našim morama.
Pri tom groznom vrisku,
njezina su se usta raširila
i otkrila oštre krvave očnjake
koje je skrivala.
Vidjevši to,
ostatak prikupljene svjetine
krikne i pobježe,
plačuci moleći boga za spasenje.

Na pjesnikovom bezosjećajnom licu,
razvuče se širok đavolji osmijeh,
a on prošapta :
- Zbogom, ljepotice ... -,
te ponovno zapuca triput
u ime oca, sina i duha svetoga.

VI.

Tijelo mog palog anđela,
grčilo se posljednjim snagama,
svog novog prokletog života.
Tri crne mrlje,
crne poput bezzvijezdane noći,
pojave se na,
njezinoj krvlju oblaćenoj haljini.

Iz šest njezinih rana,
probušenih svetim mecima,
u ime svetoga trojstva,
smrdljiv crni i gusti dim iziđe.
te zamrači naše oči.

Par trenutaka stajao sam slijep,
nad njezinim grobom,
zamračen tom crnom zavjesom.
Sekunde koje su poput vjećnosti bile,
dok sam paraliziran bio zarobljen
u smrdljivom crnom dimu
oplakujući tragičnu sudbinu
moje prekrasne djeve.

Zrake zalazećeg sunca
počele su probijati crnilo,
počele su prodirati kroz crnu zavjesu,
i nakon par trenutaka crni je dim nestao,
nestao poput mog anđela,
kojeg nije bilo
u njezinom lijesi,
gdje je trebala počivati u miru,
već samo crna čađa ostade na njemu.

Sablasni pjesnik ispario
je poput crnog dima u zraku.
Osamljeno sam stajao
poput nadgrobnog anđela,
nad praznim grobom moje ljubavi
oplakujući ovu tragediju
i proklinjući boga svog.

Sunce je konačno zašlo,
iza zapadnih njiva,
hladna noć zavlada zemljom,
a mjesečina je svojim
srebrenasto blijedim zrakama,
obasjavala njezin grob.
Obrisao sam suze s lica,
okrenuo se i napustio
ovo grozno mjesto,
ne vrativši se nikad više.

LukA33
23-04-2008, 17:22
care najbolji si samo tako nastavi po mom misljenju bi ti mogo bit slavan da izdas knjigu sa svim svojim pricama samo tako :pray: :pray:

Dreamer Deceiver
27-04-2008, 13:01
fala... :D
je pročitao još tko ? :(

Dreamer Deceiver
03-05-2008, 18:47
Evo jedne nove priče, trebao sam je jučer napisati ali sam imao ressuraction sickness od prvog maja
Uživajte :D

Statua tvoje duše
Written byS– Toni Juričić


U malenom dućanu okultnih potrepština Skrivena Moć vladala je neugodna tišina koju je razbijalo tiho kucanje zidnog sata u obliku pentagrama... Sat će uskoro otkucati 7 sati, vrijeme kada dođe vlasnik i gurne ključ u ključanicu vratiju dućana te ih otključa, čime započinje novi radni dan. Kupci su bili rijetki, ali barem kad su dolazili potrošili bi gomilu novaca. Na vlasnikovu žalost, sve rjeđi i rjeđi su bili oni pravi kupci koje bi uvijek sa zadovoljstvom uslužio pa čak i popričao s njima. Mislio je na čarobnice i čarobnjake koji su znali što rade, a ne na one proklete klince, pretežito klinke koje su dolazile kupovati sastojke za ljubavni napitak koji bi nerijetko otišao krivim putem, a „vještice“ bi završile u bolnici.

Police dućana, bile su zatrpane raznim čudima (kako bi to „normalni“ ljudi običavali nazivati). Bilo je tu rijetkih biljaka u staklenkama, različitih vrsta amuleta, napitaka spravljenih od svakakvih elemenata koje bi normalnog čovjeka natjeralo na povraćanje kad bi shvatio što je popio, te pregršt vrsta zemlje (pa čak i zemlja s groblja koja se i najviše prodavala klincima koji su uvjereni da ona nosi zlu sreću onome tko je posjeduje). Bilo je tu još i rijetkih knjiga, stoljećima starih, ali vrhunski sačuvanih. Čovjek bi se začudio kad bi vlasnik ispričao iz kojeg stoljeća knjiga potječe.

Na velikoj polici iznad blagajne nalazile su se razne potrepštine za hoodoo magiju, magiju koju je vlasnik običavao prakticirati. Iz tog razloga su se nalazile tik do njegove ruke. Ondje, na polici su stajale razne lutke, malene figurice i Statua Duše koja prema legendi ima sposobnost upijanja duše pokojnika koji je preminuo u njezinoj blizini. Njezine oči bijahu od dijamanta, bezbojne. Kad upije dušu, prema svjedočanstvima, oči joj postanu zelene, poput smaragda.

Dućan je svoje dobro stanje mogao zahvaliti jedino svom vlasniku koji se brinuo o njemu kao prema malom djetetu. Konstantno ga je čistio, pospremao, razmicao police, slagao napitke po abecednom redu… Paučine ni prašine u tom dućanu nije bilo. Sve je bilo u savršenom redu, za razliku od dućana ostalih okultnih ekscentrika koji pokušavaju magijom pospremiti, a stvari onda završe još gore, puno gore.
Vlasnik je podrijetlom bio Haićanin gdje voodoo nije tabu tema niti smatran nekom glupom alternativnom i beskorisnom magijom kako je običavaju nazivati u civiliziranom svijetu.

– Voodoo je stvarnost, voodoo ima veliku moć koja zavisi o snazi duha čovjeka koji je prakticira i njegovoj vjeri u nju. – običavao je govoriti Haićanin čiji je duh bio dovoljno jak da zauzda i kontrolira hoodoo magiju.

Taj krupni, crni čovjek, od skoro dva metra, obrijane glave i dubokih smeđih očiju, koliko god izgledao opasno, je ipak bio bezopasan (kako za koga). Skeptike je smatrao svojim najvećim neprijateljima, te ih je često darivao svojim hoodoo ritualom od kojih bi takvi pobjegli iz dućana u strahu da je vlasnik pustio smrt na njih. Nerijetko ih je strašio voodoo lutkama i kipićima koje je držao na polici iznad blagajne. Prije nego što bi zabio nož u lutku ili smrskao kipić, skeptik bi, kao što spomenuh prije, pobjegao glavom bez obzira ostavljajući Haićanina da se smije njihovoj gluposti i strahu.

– I treba ih bit strah. – promrmljao bi sam sebi u bradu dok bi vraćao lutkicu i nož na svoja mjesta.

Sunčeve zrake dopirale su kroz ljubičaste zavjese na košaricu gdje je spavao Edgar, crni mačak kojeg je vlasnik Skrivene moći posvojio dok mačak još nije progledao. Edgar je ime dobio po piscu Edgaru Allanu Pou koji je napisao pripovijest Crni Mačak, a pošto je mačka bila crna poput noći i neodoljivo podsjećala ogromnog crnca na onu beštiju iz stanovite pripovijesti, odlučio ga je nazvati po autoru te priče.

Edgar je dignuo svoju malu crnu glavicu iz košare, ljutito frknuo i vratio se svojem ljenčarenju. Bio je to opak mačak. Nije volio ljude, a nisu oni ni njega previše voljeli. Svom vlasniku je darovao ogromne ožiljke na obrazima koji podsjećaju na ogrebotine koje druge divlje životinje, a ne jadnog malog Edgara koji svoje dane provodi ljenčareći u košarici. Kad bi Haićanina upitali porijeklo ogromnih ožiljaka na njegovom licu, ljudina bi se nasmijao i prstom uperio prema Edgaru koji je preo u svojoj košarici.

– Radije bi se hrvao s lavovima, nego ovu mačku ponovno okupao. – rekao bi kroz smijeh, te bi odšetao od svog radnog mjesta do mačkine košare te ga uzeo u svoje ruke, nježno ga milujući.
Jasno se moglo vidjeti kako to mački smeta i kako prodorno gleda svog „oca“ koji je muči maženjem. Koliko god ta mačkurina mrzila svog vlasnika, toliko ju je on i volio.

Zvuk tišine u Skrivenoj moći razbije zveket ključeva nagovještavajući dolazak vlasnika. Vrata se otključaju, a u prostoriju ušeta velika ljudina obrijane glave noseći današnje novine ispod ruku. Edgar iskoči iz svoje košarice, potrčavši prema vlasniku da ga pozdravi. Crnčuga se sagne, pomiluje mačka, te tiho reče:

– Čime sam zaslužio da me danas pozdravljaš, ha Edgare? Očito ti je ponestalo hrane, ha maji moj debejuco? – kroz smijeh upita, debelog mačka koji je frknuo i ponovno otrčao u svoju košaricu.

– Nezahvalno derište. – promrmlja Haićanin sebi u bradu, te se zaputi prema blagajni.
Dok je hodao prema njoj, nije mogao maknuti pogled sa Statue Duše. Činilo mu se da ga gleda svojim dijamantnim očima. Nasmijao se, posjeo se u svoj udoban stolac i otvorio današnje novine.

Za razliku od većine ljudi, on nije čitao novine od prve stranice. Uvijek bi okrenuo zadnju i prvo pročitao viceve i stripove. Kad bi ga upitali zašto to radi, odgovorio bi:

– Da mogu sa smiješkom dočekati kakva je sranja svijet danas priredio. –
Novine je listao dugo, te pročitao svaki članak. Bilo je tu zanimljivih članaka, koji su ga potpuno zainteresirali. Nažalost, jedan mu je posebno privukao pozornost, kao svakoga jutra, ali ovog ga je dana potpuno razbjesnila najnovija tema njegovog najneomiljenijeg feljtona „Smrskavajući mitove“. Pisao ga je skeptik imenom Arthur D., sveučilišni profesor s ogromnom plaćom koji je za zabavu pisao u novinama o onome što najviše voli, uništavanju mitova i uvjeravanju ljudi da su to sve samo gluposti i ništa više.

– Koja budala misli da polugoli šaman koji trese svojom crnom guzicom i maše listovima palme može izliječiti najteže bolesti svijeta dok stotine učenih umova nikako ne mogu pronaći lijek?
– pisalo je u članku čija je današnja tema Alternativne metode liječenja.

Autor je napisao mnoge stvari koje su uzrujale ogromnog Haićanina, ali rečenica u kojoj se autor pitao koje budale vjeruju da šaman tresući svojim dupetom može izliječiti bolesti, potpuno ga je izbacila iz takta. Ta on je svjedočio toj tresućoj guzici godinama prije i vidio kako je većina ljudi izlazila iz njegovog sela potpuno oporavljena.
Taj kreten od Arthura nema pojma o čemu piše. To što je on neuspješan doktor koji nije uspio pronaći lijek za svoju teško bolesnu nećakinju, ne znači da sad mora pljuvati po alternativnim metodama liječenja. Trebao bi pljuvati po današnjoj medicini, a ne po tresućim šamanskim guzicama koje bi izliječile njegovu nećakinju, mislio je u sebi vlasnik skromne trgovine okultnih potrepština. Pogleda crno-bijelu sliku starog nasmiješenog skeptičnog kretena, duboko uzdahne i zamisli se kako bi bilo odlično da se taj stari prdonja pojavi u njegovoj prodavaonici. Istrgnuo je stranicu iz novina, zgužvao ju u lopticu i bacio prema košu, kojeg je promašio i slučajno pogodio Edgara koji je poput munje iskočio iz košare.
Na vlasnikovom se smrknutom licu ponovno pojavi širok osmijeh. Vrata dućana se otvoriše i začuje se hihotav smijeh. Ljudina se uhvati za glavu i duboko uzdahne.

Dvije elegantne cure uđu u Skrivenu Moć, smijući se na sav glas. Jedna je bila plavuša, kose duge do ramena i lijepo oblikovanog tijela. Njezina prijateljica je bila sitna brineta, kratke kose i čudnog nosa. Bile su ono što je vlasnik najviše mrzio. Glupe klinke koje najvjerojatnije traže ljubavni napitak kako bi se dečko njihovih snova „zatreskao“ (jezik njihove generacije) u njih, ne sluteći da već imaju te napitke koje nazivaju Sisama. Sa zanimanjem su promatrale stvari koje su se nalazile na policama, dirale su sve i svašta, isprobavale amajlije, pitajući jedna drugu kako im stoji. Svaki put kad bi stavili amajliju oko vrata, jedna od njih bi se zahihotala. Nakon pola sata, kad su isprobale sve amajlije, usput zastajući kraj svakakvih bočica i pregledavajući čemu svaka služi. Nakon tih dugih pola sata, napokon su stigle do blagajne gdje ih je uljudno dočekao vlasnik kojeg su djevojke nijemo gledale začuđenih očiju.

– Kako mogu uslužiti, ove dvije elegantne mlade dame? – upita Haićanin, kojem je dosadilo da cure nijemo zure u njega, nagnuvši se nad blagajnom gledajući malo u jednu, malo u drugu.

– Gospon, može jedno pitanje? – upita djevojka s plavom kosom.

– Naravno da može, zato sam ja i ovdje, zar ne? – odgovori ljudina svojim dubokim glasom, te se nasmije.
Djevojke zbunjeno pogledaju jedna drugu, a plavuša ponovno upita:

– A jel' bismo mogle kupiti ove prekrasne ogrlice? – upita ona, na što vlasnik potvrdno klimne.

– Imate li možda nešto u stilu voodoo lutaka? – veselo upita brineta.
Haićanin mrko pogleda u njene smeđe oči i udahne.

– Jedna naša bivša prijateljica je napravila nešto odurno pa bismo je htjele kazniti. – oštro reče sitna brineta.

– Što je tako grozno učinila, ako smijem znati? –

– Pa ona je Sandri ukrala dečka, a taj dečko i Sandra su bili skupa već godinu dana. I ona je to znala ali svejedno se je ševila s njim. Još se snimala i pokazala Sandri. –

– Aha, sve mi je jasno. –

– Ali to nije ni polovica priče, nije joj bilo dovoljno što je poševila njezinog dečka na njenoj rođendanskoj proslavi, nego je i meni s punčem uništila prekrasnu bijelu haljinu... –

– Ah, šteta. – reče vlasnik.

– ... Prekrasnu bijelu haljinu. Nemate pojma kakva je divota bila ta haljina... – nastavi ona svojim piskutavim glasom.

– Mogu zamisliti. – reče ogromni Haićanin hvatajući se za glavu od muke.

– ... Moja stara ju je oprala tri puta. Čujete vi mene? TRI PUTA! I još uvijek mrlja nije otišla... –
U njezinim se očima pojavila suza, a bijes je kuhao u vlasnikovom tijelu spremajući se da eksplodira.

– Znači, dvije amajlije i jedna voodoo lutka? Može! Pošto mi se sviđate, voodoo lutku dobivate besplatno. – ponudi im, ali brineta i dalje nastavi.

– Čini se da ću morati naručiti onaj novi prašak kojeg reklamiraju na telki. Čula sam da je jako učinkovit. –

– Ok, to bi bilo dosta, zašto ne odmoriš malo svoja usta? – reče Haićanin sarkastičnim glasom.

– Usput gospon, jeste li gledali zelenu milju? – nastavi klinka.

– Dosta!!! – zagrmi vlasnik udarivši rukama svom silinom po stolu izazivajući tresak koji istjera preplašenog Edgara iz njegove košarice.

– J-j-j-jer m-e-e neodo-o-oljivo podsjećate na onog c-c-c-crnca i-i-iz tog f-f-filma. – mucajući progovori prestrašena djevojka.

– Ne draga moja, nisam gledao taj film. Nemam vremena za holivudske gluposti. – gnjevno joj odgovori ogromni Haićanin s ožiljkom na licu.

– U redu je, evo vam 50 dolara, zadržite ostatak! – nasmiješeno reče plavuša, te uhvati svoju prijateljicu za ruku i odvuče je van iz trgovine.

Kroz vrata je baš ulazila još jedna djevojka, gotičarka, kod koje su se cure zaustavile odmjerivši je od glave do pete. Nakon što su je odmjerile, zahihotale su se i izašle van. Djevojka je slegnula ramenima, te nastavila hodati prema blagajni.

– Zapravo, to je 60 dolara, ali nema veze, glavno da vas više ne vidim. – tiho si promrmlja vlasnik u bradu, ne primijetivši curu koja ga je gledala ćudljivim pogledom. Dignuvši pogled i primijetivši curu, prepao se, na što se cura nasmijala.

– Uf , mislio sam da si jedna od onih „finih“ cura. – reče on hladno, gotovo sarkastično, na što se djevojka ponovno nasmijala.

– Srećom, mene je majka priroda obdarila nečim što one nemaju. Mozgom normalne veličine, a ne ptičjim kao kod onih dviju kokoši. Jeste li samo vidjeli... –

– Što si došla kupiti? – prekine je Haićanin prije nego što je dovršila rečenicu.

– Oprosti što sam te prekinuo u govoru ali dosta mi je za danas slušanja ženskih „spika“, kako vi to mladi danas nazivate. – nastavi on ispričavajućim tonom.

– Aha, sve je u redu. Neki put se i ja znam zanijeti, znate kako je to. – nastavi mala crnka govoriti.

Shvativši da je ponovno počela govoriti poput one dvije djevojke koje su je odmjerile od glave do pete, zastane i ušuti te duboko udahne i izdahne promatrajući kako se na licu vlasnika Skrivene moći širi smiješak od uha do uha.

– Mislim da bi bilo najbolje da vam predam ovu listu. Zapisala sam sve na papirić jer nema teoretske šanse da sve to popamtim. – reče ona, istovremeno dajući mali žućkasti papir ogromnom Haićaninu.

Vlasnik uzme papir u svoje glomazne ruke, otvori ga i stade čitati sastojke. Nakon svakog pročitanog sastojka, zastade te svoj duboki pogled uputi po dućanu tražeći mjesta gdje bi se sastojci mogli nalaziti dok je sićušna djevojka u crnom svojim tankim prstima lupkala po stolu blagajne od izrazite dosade.

Vlasnik vrati papirić djevojci, uz to joj naredivši da ostane na mjestu i da ne dira ništa, ama baš ništa. Cura ga posluša, a debeloguzi Haićanin se zaputi prema policama svoga dućana.
Nakon pet minuta on se vrati djevojci sa skoro svim sastojcima.

– Mogu li dobiti onaj papirić na trenutak? – upita je ljubazno.
Djevojka potvrdno klimne glavom te baci papirić na stol. Vlasnik uzme papirić u svoje glomazne ruke te izvadi kemijsku iz džepa na njegovoj bijeloj košulji. Otvori papir, položi ga na stol, te počne križati i nešto pisati po njemu. Nakon par trenutaka završi, spremi kemijsku natrag u svoj džep, a papirić vrati curi.

– Evo, to bi bilo skoro pa sve. Nažalost neke od sastojaka nemam, ali zapisao sam ti na papirić gdje ih možeš nabaviti po, nažalost, malo skupljoj cijeni. – reče.

– Ok, hvala vam puno. – zahvali se djevojka, te preda određenu svotu novaca.
Okrenula se na peti, i zaputila prema izlazu. Prije nego što se izgubila iz njegovog vida, vlasnik je zazove.

– Nadam se da znate što radite, jer ne želim o vama čitat u sutrašnjim novinama. – reče ozbiljnim glasom.
Djevojka zastane, okrene se na peti i nasmiješi se ljudini koji se uzdizao iza blagajne.

– Bez brige, već sam dosta iskusna u tom poslu. – šaljivo mu odgovori, te zalupi vratima i izgubi se u džungli gigantskog grada.

– Nadam se, – reče Haićanin u sebi, zavalivši se pritom u svoj stolac – nadam se. –
Dugo je vremena proveo zavaljen u stolici, gledajući crnog mačka kako se izležava u svojoj košarici. Edgar je dignuo svoju crnu glavicu i pogledao prema crnoj prilici koja se izležavala na stolcu i mijaukne, što je izazvalo osmijeh na licu njegovog gospodara. Pokretima ruku vlasnik ga pozove k sebi. Edgar istrči iz svog boravišta, te skoči u gospodarevo krilo smjestivši se i zauzevši položaj u kojem je provodio većinu dana, ljenčareći. Ogromni je Haićanin gladio mačka po njegovoj glatkoj crnoj dlaci, govoreći prema njemu kao prema ljudskom biću.

– Danas smo čak imali i dosta posla, zar ne Edgare? – upita crnac svog mačka, koji pogleda svog gospodara i mijaukne.

– Čak tri posjetitelja, mali moj, čak tri posjetitelja. – nastavi vlasnik – Tri prekrasne cure, dvije koje ne razumiju u što se miješaju i jedna koja se možda razumije.

– Ona mala crna je jako simpatična, zar ne? – upita debelog crnog mačka koji frkne kao odgovor na pitanje.

– Vjerujem da to znači da. – kroz smijeh reče Edgarov gospodar.
Mačak iznenada pobjegne iz vlasnikova krila natrag u svoju košaru. Haićanin čudno pogleda mačka koji se smjestio poput uglađenog gospodina i legao. Ustade sa stolca s namjerom da otiđe po Edgara, ali čim mu se približio, crni mačak pobjegne ispod police. Ogromnom Haićaninu zapne za oko zgužvana stranica njegovog omiljenoga feljtona. Uzme stranicu u ruke, ponovno je otvarajući.
Malo je gledao portret onog šugavog (kako ga je nazivao) doktora, a na njegovom se licu pojavi veliki osmijeh. Ponovno zgužva otkinuti list jutarnjih novina oblikujući ga u papirnatu kuglu i baci je u koš za smeće imitirajući košarkaški udarac.

– Priznaj, Edgare, da je to bio dobar udarac. – upita vlasnik svog mačka.
Mačak pomoli svoju pospanu glavicu iz košare, pogleda prema košu, pa prema svom gospodaru ispuštajući nekakav čudan zvuk koji je previše sličio tome kad netko doslovno umire od smijeha. Haićanin ga je blijedo pogledao, s trunkom mržnje u sebi.

– Što ti znaš, ti si samo običan glupi mačak. – reče on potiho da ga mačak ne čuje, pa skrene pogled prema mačku koji ga je gledao s nekakvom mržnjom u sebi.

– Možda ipak nisi toliko glup. – nasmiješeno reče vlasnik, a mačak mijaukne kao odgovor na vlasnikovo provociranje.
Neugodnu tišinu koja je zavladala dućanom razbije glasan zvuk kruljenja želuca u ogromnom haićanskom tijelu vlasnika Skrivene Moći koji se zastidio tog zvuka. Edgar od straha poskoči iz košarice i stade pogledavati po dućanu tražeći izvor tog čudnog i glasnog zvuka. Čim je ugledao vlasnika dućana kako se hihoće, mačak mahne svojom crnom glavom u stilu „kakve li budale“ i vrati se u svoju košaru radeći ono što radi po cijele dane, ljenčari.
Haićanin pogleda prema satu čije su kazaljke pokazivale na pola jedanaest.

– Heh, danas još brzo prolazi vrijeme. – reče si on u bradu.
Samotni sati u dućanu neki put znaju prolaziti sporo, kad se minuta čini poput deset minuta, a sat poput cijele vječnosti. Ponekad se događalo da u dućan nije dolazio nitko po cijele dane. Tih je dana vlasnik žudio za bilo kakvim posjetiteljem, samo da malo popriča s njim kako bi vrijeme prošlo barem malo brže. Poželio bi makar i one vražje klince koji ne razumiju u ono što se upuštaju. Njih je, tih dana, najviše želio vidjeti jer im je mogao satima objašnjavati što je što i kako se radi. Danas je njegov dućan okultnim potrepštinama posjetilo čak tri posjetitelja, jedan za drugim. To je nešto što se dugo vremena nije dogodilo. Obično dolaze u razmacima od pola sata ili sat vremena. Srećom da su potrepštine bile skupe, i kad bi dolazili kupovat, kupovali bi više predmeta osim jednog pa je to spašavalo Skrivenu Moć od potpune propasti. Haićanin bi ponekad uzeo koju knjigu i čitao je satima. Cijelu bi knjigu pročitao unutar jednog dana radnog vremena. Rješavao je i križaljke iz novina, odmah iza stranice njegovog omiljenog feljtona, ali danas je istrgnuo tu stranicu i ostao bez jedne od svojih najdražih zanimacija, rješavanja križaljki.
Vlasnika je iz razmišljanja o izgubljenoj križaljci istrgnuo jak zvuk kruljenja iz njegovog trbuha. On ponovno pogleda prema satu, duboko uzdahne i upita Edgara:

– Što kažeš da danas malo ranije odem na marendu? Nitko neće primijetiti. –
Njegov ljubimac nije reagirao na pitanje, već je nastavio presti na svom jastuku.

– Imaš pravo, mogao bi se još malo strpiti do marende. – reče vlasnik i zavali se u svoj udoban stolac.

Promatrao je kazaljku sata kako se sporo kreće. Njegove su se oči počela sklapati dok je hipnotiziran gledao kazaljku koja se sporim korakom vuče do 11 sati. Neko ju je vrijeme promatrao, onako zavaljen u svoj stolac, a par trenutaka kasnije, vlasnik malog dućana okultnim potrepštinama pao je u san.

Sanjao je svoj rodni dom, pred četrdeset godina dok je još živio na Haitiju i kad mu je bilo jedva 5 godina. Noć je bila vruća, vruća poput pakla. U sredini njegova sela gorila je vatra oko koje su plesali njegovi zemljaci u ritmu bubnjeva, pjevajući pjesme. Pjesme za koje govore da ozdravljuju one koji vjeruju u njih. Mladi se Haićanin provukao kroz krug plesača i otrčao do kolibe gdje se smjestio stranac koji je posjetio njihovo selo sa svojom obitelji i bolesnim djetetom. Bijeli čovjek je bio rijetkost u selu i značio je samo jedno, nevolje. Niti jedan nije došao u selo skromnih Haićana s iskrenim namjerama. Podmukli škorpioni, koji zariju nož u leđa nakon pomoći. Jedino je ovaj imao iskrene namjere i vjerovao u hoodoo magiju kao jedini lijek za njegovo bolesno dijete. Sve dok ga njegova krv nije prevarila. Mali se Haićanin sakrio iza kolibe i primijetio dvije prilike kako se svađaju. Dvije bijele prilike. Bio je to otac bolesne djevojčice i njegov brat, visoki čovjek s gustom crnom kosom i ogromnim naočalama.

– Zar ti stvarno vjeruješ u te gluposti? – upitala je visoka prilika svog brata.

– Zar stvarno vjeruješ da će onaj luđak izliječiti tvoju kćer, moju nećakinju tako da trese guzicom ispred njezinog nosa? – upita ga ponovno.

– Ti ne shvaćaš, oni mogu izliječiti svakakve bolesti. Pa čak i one nepoznate medicini. Samo treba vjerovati u to, to je stvar psihe. Samo trebamo vjerovati, ja, ti, moja žena i najviše moja kćerka. Moramo vjerovati da će ozdraviti. – razdere se niski polućelavi muškarac na visoku priliku.
Visoka prilika zastane, pogleda oko sebe te reče:

– Slušaj, ja imam dobre prijatelje koji su jedni od najboljih doktora i znanstvenika. Trenutno rade na lijeku koji uništava bolest koju ima tvoja kćerka. Lijek još nije testiran na ljudima, ali daje odlične rezultate, 99% je da će lijek izliječiti tvoju kćerku. Čuješ ti mene? 99 jebenih posto šanse da će taj lijek izliječiti tvoju kćerku. Najbolje od svega još će ti platiti gomilu nova... –

– Želiš reći da će moja kćerka biti pokusni kunić? – prekine ga niski čovječuljak.

– Lijek će biti testiran na njoj po prvi put, ali lijek je djelotvoran. Vjeruj u to, a ne u tresuće i smrdljive šamanske guzice. – reče visoka prilika kroz smijeh.
Niski čovječuljak duboko uzdahne i izdahne, napravi par krugova oko svoga brata i zastane, te potvrdno klimne glavom. Sve je to promatrao mali Haićanin koji se sakrio iza jedne drvene kolibice.

Dvije su prilike ušle u kolibu gdje je glavni seoski šaman izvodio ritual ozdravljenja. Malena djevojčica je spavala u majčinom zagrljaju. Dvije prilike sjednu pored vrata i gledaju kako šaman pokušava ozdraviti malenu. Haićanin je mogao osjetiti kako ne vjeruju u magiju, mogao je osjetiti kako otac vjeruje u čudotvoran lijek, a njegov brat u novce koje će dobiti. Jedini koji su iskreno vjerovali u ozdravljenje malene djevojčice su bili majka, šaman i Haićani koji su plesali oko vatre u ritmu udaranja po bubnjevima. Oni koji su najviše trebali vjerovati, nisu vjerovali. Tog trenutka, mali Haićanin bolje pogleda u visoku priliku, čije je lice obasjavala vatru. Bio je to Arthur D.

U tom trenutku vlasnik dućana Skrivene Moći zakrikne i padne iz svog stolca na pod, a prestrašeni mačak pobjegne iz svoje košarice ispod polica trgovine. Haićanin se digne s poda, s vidljivim strahom u očima ne mogavši vjerovati onome što je sanjao.

– Nije moguće da je to bio on. – reče on sam sebi u bradu, te iz koša uzme onu papirnatu lopticu napravljenu od gužvanog lista jutarnjih novina gdje se nalazio feljton. Izravna zgužvani papir i pogleda crno-bijelu sliku autora feljtona. Bila je to puno starija verzija gospodina kojeg je on vidio prije četrdeset godina u svom rodnom selu. Sada nije imao gustu crnu kosu, već je bio polućelav poput svog brata, a njegove naočale su bile još uvijek tu. Na slici je bio isti onaj smiješak koji se nalazio na njegovom licu prije četrdeset godina kad je uspio uvjeriti svog brata u lijekove. Gledao je tu sliku par trenutaka, a onda se začuje kako netko otvara vrata dućana. Vlasnik skloni papir, a ispred njega se stvori nitko drugi nego sam Arthur s istim skeptičnim smiješkom kao na fotografiji.

– Ti?! – zine Haićanin, a starac se nasmije.

– Zar se poznajemo? – upita Arthur ogromnog Haićanina koji se suzdržavao da ga ne udari u suho lice.

– Može se reći. – reče vlasnik sarkastičnim glasom te pokaže na zgrčeni list papira koji je ležao na stolu.
Primijetivši svoju fotografiju, sijedi se starac od srca nasmije.

– Uvijek sam volio upoznati ljubitelje mojeg feljtona. – reče podrugljivo.

– Samo što ja nisam ljubitelj vašeg groznog feljtona. – odbrusi mu Haićanin.
Starac se ponovno nasmije, a na licu vlasnika dućana se također pojavi osmijeh.

– Pretpostavljam da ste vi vlasnik dućana? – upita starkelja zvan Arthur ogromnu crnu priliku koja potvrdno klimne glavom ne gubeći svoj ogroman osmijeh s lica.

– Pa, čuo sam da se vi bavite voodoo... –

–Hoodoo... – prekine ga Haićanin.

– ...voodoo magijom, pa sam vas došao ispitati malo o tome. To je za moj novi članak koji se bavi voodoo magijom i iskreno se nadam da ćete mi pomoći u tome. – nastavi starac svojim iritantnim glasom.
Vlasnik Skrivene Moći se zabulji u Arthurove oči, misleći kako bi bilo odlično da ga sad odmah zadavi.

– Žao mi je, ali ne želim imati posla sa skepticima poput vas. – reče te uzme otkinuti list novina koji se nalazio na stolu, te ga ponovno zgužva i baci u koš.

– Čini se da vas je taj feljton poprilično uznemirio. – nasmijao se starčić.
Vlasnik nije odgovorio, već je okrenut leđima, gledao prema svojim policama gdje su se nalazile voodoo lutke. U glavi mu je sinula odlična ideja te se ponovno okrene prema Arthuru.

– Mislim da ću ipak pristati malo govoriti o hoodoo magiji. – reče ćelavi Haićanin dubokim glasom.

– Odlično! – uzvikne starac. – Nadao sam se tome, jer se želim što prije riješiti ove teme, pošto imam drugu temu koja je puno bolja od glupog crnačkog praznovjerja, bez uvrede naravno. – reče starac kroz smijeh.

– Nisam se uvrijedio bez brige. – prozbori Haićanin kroz zube jedva se suzdržavajući od toga da ga ščepa za gušu i baci van naglavačke kroz prozor dućana.

– A mogu li znati o čemu je ta druga tema? – upita ogromna prilika starca.

– Ne znam ako ste čuli što o njemu, ali pišem o Edwardu Ghostsongu. – tiho prošapta Arthur, a Haićaninove se oči zasjaje.

– Heh, kakav vam je to sjaj o očima? – upita starac vlasnika dućana.

– Radije se vi držite svojeg pljuvanja po voodoo religiji i tresućim šamanskim guzicama! – glasno odbrusi Haićanin, na što su starčeve oči zasjale plamenom znatiželje.

– Znači ipak nešto znate o njemu, ha? – znatiželjno ga upita Arthur.

– Čuo sam priče o njemu, samo priče. –

– Kakve priče? –

– Priče koje ste vi vjerojatno već čuli, ako se tako zanimate za njega. –

– Lukavi ste vi! – kroz smijeh reče starac.

– Čuo sam ja puno priča o njemu, a sve one potvrđuju nekoliko stvari, da je bezosjećajan i
okrutan lovac na demone i da je besmrtan. Ljudi govore da u njemu čak ima i đavolje krvi i to ga čini besmrtnim. Također svaka priča o njemu započinje u 16. stoljeću kad se prvi put javlja u pričama koje se do dana današnjeg prenose s koljena na koljeno. Malo sam istraživao i otkrio o njemu neke stvari koje nitko još ne zna. On je prva nadnaravna osoba za koju vjerujem da postoji. Previše je dokaza ostavio. Možda su ti dokazi nevidljivi običnim ljudima, ali kad biste ih išli proučavati zaključili biste da on najvjerojatnije postoji. Znate što je najzanimljivije od svega? –

– Što? – znatiželjno upita Haićanin.

– Postoji njegov nož koji nitko nije dirao osim njega samoga. Pronašli smo ga u podrumu neke napuštene kuće, dobro zaključanog u kutiji. Nož mi je poslao jedan moj dobar prijatelj i ja sam dao da uzmu otiske s njega. Otiske prstiju sam usporedio s otiscima drugog predmeta za kojeg se vjeruje da je njegov. I pogodite što je bilo? Otisci su se poklapali, a vlasnik tih otisaka ne postoji. Ili barem mi tako mislimo. Hehehe! Ne znam koliko je onaj nož bio tamo, ali vjerujem da je to od Edwarda Ghostsonga, legendarnog lovca koji je možda ubio (ako je postojao naravno) sve nadnaravno ovoga svijeta. Priče kolaju svijetom već stoljećima, a ja sam prvi čovjek koji mu je uspio ući u trag. – završi starac svoju priču sa smiješkom na licu.

– Mogu li vidjeti kako izgleda taj nož? – upita Haićanin autora feljtona.

– Objavit ću njegovu sliku u vašem najdražem feljtonu. – reče starac kroz smijeh.
Haićaninu nije bilo do smijeha, već je pogledao ponovno prema polici gdje je ponosito stajala Statua Duše i mnogo raznih voodoo lutaka razbacanih po polici. Uzme jednu voštanu figuricu u obliku čovjeka te je stavi na stol točno ispred Arthura.

– Malo si se previše raspričao o najobičnijoj legendi, starče. Zanimljivo je da vjeruješ u legendu, ali ne vjeruješ u ono što je stvarno. – reče ogromni Haićanin pokazujući na malenu figuricu.

– Što je ovo? – upita ga starac.

– Ovo je jedna od onih kultnih figurica za koje se vjeruje da mogu naštetiti osobi koja vjeruje u to. Znači ti vjeruješ da ćeš otegnuti papke u trenutku kad ja smrskam ovu figuricu.
Starac se počeo smijati iz sveg glasa dok ga je vlasnik Skrivene Moći promatrao.

– Zar stvarno misliš da ja vjerujem u ove gluposti? – kroz smijeh ga upita.

– A što ako počneš vjerovati? – ozbiljnim glasom upita Haićanin starca.
Starac se prestade smijati te pogleda vlasnika u oči na čijem se licu pojavio ogroman osmijeh, koji se protezao od uha do uha.

– Zašto ne vjeruješ u hoodoo? Znaš da je bit te vrste magije u vjerovanju? Ti vjeruješ, onda radi. Što jače vjeruješ, to je ona jača. Zar te je strah vjerovati u nju? – upita Arthura.
Arthur pokuša nešto izgovoriti, ali ga Haićanin zaustavi te nastavi sa svojim govorom.

– Šteta što ne vjeruješ. Hoodoo u rukama, bolje rečeno u umu pravog čovjeka može biti opasno oružje, da ne kažem smrtonosno ili pak božji dar. Zamislite koliko osoba biste mogli uništiti na taj način? Sve one koji vam se suprotstavljaju, one koji su vas prevarili, one koji su tvrdili da neki lijek može izliječiti vašu nećakinju. Zamislite... –

– DOSTA! – zagrmi starac iz sveg glasa – DOSTA S OVIM GLUPOSTIMA! –

– Znači sjećate se one vrele noći kad ste vi i vaš brat donijeli onu malenu curicu da bude izliječena? Zašto nije bila izliječena? Sigurno se to pitate, možda zbog toga što niste vjerovali u ono što bi je moglo izliječiti, što niste vjerovali u njezin oporavak već samo u prokleti novac? Da ste vjerovali u onu smrdljivu tresuću šamansku guzicu možda bi na ovaj današnji dan, vaša nećakinja bila živa i zdrava. Ali ne, vi ste vjerovali nekim lijekovima koji ni dan danas ne funkcioniraju. Dobili ste ogromnu svotu novca u zamjenu za život vaše nećakinje i vašu šutnju. Nije ni čudo što brat više ne priča s vama. Pa koja bi normalna osoba pričala s vama nakon svega? – nastavi crnac provocirati svog kupca koji je blijedo gledao u njega.
Cijelo vrijeme, vlasnikova ruka je bila iznad voštane figure, spremajući se da je spljošti. Niz starčevu izboranu glavu kapale su kapi znoja dok je gledao kako ogromna haićanska ruka kruži iznad figurice. Pogledao je prema Haićaninu koji se smješkao.

– Kako sve to znaš? – upita ga starac drhtavim glasom.

– Voodoo, – kroz smijeh reče vlasnik malog skromnog dućana nazvanog Skrivena Moć – Voodoo. –

– Nije moguće! – promuca Arthur.

– Sve je moguće, – hladnim glasom reče Haićanin – sve, ama baš sve je moguće. Moguće je čak i da vaš Edward Ghostsong uđe kroz ona vrata u moj dućan da kupi sredstva koja bi mu mogla pomoći u borbi protiv raznih zloduha. Također sam vam zaboravio napomenuti da se već 30 godina bavim hoodoo magijom. Zamislite kakvu snagu hoodoo magija ima u mojim rukama? Zamislite što mogu raditi s njom? Liječiti ili ubijati ljude. Zamislite što bi se dogodilo da sada smrskam ovu figuricu? Trideset se godina bavim hoodoo magijom, trideset. I sad u treptaju oka vam mogu oduzeti život. – završi Haićanin te pogleda prema starcu.

Arthura, poznatog sveučilišnog profesora koji u slobodno vrijeme piše za novine, oblio je hladan znoj. Starac je problijedio, izgledao je poput sablasti. Na njegovom licu više nije bilo onog iritantnog osmijeha.

– Zar ste, nakon što ste skoro većinu svog života proveli u skepticizmu, konačno počeli vjerovati u nadnaravno? – upita ga Haićanin podrugljivim glasom.

– Ne. – odgovori starac.

– Zar vas je strah? – ponovno ga upita.

– Ne. – ponovno odgovori starac istim odgovorom.
Ćelavi Haićanin s odvratnim ožiljkom na licu gledao je u blijedog starca koji se kupao u znoju i čije su ruke drhtale od straha. Zastrašujuću tišinu razbijalo je jedino kucanje sata.

– Zašto ja onda čujem vaše ubrzano kucanje srca? – upita vlasnik Arthura, najpoznatiju ličnost koja je ikad kročila u njegov mali dućan Skrivenu Moć.

– M-m-m-m-molim? – promuca starčić.

Haićanin svojom ogromnom rukom zamahne i smrska voštanu figuricu, a starac krikne od straha. Neko je vrijeme starac gledao ostatke smrskane voštane figure ispod ruke vlasnika dućana, a onda se sruši na pod, mrtav.

– K vragu! – krikne ogromni Haićanin.

~~~

- Znači da ponovimo. A.D. je došao u vaš dućan kako bi vas ispitivao o voodoo magiji, zar ne? – upita policajac ogromnog Haićanina koji potvrdno klimne glavom.

– I onda se usred razgovora jednostavno srušio? –

– Da, mi smo fino raspravljali o voodoo magiji i onda je zastao, problijedio i srušio se na pod mog dućana. – reče vlasnik Skrivene Moći sa suzom u oku.

– Oduvijek sam volio njegove feljtone. Na zanimljiv je način pobijao tvrdnje da alternativno postoji makar je često bio u krivu, ali svejedno su mu članci bili vrlo zanimljivi.

– Znam, i ja sam ih čitao. Šteta što ih više nema. – reče policajac dok je zapisivao podatke u svoj blok.

– Mogu li znati od čega je jadnik preminuo? – upita Haićanin policajca tužnim glasom.

– Najvjerojatnije od infarkta. Bio je poprilično star. – odgovori policajac ne skidajući pogled sa svog bloka.

– I imao je dosta problema u obitelji, bio je u sukobu s bratom te nikad nije vodio zdrav život, pa čak ni sad u starim godinama. – nadoda Haićanin.
Policajac digne pogled sa svog bloka i pogleda vlasnika dućana.

– Kako vi to znate? – upita policajac.
Haićanin uzdahne i glavom klimne prema polici gdje se nalazila autobiografska knjiga o Arthuru D.

– Zanimljiva knjiga, vjerujte mi. Ako su vam se sviđali njegovi članci, ovo ćete obožavati. – odgovori tužnim tonom.

– Vjerujem. – reče policajac te zaklopi svoj notes – To bi bilo sve, ako bude ikakvih pitanja, javit ćemo vam se, u redu? –
Haićanin potvrdno klimne glavom, a policajac izađe iz Skrivene Moći.

– Jadan čovo, zar ne Edgare? – upita vlasnik svog mačka koji je i dalje mirno ležao u svojoj košari ne obazirući se na tragične događaje koji su se odvili u dućanu.

– Ajde Edgare, ovdje ti je hrana i voda ako ogladniš ili ožedniš, a ja idem sad kući na spavanje. Da znaš, sve me to izmorilo. – reče Haićanin gladeći crnog mačka po glavi.
Vlasnik dućana se spremi, obuče svoj kaput i izađe iz trgovine te zaključa vrata za sobom.

– Uvijek valja bit na oprezu. – promrmlja Haićanin i izvuče ključ iz ključanice. Pogleda oko sebe, duboko uzdahne i zaputi se kući.

Njegovom malom i skromnom trgovinom zavlada tišina. Crni mačak, nazvan po kultnom piscu Edgaru Allanu Poeu, izašao je iz svoje košare i skočio na udoban stolac gdje se smjestio za spavanje. Dok je ležao, pogledao je prema polici s voodoo priborom gdje je ponosito stajala Statua Duše koja je svojim smaragdno zelenim očima buljila prema vratima dućana.

TeraBajt
04-05-2008, 18:23
care, procitao sam ovu skroz gornju pricu, jednostavno luđački :D

samo jedna primjedba... malčice pripazi na ono i na kraju (spavati, sanjati...)

sutra procitam i drugu pricu :)

Dreamer Deceiver
10-05-2008, 15:01
je pročitao još tko :(
evo beta verzije naslovnice za moju knjigu...
http://img168.imageshack.us/img168/2680/p2055001id5.jpg

prasinar
11-05-2008, 12:08
niako da nadjem vremena da sve procitam :( Procitao sam onu gornju za koju si rekao da nema naslova. GG je samo tako nastavi :) :bravo:

medusa
17-05-2008, 21:43
precarska je ova zadnja priča
"tresuće šamanske guzice" :pray:

Dreamer Deceiver
18-05-2008, 21:35
zanimljivo da te guzice svakome zapnu za oko :D

Dreamer Deceiver
22-05-2008, 17:59
sorry na double postu, ali zna tko u kojem bi magazinu mogao izdati koju priču ?

Dreamer Deceiver
22-07-2008, 10:33
NOVA PRIČA
Pošto su je odbili izdati sad sam slobodan je objaviti na netu, uživajte :


Autopsija
Written byS- Toni Juričić


– O moj dragi bože, kome si se ti to zamjerio ? – s zgraženjem upita visoka prilika leš muškarca koji je nepomično ležao na obdukcijskom stolu pored njega. Mrtvac nije odgovarao, već je nastavio nepomično ležati dok ga je doktor pregledavao.

Dr. Dorijan je blijedim pogledom gledao unakaženo tijelo na metalnom stolu. Nešto ovako užasno još nije vidio, iako je iza njega niz godina staža. Atmosfera koja je vladala prostorijom neodoljivo ga je podsjećala na neki horror. Slabo osvjetljena soba, krv, unakaženi leš i tišina koju prekidaju samo tihi doktorovi uzdasi. Doktor prođe rukom po svojoj smeđoj kosi, uzdahne, pa se nagne nad tijelo.

– Nisam ni očekivao odgovor, a nadam se da ga neću ni dobiti. Samo ti snivaj vječni san – reče Johnu tihim, drhtavim glasom s dozom ironije.

John Doe je jedna od žrtava čudovišnih ubojstva koja u posljednje vrijeme Labinjanima ne dopuštaju da mirno utonu u san. Žrtve se nižu, a radi njih Dorijan mora raditi i noćnu smjenu u mrtvačnici.

John se poprilično razlikovao od svojih prethodnika koji su ležali na obdukcijskom stolu. Njegovo je tijelo okrutno unakaženo, najvjerojatnije djelo mentalno poremećene osobe koja zadnjih mjeseci hara labinskom okolicom ili, prema urbanim legendama koje su doživjele pravi procvat nakon masakra u labinskoj ludnici, tajanstvenih stvorova noći.

Doktor prijeđe pogledom po okrvavljenom tijelu, skupi usnice i klimne glavom potvrđujući misli koje mu proletješe umom. Sve rane nastale su prije nego što je preminuo od gubitka krvi. Ubojica je stvarno uživao u sadističkome iživljavanju. Odrezana stopala, noge prepune dubokih ureza nožem, tijelo prepuno modrica, ubodnih rana i nekakav simbol urezan u kožu na trbuhu. Lica više nije bilo. Bila je to samo krvava masa iz koje su virili bijeli komadići kosti, uokvirena tamnom, zapetljanom kosom. Doktoru su ipak najzanimljivije bile duboke rane na zapešćima koje su uzrok smrti.

John je pronađen dan prije, 18. rujna 2007. godine oko 21 sat, u šumi pored Kranjci, sela u blizini Labina. Ležao je u lokvi svoje krvi. Žrtvu nitko nije prepoznao. Policajac koji je dopratio Johna ispričao je Dorijanu sve što je znao, ali je to bilo tek nekoliko podataka i par pretpostavki. Svjedoka nije bilo, a jedini dokazni materijal bio je krvavi nož u žrtvinoj ruci.
Na odlasku, policajac zamoli doktora da da sve od sebe kako bi napokon mogli uhvatiti ubojicu koji već mjesecima sije strah i trepet okolicom.

– Eh ... – ,uzdahne Doktor gledajući u mrtvačeve zatvorene oči, – ... Ti si definitvno najgori slučaj koji je dosada dospio na ovaj stol. -

Sam pogled na leš muškarca koje je nepomično ležao na obdukcijskom stolu ledio je krv u žilama, ali Dorijan nekako uspije sam sebe ohrabriti te stane pregledavati tijelo u potrazi za tragovima koji bi mogli voditi do identiteta ubojice.

– Koji je smisao podmetnuti žrtvi nož da izgleda kao da je počinila smoubojstvo, kad je jasno da je netko drugi kriv za njezinu smrt ? – pitao se zbunjeni doktor gledajući u prerezana zapešća na mrtvačevim rukama, a u glavi mu se pojavi drugo pitanje – Možda si je John stvarno prerezao žile da si skrati muke ?

Osim zapešća doktoru je zapeo za oko jedan sitan detalj na žrtvinom vratu. Dorijan se nagne nad vrat i ugleda dvije, jedva primjetne, rupice koje su ga neodoljivo podsjećale na vampirski ugriz koji se često može vidjeti u horror filmovima.

Doktorovo lice problijedi, a ruke mu počnu drhtati. Ukočenim pogledom, bez treptanja gledao je u ta dva mala uboda kao da čeka žrtvino buđenje koja će se nakon sna nahraniti njegovom krvlju. Dok je kao začaran gledao u izmrcvareno lice mrtvaca, leš odjednom otvori svoje oči i pogleda u doktora.

Preplašeni Dorijan odskoči od stola, ali leš se nije micao. Doktorovo srce kucalo je ubrzanim ritmom. Činilo mu se da kucanje njegovog srca razbija nelagodnu tišinu.
Sporim i pažljivim korakom približi se obdukcijskom stolu i na slabom svjetlu ugleda mrtvačeve zatvorene oči. Nagne se nad unakaženo lice žrtve, te pažljivo otvori očni kapak. Kad je otvorio očni kapak, Dorijanovo srce samo što nije iskočilo iz njegovih grudi. Johnove oči bile su blijede, normalne za mrtvaca. Ugledavši ih, kucanje doktorovog srce polako se počelo vraćati u normalu.

– Previše horror filmova Dorijane, previše horror filmova... – tiho je ponavljao istu rečenicu, pokušavajući se umiriti, što mu je nakon nekog vremena i uspjelo.

– Po prvi put u životu mi je draže da sam lud, nego da sam u pravu – pomisli, a lice mu iskrivi nesigurni osmijeh.

Dorijan pogleda prema satu na prljavome zidu. Kazaljke pokazuju 3 sata poslije ponoći. Zaputi se prema klimavom radnom stolu smještenom na početku sobe, odmah do vratiju.

Soba za obdukciju poprilično je slabo osvjetljena. Jedini izvori svijetlosti u njoj su lampa nad obdukcijskim stolom i mala stolna na radnom stolu gdje sad doktor, tiho mrmljajući, zapisuje bilješke o lešu koji je stigao pred nekoliko sati.
Završivši s zapisivanjem bilješka, Dorian odloži notes i kemijsku sa strane, nasloni se na stolac i zagleda u fotografiju žene i sina.

Dok je zamišljeno gledao svoju obitelj, svjetlo nad stolom za obdukcijom se na trenutak ugasi. Dorijan osjeti kako mu su mišići na leđima koče. Tada se svjetlo opet upali i prikaže se poznata scena.

– Smiri se Doriane, nije on nikakav vampir. Nema šanse da se digne s stola ... To je samo leš...– pomisli, a u glavi mu „ zasvira “ melodija „ Hello Zepp “ iz filma
„Slagalice Strave". Glavom mu je projurila uznemirujuća završna scena filma, a Dorijan ponovno osjeti ledene prste straha kako stežu njegovo srce.

Počeo je prstima lupkati po stolu pokušavajući razbistriti glavu od paranoičnih misli. U prostoriji svjetlo zatreperi prijeteći gašenjem, a Dorijan se ponovno paranoično okrene prema Johnu. Okrenuvši se, ugleda leš u sjedećem položaju s krezubim osmijehom na unakaženom licu.

– Game Over ! – uzvikne izmrcvareni leš.

Dorijan osjeti kako ga tijelo ne sluša i učini jedino što je mogao, krikne i zaklopi oči. Više zbog znatiželje nego zbog hrabrosti, doktor proškilji da vidi što se događa. Unakaženo tijelo Johna Doe-a nepomično je ležalo na stolu snivajući vječni san. Doktor se pljusne po licu pokušavajući otjerati pospanost koja uz malu dozu paranoje stvara iluzije.

Doktor tiho opsuje u bradu, digne se sa stolca i zaputi k stolu za obdukciju. Došavši do stola, par puta bijesno udari Johna po njegovom unakaženom licu, a onda se na petama okrene i zaputi prema vratima sobe bijesan na sebe i svoj strah od mrtvaca.

– Mislim da bi mi dobro došla koja kava – reče sam sebi jedva čujnim glasom dok se približavao vratima sobe.

Prije nego što zatvori vrata pogleda prema Johnu, a u njegovoj glavi hladnim i jezovitim glasom odjekne – GAME OVER – . Dorian ljutito zalupi vratima sobe i zaputi se prema automatu za kavu koji se nalazio na kraju dugog, uskog, slabo osvjetljenog hodnika.

– Sjećas li se one noći kad si prespavao kod bake ? – odjekne jezivi glas podsvijesti u doktorovoj glavi i pokrene sjećanje na nemilu noć koja se zbila desetljećima prije, još dok nije išao ni u školu.

Te noći, njegovi roditelji otišli su na romantičnu večeru, a njega je čuvala baka, stara žena koja ga je neodoljivo podsjećala na vješticu.
Nije ju volio. Nikada se nije s njim igrala, pričala mu priče... Od njega je očekivala da bude neprimjetljiv.
Te večeri gledao je u svojoj sobi crtiće. Prije nego što se zaputila spavati, baka mu je zaprijetila da će, ako i on ne ode brzo spavati, po njega doći duhovi i pojesti ga. Dorijan se još uvijek sjeća osmjeha koji se pojavio na staričinom izboranom licu nakon što je završila svoju stravičnu priču za laku noć.

Crtići su potrajali više nego što je predvidio i prošlo je dosta vremena od satnice koju mu je odredila baka za odlazak u krevet. Sjeti se bakinih riječi i brzo pohita u svoju sobu, tiho, što je tiše mogao da ne uznemiri baku i duhove koju lutaju noću u potrazi za dječjim mesom.
Kad je došao u svoju sobu, bacio se na krevet, pokrio plahtom, stisnuo oči i pokušao zaspati. Niti minutu nakon što je legnuo, u sobu uđe baka provjeravajući ako spava. Namirisavši odvratan miris sirupa koji je baka svake večeri pila, počne hrkati pretvarajući se da spava dubokim snom. Stara se nasmiješila i izišla iz sobe. Čim su se vrata zatvorila, malac otvori oči i krikne od užasa. U kutu sobe stvorila se bijela figura, slična onoj koja upravo sada mrtva leži za obdukcijskim stolom. Avet ga je gledala izbuljenih očiju i otvorenih ustiju punih oštrih zubiju spremnih da razderu dječje meso. Pokrio se plahtom i počeo tiho jecati moleći Boga da ga spasi. Vrata sobe naglo se otvore i baka upali svijetlo. Vidjevši svog unuka kako drhti i plače ispod pokrivača, snažno ga zagrli. Teškom mukom, jedva skupivši hrabrosti, Dorijan pogleda prema kutu sobe gdje je maloprije ledbjela avet, no ondje nije bilo ničega osim otvorenog prozora kojeg je starica zaboravila zatvoriti.

Dorian potrese svoju glavu amo-tamo da se oslobodi tog nemilog sjećanja.

– Možda je to bio John. Možda je to bio nagovještaj za večerasnji događaj. Nagovještaj za tvoju smrt Doriane, za tvoju smrt Doriane, tvoju smrt Doriane... – ponavljao je jezivi glas podsvijesti. Od te proklete noći postao je zaluđen horrorima iako ga je svaki razočarao. Nijedan nije uspio u njemu izazvati strah kakav je osjetio one noći. Za sav taj strah koji nije osjećao dok je gledao horrore, on mu se večeras vratio trostruko jači.

Svjetlo dugog bijelog hodnika zatreperi i na trenutak se prostorija zamrači.

– Koji je vrag tim svjetlima večeras ? – zapitao se dok se približavao automatu za
kavu koji se, ironično, nalazio na kraju dugog hodnika.

– Baš kao u horror filmovima. – pomisli.

Teškim se korakom dovukao do automata. Dorijan uzme plastičnu času iz automata, stavi je na njezino mjesto, ubaci kovanicu od 5 kuna i pretisne gumb za kavu. Automat zabruji, a kava počne curiti iz automata u plastičnu času.

Dok se šalica punila, Dorijanu pogled privuku dnevne novine na stolu do automata. Velika fotografija labinske ludnica, a iznad slike naslov, MISTERIJ ALBONIAN ASYLUMA, ispisan velikim, crvenim slovima.

- Zbilja je grozno što se dogodilo u toj ludnici, da ne kažemo stravično, zar ne Dorijane ? – ponovno se javi onaj isti jezivi glas podsvijesti.

Doktorove ruke automatski uzmu novine i počnu brzo okretati stranice sve dok nije došao do stranice na kojoj se nalazila ista fotografija kao na naslovnici. Albonian Asyluma, ludnica za koju mještani smatraju da je izvor svega „čudnoga“ što se događa u Labinu posljednjih mjeseci i oko koje kolaju razne urbane legende.

Dorian uzme kavu, ispije gutljaj i počne čitati dugi članak. Iako je već bio dobro informiran o slučaju labinske ludnice, članak ga je upio uznemiriti.

– ... Noćni čuvar Gabrijel poludio je iz nepoznatog razloga i poubijao sve u ludnici. – tiho je čitao – ... Postoje svjedoci koji su ga vidjeli kako bježi iz ludnice oko 3 ujutro, ali se vraća u nju pola sata kasnije. Tada su se iz zgrade čuli strašni krikovi. Nakon toga nitko ga više nije vidio i ne zna se ako je uopće napustio zgradu.

– ... Policijaci koji su ušli u ludnicu nakon poziva svjedoka, poslani su kod psihologa zbog doživljenih trauma nakon što su vidjeli unakažena tijela. – čitao je Dorijan glasom punim straha, a njegovo srce kucalo je brže i brže.

– ... Nečija tijela visjela su s stropa, odrezane glave i dijelovi tijela bili su pobacani posvuda. Medicinska sestra koja je dežurala te noći brutalno je ubijena, unakažena i kasnije silovana. Analiza pokazuje da ju je silovao noćni čuvar.
Policajci su ulazili u ćelije uzaludno tražeći preživjele. Jedna se ćelija nije dala otvoriti. Pretpostavlja se da se unutra nalazi tijelo Gabriela, noćnog čuvara koji je počinio samoubojstvo nakon svog ubilačkog pohoda. –

Dorijan preskoči par redaka članka ( intervju s doktorom koji je napustio ludnicu sat prije užasnog događaja ) i nastavi čitati od odlomka „ Povezanost Albonian Asyluma s stravičnim događajima u okolici „ .

– Skoro godinu dana je prošlo od stravičnog događaja u Labinu, koji je očito bio detonator raznih natprirodnih događaja koji su počeli bjesniti malim istarskim gradićem i njegovom okolicom. Priče o duhovima koji se vraćaju po osvetu, razna priviđenja, čudovišta koja se pojavljuju kad padne mrak, misteriozna bolest od koje obolijevaju djeca, vampiri...

Pročitavši riječ VAMPIRI, doktora kao da je u trbuh udarila neka nepoznata sila. Novine mu ispadnu iz ruku. Rukama se nasloni na automat, pokušavajući doći do zraka. Svjetla u hodniku odjednom se ugase, ostavljajući cijelu prostoriju u mraku. Dorijan se ukoči, a hladan znoj oblije mu lice. Tada se svjetlo ponovno upali, ali slabijeg sjaja nego prije.

– Dorijane... – neugodnu tišinu razbije jezoviti glas.

Doktorovo tijelo počne drhtati. Noge su ga jedva držale i činilo se da će svakoga trenutka popustiti. Unatoč želji da se okrene, nije to učinio, nego je nastavio stajati naslonjen na automatu za kavu.

– Dorijane... – ponovno se javi jezoviti glas, ali ovog puta malo glasniji.

Doktor zatvori oči, skupi hrabrosti pa se okrene i otvori oči. Na drugom kraju hodniku na podu ispred vratiju sobe za obdukciju potrbuške je ležao John Doe izgovarajući doktorovo ime. Puzao je prljavim podem pokušavajući doći do visoke bijele prilike koja je stajala uz automat.

– Dorijane... P-p-p-pomozi mi... – mucajući je molio doktora za pomoć, dok su mu iz crnih očiju navirale krvave suze.

Dorian je blijedo gledao mrtvaca koji je puzao prema njemu dozivajući ga imenom. Zatvori oči, nadajući se da monstruma više neće bit kad ih otvori. Ponovno ih otvori, ali na njegovo razočaranje monstrum se i dalje približavao. Kucanje doktorovog srca opet se ubrzalo. Očajan, prekrije oči rukama. Kada je provirio kroz prste vidio je da je hodnik prazan. Johnove prisutnosti nije bilo, a Dorijan uzdahnne od olakšanja te iz džepa izvadi još jednu kovanicu od 5 kuna koju ubaci u automat.

– Dobro će mi doći još jedna – reče tiho dok je uzimao vruću šalicu, te se okrene i zaputi se natrag u sobu za obdukciju.

Vraćajući se u sobu, pričinjavalo mu se kako netko i dalje zaziva njegovo ime. Svakih par koraka Dorijan bi zastao i okrenuo glavu provjeravajući ako je hodnik prazan.

Kad je prolazio pored prozora instiktivno okrene glavu prema njemu. Pored prozora nije bilo nikoga, ali doktor se mogao kladiti u vlastiti život kako je vidio nešto da izmiče s prozora kad je pogledao prema njemu. Ubrza svoj hod prema sobi za obdukciju. Vrativši se u prostoriju ( pritom ne pogledavši prema Johnu ) sjedne za svoj stolac i ispije gutljaj kave. Svjetlo ponovno zatreperi izazivajući Dorijana da se okrene, ali on samo ispije još jedan gutljaj kave.

U trenutku kad je ispio svoju kavu do kraja, svjetlo nad stolom za obdukcijom se ugasi. Koliko god se dio njega htio okrenuti i pogledati Johna, Dorijan se nekako odupro toj želji i nastavio buljiti u praznu času.

Odjednom se začuje glasan tresak. Doktor skoči s stolca i okrene se prema prema obdukcijskom stolu. Stol je bio prazan.
John je ležao na tlu pored stola.
Mrtvac digne svoju unakaženu glavu i pogled mu se zaustavi na doktoru. Dorijan osjeti kako mu krik zapinje u grlu.

Čudovište se naceri đavoljim osmijehom, ali osmjeh nestane i zamjeni ga bolan krik. Iz tijela mu izađu još dva krvava para ruku. Pokušao se tim rukama uhvatiti za stol i dignuti, ali bezuspješno.
Na Johnovim leđima se otvore dva otvora iz kojih poteče gusta krv i izađu krila, slična leptirovim krilima, grimizne i tamnozelene boje.
Monstrum pogleda svoja krila i pokuša zamahnuti njima. Jauk se ponovo razlegne prostorijom. Njegovo desno krilo je zakržljalo.

Shvativši da se ne može služiti krilom, John se s dva para ruku ponovno uhvati za obdukcijski stol pokušavajući se osoviti na noge.
Dok se bezuspješno pokušavao dignut i osovit na noge, nije skidao pogled sa svoje buduće žrtve. Dorijan, paraliziran od straha, s nevjericom je pratio Johnove muke. Shvativši da ne može letjeti ni normalno hodati, John se posluži svojim trostrukim parom ruku te počne gmizati do doktora poput čudovišnog reptila.

– Ti n-n-nisi s-s-stvaran ... – zamuckivao je Dorijan. Noge su ga izdale i on se stropošta na pod pored radnog stola. Rukama je prekrio oči nadajući se da je sve ovo plod njegove bujne mašte, paranoje i straha.

Svako toliko proškiljio bi kroz prste nadajući se da John ponovno beživotno leži na obdukcijskom stolu, no on se još uvijek prijeteći približavao, ostavljajući za sobom tamnocrveni trag.

Kad je stigla do doktora nakaza svojim krvavim prstima makne doktorou ruke s lica i naceri mu se od uha do uha. Svojim dugim i snažnim rukama uhvati se za stol te se jedva osovi na noge. Tada zgrabi drhtućeg jadnika za vrat i te ga digne iznad tla s namjerom da mu slomi vrat.

Shvativši da paklena bol koju osjeća nije nikakvo priviđenje i da je čudovište koje mu nastoji slomiti vrat stvarno, Dorijan očajnički počne mlatarati rukama i nogama. Čudoviste kao da nije osjećalo udarce i doktor odustane od svoje borbe. U očima mu se pojave suze, a pogled mu padne na fotografiju na stolu. Ako je istina da se u očima mrtvaca zadrži slika onoga što je zadnje vidio, želio je da to bude njegova mala obitelj.

– Sigurno će im biti teško bez mene . – pomisli, a niz njegovo lice sklizne suza.

Zamahne rukom prema fotografiji, ali prsti se spuste do nje. Osjeti metalnu hladnoću skalpela. Brzo zgrabi skalpel i zari ga u trbuh čudovišta. John krikne, njegove ruke izgube snagu i ispuste Doktora iz svog smrtnonosnog stiska. Zajedno padnu na pod.
Dok se John na tlu previjao od boli, doktor ponovno zgrabi skalpel i nemilosrdno napadne čudovište. John je zamahivao zdravim krilom bezuspješno pokušavajući pobjeći od pomahnitalog doktora. Dorijan mu tada skalpelom razreže vrat. Čudovište krikne od boli, rukama se uhvati za vrat i padne na lađe. Trenutak kasnije se ukoči ne davajući više nikakvih znakova života.

Vidivši da je John napokon mrtav, prestravljeni doktor uzdahne od olakšanja. Rukom obriše znoj s čela i krene prema izlazu iz sobe. Na vratima se okrene i pogleda prema Johnu, a onda krene mračnim hodnikom.

Dok se brzim korakom približavao izlazu iz mrtvačnice, javi se ponovo jezivi glas podsvijesti :

– Što ako je još uvijek živ ? Što ako izađe iz ovog prokletog mjesta i nastavi sa svojim krvavim pohodom? –

Shvatio je da ne može tako lako otići. Zatvori izlazna vrata i zaputi se natrag u sobu za obdukciju.

Vrata sobe su bila otvorena. Doktor skupi hrabrost i zakorači u sobu.
Johnovog tijela nije bilo. Na podu se nalazila samo lokva krvi. Pogledom je pretraživao sobu.

– Bljug! – začuje se iz lokve krvi i po njezinoj površini rašire se koncentrični krugovi.

Doktor digne pogled prema stropu i ugleda Johna koji se poput pauka držao za strop.

– Zzzzzdravo, Dooooktore ... – prosikće jezivim glasom, a na njegovom licu osvane demonski osmijeh. Tada skoči na jadnika i sruši ga na radni stol koji pod pritiskom pukne. Dorijanu skalpel ispadne iz ruke.

Dorijan se pokušavao dignuti, no bezuspješno. Iz Johnovih prstiju izašle su oštre kandže kojim je doktora pritiskao o pod.
Dorijan tada koljenom udari Johna u testise. Nakaza krikne i ispusti doktora iz svog ubojitog zagrljaja. Iskoristivši to, Dorijan se dočepa skalpela i odsječe čudovištu šaku. Dok se John držao za svoju odsječenu ruku oplakujući je zaglušujućim kricima, Dorijan pogleda oko sebe,a među razbacanim stvarima po podu ugleda bocu čistog alkohola i kutiju šibica malo dalje. Na njegovom isprebijanom licu svane đavolji osmijeh. Otvori bocu alkohola, te njome polije monstruma.
Pri dodiru alkohola s njegovim krvavim tijelom prepunog rana, čudovište bolno krikne. Prije nego što se uspio snaći u novonastaloj situaciji, ugleda plamteću šibicu kako prijeteći leti prema njemu.

Johnovo unakaženo tijelo zaplamti. On se počne previjati u paklenim mukama, gmižući prostorijom bezuspješno se pokušavajući zagasiti. Pokušavao je i poletjeti zapaljenim krilima. U jednom trenu to mu i uspije. Digne se nešto više od metra u zrak jedva kontrolirajući svoja krila.

Agoniju koja je snašla Johna hladnim je pogledom promatrao Dorijan, ne prozborivši pritom ni riječ. U glavi mu se ponovno pojavi melodija “ Hello Zepp “ .

Gledao je čudoviste kako jedva leti gorućim krilima poput muhe bez glave pritom paleći sobu za obdukciju.
Čudoviste izgubi kontrolu nad krilima te padne na pod. Ogromna leptirova krila i unakaženo tijelo u potpunosti su izgorjeli. Sobom su zaplamsali plameni jezici, a vrući zrak vrati doktora u stvarnost.

No John nije odustajao tako lako. Spaljenim rukama vukao je svoje unakaženo tjelo do obdukcijskog stola. Zadnjim dijelićima snage u svom tijelu se pomoću ruku i stola jedva osovio na noge i pogledao prema svojoj nesuđenom plijenu.
Ugledao je kako se plijen približava vratima prostorije.

– Game Over ! – poviče Dorian i zalupi vratima.

Brzo ih zaključa, a iza njih započnu dopirati očajnički krici. Nakon kratkog vremena nastupi jeziva tišina koju ubrzo razbiju bijesni udarci po čeličnim vratima.
Ispred vratiju stajao je doktor u zakrvavljenoj kuti čvrsto držeci skalpel u ruci pripremajući se za najgore. Da John razvali vrata. Svaki sljedeći nakazin udarac po vratima bio je slabiji, a nakon minute udarci su potpuno iščezli.

Vjerujući da je John napokon mrtav, Dorijan se okrene i zaputi prema izlazu.
Hodao je sporim korakom. Njegove ruke su i dalje drhtile od straha, a znoj je kapao niz blijedo izmoreno lice. Došavši do automata, okrene se prema vratima na kojima su se vidjeli otisci bijesnih Johnovih udaraca.
Očekivao je da čudovište posljednjim snagama razvali vrata i napadne. No vrata su stajala na mjestu. Nitko ih nije razvalio, a s druge strane dopirao je samo prijeteći zvuk plamena koji će uskoro progutati cijelu zgradu. Shvativši da je John napokon mrtav obriše znoj s čela, a ruke mu prestanu drhtati.

Okrene se prema izlazu te polako, jedva vukući noge po izlizanom podu, krene prema izlazu i izađe iz mrtvačnice.

Pažljivo se uvukao u auto štedeći svoje bolno tijelo, Dorijan uključi radio i autom se razlegne hipnotizirajuća melodija pjesme Beyond Realms of Death starih dobrih Judasa. Ona ga podsjeti na mladost, daleke osamdesete ... Osmijeh mu zaigra na licu.
Dok je promatrao kako plamen kako guta mrtvačnicu, pritom tiho pjevušeći pjesmu s radia, razmišljao je o stravičnom događaju.
Pogleda svoje prljavo i isprebijano lice u retrovizeru, te skine svoju doktorsku kutu i majicu. U tim trenutcima kroz njegovu glavu je jurilo bezbroj pitanja na koja najvjerojatnije nikad neće dobiti odgovor.

– Kako ću sve to objasniti ? Tko će mi vjerovati ? – pitao se, dok je istovremeno gledao ogromne rane po tijelu.

Na desnoj ruci Dorijan primjeti ranu u obliku simbola kojeg je ranije primjetio na Johnovom tijelu.
Njegovo se disanje ubrzalo, a kapljica znoja sklizne niz njegovo prljavo lice. Doktorove ruke ponovno počnu drhtati. Žalosno pogleda prema nebu i uzdahne. Nije dugo razmišljao.
Nagne se do pretinca, otvori ga te izvuče pištolj i metke. Jedva napuni pištolj mecima koliko su mu ruke drhtjele, pogleda prema gorućoj mrtvačnici i stavi pištolj u usta.

U trenutku kad je njegov prst spremno čekao konačnu naredbu da povuče okidač, Doktor se prisjeti Johnovih prerezanih zapešća, kako je pronađen s krvavim nožem u ruci te glavnog uzroka Johnove smrti.

Kroz glavu mu je projurilo samo jedno pitanje, strašnije od svih ostalih pitanja na koja je ove noći tražio odgovor.

– Hoće li smrt biti njegov konačan kraj ? –

Dreamer Deceiver
29-07-2008, 15:18
je pročitao tko :(

Human m0nst3r
29-07-2008, 16:27
Znas da ja jesam ;D Ali eto ajde dalje. I da dobra je ona prica ona znas.

McPingvin_v2.0
29-07-2008, 16:54
Čuj, nekada su Večernji i Jutarnji objavljivali u prilozima priče mladih perspektivnih autora, ali kad je to bilo... :)

nosferatu25
29-07-2008, 17:14
mislim da je ovo previše...
morbidno
za večernji i jutarnji...

Arbiter of Change
29-07-2008, 17:17
Da, kakve bi to novine bile kada bi umjesto sranja tipa "Koliko je gostiju bilo na godišnjici braka Gotovčevih?" stavili uradak jednog (može biti) perspektivnog mladog pisca... stvarno.

McPingvin_v2.0
29-07-2008, 17:52
^Hrvatske? :D

Dreamer Deceiver
29-07-2008, 20:48
:( trebao bi nać očito nekoga da mi prevodi radove na engleski :P

EDIT : može li tko preimonavati ime naslova da umjesto Statua tvoje duše piše Autopsija ?

m777
29-07-2008, 22:41
trebao bi nać očito nekoga da mi prevodi radove na engleski
Za samo par stotina maraka san može postati java.

Da čujem ponude.

McPingvin_v2.0
29-07-2008, 22:45
@Morgi - did, do, done.

Arbiter of Change
29-07-2008, 23:31
trebao bi nać očito nekoga da mi prevodi radove na engleski
Za samo par stotina maraka san može postati java.

Da čujem ponude.
Ćuti, ja prevodim za šaku kikirikija... slanog.

Dreamer Deceiver
30-07-2008, 10:57
arbiteru, želiš da ti napravim jedan peanut party ? :D

Arbiter of Change
30-07-2008, 14:08
Primam poslove kroz idući tjedan (ponedjeljak-petak). :)

m777
30-07-2008, 14:35
Pff. Nepotizam.

A da se raspiše natječaj?

Dreamer Deceiver
30-07-2008, 14:53
ae, neka netko prevede lepidopteru tristis na engleski :P
baš me zanima kako bi zvučala na engleskom :D

m777
30-07-2008, 21:29
ae, neka netko prevede lepidopteru tristis na engleski :P
baš me zanima kako bi zvučala na engleskom :D
Evo ti preview.

...

I.

Oh, how atrocious Fate must be
To allow this stygian event to pass.

What god would suffer
Such a horrid affair to occur?

As if the loss of our angel,
Whose thread of gold that is life
So ruthlessly severed by the abhorred shears
Of the pallid, relentless Atropos,
Was not punishment enough.

...

Mda.

croat1gamer
31-07-2008, 06:44
procitao, prilicno dobra atmosfera, ali nesto mi nije jasno: labin->john??? malo su imena profulana, ali nije veliki problem

Dreamer Deceiver
01-08-2008, 12:59
ae, neka netko prevede lepidopteru tristis na engleski :P
baš me zanima kako bi zvučala na engleskom :D
Evo ti preview.

...

I.

Oh, how atrocious Fate must be
To allow this stygian event to pass.

What god would suffer
Such a horrid affair to occur?

As if the loss of our angel,
Whose thread of gold that is life
So ruthlessly severed by the abhorred shears
Of the pallid, relentless Atropos,
Was not punishment enough.

...

Mda.

prejebeno :pray:
po meni, poezija je uvijek bolja na engleskom :D

m777
01-08-2008, 20:29
Drago mi je što ti se sviđa. :.)

Ako hoćeš, mogu nastaviti. Yay or nay?

Dreamer Deceiver
01-08-2008, 20:45
yay , samo nastavi
stvarno odlično i hvala puno ;)
pjesma me sad podsjeća na lyrcse My Dying Bride-a :D

edit : ako nađeš na gramatičku grešku, molim te ispravi je

medusa
15-08-2008, 20:15
morgoth kad će novi uradci?
jesi se uspio proibiti u neki magazin/novine?

LukA33
30-08-2008, 01:30
procitao sam Autopsiju sad u pola 3 ujutro i mogu rec da je prica vrhunac svih tvojih prica

Arbiter of Change
09-09-2008, 18:08
Morgothe... ide li kako?

Dreamer Deceiver
09-09-2008, 18:16
a ono, ide nekako ali pomalo...
sad malo sporije jer sam bio na maturalcu a u osmom mjesecu nisam imao vremena za pisat a kad sam imao sam gubio inspiraciju pa ni bilo niš :(
tako da sad ja radimo ( ja i m777 ) na lepidopteri tristis e booku gdje ce se nalaziti da poema na hrv i engleskom jeziku, te ce bit posebno ukrašena te ce pjesma imati par skrivenih poruka :D
barem nešto ko niš drugo :(

Dreamer Deceiver
16-09-2008, 17:58
Evo, da i službeno najavim ovu vijest.
Znači, radim na novom e-booku koji ce bit kolekcija mojih poema. Nova eknjiga nazvana je po najvećoj i po meni najvažnijom poemi Lepidopteri Tristis. Zanimljivo je to šta se ondje nać ( zahvaljujući m777 ) i poeme na engleskom jeziku kojim cu se pokušat reprezentirati i ostatku svijeta. Bit ce oko deset poema ( gotičkih ). Također bi htio reć još jednu stvar, da moje poeme nisu izraz mojih emocija, moje poeme su slike/scene koje mi se pojavljuju u mislima, a njihov razvoj polako otkrivam kako pišem pjesmu ( uzmimo poemu Crnu ružu u obzir za koju nisam znao kako ce teć radnja a bogami kako ce završiti ). JA vidim tu određenu scenu, ja tu scenu zapišem u obliku stihova i moje misli kreću dalje s pisanjem, kao da se približavaju kraju tunela.
Također bit će i slika koje ce ukrašavati e-book :)
Ovaj e-book cu izdat u tri izdanja :
1. izdanje ce bit na hrvatskom jeziku i print friendly ( znači nema nikakvih slika, boja itd.)
2. izdanje je isto kao prvo samo što je cijelo na engleskom jeziku
3. izdanje je special e-book izdanje koje ce biti s hrvatskim verzijama i engleskim verijama pjesmi, te u boji, sa slikama itd. )

Službeni datum izlaska : 14.2.2009
bit će ovo gotičko valentinovo ;)

I naravno, za one koji misle da sam napustio priče, sa pričama malo stojim pošto nemam inspirace ali zato postoje par priča koje su napisane i jedna koja ce uskoro bit napisana, ali ih necu izdat :P
barem ne još :evil:

Dreamer Deceiver
26-09-2008, 15:23
niko ne komentira gornju vijest ? :(

LukA33
26-09-2008, 21:21
Evo ja cu komentirat
Ja mislim da je to super mozda te i neka velika faca sa knjizevnost primjeti pa dobijes para pa castis ekipu sa pcplay foruma pivom

Dreamer Deceiver
05-11-2008, 21:19
evo jedne pjesme koju napisah na noć vještica u par minuta... malo sam se zalijenio u zadnje vrijeme s izdavanjem, ha ? :(

Ispod zamračenog neba
napisao - Toni Juričić

Na prostranoj livadi
okruženoj drvećem uvelim,
ležin podno zamračenog neba
gledajući ga s velikom sjetom
promatrajući pažljivo crne oblake
što tvore oblike razne koje
me podsjete i na trenutak vrate
u zaboravljenu prošlost moju

Sjetno ležim
na prostranoj zelenoj livadi
okružen polumrtvom šumom
iz koje ne dopire nikakav život
Nepomično i bezvoljno promatram
rijetke zrake zlatnoga sunca
kako prodiru kroz zamračeno nebo
s osmijehom na licu očekujuci
da žarko sunce rastjera ove
melankolične i mračne oblake
i otopi ovu tugu što me drži zaleđenog

U daljini primjetih
nebo plavo poput mora
i sunce jarke zlatne boje
kako sjaji na tom
prostranom azurnom nebu
davajući novi život onim
nepreglednim elizijskim poljanama

Htjedoh otić u te zemlje prekrasne
no prokleta bezvoljnost me
sputaše u naumu mome
te ostadoh lijeno ležat
podno zamračenih nebesa
očekujuci da se žarko sunce
probije svojim zlatnim zrakama
kroz ovaj zamračeni život

Dreamer Deceiver
10-12-2008, 21:26
NEWS NEWS NEWS

Da malo oživim blog s par novosti iz mog mračnog svijeta.

1. Vijest :
Učlanio sam se u jedan klub mladih pisaca Silvering, a njihovu stranicu možete posjetiti na silvering.blog.hr a ako i vi imate priče koje nemate kamo izdavati, silvering je vaš prijatelj :)
Tako da ću na tom blogu od sad na dalje izdavati svoje priče i poeme, a predstavit cu im se svojom pričom Autopsijom koju sam srezao na tri djela ( da blog ne bude prenatrpan ). Pošto znam da ovdje ima perspektivnih pisaca, toplo vam preporučujem da se učlanite u Silvering ;)

2. Vijest :
Rad na e-booku Lepidotera Tristis ide nabolje, poeme koje se nalaze ondje su poprilično mračne i bolesna, baš po mojem ukusu pa se nadam da ćete uživati kad izađe na valentinovo 2009. godine

3. Vijest :
Pošto me zanima sve i svašta, počeo sam raditi na scenariju. Nisam ga još započeo pisat, no sredio sam likove, njihovu povezanost, i finale filma tako da je sve spremo za započet s pisanjem scenarija, a kad bude napisan probat cu nać nekoga da prodam taj scenarij... nadam se nekome izvan hrvatske ;)

Evo to bi bilo sve za sada, uz naravno da je izdavanje moje zbirke priča i pjesma predviđena za 2010. godinu :)
Možda je dugo, ali želim da bude perfektna prije nego što je otiđem izdavati :)

Dreamer Deceiver
18-12-2008, 18:29
SADRŽAJ LEPIDOPTERE TRISTIS !

- crna ruža
- grotesquiem I
- ispod zamračenog neba
- pjesma velikog markiza
- balada o solusu
- ? ( još neznam koju pjesmu da stavim )
- lepidoptera tristis
- angelus lacrimosus
- grotesquiem II

[special edition only ]
+ krvavi bal
+ tijelo
+ grotesquiem I [ english version ]
+ lepidoptera tristis [english version ]
+ grotesquiem II [ english version ]
+ 2.4.18xx

Dreamer Deceiver
25-12-2008, 16:51
Evo za božić sam odlučio objaviti jednu svoju poemu koja će se pronaći u mojoj e-zbirci Lepidoptera Tristis. Uživajte u čitanju, a kad je pročate mogli bi nabaciti koji komentar ovdje ili na mom blogu : http://www.darktimes.bloger.hr/


Crna Ruža
written by - Toni Juričić

U sumrak dok tumarah
samotnom jesenjom šumom
tražeći mir u glavi svojoj
da saberem turobne misli ove
naiđoh na čudnovato raskrižje,
golim sablasnim drvećem okruženo,
u čijem središtu ugledah
crnu ružu kako se izdiže
iz nezahvalne neplodne zemlje
u ovoj bezživotnoj hladnoj šumi.

Naiđoh na ružu
crnih oniksnih latica
od kojih se
posljednje sunčeve zrake,
ovog umirućeg studenog dana,
reflektirale davajući joj
taj poseban i čudnovat sjaj,
sjaj dana koji polako
vene u zapadu.

Sporim i pažljivim korakom
približih se tom čudu
što izraste na raskrižju
ovom zapuštenom i ukletom
te kleknuh pored nje
diveći se toj grotesknoj ljepoti.

Diveći se ruži toj,
koja cvate kad sunce umire,
koja vene s rađanjem dana.

Diveći se laticama njezinim,
crnih poput bezdana,
no poput kristala,
krhkim i lijepim.

S divljenjem gledah u nju
sve dok posljednji tračak
sunčeve svijetlosti ne napusti
ovaj pusti komadić zemlje
a mrka noć zavlada svijetom.

U toj noći mračnoj
'mjesto mjeseca punog
zasjaji ona žarko.

Zasjaji svijetlošću blijedom i jarkom
prizvavši bića iz priča davnih,
bića s svijeta onog,
da plešu oko nje
da plešu na
tom raskršću šumskom
slaveći ljepotu njenu,
crnu kao bezdan,
a poput dragulja krasnu.

U strahu gledah
bića crne ruže
kako plešu i slave
gospodaricu svoju mračnu
i grotesknu ljepotu njenu.

Krilata stigijska stvorenja,
mršavih tijela visokih i ispijenih,
kandža i rogova zastrašujućih,
što plešu u čast njihove svetosti crne

Sve što noć postajaše mračnija
njena ljepota bivaše veća,
a kad nastupi ponoć
sjaj latica crnih
zasjaji najbistrije

Potpuno opijen,
tom ljeptom njenom,
zgrabim ružu crnu i iščupam je
iz ove nezahvalne zemlje hladne
bez straha od posljedica
što uslijedit mogu,
bez straha od njezine
djece groteskne.

Njezino trnje čelično
probije dlanove moje,
no bol ja ne osjetih.

Dignem se s poda
i okrenuh prema
zastrašujućoj djeci njenoj
koja su u čudu gledala u me,
oskvrnitelja svetosti njihove.

Korakom mirnim i pažljivim
prolazih pored njih,
pored tih ukamenjih gadosti noći,
bijednih i nakaznih.
Poput kipova stajali su ondje,
nepomično gledajući kako
odnosim crnu svetost njihovu
čiji sjaj je jarki moja lanterna
u mraku ove čudne šume,
osvjetljavajući mi put dalek
do doma mojeg.

Svakim daljim korakom
od svetišta njezinog,
blijedi sjaj crne ruže
crpila je hladna noć
pod vladavinom
mjeseca blijedog

Izišavši iz šume listopadne
zagasla crna ruža,
čiji sjaj nestade u noći,
ispadne iz ruku mojih
i na zemlju padne
u pepeo se pretvorivši.

Dignuh pogled prema nebu
i ugledah mjeseca
lica punog i blijedog
na svom studenom tronu noćnom
kako svijetli sjajem ruže crne,
podlo se smijeći ljepoti ukradenoj
koju ruža ukrade suncu

Podlo se smijući ostacima ruže crne,
crnih latica oniksnih,
ruže crne poput mrkle noći,
a poput kristala nježne,
kojoj on ukrade ljepotu grotesknu.

Spustih pogled svoj
s kradljivog mjeseca,
te se kući zaputih,
sa nadom gorkom u srcu,
da bića grotesknosti njezine
doći po me neče,
Po oskrvnitelja svetosti njihove
da osvetu svoju stravičnu
izvrše nad tijelom mojim

Zaputih se kući,
dugim mračnih putem,
ove hladne listopadne šume,
svetišta ruže crne.


13. rujan 2008.

TeraBajt
26-12-2008, 11:32
me likes:D

Barathrum
27-12-2008, 01:01
Evo jedne moje nove priče, stavio bi još jednu, ali nju sam malo previše editirao u svojoj bilježnici pa cu je objaviti kad je budem prepisao. Zato doonda uživajte u čitanju ove priče :D

Goruće Raspeće
written byS- Toni Juričić






kao sto su i drugi napisali:"bez uvrede, ali..."

autor ne poznaje nacine izrazavanja, u tekstovima su prisutne samo strogo definirane rijeci sto odaje preveliku monotoniju i dosadu dok se cita, nema "toplih" rijeci one koje bi pobudile neku emociju u osobi, nista te ne tjera da citas dalje osim vlastita prisila da das komentar nakon svega... sve u svemu dosadno vrlo.

bez uvrede ali sve sto si postao i na cmaru i tu sve sam procitao jer ne zelim da bude - kritizirao je a nije dalje od dva retka procitao i tekstovi ti ulaze u sve vecu monotoniju.
Upoznaj narjecja, rijeci, nacine sklapanja recenica, izrazavanja... bez toga neces biti ni p od pisca.

a ako i dalje kako si rekao ne "citas", ha, pa cuj, onaj tko ne uci svakako ce biti originalan ali tu originalnost nikada nece moci prikazati u punom sjaju.
iskreno bzvz.

procitaj prvo nekih 500 knjiga mozda romana, preporuka fantasy-a i psiholoskih, da se upoznas sa "rijechi".

sve najbolje i sretna nadolazeca nova godina.

Barathrum
27-12-2008, 01:05
Evo za božić sam odlučio objaviti jednu svoju poemu koja će se pronaći u mojoj e-zbirci Lepidoptera Tristis. Uživajte u čitanju, a kad je pročate mogli bi nabaciti koji komentar ovdje ili na mom blogu : http://www.darktimes.bloger.hr/


Crna Ruža
written by - Toni Juričić

U sumrak dok tumarah
samotnom jesenjom šumom
tražeći mir u glavi svojoj
da saberem turobne misli ove
naiđoh na čudnovato raskrižje,
golim sablasnim drvećem okruženo,
u čijem središtu ugledah
crnu ružu kako se izdiže
iz nezahvalne neplodne zemlje
u ovoj bezživotnoj hladnoj šumi.

Naiđoh na ružu
crnih oniksnih latica
od kojih se
posljednje sunčeve zrake,
ovog umirućeg studenog dana,
reflektirale davajući joj
taj poseban i čudnovat sjaj,
sjaj dana koji polako
vene u zapadu.

Sporim i pažljivim korakom
približih se tom čudu
što izraste na raskrižju
ovom zapuštenom i ukletom
te kleknuh pored nje
diveći se toj grotesknoj ljepoti.

Diveći se ruži toj,
koja cvate kad sunce umire,
koja vene s rađanjem dana.

Diveći se laticama njezinim,
crnih poput bezdana,
no poput kristala,
krhkim i lijepim.

S divljenjem gledah u nju
sve dok posljednji tračak
sunčeve svijetlosti ne napusti
ovaj pusti komadić zemlje
a mrka noć zavlada svijetom.

U toj noći mračnoj
'mjesto mjeseca punog
zasjaji ona žarko.

Zasjaji svijetlošću blijedom i jarkom
prizvavši bića iz priča davnih,
bića s svijeta onog,
da plešu oko nje
da plešu na
tom raskršću šumskom
slaveći ljepotu njenu,
crnu kao bezdan,
a poput dragulja krasnu.

U strahu gledah
bića crne ruže
kako plešu i slave
gospodaricu svoju mračnu
i grotesknu ljepotu njenu.

Krilata stigijska stvorenja,
mršavih tijela visokih i ispijenih,
kandža i rogova zastrašujućih,
što plešu u čast njihove svetosti crne

Sve što noć postajaše mračnija
njena ljepota bivaše veća,
a kad nastupi ponoć
sjaj latica crnih
zasjaji najbistrije

Potpuno opijen,
tom ljeptom njenom,
zgrabim ružu crnu i iščupam je
iz ove nezahvalne zemlje hladne
bez straha od posljedica
što uslijedit mogu,
bez straha od njezine
djece groteskne.

Njezino trnje čelično
probije dlanove moje,
no bol ja ne osjetih.

Dignem se s poda
i okrenuh prema
zastrašujućoj djeci njenoj
koja su u čudu gledala u me,
oskvrnitelja svetosti njihove.

Korakom mirnim i pažljivim
prolazih pored njih,
pored tih ukamenjih gadosti noći,
bijednih i nakaznih.
Poput kipova stajali su ondje,
nepomično gledajući kako
odnosim crnu svetost njihovu
čiji sjaj je jarki moja lanterna
u mraku ove čudne šume,
osvjetljavajući mi put dalek
do doma mojeg.

Svakim daljim korakom
od svetišta njezinog,
blijedi sjaj crne ruže
crpila je hladna noć
pod vladavinom
mjeseca blijedog

Izišavši iz šume listopadne
zagasla crna ruža,
čiji sjaj nestade u noći,
ispadne iz ruku mojih
i na zemlju padne
u pepeo se pretvorivši.

Dignuh pogled prema nebu
i ugledah mjeseca
lica punog i blijedog
na svom studenom tronu noćnom
kako svijetli sjajem ruže crne,
podlo se smijeći ljepoti ukradenoj
koju ruža ukrade suncu

Podlo se smijući ostacima ruže crne,
crnih latica oniksnih,
ruže crne poput mrkle noći,
a poput kristala nježne,
kojoj on ukrade ljepotu grotesknu.

Spustih pogled svoj
s kradljivog mjeseca,
te se kući zaputih,
sa nadom gorkom u srcu,
da bića grotesknosti njezine
doći po me neče,
Po oskrvnitelja svetosti njihove
da osvetu svoju stravičnu
izvrše nad tijelom mojim

Zaputih se kući,
dugim mračnih putem,
ove hladne listopadne šume,
svetišta ruže crne.


13. rujan 2008.


ovo je ok, mislim kad rijesis kontradiktornosti u pjesmi bit ce ok.
jer vodis jednu sliku zatim izmislis drugu koja je potpuno nepovezana sa gornjom, d apojasnim - kao da izmisljas u koracima, kao covjek koji lazhe, prvo kaze jednu istinu a zatim drugu cime ubije onu prvu tako ti sa slikama i opisima ponegdje. Prvo je ejdno al je onda drugo. Ne postoji duboki plićak.

Dreamer Deceiver
27-12-2008, 08:59
Evo jedne moje nove priče, stavio bi još jednu, ali nju sam malo previše editirao u svojoj bilježnici pa cu je objaviti kad je budem prepisao. Zato doonda uživajte u čitanju ove priče :D




kao sto su i drugi napisali:"bez uvrede, ali..."

autor ne poznaje nacine izrazavanja, u tekstovima su prisutne samo strogo definirane rijeci sto odaje preveliku monotoniju i dosadu dok se cita, nema "toplih" rijeci one koje bi pobudile neku emociju u osobi, nista te ne tjera da citas dalje osim vlastita prisila da das komentar nakon svega... sve u svemu dosadno vrlo.

bez uvrede ali sve sto si postao i na cmaru i tu sve sam procitao jer ne zelim da bude - kritizirao je a nije dalje od dva retka procitao i tekstovi ti ulaze u sve vecu monotoniju.
Upoznaj narjecja, rijeci, nacine sklapanja recenica, izrazavanja... bez toga neces biti ni p od pisca.

a ako i dalje kako si rekao ne "citas", ha, pa cuj, onaj tko ne uci svakako ce biti originalan ali tu originalnost nikada nece moci prikazati u punom sjaju.
iskreno bzvz.

procitaj prvo nekih 500 knjiga mozda romana, preporuka fantasy-a i psiholoskih, da se upoznas sa "rijechi".

sve najbolje i sretna nadolazeca nova godina.

Hvala na komentaru, ali ovaj tekst je dosta "star" ( nije da ima par godina, ali ipak se vidi razlika između priča koje pišem sada i koje sam pisao prije ). Bez brige pročitao sam ja dosta knjiga u svojem životu :) Čak sam ove godine napisao manje priče ( sve skupa 4 priče, dok sam ih 2007. godine štancao svaki mjesec ) jer sam više vremena provodio čitajuci knjige od raznih autora, kinga, edgara allana poe, tolkiena, lovecrafta, stevenson. Uglavnom bazirao sam se više na one priče ( tj. s čitanjem ) koje su iz prvog lica, jer po meni onda je mističnost na najvećem nivou ( ako pisac naravno to uspije napisati ) i po meni su priče koje imaju nagli završetak, sporu i pomalo tromu radnju koja se koristi za podizanje atmosfere, opisivanja ugođaja, te priče su za mene pravi horror, a ne ovaj današnji šrot krv krv i samo krv.
Među stranicama ovog teksta ćeš pronaći priču 2.4.18xx, ja mislim da se vidi velika razlika između priča koje se nalaze na prvoj i drugoj stranici topica i te priče. Također na stranici prije se nalazi još jedna priča autopsija, koja je mali homage horror filmovima, makar sam pomalo nezadovoljan s njom jer nisam uspio dobro opisati akciju ( to je posljedica previše tromih i sporih radnja ), kao i kod priče Statue Tvoje Duše gdje sam malo eksperimentirao s dijalozima ( rijetke moje priče su ih imale ).
Ali uzmi u obzir, da kad budem izdavao knjigu ( za otprilke godinu i pol počinjem tražiti izdavača, a nakon šta napišem još 5 priče, počinjem s preuređivanjem knjige ) svoje priče su potpuno "preuredit", tj. napisat cu ih "nanovo" jer je razlika dan i noć između priča s početka moje "karijere" i ovih sada, te ću naravno ispraviti neke banalne greške, malo poboljšati priču, tj. opise itd. :)
Hvala na komentaru :)

EDIT, evo link mojeg bloga na kojem se nalaze priče o kojim sam ti govorio :)
rađe ih čitaj s bloga, jer sam ispravio poneke greške koje se nalaze kod verzija koje su na ovom topicu. Klikni da google docs link

2.4.18xx
http://www.darktimes.bloger.hr/post/2418xx/771664.aspx

Autopsija :
http://www.darktimes.bloger.hr/post/aut ... 42599.aspx (http://www.darktimes.bloger.hr/post/autopsija/1142599.aspx)

Arbiter of Change
29-12-2008, 19:38
Kad će više obećano produženo izdanje one proze? :D

Dreamer Deceiver
29-12-2008, 20:59
koje ? crnog križa ili ove nove priče koju sam napisao pred par dana ? :D

Arbiter of Change
30-12-2008, 10:33
Ne igraj se samnom kad znaš da mislim na novu. :D

Dreamer Deceiver
30-12-2008, 11:16
aha, sorry XD
evo, za par dana cu je objaviti :)

Dreamer Deceiver
31-12-2008, 11:28
tražim testne čitatelje mog novog e-booka :)
neka mi se jave na pm :)

Dreamer Deceiver
04-01-2009, 19:37
Creative Commons License
Djelo Tijelo, čiji je autor Toni Juričić, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_249dvmn7hm


Tijelo

Written by – Toni Juričić



Ovaj zapis svećenika koji je prije mene obavljao svoju svetu dužnost u ovom mjestu pronašao sam dobro skrivenog među raznim papirima na čijim se rubovima jasno vide tragovi, očito bezuspješnog, spaljivanja. Očito je pokušao spaliti svoj zapis nakon što ga je napisao, no iz nekog razloga je odustao od svoje namjere. U ovo mjesto došao sam pred par mjeseci i svakoga dana (od mog dolaska ovdje) zahvaljujem bogu što me poslao ovdje da obavljam svetu misu, barem sve dok nisam pročitao ovu jezivu ispovijest. Ljudi izgledaju pristojno, pobožni su i nema nikakvog zločina unatrag dvadesetak godina, te svi su složni i pomažu jedan drugome... Pravo idilično mjesto. San svakoga tko želi malo mira u svojem životu. Pročitavši zapis, shvatio sam razlog žurnog požurivanja mog kolege za premještaj u drugu župu. Isti je razlog zašto vam i ja pišem ovo pismo. Također premjestite u drugu župu, što dalje od ovog mjesta. Kao razlog moje želje da napustim ovo mjesto, uz pismo ću priložiti i zapis kolege svećenika.

***

„U ovaj idilični grad poslan sam pred otprilike godinu dana, da obavljam svoju svetu dužnost koju mi je dragi Bog namijenio. Prije ovog mjesta, služio sam po raznim župama diljem ove prekrasne zemlje i svakoga bi puta plakao cijelu noć kad bi saznao da sam prebačen u drugu župu iz žalosti što napuštam ovu, koja mi postade više od doma. No ovu ću s radošću pokušati zaboraviti i oplakivati ću jedino jadnika koji je poslan kao moja zamjena. Pred par dana poslao sam svojim nadređenima pismo da želim napustit ovo mjesto s napisanom ispoviješću što se točno ovdje dogodilo, no još nisam dobio odgovor. Polako se počinjem bojati, da pismo nikad nije došlo do njih, ili još gore, da ne žele odgovoriti. Upravo mi je u glavi sinula misao da im je u mogućnosti i zataškavanje takvog događaja. Kao mjera sigurnosti, počeo sam s ponovnim pisanjem one iste ispovijesti, Pričekati ću odgovor još mjesec dana. Ako odgovor bude negativan ili ako ne odgovore, onda mi nema druge nego pobjegnem iz ovog mjesta. Razlog moje mržnje prema ovom selu leži u onom kobnom danu od kojeg je prošlo par tjedana, a sjećanje na njega je svježe kao da sam pred par minuta zgrožen utrčao u crkvu. No prije nego što krenem s prepričavanjem tog jezivog događaja, opisat ću ovo mjesto i ljude koji ga nastanjuju.

Ovo mjestašce XXXX smješteno je u dolini okruženoj brdima kroz koju teče rijeka čije je „prisustvo“ od iznimne važnosti za stanovnike i njihovu poljoprivredu. Sam izgled mjesta me podsjeti na idilična sela iz priča koje mi je pričala majka kao malom dječaku. Radišni seljaci mirno obavljaju svoj težak posao bez ikakve žurbe (za razliku od gradova), djeca trče prostranim zelenim njivama, a njihov se smijeh čuje nadaleko. Žene u ovom mjestu, kao i u ostalim mjestima, imaju ulogu domaćice, spremaju ručak za svoje muževe, brinu za djecu i razne domaće životinje (u čemu im nerijetko pomažu i djeca ).


Naravno, kao i većina sela u kojima sam službovao i ovo je bilo iznimno pobožno. Svakog jutra, Crkva je bila prepuna. Muškaraca koji se spremaju na posao u polju, žena koje odlaze na trg i djece koja odlaze u školi ili na livadu pored rijeke.

Ostatak mještana koji nisu stigli zauzet sjedeća mjesta stajali bi na nogama kako ne bi propustili moju novu propovijed što me jako veselilo i činilo veoma ponosnim. Pravo idilično mjesto, koje me čak i previše podsjećalo (kao što sam prije napisao) na neko bajkovito selo iz kojeg se nepoznati pustolov sprema u nove avanture. Nažalost, na teži sam način shvatio koliko je čvrsta njihova vjera prema svetom Ocu i koliko je velika mržnja prema Sotoni i njegovim demonskim poslima.

Jedan od mještana, koji me pozvao k svojoj obitelji na večeru prvu noć kad sam stigao u ovo mjesto, pričao je o tome kako su oni oduvijek pobožni ljudi. Također mi ispriča kako je njihovu vjeru prema bogu učvrstio jezivi događaj koji se zbio pred par godina na jednom od ovih brda.

Dok je govorio o toj strahoti, njegov se glas stišao do jedva čujnog, a djeca (koja su problijedila u licu) ustala su s stola, pozdravili me i napustili kuću kako bi njihov otac mogao u miru mi ispričati što se dogodilo na susjednom brdu. Slušajući to jezivo pripovijedanje, osjećao sam kako trnci prolaze mojim tijelom.

Ispričao je (nažalost istinitu) priču o tome kako su pred par godina mještani sela sa jednog od ovih krasnih brda nestali preko noći. U tom selu sljedećeg jutra nije bilo nikoga živog. Selo je bilo u normalnom stanju, nije bilo nikakvih znakova da je netko izvršio stravično ubojstvo cijelog sela, također nije bilo dokaza da su mještani napustili to selo jer su sve njihove stvari ostali ondje i nitko nije vidio veću grupu ljudi kako te kobne noći napušta brdo.

Taj mladić, koji je problijedio poput duha dok mi je pričao ovu iznimno sablasnu priču, također napomene da je on pronašao prazno selo tog jutra. Od svih silnih mogućih pitanja koje sam ga htio upitati vezano za to selo i njegovu misterioznu sudbinu, upitah ga kojim je poslom pošao u to selo.

Mladić je uzdahnuo, a njegovom se licu polako vraćala boja. Ispriča mi da je otišao po gospodina kojeg je dan prije dopratio u to selo. No umjesto na gospodina koji ga je trebao čekati pored seoske fontane, naišao je na „selo duhova“. Par sati je pretraživao selo i okolicu za mještanima, no bez uspjeha. U suton se vratio u svoje mjesto prije početka večernje mise. Zaputio se k crkvi i sumještanima ispričao misteriozan događaj koji se zbio njihovim susjedima.

Svi su bez riječi slušali što se dogodilo. Nakon što je završio svoju priču, svećenik koji je služio ovdje prije mene, obratio se mještanima XXXXX i rekao kako zbog tog događaja trebaju učvrstiti svoju vjeru, što su oni i učinili. Od tog dana, njihova je vjera graničila s fanatičnošću.

Prije nego što sam otišao iz njegove kuće, uhvatio me za ruku i priznao da misli kako je za tu nesreću koja se dogodila na susjednom brdu kriv crni križ koji se nalazi u jednoj ukletoj kapelici izgubljenoj u šumi. Također mi prizna da je on davno vidio tu kapelicu i crni križ u njoj. Oči su mu zasjale iz želje da ispriča još jednu stravičnu priču.

Kako mi je bilo dosta ovakvih priča za ovu večer, zamolih ga da je ispriča kojom drugom prilikom kad ponovno posjetim njegovu ljupku obitelj. On se nasmija i složi sa mnom. Pozdravih se s njegovom obitelji i napustim taj topao dom. Tokom cijelog puta do crkve, mojom glavom su se motale mračne misli o tom nesretnom selu izazivajući jezu u meni. Zbog tog nekakvog čudnog straha, ubrzao sam svoj korak.

Došavši u crkvu, pogled mi odmah pade na križ. U toj zamračenoj prostoriji, podsjeti me na crni križ o kojem mi je mladić htio pričati. Približih se oltaru, kleknem, te se prekrižim i pomolim. Klečio sam ispred križa gledajući u Krista našeg spasitelja još uvijek misleći o onom što mi je mladić govorio. Umoran od ovog napornog dana, ustao sam i otišao na spavanje. Prve noći u ovom mjestu nisam sklopio ni oka.

Godinu dana kasnije od moje prve večeri i prve mise u ovom selcu, malo poslije podna, u moje je odaje poput furije uletjela uplakana djevojka. Suznih je očiju ispričala kakva je nesreća snašla njezina starijeg brata ovog jutra dok je on s ocem radio u polju. Jadnog je mladića (prema iskazu djevojke, te kasnije njezinog oca) ugrizao nekakav čudan kukac kojeg još nisu vidjeli ovim krajevima.

Prema djevojčinoj priči, mladić je automatski zgazio kukca grotesknog izgleda i nastavio s radom. Otrov nije djelovao odmah u početku, no s vremenom nesretniku je postajalo sve lošije sve dok se nije srušio na pod bez svijesti. Prestravljeni otac unio ga je u kuću, a kćerku je poslao po mjesnog liječnika.

Na žalost te jadne obitelji liječnik nije mogao pomoći. Sam taj kukac, a pogotovo njegov otrov su nepoznati medicini i izlječenje je bilo iznad doktorovih mogućnosti.

Rekla mi, još uvijek plačući poput kišne godine, da ju je majka zbog te nemogućnosti oporavka poslala svećeniku (meni) da dođem večeras k njima i dam bolesničko pomazanje, jer prema doktorovim predviđanjima, jadnik neće preživjeti noć. Nikako nisam mogao odbiti zahtjev mlade dame. Nekako sam uspio smiriti prestrašenu djevojku, te je poslah kući da obavijesti roditelje da me očekuju večeras. Čuvši to, počela se zahvaljivala iz svega srca u ime svoje obitelji, te je pohitala prema svom domu.

Prema nesretnoj obitelji krenuo sam u suton. Hodajući prema njihovom domu, u zraku sam mogao osjećao nekakvu nadnaravnu zlu silu koja me pomalo plašila. Radi nje sam ubrzao svoj korak.


Do kuće te obitelji trebalo je otprilike sat vremena, taman da se noć spusti. Stigavši blizu nje, ispred vrata ugledah nisku staru ženu, majku tog jadnog mladića. Spazivši me u daljini, ona mahne davajući znak da su oni ta tragedijom pogođena obitelj. Njezino je lice bilo izborano, oči crvene, a duga sijeda kosa padala je preko njenih kržljavih ramena.

Prišavši joj na vratima, ona brizne u plač te padne na koljena i stade me moliti da učinim sve da spasim njihovog sina koji hrani ovu siromašnu obitelj.
Položio sam ruku na njezino rame, rekavši da će sve biti u redu. Tu rečenicu sam izgovorio s sumnjom u mislima. No ona ju nije primijetila u mojem glasu, te se dignula s poda i uvela me u kuću.

Njihovim je domom vladala tmurna atmosfera. Ugledao sam mladu djevojku koja je sjedila na stolici, kako i dalje lije suze zbog nesretne sudbine njezinoga brata. Shvativši da sam ušao u kuću, ustala se s stolice, obrisala suze i krenula ususret meni. Poput njene majke i ona me molila da učinim sve kako bi joj spasio brata. Ponovno uputih par riječi utjehe njoj i njenoj majci, te me odvedu u sobu.

Ušavši u sobu, zamalo se izbljuvah kad osjetih smrad koji je vladao ondje. Na krevetu je ležao bolesni mladića koji je izgleda utonuo u nemirni san. Konstantno se okretao po krevetu, mrmljajući nešto u toj noćnoj mori. Pored njegovog kreveta, klečao je njegov otac milujući sinovo lice. U kutu sobe ugledah proćelavog čovjeka s inteligentnim crtama lica. Upravo iz tih crta, zaključih da je doktor. Približio sam se krevetu, pozdravio oca i pomilovao mladića po njegovom gorućem licu.

Dok milovah mladićevo vrelo lice, na mojem ramenu osjetih snažnu ruku i začujem glas kako mi šapće – Dođi ispred sobe. -. Kako me ta ruka i glas prestrašio, naglo se okrenuh i ščepam tu ruku koja se i dalje nalazila na mom ramenu. Ugledah blijedog doktora neugodno iznenađenog mojom reakcijom. Spustio sam pogled na oca koji također nije bio oduševljen. Taj trenutak tišine činio se dugim poput vječnosti, i trajao bi i dalje da ga doktor nije prekinuo i napustio sobu, a za njim sobu napusti i mladićev otac ostavivši me samog u sobi.

Taj trenutak samoće iskoristih da se priberem i obrišem hladan znoj s svog lica koji me oblio kad me doktor prestraši. Ponovno bacim pogled na umirućeg jadnika, napravim znak križa nad njegovim tijelom i napustim sobu.

Približavajući se vratima sobe, s druge strane začujem muški glas kako izbacuje teške psovke i proklinjanje na račun doktora i medicine koja je bespomoćna u ovoj situaciji. Prije nego što otvorih vrata i pridružim im se, na trenutak sam zastao ispred njih slušajući prepirku. Još jedna standardna prepirka između oca/majka ili drugog člana obitelji koji nikako ne mogu prihvatiti gubitak njihovog djeteta s doktorom koji je posve nesposoban u ovim situacijama.


- Pa vi ne razumijete! On hrani ovu obitelj! Ja sam star, ja ne mogu više, što će biti s mojom ženom i kćerkom kad i ja umrem? Morate me razumjeti, morate ga spasiti! - kroz suze je govorio stari seljak, glava ove obitelji, neprestano pokušavajući paziti da ne digne svoj glas.

Iako iza vrata, mogao sam zamisliti doktora. Vjerojatno je imao izraz lica poput svih doktora u ovakvim situacijama. Tupo gledajući u neku točku, izbjegavanje kontakt s očima člana obitelji i bezuspješno pokušavajući pronaći neku ispriku ili riječ utjehe za ovu nesretnu obitelj.

- K vragu i vi! Šta samo šutite! – razdere se otac.

Okrenem se prema mladiću, i ugledah ga budnog. Očiju punih suza je osluškivao prepirku između njegovog oca i doktora. U trenutku kad nam se pogledi susretnu, on jedva progovori zadnjim snagama ovog života.

- M-m-m-molim vas sp-p-pasite me... – reče drhtavim glasom

Približih se mladiću, pomilovah ga po gorućem licu i utješim ga kao što uzaludno utješim većinu ljudi: da ću ih spasiti, da će sve biti u redu i da se ne trebaju bojati. Mladić me pogleda, nasmije se i ponovno izusti jedva razumljivu rečenicu:

- Znam da ću umrijeti, ali molim vas, spasite me pakla koji se sprema – kroz suze reče umirući jadnik.

Ponovno ga pomilovah, obećam mu spasenje, a mladić okrene svoju glavu i ponovno utone u nemirni san. S druge strane vratiju se začuje ponovno nekontrolirana dernjava mladićevog oca.

- Pa gdje je taj prokleti svećenik! – grlovito i kroz suze zadere se stari.

Razbješnjen njegovim ponašanjem ispred sobe njegovog umirućeg sina, bijesan izletih iz sobe. Ugledavši me ljutitog, starčevo lice pocrveni od srama što me nazvao pogrdnim imenom. Očitao sam mu bukvicu radi onakvog ponašanje ispred sobe u kojoj njegov vlastiti sin umire, čiji mukotrpan prelazak s ovog svijeta on dodatno otežava svojom dernjavom. Starom seljaku nije trebalo dugo da shvati da je pogriješio, i plačući je priznao to. Priznao je da se boji ove sudbine kojom bog prokle njegovog sina. Tko se ne boji toga? Predložio sam starome da otiđe dolje po svoju obitelj i pozove ih gore kako bi mogao dati bolesničko pomazanje umirućem jadniku.

Kad je stari otišao dolje, okrenuo sam doktoru i upitam ga zar se stvarno ništa ne poduzeti u vezi ove bolesti. Doktor nije odgovorio, samo je niječno mahnuo glavom. Na umu sam imao još par pitanja koje sam htio postaviti, no cijela se obitelj sumornih lica pojavila pored nas, jedva susprežući svoje suze. Nitko nije progovorio. Nekoliko trenutaka stajali smo ondje u tišini.
Doktor je skrivao pogled zbog srama što ne može pomoći, uplakane majka i kćerka tješile su jedna drugu u zagrljaju, a otac je ponosito stajao uz njih pokušavajući sakriti tugu koja ga tišti. Gledajući tu scenu koja se odvija pred vašim očima, u vama se javlja osjećaj jada koji steže vaše srce. Jad, koji vam izaziva suze na oči i to ne zbog tuge, već zbog spoznaje da ne možete učiniti ništa. Svaka riječ koju izgovorite kao utjehu, potpuno je uzaludna. Upravo zbog tog jada, vaše se oči pune suzama u tim trenutcima.

Ne mogavši više izdržati u toj sumornoj atmosferi, predložim im da uđemo u sobu. Svi pogledaju u me, i potvrdno kimnu glavom. Otvorih vrata i uđemo u prostoriju tuge gdje nesretni mladić smrt svoju čeka.

Pri ulasku u sobu, majka i kći potrče prema njegovom krevetu, gdje su kleknule i počele s molitvom. Mladićev otac, stajao je uz mene i doktora, još uvijek nastojeći suspregnuti svoje suze. Na niskom klimavom stolu pored kreveta ugledah nizak stol, prekriven bijelom plahtom, na kojem stajahu dvije zapaljene svijeće koje majka i kći zapale prije nego što sam došao u ovu kuću i drveni križ, a pored stola primijetih vrč vode. Sve što je potrebno za ovaj sakrament bolesničkom pomazanja. Ne želivši više oduživati ovaj trenutak, jadnika poškropim svetom vodom, a zatim i sve prisutne u ovoj sobi.

Poškropivši ga, mladić se naglo probudi kao da ga je netko ubo. Ogledavao je po sobi poput djeteta koje se našlo na nepoznatome. Njegov se pogled zaustavio na meni, uputivši mi uznemirujući osmijeh. Majka ponovno briznu u plač, te zagrli svog sina. No on ne uzvrati zagrljaj, već odbrusi i nazove je najpogrdnijim imenom koje majka može čuti. Svi su zinuli od čuđenja, naročito majka kojoj suze nisu prestajale teći niz lice. Ponovno se približi mladićevom licu, no sin je pljune i ponovno je nazove istim pogrdnim nazivom. Jadna mršava starica se odmakne od sina, a za njom i sestra.

Stari seljak nije rekao ni riječ, tiho je gledao sina kako se kesi đavoljim osmijehom svojoj majci koja ga je dovela na ovoj svijet. Slučajno pogledah njegovu ruku koja je drhtala od straha, od straha što se može dogoditi u ovoj užasnoj sobi. Njegovo prvorođeno dijete prostrijeli ga pogledom, od kojeg jadnikov napor u susprezanju suza pukne, te brizne u plač. Vidjevši oca kako plače, mladić mu se nasmije i nazove ga slabićem i kukavicom. Sljedećeg je pogledao doktora kojem se također nasmije.

Primijetivši da ga njegov neizlječivi pacijent promatra, doktorovo tijelo zahvati drhtavica. Vidjevši doktorov strah u kostima mladić se glasno nasmije. Od straha, stari proćelav doktor padne na koljena uhvativši se za glavu moleći mladića da prestane.

- Sve će nas spaliti! Sve će nas uništiti! – krikne doktor


Umirućeg momka neopisivo je veselilo to ponašanje doktora. Glasno se smijao dok je promatrao starca kako na koljenima moli i zove božju pomoć. Obitelj je u kutku sobe gledala u strahu je gledala njihovu odmetnutu krv kako se očito poigrava s umom seoskog liječnika. U jednom trenutku jadni starac izleti iz sobe, izazvavši još veći smijeh u mladića.

Ne želivši više da momak u ovom deliriju pojačava patnju njegove obitelji, zamolih prisutne da napuste ovu sobu i nastave moliti za njegovu dušu ispred vratiju, kako bi ga mogao ispovjediti u miru. Nitko se nije opirao mojem zahtjevu, vjerojatno iz strahopoštovanja prema bogu koji bi se mogao osvetiti na duši njihovog sina ako se ne bi poštivala moja odluka. Ostavivši me nasamo s mladićem, približio sam mu se, kleknuo pored njega i zamolio ga da ispovijedi svoje grijehe.

Pošto je ispovijed je sveta stvar, stvar koja se nikome ne govori, a tako ni piše, zato iz poštovanja prema njegovoj obitelji, neću je ovdje napisati iako je u tim trenutcima izrekao takve grozote kakvih bi se svaki častan čovjek posramio. Svakim trenutkom što sam više slušao njegove užasne riječi, bio sam uvjeren da je u njemu nekakav demon koji je zauzeo njegovo tijelo. Čim se u mojoj glavi pojavila ta misao, momak se ponovno počne smijati. Ne želivši vjerovati u to, završio sam ovaj obred, otvorio vrata sobe i pozvah ukućane natrag u sobu kako bi mu udjelio bolesničko pomazanje.

Obitelj je pokušavala sakriti pogled od svog bolesnog člana, vjerojatno od straha da ih pogodi još kojom pogrdnom riječju kao malo prije ili iz straha da se ne poigra s njihovim umovima kao s nesretnim doktorom koji se zaputio petama vjetra i kojeg se nadaleko moglo čuti kako se dere o zlu koje je opsjedalo ovog mladog momka. Postrojili su se pored prozora gdje su kleknuli i nastavili moliti. Sve je bilo spremno za završni čin. U trenutku kad htjedoh pomazati mladića, začujem nekakvu buku ispred kuće. Otac i majka su nastavili moliti unatoč toj buci, no njihova kćerka se nije mogla oduprijeti porivu da pogleda što proizvodi tu silnu buku. Ustane s poda i pogleda kroz prozor. Njezino lice problijedi, a rukom mi stade davati znak da dođem k njoj i prokukam kroz prozor.

Ispred kuće ugledah rulju, svi stanovnici sela, stari i mladi, okupljeni s bakljama u rukama, kao u pričama moje majka kad se seljaci spremaju na rat protiv nekakvog čudovišta koje godinama terorizira njihovo selo. Među tom okupljenom svjetinom, primijetih i doktora, blijeđeg nego prije, kako kliče mladićevo ime i huška svjetinu da spasi selo od tog zla. Meni i mladoj djevojci, na prozoru se pridruže i njezini roditelji koji s rukom priguše krik koji izazva prizor ispred njih.

- Velečasni, spasite se! – vikao je jedan od seljaka – Ne žrtvujte svoj život radi vražjeg sina! Dopustite da mi to učinimo umjesto vas, dopustite da ga spalimo za grijehe koje nastoji počiniti u našem selu!


Ne mogu opisati izraz lica na licima te jadne obitelji. Istovremeno preplašena, začuđena i tužna. Jadna stara žena uhvati me za rukav i zamoli da završim s bolesničkim pomazanje njihovom sinu prije nego što ga dočepa okrutna svjetina, jer sam bog ne zna što su oni kadri učiniti da zaštite ovo selo i ime božje. Pogledah u njezino uplakano lice, pa prema rulji koja je zazivala mene i obitelj da iziđemo van, pa u mladića kojeg je cijeli ovaj događaj neopisivo veselio.

– Znači, odlučili su me sredi... – kroz smijeh progovori mladić, no glasan i bolan krik mu onemogući da postavi do kraja svoje pitanje.

Mladić se započne previjati u boli, prevrtati u krevetu, derući se, proklinjući Gospodinovo sveto ime. Strga staru košulju sa sebe, otkrivajući svoje ispijeno mršavo tijelo. Tijelo toliko mršavo da ste jasno mogli vidjeti rebra i srce kako ubrzano udara po njegovih grudima. Dok se previjao u toj agoniji, okolinom je vladala tišina. Obitelj se sakrila u kutak sobe, a rulja je u strahu utihnula i očekivala sljedeći potez „vražjeg sina“.

U jednom trenutku, mladić se pribere. I dalje je ubrzano disao, uplakano gledajući oko sebe kao da je tek došao na ovaj svijet. Pogledom je tražio svoju obitelj koja se od straha sakrila u kut sobe sakrivajući svoj pogled od njega. Pogleda prema meni s pogledom žaljenja, kao da pokušava reći – Oprostite – , no u tom prokletom trenutku mladić se zadere demonskim glasom i zazove ime jednog od gospodara pakla, Beelzeboba.

Te minute trajale su poput sata. Njegovo srce eksplodira, a iz te rupe na grudima počeli su izlaziti razni groteskni kukci; muhe, škorpioni i ostale odvratne bube koje nikad nisam ugledao u svojem životu, a nadam se da ih neću nikad više vidjeti. Majka i kćerka su kriknule od šoka koji ih je snašao u tom trenutku, a otac ih je nastavio čvrsto grliti, pritom moleći boga da ih spasi. Bube su preplavile cijelu sobu. Počeo sam ih gaziti svojim teškim čizmama, no bilo ih je previše.

Kroz prozor doleti baklja, a za njom još dvije. U sekundi, cijela se soba našla u plamenu. Draga gospodo, ne mogu vam opisati kakav je strah u tim trenutcima kolao mojim tijelom, strah od smrti u vatrenoj sobi punoj demonskih kukaca.

Srećom u toj nesreći, vatra je poubijala sve te užasne kukce koju na svu sreću nisu napustili sobu. No ja nisam mogao pronaći izlaz u toj gorućoj sobi. Nakon mnogo godina zaplakao sam, plakao sam skupa s tom jadnom obitelji proklinjući ovu nesretnu sudbinu koja nas snađe. Pao sam na koljena i pomolio se za moju dušu, za dušu te jadne familije i dušu njihovog prokletog sina. U tom vatrenom ludilu začujem kako netko razbije vrata. U tom dimu primijetim onog seljaka koji me ugostio prve noći moje službe u ovom selu. Došao je po nas. Naš spasitelj. Zgrabio me, pogleda me da vidi ako sam još uvijek živ. Po osmijehu na licu kojeg sam jedva uputio svom heroju, zaključio je da sam živ, te me uhvati i izvede van. Kako me nosio prema izlazu, ugledah ostale seljake kako pale ostatak kuće.

– Sve će biti u redu, vjerujte mi. – utješi me moj spasitelj.

Tek onda shvatih njihovu podlu namjeru. Namjeravali su spaliti cijelu kuću i nesretnu obitelj s njom. Kad me izveo iz kuće i spustio na zemlju, htjedoh utrčati natrag u kuću da spasim obitelj, no seljaci su me zadržavali. Molio sam ih i preklinjao da ih spasim, no nisu me željeli slušati. Oglušili su se na moje molbe i na krikove koji dopiru iz te kuću, krikovi koji mole pomoć, krikovi nesretnika koji nisu zaslužili umrijeti ove noći. Krikovi nisu dugo potrajali. Ubrzo ih je vatra prigušila. Shvativši da su učinili svoje ovdje, seljaci se raziđu ostavljajući me samog ispred plamene kuće. Neko vrijeme sam oplakivao njihovu sudbinu i molio za spas njihovih duša.

Nakon što se pomolih u njihovo ime zaputih se u crkvu gdje sam započeo s pisanjem zahtjeva i ispovijesti u nadi da ću biti premješten u neku drugu župu nakon ovog nemilog događaja jer ne želim više ovdje služiti boga ovim okrutnicima koji su žive zapalili nevina bića u ime božje.
Ovo nije molba, ovo je zahtjev i ako on ne bude udovoljena, budite sigurni da ću obavijestiti sile koja su iznad vas o ovome stihijskom događaju koji se dogodio u ovome naizgled idiličnom selu. Nadam se skorom pismu o premještanju.

S poštovanjem, velečasni XXXXXX.


***


Ovako završava ispovijest mog prethodnika. Poput njega, nadam se premještanju iz ove mjesne zajednice. Pošto sam također saznao iz nekih izvora da je velečasni nestao bez traga i da više nigdje ne služi, odlučio sam vam poslati ovu ispovijest koji je jedini primjerak jer dobro znam što ste vi kadri učiniti, čak i vašim najboljim ljudima. Iskreno se nadam da toga neće doći u mom slučaju.

S dužnim poštovanjem, velečasni X

Dreamer Deceiver
06-01-2009, 19:09
je pročitao tko :(

Arbiter of Change
06-01-2009, 20:19
Ja jesam. :)

Dreamer Deceiver
06-01-2009, 21:02
weeeee :D

Sony Ericsson
14-01-2009, 17:02
i ja, dobro je

Dreamer Deceiver
17-01-2009, 16:10
Elizijske poljane
written byS- Toni Juričić

„ Ova je priča samo bijedni pokušaj da napišem svoju viziju koja se pojavila kao posljedica čitanje bloga mlade narkomanke. U nekim sam trenutcima htio prekinuti s pisanjem ove priče iz razloga što sam smatrao licemjernim da pišem o nečemu gdje ( na moju sreću ) nemam iskustva. No ipak, odlučio sam nastaviti dovršiti ovu priču do kraja iako nema riječi kojom ću moći opisati originalnu ideju koja se javila u mojim mislima... “
Toni Juričić


Noć se duboko zavukla u ovaj zabačeni kutak parka gdje sam se skrila od znatiželjnog ljudskog oka. Zavukla se poput one tmine koja mi pred godinu dana pomračila um natjeravši me da započnem s laganim i otrovnim uništavanjem svog tijela. Paranoičnih misli, nekoliko puta pogledam oko sebe kako bi potvrdila da sam ostavljena na miru, u samoći koju sam tražila i naposljetku dobila. Ponekad mi se učini da vidim nekakvu figura kako se krije iza stabala, no to je vjerojatno posljedica što već dugo nisam uzela. Mora biti. Noć je nevjerojatno hladna, a zima nije ni počela. Bit će ovo teško razdoblje za proživjeti.


Iz džepa izvadim svoje bijelo zlato kojeg sam zaradila prodavši se maloprije. Kako se lijepo sjaji na ovoj srebreno-blijedoj mjesečini. Ova nova droga je savršena, upravo ono što meni najviše treba, da na par minuta osjećam spokoj uma u nekom svojem svijetu. Jest da je nema previše, ali to je dovoljno da me odvede u snove gdje nestaju svi moji problemi, a ovu tmurnu jesensku boju isperu žive i vesele boje.


Dok sam žudno promatrala malenu količinu praha u vrećici, veći dio mog zatrovanog uma se derao na me i molio da ga odbacim. Iako već duže vrijeme želim prestati s time, glad je prevelika i sam bog zna što se može dogoditi ako je ne utažim. Prošlo je skoro tjedan dana od kad je nisam uzela, a želja za njim me muči od kada su prestale zadnje halucinacije. Ni sama ne znam kako sam preživjela ove teške dane bez toga, a sad u ustima imam gorak osjećaj da ću umrijeti od neishranjenosti, jedne od najgorih smrti koju ljudsko biće može doživjeti.


Ovako je skoro pa uvijek prije nego što uzmem. Uvijek se javljaju misli o tome zbog čega se nalazim ovdje, sama, bez ikoga. Čist sam dramatični slučaj kojeg se često može vidjeti u klišejnim televizijskim emisijama, filmovima ili pak u novinama gdje se mogu pronaći u crnoj kronici, a zatim ubrzo i na osmrtnicama. Sva ta bol i patnja koju osjećam u glavi još od prvih sjećanja u ovom prokletom životu postaje prevelika kako bi je sama savladala i nosila kroz život. Trebam nešto da je smanji, da te tmurne životne događaje pretvori u nešto lažno, ali veselo.


Cijeli svoj život zbog nekih osoba hodam po tankoj špagi iznad propasti, no ja sam ta koja se prepustila sili teži da je povuče u mrak. Jest da je većina onih nesretnih događaja i prokletih osoba dobro tresla špagu pokušavajući narušiti moj balansirani hod po njoj, ipak sam ja glavni krivac zbog pada.



Oduvijek me zanima kako ljudi pronalaze snagu da nastave puzati kroz ovu kanalizacijsku cijev puno govana nazvanu život. Zašto ja ne uspijevam pronaći takvu snagu u sebi da hrabro i ponosito nastavim dalje, da ne zastajem izgubljena negdje na pola puta povraćajući svoj život. Pogled na bijeli prah zamute suze.


Odgovor koji mi uputi savjest okrutniji je nego inače. Reče mi da oni imaju nekoga kao svoj oslonac, nekoga tko ih tjera naprijed prema svijetlu, a ja nemam nikoga. Sve sam otjerala od sebe u svojem sebičnome ludilu. I one koji su me doveli do ovakvog stanja i one koji su mi htjeli pomoći. Kad bih se makar sama mogla izvući iz ove zone sumraka. Savjest me ponovno upita zašto ne mogu, zašto si ne dam truda, no ja ne odgovorim.


Spustim pogled na svoje mršavo i ispijeno tijelo kako se trese na ovoj zimi. Dragi moj bože, što je to došlo od mene ? Što sam ja postala ? Abominacija, eto što je došlo od mene, Groteska jesenje večeri.


Nekada uzor, a sad sredstvo za plašenje male djece prije spavanja. Kad bih se mogla vratiti u te stare dane. Demonske nostalgične misli tjeraju moje ruke da ga uzmem, no dio mene ne želi. On želi da prestanem i započnem novi život miljama odavde.


Bacila sam vrećicu ukletog bijelog zlata na pod, što dalje od mene. U istom trenutku kad je ugledam kako leži na hladnom tlu, instinktivno skočim po njega kao da branim svoje dijete. Ne mogu ga odbaciti. Jedino me to vraća u stanje potpunog mira. Držeći ga u rukama, imala sam osjećaj da me gleda nekakvim milim očima i šapćući moli da ga uzmem i da se nahranim njegovim tijelom.


I tako sam ga ponovno ubrizgala u svoje tijelo. U tim milisekundama dok je osjećaj spokoja jurio do mozga, a krv se pretvarala u led, zamolila sam višu silu da me izbavi iz ovog pakla i da mi dade snage kako bi napokon mogla početi ispočetka.


Od mojih stopala, preko klupice, pa do tla i dalje počela se širiti nekakva čudnovata aura otapajući ove sumorne jesenje boje pretvarajući ih u vesele. Šuma procvate kao da je stiglo proljeće, a na nebu sunce zasja umjesto mjeseca. Ovaj maleni i zabačeni dio parka pretvorio se u mjestu o kojem sam slušala u domu za djecu kad su mi pričali grčke legende kao maloj. Elizijske poljane gdje hrabre i dobre duše odlaze kao nagrada za njihov častan život. Puno sam puta uzela ovu drogu, ali nikada nije imala ovakav blagostiv osjećaj. Sjedeći na klupici od bijelog drva, s divljenjem gledam u tu prekrasnu prirodu koja se stvorila ispred mojih očiju. U zraku osjećam nekakav neobičan miris koji ili potpuno blokira negativne emocije koje me već godinama muče ili ih pretvara u nešto sretno.


Iako je venama strujala želja da otiđem istraživati ove elizijske poljane koje su se stvorile kao molitve mojeg zatrovanog uma, legla sam se na trbuh i promatrala ovu ljepotu koja se stvorila oko mene.



Dok je moje paralizirano tijelo pribijeno ležalo na toj klupici od bijelog drva, diveći se tvorevini koju je stvorila moja davno zaboravljena strana optimizma i veselja, u toj vedrini primijetih čudnu mušku priliku, blijeda i suha lica, kako se približava. Izgledao je kao da je nekakvo čudovište ispilo svu njegovu životnu radost ostavljajući ga ovako nakaznoga. Iako jeziv po pojavi, nije uspio poremetiti spokoj uma u kojem se nalazim. Još uvijek sam se smijala parku obogaćenom veselim bojama, unatoč što se on svake sekunde sve više približavao.


Sklopila sam oči, nadajući se čarobnoj moći kojom ću moći njegovu užasnu pojavu pretvoriti u nešto veličanstveno, u princa na bijelom konju. Otvorivši oči, ugledam ga kako stoji iznad mene gledajući u me svojim praznim crnim očima. U njihovoj crnini prepoznam mrak u kojem skoro godinu dana izgubljeno lutam u uzaludnoj potrazi za svijetlom. Na tom naime bezizražajnom suhom licu nakon pomnog promatranja primijetim kako se njoj ipak nalazi jedan jedini osjećaj. Žaljenje.


Svoju hladnu i mršavu ruku položi na moje čelo. Pogleda prema nebu, te ponovno spusti svoj bezdušni pogled prema meni. Iz njegovog dlana izleti nešto poput metka ili nekakva čudna čarolija koja projuri mojim žilama otopljujući zaleđene žile, od stopala do glave. Kriknula sam od boli dok je ta paklena vatra prolazila venama. Moje tijelo gori ! Osjećam organe kako se kuhaju na tom plamenu, grčenje svih mišića i topljenje kosti pod naletom ovog vatrenog bijesa.


Ta užasna bol, stigavši do mojeg uma, vrati sva ona prokleta sjećanja dolivši tako ulje na ovu lomaču koja me zahvatila. Svaka pljuska koju sam dobila kao malena, izrugivanje koje je posjeklo moj duh, svađa koju je izazvalo moje postojanja i svaka zla riječ koja mi je upućena da me slomi se vratila i boljela kao prije desetak godina. Čak i više nego onda.


Unatoč toj muci, otvorim svoje oči kako bi suspregnula ovu patnju, kako bi pogledala elizijske poljane stvorene od mojeg uma, po posljednji put prije nego što preminem, zaboravljena od cijelog svijeta u ovome parku. Otvorivši ih, ugledam elizij pretvoren u pepeo, a ispred mene, stigijsku priliku kako i dalje drži ruku na mojem čelu uništavajući me paklenom kletvom.

Sablast makne ruku s moje glave, a sva patnja koja me mučila u tim trenutcima nestane. Moja halucinacija savršenog svijeta nestane. Vratila sam se natrag u stari okrutan svijet kojeg toliko želim napustiti. Muškarac u crnoj odori otežano je disao. Izgledao je kao da će se svakoga trenutka srušiti na pod.


Pogledavši u to izmoreno suho lice, u bezdušne crne oči koje odaju njegovu mučeničku auru, zapitam se što je on zapravo. Rukom ga pokušam pomilovat po licu, no ne osjetim ništa, jer mi ruka prođe kroz njegovu glavu. Užasnuta tom spoznajom, javi mi se misao da je on još jedna halucinacija, poput mojeg svijeta iz snova, samo što on ima teži posao. Vraćanje me u stvarnost.


Čudesna se prilika okrene i zaputi prema šumi koja okružuje ovaj zabačeni dio parka. Hodao je teškom mukom, čak je i počeo kašljati od umora kojim ga zarazim. Kad je stigao do najbližeg stabla, zastane i jednom se rukom nasloni na visoko drvo. Ponovno mučno zakašlje poput čovjeka koji boluje od opasne bolesti, te nestane u hladnom zimskom zraku pretvorivši se u prah.


Ostala sam ležati na klupici pitajući se što je on zapravo. Tek moja halucinacija koja me vratila natrag u ovaj svijet ili duh koji je nekako ujedinio uzaludne pokušaje mojih bližnjih u njihovoj neuspješnoj borbi da me izbave iz zone sumraka ? Možda neko više biće koje sam molila da me dođe spasiti ?


Misleći o toj čudnovatoj pojavi ili priviđenju koje doživim, nisam spuštala svoj pogled sa neba. Iako je do prije par minuta moje tijelo gorilo nad vatrama pakla grčeći se u neopisivoj agoniji i dalje sam osjećala nekakav spokoj, kao da su oni teški lanci koji su čvrsto omotale moj duh puknuli i tako dopustili da ponovno normalno dišem punim plućima. Gledajući u biserno zviježđe kako se sjaji na tom zimskom nebu, primijetim nešto što me silno obradova. Više nije bilo onog osjećaja koji me inače započeo mučiti nedugo nakon što bi uzela drogu. Nisam osjećala onu neutaživu glad. Postala sam slobodna !

LukA33
31-01-2009, 21:52
Prica je dobra samo je kraj malo nejasan pa bih te molio da mi malo objasniš.
Mozda sam glup ali stvarno kraj ne razumijem.

Dreamer Deceiver
01-02-2009, 13:30
NAžalost, nemam opciju edit pa ne mogu staviti malo pojašnjeni kraj.
Uglavnom na kraju priče naša glavna junakinja postaje slobodna od droge, više ne osjeća ovisnost, ali sada nezna ako je to ona sama našla snagu uz pomoć halucinacije kao što se Scrooge iz Dickenonove priče promjenio preko noći zbog sna koji možda stvarno nije bio san, tako se i ona riješila ovisnosti. Ali tko zna, možda stvarno postoji nekakva nadnaravna pojava, biće, koje ide od osobe do osobe i lječi ih od bolesti te ih preuzima na sebe ( slabina i kašljanje ) te nestaje u zraku sve dok se ponovno ne oporavi da potraži novu žrtvu za spasiti... a možda ga je ova ovisnost, nakon tih dugih i dugih ozdravljenja, koštala života :)
ova priča je napisana da bude realna i nerelana, ovisi s kojeg je kuta gledaš :)

Arbiter of Change
01-02-2009, 13:37
Pa nije fora kad se sve objasni na kraju... a i ono, Morgoth je cliffhanger mastah tako da je ovo za promjenu jedno naizgled uspješno završeno djelo, nešto što je samo po sebi šok nama koji čitamo duže radove iz Morgothovog aka. Dreamerovog pera. :)

Dreamer Deceiver
01-02-2009, 13:51
nisam objasnio šta je na kraju, samo sam dodao rečenicu da se ona osjeća poput scrooga nakon noći, ali da nezna ako ju je to samo halucinacija preobratila ili je stvarno to netko napravio, tako da se još uvijek može protumačiti na dosta načina :D
Znaš da ja ne mgou bez cliffhangera :P
makar Iza njenih očiju i nema baš cliffhanger... ili možda ipak ima :O

Dreamer Deceiver
24-02-2009, 17:15
Besmrtnik

Tko posjeduje izvor vječnog života posjeduje svijet. Naizgled beznačajna, upravo je ta rečenica dala novi smisao mojem životu. Od dana kada sam je pročitao, mojom glavom počele su juriti misli o vječnome životu stvarajući oluju raznih ideja. Nikada se nisam zamarao s mišlju o smrti, što se događa sa nama poslije života, gdje ode sva ta životna energija koja je skoncentrirana u našim tijelima. Sama pomisao da mogu umrijeti, da se svake sekunde može isključit moj život kojeg mučno gradim već godinama, mi je apsurdna. No još smješnije mi je da nakon toga nema ničega. Istina je da postoje razna svjedočanstva o reinkarnaciji kad se ljudi sjećaju svojih prošlih života ili već dobro poznat život u duhovnom svijetu, no tko želi riskirati? Tko želi umrijeti da provjeri točnost tih glasina koje već tisućljećima kolaju zemljom tjerajući nas da činimo dobro, jer u suprotnom bismo bili bačeni u neko mjesto poput pakla gdje bi nas mučili za vjeke vjekova?

Noćima nisam spavao zbog turbulentnih misli o vječnom životu koje su jurile mojom glavom. Zamislite kako je biti besmrtnik? Nikakva bolest ne može napast vaše tijelo i tokom godina, poput otrova, ga uništavati sve dok ne preminete izmoreni od borbe protiv nje. Nikakvo vam oružje ne može naštetiti. Potpuno ste sigurni u pljačkama, bili vi pljačkaš kojeg policajci ne mogu skinuti zbog te božanstvene moći ili tek slučajni prolaznik u kojeg je doletio metak.

Zamislite sebe na bojišnici dok jurišate u neprijateljsku bazu, a svi oko vas ginu od raznih eksplozija ili metaka koji lutaju u morbidnoj potrazi za ljudskih mesom, no vi ne ginete za razliku od vaših kolega. Od običnog vojnika do višeg čina, a s vremenom postali biste srce vojske, srce koje nitko ne može probosti. Zamislite te novce koje bi vam nudili za takve usluge. Od običnog smrtnika, postali biste poput boga.

Mislim da sam se previše unio u fantazije koje su se odigravale u mojoj glavi u vremenima dok sam tražio izvor vječnog života, pa bi bilo vrijeme da vam ispričam priču o tome kako sam tražio način da postanem i kako sam postao „ besmrtan “, te u konačnosti, kako sam se gadno opekao zbog ljudske znatiželje.

O svojem privatnom životu nemam što previše pričati. Bio sam sasvim prosječan čovjek koji poput svakog ljudskog bića teži nečem većem. Pročitavši jednog dana onu famoznu rečenicu, počeo sam istraživati svakakve knjige i mitove koje bi govorile o vječnome životu i gdje ga pronaći.







Većinom, to su bile besmislene legende koje su miljama daleko od istine. Poput igle u plastu sijena, godinama sam uzaludno istraživao proučavajući svakakve knjige i posjećivao brojne religiozne ljude za koje se vjerovalo da znaju ( i imaju ) ključ besmrtnosti.

Tu uzaludnu potragu prekinuo je dan kada sam od nepoznatoga pošiljatelja putem pošte dobio nekakvu čudnu staru bilježnicu. Sam bog zna tko ju je poslao i kako je sakrio svoje ime. Čini se da se netko od tih brojnih mistika koje sam posjetio odlučio smilovati nad mojim smrtnim tijelom i poslao knjigu koja sadržava nešto što sam dugi niz godina tražio. Njezino raspadajuće stanje, tekst pisan na latinskome, požutjele stranice. Sve je upućivalo da je to ono što toliko tražim, da upravo ona sadrži ključ koji savršeno pristaje i otključava vječni život za ljudsko biće koje s godinama polako vene.

Mislim da je poprilično apsurdno da vam otkrijem tu tajnu i to za nikakvu cijenu. Zato sam odlučio da će ostati sigurna u mojem umu, do moje smrti... Ako je uopće bude. Nakon svih tih godina proučavanja te trošenja para na putovanja svijetom i posjetima raznim misticima, napokon ću s vremenom nadoknaditi novčani gubitak kojeg me stajala ova potraga. Naravno, to neće biti suviše teško s božanstvenom moći koju ću posjedovati.

Mjesecima sam odgonetavao zagonetni tekst napisan ružnim rukopisom, a to je dodatno pogoršavalo i raspadajuće stanje knjige, no trud se isplatio. Nije mi dugo trebalo da otkrijem da je to dnevnik kojeg je vodio nekakav okultni fanatik koji je uspio izbjeći smrt i, ako ćemo vjerovati legendama o njemu, dan danas živi među nama. Za oko mi zapne rečenica da mogu biti ranjavan, no da ne mogu umrijeti od tih posljedica. Nisam se previše zabrinuo oko toga jer u konačnici ipak neću umrijeti.

Onog dana kad sam preveo tekst i shvatio kakav ritual treba obaviti da postanem vječan, izjurio sam na ulicu glasno se smijući ovome smrtnome svijetu koji će s vremenom umrijeti. Smijao sam se starcima koji neće još dugo poživjeti, životinjama koje će kad tad ljudsko biće ubiti, biljkama koje će uvenuti s zimom, smijao sam se i zgradama koje će kad tad propasti.

Srećom zbog tog svog ludovanja gradom nisam završio u ludnici iako sam bio promatran poput luđaka. Kući sam se vratio poslije ponoći nakon cjelodnevnog slavlja i opijanja po barovima. Iako pijan, uspio sam kontrolirati svojim ludim umom koji me nagovarao da obavim ritual vječnoga života u ovakvom stanju. Bacio sam se u krevet i zaspao. Sanjao sam vedru budućnost mene kao kralja cijelog svijeta. Najljepši san kojeg sam u životu imao.

Tog sam se dana probudio u suton, kroz prozor gledajući ironiju kako dan umire i kako će ponovno poput feniksa uskrsnuti u trenutku kad noć bude najmračnija. Promatrajući kako se mrak spušta na zemlju, potpuno se izgubih u svojem svijetu misli iz kojeg se istrgnem kad noć napokon ovije cijelu zemlju u svoj mračni plašt.

Ustao sam s kreveta i direktno se zaputio k ritualnom mjestu da konačno postanem besmrtan. Ritual je trajao sat vremena, a njegovo izvođenje je bilo poprilično komplicirano.

Nakon što sam izvršio ritual , uzeo sam nož i porezao si dlan. Topla krv je procurila. Prije nego što sam od bijesa nabio knjigu i ostale sastojke po sobi, sjetio sam se rečenice iz knjige da se mogu ozlijediti, ali da ne mogu umrijeti kao posljedica toga. Mojom su glavom počela juriti razna pitanja na koje nisam mogao pronaći odgovor.

Zar ću godinama čekat da vidim rezultat ovog rituala, da saznam ako posjedujem izvor vječnog života ? Nestrpljiv po prirodi, otišao sam na terasu i popeo se na ogradu. S osmijehom na licu gledao sam ulicu i stanovnike s visoka. Poput kralja ili boga čija vladavina tek dolazi i koji sprema novi poredak za ljude koji nesmetano hodaju ovim svijetom.

Vjerojatno mislite da sam lud jer sam se bacio s terase visoke zgrade, i moram priznati da niste jedini koji tako misle. I sam dan danas imam isto mišljenje. No kad biste gledali s gledišta u kojem sam se nalazio tog dana imali biste drugačije mišljenje. Upravo ste izvršili ritual koji vas pretvara u besmrtnika, nemate para jer ste sve utrošili na pronalazak ključa koji otvara vječni život, samac ste koji nema nikoga. Zar nije najbolji način da testirate svoju besmrtnost tako da pokušate samoubojstvo ? Nemate što za izgubiti, ako ste besmrtni živjet ćete, ako niste, umrijet ćete i napokon riješiti zagonetku koja muči ljude ovog svijeta sve dok ne preminu, zagonetku što dolazi poslije smrti. I tako sam se bacio.

Ako ste ikada vidjeli osobu koja čini samoubojstvo tako da se baci s nekog visokog mjesta, taj moment dok ona pada u svoju smrt, vama traje tek par sekundi, no kad ste vi ti koji padaju, on traje poput sata. U tim kratkim trenutcima prisjetite se svog života, davno zaboravljenih trenutaka, mnogih ljubavi, osoba koje su pomagali u stvaranju vašeg karaktera...

Pao sam na hladni asfalt, čuo sam kako se moje kosti slamaju pri tom silovitom udarcu, promatrao sam ljude kako se okupljuju oko mene. Izmoren od udarca, zatvorio sam oči i zaspao. Nakon nekog vremena začujem razne glasove kako mrmljaju nešto nerazumljivo, no nisam ništa vidio. S vremenom sam shvatio što govore. Shvatio sam da su to liječnici koji su spašavali moje tijelo. Mogu zamisliti kako su kasnije likovali zbog uspjelog spašavanja nespretne samoubojice koji se bacio s terase, ne znajući da je to bio moj test besmrtnosti. No od svih rečenica koje su si međusobno upućivali tijekom operacije, jedna mi se urezala duboko u sjećanje natjeravši me da opsujem sve ove godine istraživanja i moju želju za besmrtnošću.

– Povrede su vrlo ozbiljne, nikada se neće probuditi. – hladan je glas izgovorio ovu presudnu rečenicu bez trunke osjećaja u sebi, neznajući da sam čuo svaku njegovu riječ.

Od tog prokletog dana kada sam ostao zarobljen u ovom zatvoru od kostiju i mesa, u svojim mislima stvaram novi svijet i pričam ispovijest koju najvjerojatnije nitko nikada neće čuti. No s vremenom će me trebati isključiti sa tog aparata koji me navodno drži živim, a onda ću napokon saznati odgovor na pitanje koje me dovelo ovdje. Jesam li besmrtan?

Hellboy
24-02-2009, 17:27
A W E S O M E...koji se tebi sve bogovi vrte po umu...kako bih volio tamo zaviriti (ne da ti raskolim bulju ofc :D)

Dreamer Deceiver
24-02-2009, 18:02
glava ko glava, niš posebno :D
EDIT : drago mi je a ti se sviđa :D

Hellboy
24-02-2009, 18:06
meh, zamislio sam se u koži tog lika...i onak, možda je ritual uspio...možda sam besmrtan, no sad sam zaglavio nepokretan i zarobljen u svom tijelu, do kraja vječnosti...on the other hand, možda je samo čista sreća (ili nesreća?) spriječila moju pogibiju, no i to će trajati jako dugo...u oba slučaja moram čekati da saznam isto kao što bih čekao da se nisam bacio, a samo što sam sad biljka...

Dreamer Deceiver
24-02-2009, 18:48
ako si se zapitao sve to, onda znači da sam uspio u svom naumu :)

Hellboy
24-02-2009, 19:10
ne samo što sam se zapitao, nego kako sam vizualna osoba (to moja stara najbolje zna), odmah sam u glavi imao scenu - bolnička soba, zeleni, djelomično navučeni zastori, ljetno popodne, sunce zalazi, mračno je, 2 sestre se šetaju hodnikom, jedan stariji doktor stoji ispred mog kreveta, gleda u karton i odmahuje glavom, a ja za to vrijeme, ležim na krevetu metalnog okvira, pokriven zelenom dekom i bijelom plahtom tako da su mi ruke otkrivene, kraj mene stoji nekolicina aparata i boca s kisikom koja je cjevčicama povezana s mojim nosom te mi se u glavi vrte gore navedena pitanja...damn it..vjerojatno čem večeras ovo sanjati :D

Dreamer Deceiver
24-02-2009, 20:25
har har :evil:

Arbiter of Change
24-02-2009, 20:35
Mislio sam da si već objavio ovu priču? Kratka, ali mračna.

Dreamer Deceiver
24-02-2009, 20:38
potpuno sam zaboravio da sam je napisao, pa sam se sjetio ovih dana te je danas objavio :)

Barathrum
04-03-2009, 01:17
Elizijske poljane
written byS- Toni Juričić

„ Ova je priča samo bijedni pokušaj da napišem svoju viziju koja se pojavila kao posljedica čitanje bloga mlade narkomanke. U nekim sam trenutcima htio prekinuti s pisanjem ove priče iz razloga što sam smatrao licemjernim da pišem o nečemu gdje ( na moju sreću ) nemam iskustva. No ipak, odlučio sam nastaviti dovršiti ovu priču do kraja iako nema riječi kojom ću moći opisati originalnu ideju koja se javila u mojim mislima... “
Toni Juričić


Noć se duboko zavukla u ovaj zabačeni kutak parka gdje sam se skrila od znatiželjnog ljudskog oka. Zavukla se poput one tmine koja mi pred godinu dana pomračila um natjeravši me da započnem s laganim i otrovnim uništavanjem svog tijela. Paranoičnih misli, nekoliko puta pogledam oko sebe kako bi potvrdila da sam ostavljena na miru, u samoći koju sam tražila i naposljetku dobila. Ponekad mi se učini da vidim nekakvu figura kako se krije iza stabala, no to je vjerojatno posljedica što već dugo nisam uzela. Mora biti. Noć je nevjerojatno hladna, a zima nije ni počela. Bit će ovo teško razdoblje za proživjeti.


Iz džepa izvadim svoje bijelo zlato kojeg sam zaradila prodavši se maloprije. Kako se lijepo sjaji na ovoj srebreno-blijedoj mjesečini. Ova nova droga je savršena, upravo ono što meni najviše treba, da na par minuta osjećam spokoj uma u nekom svojem svijetu. Jest da je nema previše, ali to je dovoljno da me odvede u snove gdje nestaju svi moji problemi, a ovu tmurnu jesensku boju isperu žive i vesele boje.


Dok sam žudno promatrala malenu količinu praha u vrećici, veći dio mog zatrovanog uma se derao na me i molio da ga odbacim. Iako već duže vrijeme želim prestati s time, glad je prevelika i sam bog zna što se može dogoditi ako je ne utažim. Prošlo je skoro tjedan dana od kad je nisam uzela, a želja za njim me muči od kada su prestale zadnje halucinacije. Ni sama ne znam kako sam preživjela ove teške dane bez toga, a sad u ustima imam gorak osjećaj da ću umrijeti od neishranjenosti, jedne od najgorih smrti koju ljudsko biće može doživjeti.


Ovako je skoro pa uvijek prije nego što uzmem. Uvijek se javljaju misli o tome zbog čega se nalazim ovdje, sama, bez ikoga. Čist sam dramatični slučaj kojeg se često može vidjeti u klišejnim televizijskim emisijama, filmovima ili pak u novinama gdje se mogu pronaći u crnoj kronici, a zatim ubrzo i na osmrtnicama. Sva ta bol i patnja koju osjećam u glavi još od prvih sjećanja u ovom prokletom životu postaje prevelika kako bi je sama savladala i nosila kroz život. Trebam nešto da je smanji, da te tmurne životne događaje pretvori u nešto lažno, ali veselo.


Cijeli svoj život zbog nekih osoba hodam po tankoj špagi iznad propasti, no ja sam ta koja se prepustila sili teži da je povuče u mrak. Jest da je većina onih nesretnih događaja i prokletih osoba dobro tresla špagu pokušavajući narušiti moj balansirani hod po njoj, ipak sam ja glavni krivac zbog pada.



Oduvijek me zanima kako ljudi pronalaze snagu da nastave puzati kroz ovu kanalizacijsku cijev puno govana nazvanu život. Zašto ja ne uspijevam pronaći takvu snagu u sebi da hrabro i ponosito nastavim dalje, da ne zastajem izgubljena negdje na pola puta povraćajući svoj život. Pogled na bijeli prah zamute suze.


Odgovor koji mi uputi savjest okrutniji je nego inače. Reče mi da oni imaju nekoga kao svoj oslonac, nekoga tko ih tjera naprijed prema svijetlu, a ja nemam nikoga. Sve sam otjerala od sebe u svojem sebičnome ludilu. I one koji su me doveli do ovakvog stanja i one koji su mi htjeli pomoći. Kad bih se makar sama mogla izvući iz ove zone sumraka. Savjest me ponovno upita zašto ne mogu, zašto si ne dam truda, no ja ne odgovorim.


Spustim pogled na svoje mršavo i ispijeno tijelo kako se trese na ovoj zimi. Dragi moj bože, što je to došlo od mene ? Što sam ja postala ? Abominacija, eto što je došlo od mene, Groteska jesenje večeri.


Nekada uzor, a sad sredstvo za plašenje male djece prije spavanja. Kad bih se mogla vratiti u te stare dane. Demonske nostalgične misli tjeraju moje ruke da ga uzmem, no dio mene ne želi. On želi da prestanem i započnem novi život miljama odavde.


Bacila sam vrećicu ukletog bijelog zlata na pod, što dalje od mene. U istom trenutku kad je ugledam kako leži na hladnom tlu, instinktivno skočim po njega kao da branim svoje dijete. Ne mogu ga odbaciti. Jedino me to vraća u stanje potpunog mira. Držeći ga u rukama, imala sam osjećaj da me gleda nekakvim milim očima i šapćući moli da ga uzmem i da se nahranim njegovim tijelom.


I tako sam ga ponovno ubrizgala u svoje tijelo. U tim milisekundama dok je osjećaj spokoja jurio do mozga, a krv se pretvarala u led, zamolila sam višu silu da me izbavi iz ovog pakla i da mi dade snage kako bi napokon mogla početi ispočetka.


Od mojih stopala, preko klupice, pa do tla i dalje počela se širiti nekakva čudnovata aura otapajući ove sumorne jesenje boje pretvarajući ih u vesele. Šuma procvate kao da je stiglo proljeće, a na nebu sunce zasja umjesto mjeseca. Ovaj maleni i zabačeni dio parka pretvorio se u mjestu o kojem sam slušala u domu za djecu kad su mi pričali grčke legende kao maloj. Elizijske poljane gdje hrabre i dobre duše odlaze kao nagrada za njihov častan život. Puno sam puta uzela ovu drogu, ali nikada nije imala ovakav blagostiv osjećaj. Sjedeći na klupici od bijelog drva, s divljenjem gledam u tu prekrasnu prirodu koja se stvorila ispred mojih očiju. U zraku osjećam nekakav neobičan miris koji ili potpuno blokira negativne emocije koje me već godinama muče ili ih pretvara u nešto sretno.


Iako je venama strujala želja da otiđem istraživati ove elizijske poljane koje su se stvorile kao molitve mojeg zatrovanog uma, legla sam se na trbuh i promatrala ovu ljepotu koja se stvorila oko mene.



Dok je moje paralizirano tijelo pribijeno ležalo na toj klupici od bijelog drva, diveći se tvorevini koju je stvorila moja davno zaboravljena strana optimizma i veselja, u toj vedrini primijetih čudnu mušku priliku, blijeda i suha lica, kako se približava. Izgledao je kao da je nekakvo čudovište ispilo svu njegovu životnu radost ostavljajući ga ovako nakaznoga. Iako jeziv po pojavi, nije uspio poremetiti spokoj uma u kojem se nalazim. Još uvijek sam se smijala parku obogaćenom veselim bojama, unatoč što se on svake sekunde sve više približavao.


Sklopila sam oči, nadajući se čarobnoj moći kojom ću moći njegovu užasnu pojavu pretvoriti u nešto veličanstveno, u princa na bijelom konju. Otvorivši oči, ugledam ga kako stoji iznad mene gledajući u me svojim praznim crnim očima. U njihovoj crnini prepoznam mrak u kojem skoro godinu dana izgubljeno lutam u uzaludnoj potrazi za svijetlom. Na tom naime bezizražajnom suhom licu nakon pomnog promatranja primijetim kako se njoj ipak nalazi jedan jedini osjećaj. Žaljenje.


Svoju hladnu i mršavu ruku položi na moje čelo. Pogleda prema nebu, te ponovno spusti svoj bezdušni pogled prema meni. Iz njegovog dlana izleti nešto poput metka ili nekakva čudna čarolija koja projuri mojim žilama otopljujući zaleđene žile, od stopala do glave. Kriknula sam od boli dok je ta paklena vatra prolazila venama. Moje tijelo gori ! Osjećam organe kako se kuhaju na tom plamenu, grčenje svih mišića i topljenje kosti pod naletom ovog vatrenog bijesa.


Ta užasna bol, stigavši do mojeg uma, vrati sva ona prokleta sjećanja dolivši tako ulje na ovu lomaču koja me zahvatila. Svaka pljuska koju sam dobila kao malena, izrugivanje koje je posjeklo moj duh, svađa koju je izazvalo moje postojanja i svaka zla riječ koja mi je upućena da me slomi se vratila i boljela kao prije desetak godina. Čak i više nego onda.


Unatoč toj muci, otvorim svoje oči kako bi suspregnula ovu patnju, kako bi pogledala elizijske poljane stvorene od mojeg uma, po posljednji put prije nego što preminem, zaboravljena od cijelog svijeta u ovome parku. Otvorivši ih, ugledam elizij pretvoren u pepeo, a ispred mene, stigijsku priliku kako i dalje drži ruku na mojem čelu uništavajući me paklenom kletvom.

Sablast makne ruku s moje glave, a sva patnja koja me mučila u tim trenutcima nestane. Moja halucinacija savršenog svijeta nestane. Vratila sam se natrag u stari okrutan svijet kojeg toliko želim napustiti. Muškarac u crnoj odori otežano je disao. Izgledao je kao da će se svakoga trenutka srušiti na pod.


Pogledavši u to izmoreno suho lice, u bezdušne crne oči koje odaju njegovu mučeničku auru, zapitam se što je on zapravo. Rukom ga pokušam pomilovat po licu, no ne osjetim ništa, jer mi ruka prođe kroz njegovu glavu. Užasnuta tom spoznajom, javi mi se misao da je on još jedna halucinacija, poput mojeg svijeta iz snova, samo što on ima teži posao. Vraćanje me u stvarnost.


Čudesna se prilika okrene i zaputi prema šumi koja okružuje ovaj zabačeni dio parka. Hodao je teškom mukom, čak je i počeo kašljati od umora kojim ga zarazim. Kad je stigao do najbližeg stabla, zastane i jednom se rukom nasloni na visoko drvo. Ponovno mučno zakašlje poput čovjeka koji boluje od opasne bolesti, te nestane u hladnom zimskom zraku pretvorivši se u prah.


Ostala sam ležati na klupici pitajući se što je on zapravo. Tek moja halucinacija koja me vratila natrag u ovaj svijet ili duh koji je nekako ujedinio uzaludne pokušaje mojih bližnjih u njihovoj neuspješnoj borbi da me izbave iz zone sumraka ? Možda neko više biće koje sam molila da me dođe spasiti ?


Misleći o toj čudnovatoj pojavi ili priviđenju koje doživim, nisam spuštala svoj pogled sa neba. Iako je do prije par minuta moje tijelo gorilo nad vatrama pakla grčeći se u neopisivoj agoniji i dalje sam osjećala nekakav spokoj, kao da su oni teški lanci koji su čvrsto omotale moj duh puknuli i tako dopustili da ponovno normalno dišem punim plućima. Gledajući u biserno zviježđe kako se sjaji na tom zimskom nebu, primijetim nešto što me silno obradova. Više nije bilo onog osjećaja koji me inače započeo mučiti nedugo nakon što bi uzela drogu. Nisam osjećala onu neutaživu glad. Postala sam slobodna !

omg preeevise gresaka..ono pises recenicu i ne dovrsis misao zadnjom rjecju i onda umjesto trotocja stavis tocku. wtf?! :rotfl:
drugo po 50000040011110010011 put pocni citat silujes me tromim izrazima i "prepričavalskim" stilom pisanja. Masa zareza gdje im nije mjesto i bez uvrede ali sve sto si do sada napisao sve je na isti kalup. jel trebam jos jednom napisati da pocnes citati?! mislim ako pocnes citati naucit ces 200000300000 izraza koji tvoje pisanje nece drzati u trash stilu a rijeci ce kliziti glavom. dok citam sto pises kao da mi cekic na svaku recenicu udari po glavi. iritantno. medjutim koga hebe..ja sam samo jedan citatelj koji uvidja masu gluposti u dobrim temama koje radis. wtvr.

Hellboy
04-03-2009, 08:32
morao si kvotati cijeli tekst samo kako bi ga u svojoj najboljoj maniri popljuvao? leeeeeeeeeejm do neba...

TeraBajt
04-03-2009, 12:15
edit; briši.

Dreamer Deceiver
04-03-2009, 22:35
omg preeevise gresaka..ono pises recenicu i ne dovrsis misao zadnjom rjecju i onda umjesto trotocja stavis tocku. wtf?! :rotfl:
drugo po 50000040011110010011 put pocni citat silujes me tromim izrazima i "prepričavalskim" stilom pisanja. Masa zareza gdje im nije mjesto i bez uvrede ali sve sto si do sada napisao sve je na isti kalup. jel trebam jos jednom napisati da pocnes citati?! mislim ako pocnes citati naucit ces 200000300000 izraza koji tvoje pisanje nece drzati u trash stilu a rijeci ce kliziti glavom. dok citam sto pises kao da mi cekic na svaku recenicu udari po glavi. iritantno. medjutim koga hebe..ja sam samo jedan citatelj koji uvidja masu gluposti u dobrim temama koje radis. wtvr.

Čekaj šta ti od mene tražiš da ja, u te dvije godine koliko se bavim pisanjem, napišem Rat i Mir.
Ono kritika je okej i prihvatim svaku argumentiranu kritiku, na one tipa " Ovo je sranje" ili "ovo je super" se ne obazirem previše ( makar mi " ovo je super " uvijek rado pročitat :D ), ali ti uzmi u obzir da se bavim pisanjem tih dvije godine, da sam još uvijek amaterski pisac koji uči pisat. Također se slažem s tvrdnjom da se treba pročitati što više knjiga, ali nažalost za to nemam previše vremena u zadnje vrijeme pošto sam posve okupiran školom, a ono čitanje preko kurca ne dolazi u obzir pošto tako brzo zaboravim što sam pročitao i ne uživam u čitanju. ;)

TeraBajt
05-03-2009, 15:16
ovo je super.

Dreamer Deceiver
19-03-2009, 18:00
Ples drijada

Lutajući divljom i gustom šumom,
tražeći put, među ovim drvećem ponositim,
k svom domu i obitelji koju godinama ne vidjeh,
izgubljen i preplašen od nadnaravnih sila
o kojima razne neutvrđene priče kolaju,
iza velebnog grma začujem čarobnu melodiju
kako svirajući doziva moje izgubljeno ime,
pozivajući me da se pridružim božanstvenoj igri.

Opijen bezvremenskom i harmoničnom glazbom
koja lukavo dopire u moje uši zazivajući me ondje,
približim se zaštiničkom grmu tom,
i odmaknem grane što skrivaju
zabranjenu predstavu za oči bezvrijednog smrtnika.

Podno blijedog i punašnog mjeseca,
ugledam ih kako u plićaku mističnog jezerca
čije vode reflektiraju proljetno nebo
satkanog od bezbrojnih sjajnih duša,
okupane u slatkoj mjesečini,
plešu u ritmu glazbe neupitne božanstvenosti
čija melodija izvire iz flaute sijedog i starog satira
koji pored jezerca sjedi i drijadama svira,
kćerima zaboravljenih bogova,
nimfama drveća i šuma.

Samo u tanku lanenu haljinu obučene,
lica pokrivenog srebrenim velom prozirnim,
plešu s notama zavodljive melodije
mameći moj začaran pogled
prema njihovim nadnaravnim tijelima
koje nijedan smrtnik nemože posjedovat.

Vidjevši me kako sakriven promatram
njihov sakriveni noćni ples,
šumske nimfe zahihoću od sreće,
a vječno im mlada lica poprimi rumenu boju.

Najljepša od njih mi priđe,
te, uhvativši me za ruku, odvede
u njihovo vilinsko kolo
da plešem s njima, u ovoj noćnoj rapsodiji,
opijen ljepotom i satirskom melodijom
sve dok jutro ne svane iz mističnog jezera
i dok prve zrake novorođenog sunca
ne otjeraju moje dame na spavanje.

I tako sam plesao s njima
sve dok sunce ne ugledaju
kako se nezgrapno, poput malog djeteta,
izdiže iz mirnog horizonta da zauzme ponovnu vlast
na prostranom modrom nebu,

Plesao sam sve dok stari i umorni satir
ne odloži svoju flautu i zaputi se
u začarana prostranstva šume
da dobije odmora od ove noći.

Vidjevši ga kako odlazi na počinak,
nimfe prestadu sa svojim plesom,
i za rastanak me u usta poljube,
te stadu pratit starog satira u stopu
da se odmore od strastvenog noćnog plesa
kojim zapale staru strast mog srca.

Jedna za drugom,
polako su nestajale
u sjeni starog drveća
a prije nego što i posljednja nestade
u ovom mladom proljetnom jutru,
okrene se prema meni i poljubac mi uputi,
te nestane u čarobnim prostranstvima šume.

Stajao sam ondje izbezumljen
i dalje zaljubljen u kćeri zaboravljenih bogova,
sve dok proljetna toplina ne otopi tu zaluđenost,
nakon čega se zaputih kući,
s dvojnom borbom tuge i sreće u mom srcu,
k dragoj obitelji koju godinama ne vidjeh...

25.2.2009.

Dreamer Deceiver
22-06-2009, 17:29
Uništeni snovi
written byS- Toni Juričić

Oblaci mojih snova,
što ih od krhkog stakla stvorih,
oblaci mojih snova,
što ih obojah bojama zanesene buducnosti,
oblaci mojih snova,
što se sudare jedni o druge,
medusobno se razdiruci
i kidajuci u tisuce sitnih komadica.

Ostaci mojih uništenih snova,
što pod nogama mi leže,
strašeci me iskrivljenim odrazom buducnosti,
tjerajuci me da se suocim
s posljedicama zanesenih maštarija.

Oblaci mojih snova,
ponovno ih krojim
razbijenim komadicima mašte.


20.6.2009.

Delirium
24-07-2009, 14:15
oces da ti lazem ili da budem brutalno iskren?

Dreamer Deceiver
24-07-2009, 23:39
kaži svoje mišljenje ;)
rađe ću da je netko iskren nego da mi laže :)

Delirium
25-07-2009, 09:05
ona prva...fali joj ritma...mozda se neslazes samnom ali meni poezija ljepse zvuci kada ima svoj ritam...i ako mozes koristi jednostavnije rijeci, nikog tu nemoras impresionirat...

druga, pokazuje napredak ali malo je...štura no mislim da ako se malo potrudis da bi ti ovo stvarno i islo...

Bez muke nema nauke :bravo:

Dreamer Deceiver
25-07-2009, 09:24
Točno je da prva nema ritma i to iz razloga šta ja više idem slobodnom pjesničkom voljom a da se ne zamaram nekim "pjesničkim zakonima". Također meni nije cilj u većini pjesma pokazat svoje osjećaje već slike/scene koje sam vidio u glavi :)
Hvala na komenataru. :D
Takve komentare oduvijek cijenim :)

Delirium
25-07-2009, 09:28
preporuka:pogledaj malo xarabasove pjesme, dost su dobre i mozes malo povuc inspiraciju od njega

TeraBajt
25-07-2009, 13:16
gibble, ne možeš reći jednom pjesniku da se ugleda na drugoga, to je jednostavno... pogrešno.

ako napišeš pjesmu, to je zato što tako misliš i tako se osjećaš, a ne zbog nekog drugog random pjesnika.

Delirium
25-07-2009, 13:27
To od osobe koja ima antu gotovca kao avatara...
i nisam mu rekao da se ugleda na njega nego da malo prouci njegove pjesme i stil, mnogi najveći pisci su vukli inspiraciju iz dijela drugih...

Insert
27-07-2009, 23:00
gibble, ne možeš reći jednom pjesniku da se ugleda na drugoga, to je jednostavno... pogrešno.

ako napišeš pjesmu, to je zato što tako misliš i tako se osjećaš, a ne zbog nekog drugog random pjesnika.

Vidi se da se ugledao uglavnom na Poe-a.

Iskreno, obje poeme su mi nekako generičke. Ples drijada mi je za nijansu bolji, valjda zbog slikovitosti ,dok ova druga nije baš pamtljiva te ostavlja jako kratak dojam.

@Gibble, gotovac je kul.

Amen.

Dreamer Deceiver
31-07-2009, 17:06
Nova priča :D

http://docs.google.com/View?id=dcr9chtb_0fx57tghk

STRANAC U NOĆI
Written by – Toni Juričić

Krik Zeusove munje popraćen bezbrojnim nebeskim suzama probudi me iz labava sna u koji sam jedva utonuo pred sat dva. Il više ? Noć još uvijek nije ispljunula ovaj okrug iz svog crnog ždrijela u kojem se tek poneka zvijezda nazire. Zora se u ovakvom trenucima čini izmišljenom, a usudim se čak reći, i nepostojećom. Okrenuo sam se u krevetu u nadi da ću pronaći povoljan položaj za uhvatit san, migoljeći se poput nekakve larve, crva koji se u ovoj hladnoći skriva ispod debelog popluna. Soba zasvijetli jarkom blijedom bojom s namjerom prosvljetljenja da postoji još nešto osim mrklog mraka u kojem se zarobljen, nalazim. Kraj oluje se nije ni nazirao. Čini se da tek sada u igru počinje bacati sve svoje munjevite asove iz vrtložnog rukava na ovu zemlju. Svakim udarom groma, kroz moj krvotok bi potekla nova doza bijesa i gnjeva naspram onom tko je oslobodio ovu oluju da bijesni kroz polja radišnih seljaka. Shvativši da ljutnjom mogu zaraditi dodatnu sijedu vlas, ponovno se okrenem u krevetu i zaspim.

Nije bila Zeusova munja ta koja me probudila sljedeći put. Bio je to nepoznat zvuk kojem, od snenosti, nisam mogao odrediti poziciju od kud' dolazi, a boga mi, ni ono što ga je ispustilo. Pospanih očiju koje sam natprirodnom snagom jedva držao otvorenima uzaludno, poput slijepca, su ogledavale po sobi tražeći bilo kakvu pojavu da daju smisao onom što me probudilo iz sna kojeg sam mukom zaradio. Ne ugledavši ništa u toj praznoj tmini, ponovno se zatvore prepustivši mojem sluhu da stražari ostatak noći. Vidjevši da su ovdje obavili svoj nezahvalni posao, gromovi su prestali terorizirati ovim mirnim okrugom, ostavljajući ga noćnoj rapsodiji kiše koja je blago rominjala po visokim prozorima moje odaje stvorivši spokojnu melodiju mojim ušima i njihovom paranoidnom vlasniku.

Još jednom, kroz moju vilu, kroz visoko stubište, kroz dugi hodnik do moje vile ponovno dogrmi onaj isti jezivi udarac koji me nasilnički iščupao iz krhog sna. Gonjene instinktom, moje se oči širom otvore, a za njima i usta koja htjedu ispustit krik straha. Srećom, u zadnji trenutak ovladam tijelom uništavajući kriku svaku nadu da se pridruži onom prokletom zvuku što dolazi od ulaznih vrata ove samotne vile.

Jedva se uspjeh, opterećen umorom i strahom, dignut iz kreveta kako bi provjerio tko je ovom jadnom samcu ove noći jedini gost. Oslanjajući se na svoje duge ruke i prste, na te bogomdane osjetila u ovim mračnim satima, opipam hladnu kvaku vratiju odaje. Jedva omotavši šaku oko nje, vrata se otvore uz spori škriput koji glasom mučenika na trenutak zaustavi one udarce što su postajali češći i jači..

Hladan vjetar projuri hodnikom prema meni, gaseći i ono malo svijeća uz zidove koje su jedva preživjele nalet oluje uništavajući mi svaku nadu za svijetlom. U trenutku kad zamolih dragog Boga za svijetlo, on, poput pravog strijelca, odapne novi groma koji blijedošću zabljesne dugački hodnik kroz visoki prozor na njegovom, naizgled nedostižnom, kraju.


Stigavši čitav i normalan do stubišta, pogledam prema velebnim drvenim vratima vile obojanih u srebrenu mjesečinu mističnog nebeskog tijela čiji snop svjetlosti dopire iz kružnog prozora na stropu. Vidjevši ih kako se sjaje u toj čudnoj boji, pogledam prema stropnom prozoru i zastanem na trenutak, ignorirajući one udarce s druge strane vratiju što me u nekakvoj hipnozi dozivaju.

Gledajući pun mjesec kako samotan, poput mene, na tom beskrajnom crnom nebu vlada, ne mičući svoj pogled s njega, spustim se u predvorje okruženo raznim egzotičnim biljem i makabričnim statuama ludih umjetnika. Ono, što izvana već minutama čeka, osjeti moju prisutnost, te započne sve jače i jače udarati po glomaznim vratima.

Blokiran jezom koja mi zaledi noge, stajah ispred vratiju, pokušavaši se psihički pripremiti za suočavanje s onim što stoji iza njih. Osjećao sam srce kako, u tom vihoru raznih maštovitih paranoja mojeg uma, ubrzano vapi za nekakvom nadom da je ono neki stari drug koji, eto, odlučio da me posjeti u ovaj kasni noćni sat.

Sav adrenalin koji je jurio mojim tijelom fokusiram u nožne žile kako bi ih pokrenuo i pomaknuo da otiđem u susret misterioznom strancu ili, nadam se, zaboravljenom prijatelju. Prišavši vratima, udarci su prestali. Nebo ponovno zagrmi, pridonoseći tako dodatnu jezu ove ionako stravične atmosfere koja me svakim trenutkom sve više gušila debelim i nevidljivim prstima. Skupivši dovoljno snage i hrabrosti, drhtave prste omotam poput zmije oko zlatne kvake.

Poput munje, u mojoj se svijesti iznenada rodi odlučnost da ono što se nalazi iza vratiju ostane ondje dok zora ne svane. Ak' je stari prijatelj, nek mi oprosti na ne gostoljubivosti, no ostati će ispred vratiju sakriven siguran od kiše zahvaljujući masivnom kamenom luku iznad njih. Ako je misteriozni stranac lopov, varalica ili osoba što mi smrt donosi kao poklon gostoljubivosti, ubrzo će odustati od lupanja il' će pobjeći s prvim zrakama novog studenog dana. Bar se ja tomu nadam.

Shvativši da ću ga ostaviti samog u hladnoj noći, na vratima se ponovno začuje jak udarac, kojeg ubrzo poprate još jači, a taj gnjevni ritam nastave još desetak udarca što bivašu daleko gnjevniji od svojih prethodnika. Kako je nestrpljivi gnjev osobe od ispred vile svakim trenutkom rasla, udarajući takvom silom da je teška drvena kapija jedva izdržavala to brutalno iživljavanje. Bijes nepoznate pridošlice koji u njegovom tijelu koji je svakim trenutkom postajao sve nesnosniji izazva nemilosrdnu oluju s neba, rigajući stotinu munja popraćenih vihorom zaleđenih nebeskih suza.

Pod naletom snažnog vjetra i tuče, kružni prozor na stropu pukne na tisuće komadiće što padnu pored mene reflektirajući pun mjesec što na nebu stoji, a u predvorje uleti crni đavolji vjetar zamračivši i ono malo svijetlosti što daje srebrena mjesečina. Bjesneći kroz predvorje, neprestano me okružujući s namjerom da probudi još veći strah, kršeći makabrične kipove što ondje prestravljeno stajaše, blijedo gledajući u događaje što se odigravaju ispred njihovih kamenih očiju.

Ulazeći i izlazeći iz prostorije u prostoriju, noseći za sobom razne knjige što ih generacije moje obitelji prikupljaju na jednom mjestu, noseći u sebi razne vrijedne predmete koji bogatstvo mojoj obitelji znače. Iz te crne mase koja je iz samog pakla izišla dopirali su tisuću glasova demonskog smijeha kako sadistički uživaju u nepotrebnom uništavanju onoga što se stoljećima gradilo.

Nepokretan sam gledao vjetar i tu njegovu čudnu dijaboličnu radost razmaženog dijeteta kojem je prioritet uništavanje kako bi bilo zamjećeno. I dalje je kružio oko mene, očekujući moju reakciju, moj bijesan povik da zaustavi ovo uništavanje. Kružio je oko mene, probadajući mi osjećaje raznim lažima prošlosti i budućnosti. Tisuće glasove se izmjenjivalo u tim odvratnim lažima što su bole duboko u intimu, od ženstvenog zavodničkog, nevino dječjeg sve do dubokog muškog baritona iz kojeg je zračila aura podmuklosti.

Predvorje ponovno zasjaji mrtvačkom blijedošću, iluminirajući ruševine kipova i bezbrojne stranice što su letjele u tom crnom vjetru. Jedva kontrolirajući svoj bijes, gledao sam destruktivnu igru đavovlje magle u predvorju. Smijeh je i dalje orio uništenim predvorjem, izazivajući me u suicidalan dvoboj kojeg sam osuđen izgubit, a samo to stvorenje zna kakva me sudbina očekuje poslije sramotnog poraza. Možda sudbina jednog od mnogobrojnih podmuklih glasova u njegovom tijelu ? Protrljam oči kako bi izbacio otrovne misli što mi započnu zamračivati um, a u oko mi posebno padnu velika vrata, vrata ove vile, vrata kroz koje nisam htio pustiti ovo čudo pod svoj obiteljski krov.

Skupih snagu za potrčati i hrabrost za umrijeti sa velikom i nesretnom mogućnošću za provesti ostatak vječnosti proklet u paklu, te potrčim prema glomaznim glavnim vratima što ponosito stajahu kao simbol nepokorenosti. Vjetar je i dalje kružio oko mene, rugajući se dječjim glasovima, gađajući me istrgnutim papirima drevnih knjiga. Podsmijeh je postao suviše naporan za slušanje, te stavih ruke na uši s uzaludnom nadom da ih ne čujem više, no smijeh postade viši i jači, a u njega se uključi i ostali glasovi smijući se samoubilačkom pothvatu malog smrtničkog crva, larve skrivene u vražjem vjetru. Larve prokletu na vječnost u njemu. Šakama udarim po vratima, stvorivši isti onaj zvuk kojim me misteriozno biće izvuklo iz udobnog kreveta. Sav gnjev što se stvorio u mom srcu pretočim u snagu te pokušam ih otvoriti protivivši se snazi samog đavla, no bezuspješno. Vrata su ostajala čvrsto zatvorena. Počeo sam lupati po njima, sve jače i jače dok ne istrošim sav gnjev. Potrošivši zadnji dijelić snage kriknem od muke, a moj glas koji ispuni predvorje ubrzo bude usisan u crnu oluju postajući jedan od nebrojivih glasova mučenika koje je snašla slična nesretna sudbina.

Ne želivši završiti proklet, pronađem izgubljeni dio snage u svom jadnom tijelu te rukama, jedva, uspjeh otvoriti vrata. Vidjevši vrata kako otvorena zjape i mene kako se kroz njih pokušavam provući, demonski se vjetar materijalizira u diva stvorenog od crnih oblaka. Njegove su oči bile dvije sjajne zvijezde, a usta mu bijašu puna grmljavine što nestrpljivo čeka da div progovori. Svojom glomaznom rukom nasilnički zatvori vrata, ne mičuci svoj pogled s mojih uplakanih očiju. Otvori svoja usta iz kojih pobjegnu par malih munja što udare pored mene, no div ne reče ništa. Tiho je buljio u moju malenkost, s podrugljivim osmijehom što se stvorio na tom licu od oblaka.

Neznavši što da učinim, potpuno odsječen od logičkih zaključivanja, popeo sam se uz stubište, te se mirnim korakom zaputio u sobu kako bi legnuo u krevet nadajući se da je sve ovo bila jedna groteskna noćna mora uzrokovana viskijem prije spavanja i olujom što pohara ovaj mirni okrug. Legnuo sam u krevet i zaspao.

***

Iz labavog me sna probudi stravičan vrisak munje. Snenih očiju, jedva sam zaključio da dolazi iz radne sobe mog oca gdje onaj div boravi. Ustao sam iz kreveta, nataknuo papuče na promrzle noge, ogrnuo kućnu ogrtač i izišao iz svoje odaje. Noć je bila mirna, s punim mjesecom kao jedinom svjetlošću ovom najmračnijem satu što osvjetljava dugački hodnik i predvorje u koje sam se spustio. Ušavši u radnu sobu mog oca, približio sam se radnom stolu te si natočio skupocjenog viskija u času, potpuno ignorirajući crnog diva što ondje čita knjigu koja je izbjegla njegovo destruktivni dolazak. Popivši malo viskija, natočio sam još malo i nazdravio prema divu, no on me ni ne pogleda već nastavi zadubljeno čitati Childea Harolda. Popivši i ovu čašu, zaputim se natrag u svoje odaje.

Div i dan danas ovdje živi, moj suputnik s tisuću glasova. Ni sam ne znam što je to čudo, ni od kud je ono došlo. Svoje porijeklo drži čvrsto za sebe, a na sam spomen toga ili pitanje o tom on ljutito krikne munjama. Od te čudne noći, izlazak novorođenog sunca u krvavu zoru nikad više vidio nisam, već u mraku živim sa stanarom čudnim koji me nepušta van. Možda sam i mrtav, al tko će to sigurno znat'. Možda me onaj crni vjetar pojeo, a vječnost provodim zaglavljen u njegovom crnom trbuhu s ostalim jadnicima koje uhvati ista sudbina. Jedino mi je žao stotinu onih nevinih ljudi što dolaze ovdje uzaludno provesti noć, izazivajući sudbinu kako bi dokazali da ovo mjesto nije prokleto. No na kraju očito završe mojom sudbinom, ako ne i gorom.

Dreamer Deceiver
18-08-2009, 13:39
nitko nije pročitao :(

Delirium
19-08-2009, 12:09
evo da te usrećim procitao sma je i malo je...morbidna i probaj koristit jednostavnije rijeci i ne tako jako se furat na E.A.Poea

Dreamer Deceiver
19-08-2009, 13:46
hebiga, sve moje priče su pomalo morbidne ;)
što se tiče jednostavnijih izraza, koristio sam malo zastarjele riječi iz razloga da podignem tu neku atmosfera i kako bi se podudaralo s vremenom kad se odvija priča

Wizard
19-09-2009, 23:25
Dobre su ti price, iako sam dosad samo 4 procitao vidi se da napredujes iz price u pricu, sam tako nastavi, kad stignem procitat cu i ostale pa ti napisem neku suvisliju kritiku, uvijek sam volio kritizirat.

Dreamer Deceiver
20-09-2009, 17:42
Drago mi je da ti se sviđaju priče. Što se tiče kritike, svaka je dobro došla :D

Dreamer Deceiver
31-01-2010, 00:09
OTKUCAJI U MRAKU

Što je ovo ? Beskrajna noć bez ijedne zvijezde da sjaji u njoj kao uzaludna nada da nije kraj ? Il' tek gusti mrak omeđen zidovima koji se međusobno približavaju, zatvarajući se sami u sebe tvoreći ovaj oduran osjet klaustrofobičnosti što polako prožima moje misli ? Tanki, mršavi prsti moje ruke sasvim su utrnuli, paralizirani poput mojih nogu. Uz sve napore, ne mogu se pomaknut, a kamoli gajiti osjećaje da se podignem iz ležećeg položaja.

Na nagom tijelu ne osjećam nikakve lance od hladnog čelika, ni užad koji me mogu držati sputanim unutar ovog užasa. Otvorih usta u nadi da vrisnem, hrabro i bez straha što moj krik može prizvati iz mraka, no pri jadnom pokušaju osjetim jedino osjećaj boli. Boli, čiste boli. Usne zapečaćene đavoljom kletvom, ušijene koncem sestara sudbine. Budalast, pokušam ih ponovno otvorit nekoliko, no umjesto krika, javi se patnja.

- Smrt, samo smrt. Ovdje ona vlada! Smrt, samo smrt.... –

Glasovi započnu žuboriti mislima, bezobzirno se rugajući mojoj kobi, neprestano ponavljajući o onome što me očekuje u ovom mraku, što u njemu čuči. Krezubog osmijeha i trulog daha. Poput crkvenih zvona, odzvanjaju mojim ušima, ubijajući šansu da se smirim il pak, pomirim sa sudbinom.

Tišina. Tišina odjednom zavlada. Glasovi nestadu. Mrkli mrak ih povuče u ždrijelo. Jedino otkucaji mog srca je tiho razbijaju, svojim ritmom nagovještavaju da još nisam mrtav, da je još života. Stravična tišina. Što se u njoj skriva ? Kroz nosnice projuri smrad truleži, a u ušima mi odzvoni tihi, podmukli smijeh. No ponovno, tišina zavlada, ista kao i pred trenutak. Jeziva.

Prestrašen njenom prisutnošću, željan nekakve nade, načulim sva osjetila da osjetim nešto u ovom mraku. Što to čujem ? Što to osjećam ? Tiho gmizanje stotinu kukaca mojim golim tijelom. Poput britve, groteskna se gamad uvlači u mene, izjedajući suhu propucalu kožu, probijajući se kroz živo meso napuštenog jadnika. Osjećam kako se gnjezde, odlagajući za sobom svoja jajašća iz kojih se, u tren oka, izlegne tisuću odurnih kukaca koji poput paklene vatre počnu strujat venama, hraneći se mesom, uništavajući kosti.

Svom silom otvorih usta, rasparavši pritom konce što ih držaše zašijene, očajno kriknuvši u svoj toj boli koja me u tom trenutku snađe. Oduran smrad uvuče svoje prljave prste u moja usta izazivajući neopisivi osjećaj mučnine prizivajući svu hordu kukaca da iziđu, topeći mi pritom zube demonskim otrovom, preplavljujući moje lice tisućuma nakaznih tjelešća, te nestadu. Nestadu u mraku.

Jedino je srce to što ubrzano i prestrašeno, razbija ovu tišunu, davajući mi tihu potporu, davajući otpor silnoj tišini kojom tmina vlada. Stanem na trenutak, da pročistim svoje misli, da se skoncentriram na jadan izvor svog života, da čujem njegovo pjevanje žalospjeva na jeziku zaboravljenih duša.

Njegovom mrtvačkom spjevu, pridruže se otkucaji drugoga srca, koje polako, tiho poput mog, pjevaju sporim usporenim ritmom. Sporo i smireno, dok glas mog srca jača i brza iz trenutka u trenutak kako se drugo srce, i dalje smireno, postepeno približava.

Osjetim masu kako se penje na moje tijelo, nago poput moga, te liježe na njega, rukama mazeći, te usnama ljubeći rane što mi kukci izjedu. Naša srca pronađu zajednički ritam jeze, u kojem pjevaju o sudbini izgubljene duše što se pronašla u mrklome mraku, u tmini svih tmina, u najdubljem mulju jezera pakla.

Otvorih svoja usta kako bi ispustio zadnji krik, no to čudovišno biće me iznenada poljubi, a iz svojih hladnih i suhim usana, ispusti dugi zmijski jezik u moje suho grlo, vodeći ga dijaboličnim ritmom otkucaja do srca jadnika, te ga obavije, poput udava, hladnim tijelom, gušeći njegovu pjesmu.

Tužna tišina zavlada. Glasovi crnih misli umuknu, a otkucaji srca, mojeg srca, nestadu. Jedino ostadu tihi i spori otkucaji srca, koji polako odmiču u beskrajnu tminu, no i njih tišina proguta. Napokon...


























Djelo Otkucaji, čiji je autor Toni Juričić, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

Arbiter of Change
31-01-2010, 23:48
Mračno, morbidno i vjerojatno jedni od tvojih najživopisnijih opisa do sada (bar koliko se sjećam od starih stvari) bez okolišanja oko željenog opisa već su ovaj put izneseni brzo i direktno.

Dreamer Deceiver
01-02-2010, 08:49
nadam se da ti se sviđalo, pošto dugi niz mjeseci nisam ništa napisao, pa mi treba malo povratka u formu :D

Arbiter of Change
08-02-2010, 18:53
Dobro je, ali istina, pokazatelj je da si ispao iz forme... fax. :)

Dreamer Deceiver
10-02-2010, 18:14
šta tako se vidi da sam ispao iz forme ? :(

Dreamer Deceiver
06-11-2011, 18:09
Je ko zainteresiran za čitanje nove priče? :D

hrčak
06-11-2011, 18:41
Upravo čitam šta imaš u ovoj temi i upravo sam postao zainteresiran. :D

Dreamer Deceiver
06-11-2011, 18:51
Zadnjih dvije godine sam se bacio u scenarističke vode pa sam zapostavio kratke priče, sve do pred neki dan kad sam na predavanjima napisao kratku priču na engleskom jeziku :D

GDra
06-11-2011, 18:54
Stavi ovdje. :)

Dreamer Deceiver
06-11-2011, 19:02
no can do. Ona je specijalno napisana za natječaj, tako da :D

Feanor
06-11-2011, 21:46
Mogu ja tu metnut nesto svoje napisano, ah nvm. Here it goes anyway, napisano prije neki dan eto bez nekog posebnog vaznog razloga. Čisto iz dosade.

KUĆA NA OSAMI (Kratka priča)
- Samo još par koraka, samo još par koraka podrtino stara, pa možeš umrijeti. Samo još par koraka pa ćeš vidjeti svog prvorođenog unuka ili unučicu. Samo još par koraka pa umri starino, samo napravi još par koraka za svog prvorođenog...
Nedaj se sad starče, još malo pa si tu, još samo malo, drži dah, nemoj misliti na bol u plućima. Nemoj misliti na ženu svog prvorođenog sina u porodiljnim mukama, nemoj misliti na onu nezdravu krv koju si vidio na njezinoj plahti koju je gužvala svojim tankim malim ručicama. Nedaj starče da te to omete. Gladna je, pa što, i ti si gladan, pa stojiš starino, prkosiš oluji ,a ona je mlada. Bilo je i gorih nestašica hrane, bilo je i gorih dana...
Sjeti se starino davne devetsto desete, sjeti se gore suše od ove, sjeti se kako je uhvatiti štakora u prljavoj ulici bio pravi zgoditak, sjeti se starino, i nemoj umrijeti još. Ne još, starče, ne dok te ona čeka u kući na osami, ne još podrtino, prerano je za smrt.
I kiša te sad ometa starče? Sjeti se ljetnih kiša kad si bio mlad, sjeti se starče prve ljetne kiše devetsto devetnaeste, sjeti se starče kako si uzeo Magdu za ruku i poveo je pod vašu brezu, sjeti se starče njezinih grudiju koje se presijavaju na kiši i nemoj umrijeti, sjeti se olupino. SJETI SE!
Trgni se starino sada, nedaj da te ona grmljavina smete. Pokreni se. Previše si ostao na ovom mjestu da povratiš dah. Donesi tu vodu magarče, kuja se porađa, to je rekla Magda. Ne voli je, pa što. Ni njegovi nisu voljeli nju pa su na kraju ipak imali troje zdravih dječaka. Sjeti se, nemoj zaboravit podrtino.
Znaš svaki ovaj kamen od bunara do kuće na osami, nemoj se sada spoticati, ako padneš umrijeti ćete i ti i ona, znaš to starče, osjećaš to u starim staklenim kostima, nemoj pasti starče, ne još. Sjeti se dana kad je Magda ušla u kućerak koji si sagradio sa svojim rukama, sjeti se kako ga je prezrivo pogledala i rekla da će ga zvati kućom na osami, sjeti se toga, ne zaboravi. Ne zaboravi starče nikad, kako si je prestao voljeti u tom trenutku, ne zaboravi. NE ZABORAVI!
Obriši suze stari konju, nepotrebne su na ovoj jakoj kiši. Prebaci težinu tereta, tako starče. Lakše je sada, jelda? S noge na nogu, polako. Ne misli na glad, ne misli na to kako nemožeš dalje. Ne misli na staru bol u koljenima i klecave noge, ne sada. Mjesec je sigurno pun večeras, zato je i ovako svijetlo, iako je oblačno. Nemoj se bojati starče, samo djeca vjeruju u vukodlake. Nemoj se bojati starino, strah je za djecu.
Trebao si otrčati do doktora starino, trebao si otići u selo po doktora. Samo doktor je isto star, ako ne i stariji, a selo je daleko, predaleko. Doktoru tvoj unuk ništa ne znači. Trebao si otrčat' do svećenika starino, kapelica je bila bliže. Posljednja pomast i krštenje je ono što njih dvoje sad treba, a ne tvoju kantu vode, starino.
Kako nevidiš da su te se samo htjeli riješit, beskoristan si starino. Vidiš da više nitko ne priča s tobom, vrijedan si im samo dok radiš u polju i dok ribariš u potoku, kad oslabiš podrtino, kad zalegneš, što onda? Bolje da si mrtav.
Evo je, blizu je kuća, ajmo sada, ajmo olupino, još samo par koraka, evo tu je. Prestani disati tako glasno, smiri srce, lupa prejako. Nemoj da ti se prolije čista voda, prljava voda je beskorisna, polako, uspori podrtino, stigao si.
Otvori ta vrata, škripaju, a nitko da ih podmaže. Prestani razmišljati o glupostima, postoji i važnijih stvari o kojima treba misliti. Jeli to dječji plač koji čuješ starče? Koliko dugo nisi čuo plač djeteta? 22 godine, koliko ti ima najmlađi sin. Dugo je to vremena da bi se pamtilo, ali sjeti se starče, to je sve što imaš.
Otvori vrata od sobe sada, polako polako, nek te ne iznenadi ono što ćeš zateći unutra.
Ne, ne, ne. To nije istina, ne. Nemože biti. Kakvi su to tragovi, kakvo je to prokletstvo? Zašto je prozor otvoren, zašto posteljina nije krvava? Starče, ti si poludio, umor te izludio, oluja ti je pomutila pamet. Sjedni, odmori se. Sjedni na ovu staru škripavu drvenu stolicu, pusti tu staru hrđavu katnu vode, odmori se starče, sklopi oči i snivaj.
Voda ti se prolila starino, ali nema veze, samo sklopi oči i samo zaspi tu, samo zaspi tu u ovoj kući na osami.Samo zatvori oči i slušaj zvuk prolivene vode kako se cijedi između raspadnutih dasaka.
Sada je sve u redu, sada možeš umrijeti.

Dreamer Deceiver
06-11-2011, 22:31
You dare to defile my topic? :D

Budem je pročitao kad završim gledat film, a ti ako imaš vremena čekiraj si inbox i pročitaj moju pričicu ^^

Feanor
06-11-2011, 23:27
Pročitao jednom, a nemam vremena za više isčitavanja, makar je kratka pričica imam osjećaj da treba barem 3 čitanja da bih pohvatao detalje, lajkam za sada, zanimljivi koncep i dobar flow. Čeknut ću je sutra na poslu još jednom pa ju detaljnije prokomentiram...

Dreamer Deceiver
07-11-2011, 00:21
Neznam zašto, ali jako mi se sviđa stil Kuće na osami :) Neko bi rekao da se previše ponavlja nedaj se starče, ali po meni baš to pridaje toj dementičnoj atmosferi koja te tjera da unutar tog kratkog vremena razviš teorije kamo on ide. Na trenutak sam pomislio da je snaha demona rađa :D