PDA

Pogledaj cijelu verziju : Revonheart



Akul
19-08-2007, 21:12
Napokon... došao je dan kad sam završio prvo poglevlje svojeg prvog romana.
Uz pomoć moje prijateljice Windof... s HR Tolkien Boarda, s ponosom predstavljam:



I.

Revon je bio zadovoljan trgovčevim pogledom kad je ovaj vidio da su mu stražari skoro istovremeno pali mrtvi. Malorpije je bio umišljeni i nasmiješeni ucjenjivač. Sada je bio kukavica koja je ležala na podu i prijetila da će zaplakati.
„Bili su dobri, ali ne dobri kao moji. Postoji prokleto dobar razlog zašto sam te tako otvoreno napao! Mislio sam da su trgovci pametniji.“ Rekao je trgovcu smiješeći se. Kao i on, trgovac je također imao dva stražara, ali Edric i Torhwen su bili vojnici koji su nosili znakove mnogih bitaka na svojim licima dok ovi nisu bili ništa više nego dva umišljena mladca.
Trgovac ga je nastavljao gledati, usta otvorenih kao da je zijevnuo i više nije u mogućnosti da zatvori usta. Revonu je dozlagrdio taj pogled. „Što je, ostao si bez riječi? Je li ti ga vrana popala?“
„N-ne gosparu.“
„Gosparu?“ Edric se nasmijao „Nisi ga tako zvao prije par trenutaka!“
„Sad je naš mali sluga.“ Rekao je Torhwen. „Napravit će što god da mu kažemo.“
„Ako te upitamo da držiš usta otvorena dok pišam u njih, ti bi me poslušao?“ Edric upita.
„Mislim da će ih držati ovako i onako.“ Rekao je Revon kako bi zaustavio ovu glupost. „Sada govori, zašto si mi prodao otrovano vino?“
Trgovac je počeo drhtati, ustiju još uvijek širom otvorenih.
„Ako ne kažeš nešto, naredit ću Edricu da ti se doista popiša u tu tvoju gubicu, a tad ću ti isčupati jezik i baciti ga psima jer nije od koristi. I tvoje otrovne prste isto, mislim.“
„Ne gosparu, molim vas!“ napokon je rekao. „Samo sam r-radio što su mi zapovijedili!“
„Što su ti zapovijedili? Tko su oni? Zašto?“
Kad on nije ništa rekao, Torhwen je: „Mislim da nisi dobro čuo našeg gazdu. Uokoliko ne progovoriš kurvin sine, tvoja bol će biti veća nego što si očekivao.“
„Možda te čak nagnamo da popiješ jedan gosparov napitak.“ Rekao je Edric. „Znaš, jedan od onih od kojih ti oči nabubre, zubi otpadnu, krv…“
„Govorit ću!“ očajno je viknuo trgovac.
„Pa tad govori, kopile jedno!“
„Prije ni četiri dana, Veliki Kelreth je osobno izašao iz svoje palače i svima nam zapovijedio da…da…da poubijamo članove obitelji Heart, bilo na časan ili… nečasan način.“
Revon nije znao da li da mu vjeruje ili ne. Da nije iz obitelji Heart, ovo bi mu zvučalo kao prokleto glupa izlika. Ali ljubavi između obitelji Heart i Kelretha nema otkad ga je jedan Heart ponizio. Revon se užasavao bilo kakve ljutnje Kelretha. Ipak je on, navodno, bio polubog. Bio je nadljudski jak i star je barem dva stoljeća i time stvarao fanatičnu odanost. Dođe li do rata, klan Heart će nestati.
„Zašto?“ upitao je trgovca.
Trgovac je šutio, ali je ubrzo rekao: „Ne znam… nisam slušao.“
To ga je rasrdilo. Prokleti divljak! Sluša instinkt umjesto savjesti ili razuma!SPokazao je rukom da ga ubiju. Trgovac je skvičao kao svinja dok su obavljali posao.
Kad je trgovac bio ubijen, Revon je pošao kolima da vidi ima li čega vrijednog uzimanja. Uzeo je vrećicu kovanica, nekoliko boca vina i polupojedeni kruh. I konji su bili šteta za ostavit. Kad se okrenuo, vidio je da je trgovčeva glava već stajala na koplju zabijenom u zemlju.
„Hoćemo li sad ići natrag u vaše dvore.“ Upitao ga je Edric.
„U moju straćaru misliš?“ Revon je odgovorio. „Ne, idemo mom bratu Glendoru. Bolje ću se osjećati unutar pravih dvora.“ Glendor mu nije bio pravi brat već daljnji rođak s kojim se sreo u mladosti i u čijoj blizini živi od tad. Alkemičar nije baš pretjerano voljen u Naratoru, a činjenica da je Heart također ne pomaže. „Možda on bude nešto znao o ovome.“ Razmišljao je da pita Elishae. Ipak mu je ona rekla da je vino otrovno. Ali nije znao gdje bi ju mogao naći. Čini se da ju nalazi samo tamo gdje ona želi. Prokletstvo. Trebao sam je pitati kako zna da je vino otrovno. Nema veze, upitat ću je slijedeći put kad ju vidim! Ako bude vremena.
***
Osjećao je nelagodu dok se približavao Revonovoj straćari. Nije znao zašto bi osjećao nelagodu, ali ipak je zapovijedio svojim ljudima da stanu. Više nego jednom, ovaj osjećaj spasio je Glendoru život.
„Matthis, dođi vamo!“ viknuo je šaptom. Mladić plave kose i zelenih očiju, u bijeloj majici, u bijelim hlačama i bez oklopa, prišao mu je. „Želim da se prišuljaš Revonovoj straćari i obavijestiš me je li sve u redu.“ Kao i obično, Matthis ga je bez pitanja poslušao. Sišao je s konja i uskoro nestao u mraku.
„Opet tvoja intuicija Glendore?“ upitao ga je Volar.
„Kao i uvijek prijatelju, kao i uvijek.“ Odgovorio je.
Nakon minute šutnje, Volar ga upita: „Dok čekamo, hoćeš nam reći zašto sva ova strka?“
„Sve u svoje vrijeme prijatelju.“ Odgovorio je. Od petorice koju je poveo sa sobom, samo je Volaru i Matthisu vjerovao. Cale je bio Kelrathov čovjek do srži i Glendor se bojao da će ga morati pritvoriti ili, još gore, ubiti. Rowan i Edd tek su ušli u njegovu službu i još nije znao puno o njima. Možda je vrijeme da saznam nešto?S„Znaš Rowane, uvijek sam se pitao zašto si ušao u službu kuće Heart?“
„Zašto bi ratnik koji ne zna što će sa životom uopće davao odanost vašoj obitelj?“ rekao je uz smiješak.
Glendoru to nije bilo dovoljno. „Kad si već tako vrstan ratnik, zašto se nisi pridružio Kelrethovim odabranicima?“
„Zašto bi itko želio služiti toj umišljenoj pizdi?“ rekao je Volar, kao da je čitao Glendorove misli. Glendor je proučio izraz na Rowanovom licu kad je to čuo. Na trenutak je vidio ljut izraz. Njemu ne mogu vjerovati.
Rowan se pravio da nije čuo Volarovu doskočicu „To nije izazov za mene.“
Glendor je želio staviti točku na njegovo preispitivanje, ali želio je da Rowan misli kako mu ovaj vjeruje. „Kako to?“
„Jeste li ikad čuli za Kelrethovog ratnika da je umro?“ rekao je „Ne? Epa ni ja. Kakav je izazov biti veliki ratnik kad nema izgleda da ćeš umrijeti? To je dosadan život.“
Glendor se nasmiješio toj gluposti. Kelrethovi odabranici su umirali, Glendor je vidio oca kako ubija jednog od njih, trenutak prije nego je i sam izdahnuo. Naravno, tijelo je brzo uklonjeno da vjernici ne bi posumnjali. „Drago mi je to čuti. Vjerujem da ćeš nam služiti časno i vjerno.“ Rowan se nasmiješio. Budala.
Glendor se okrenuo Eddu. Morao mu je postaviti drugačije pitanje kako ovaj ne bi samo rekao isto što i Rowan, samo drugim riječima. „Usput Edde, o čemu ti sanjaš umrijeti?“
Edd nije odgovorio na ovo pitanje već je rekao. „Taj kurvin sin Kelreth odgovoran je za smrt moje žene i mog novorođenog sina. Da mogu, ubio bih ga. Kako ne mogu, pridružujem se njegovim neprijateljima.“ Pljunuo je „Ovo je što mislim o tom takozvanom bogu.“
Glendor se nasmiješio i rekao: „Drago mi je što si s nama.“ Bacio je pogled na Rowanovo lice. Nije bio siguran je li bio šokiran zbog Glendorovih riječi ili psovke Kelrethu. Vjerojatno oboje.

Nije prošlo puno vremena kad se Matthis pojavio šepajući s dvema strelama zabijenim u trbuh. Glendor je bio taj koji je sišao i prišao mu. Kad je vidio da mu je gospodar blizu, pao mu je u ruke. „Ubojice. U kući, oko kuće, na stazi… posvuda.“ Tad se onesvijestio.
„Edd!“ viknuo je. „Odvedi Matthisa u Cvjetne dvore!“
„Kako zapovijedate!“ rekao je i prišao Matthisu. „Nadam se da ih nećete napadati. Tko zna koliko…“
„Moj brat bi mogao umrijeti!“ viknuo je dok je išao prema konju. „Nemamo vremena za gubljenje.“ Rekao je kad je sjahao i udario u galop. Pretpostavljao je da su ga njegovi ljudi pratili.

Kad su se približili straćari, nisu nikog vidjeli. Na trenutak je pomislio da su pobjegli ali tad strijela udari u Rowanovo srce. Neću se morati brinuti za njega, čini se.
Skočio je s konja i vidio cvijet na tlu. Pobrao ga je za sreću i stavio pod svoj oklop. Tad je izvadio mač i viknuo: „NAPAD!!!“
Troje ubojica su počeli biježati ali Volar i Cale su ostali na konjima i sasjekli ih. Glendor je vidio kako mu se čovjek u crnom pokušao prišuljati i udari se u njega. Ubojica očito nije bio ratnik i ubrzo je pao kad mu je ovaj zabio mač kroz srce. Ni oklopa nemaju. Koja budala je njih poslala?
U trenutku kad se okrenuo, vidio je ubojicu kako ga ide probosti mačem. Njegovi ratom izoštreni refleksi su mu spasili život. Tijekom pariranja, primjetio je da mu se još jedan približava. Također je primjetio da su ovi bili oklopljeni i s kacigama na glavi. Čini se da neki ipak imaju oklope.
Njegove brige da će se morati sukobiti s dvojicom istovremeno nestale su kad je Volar jašući obezglavio jednog. Drugi je na trenutak bacio pažnju prema svom sudrugu. Prokleta pogreška! Zabio mu je mač kroz vrat i pustio ga da padne na pod.
Glendor nije mogao ni stati da odahne kad mu se strijela zabila u lijevo rame. Na trenutak je pokleknuo kad je kroz njega prostrujala bol, ali se brzo pribrao. Nije si mogao priuštiti luksuz boli dok je bio u bitci.
Vidio je kamenje u blizini i potrčao prema jednom. Kleknuo je iza njega i dopustio si da krikne. Volar i Cale, koji su očito izgubili konje, su došli na istu ideju i ubrzo su se sklonili se iza susjednog kamena. Volar je zaradio ogrebotinu na licu i ozljedu na desnoj ruci. Činilo se da je Cale prošao neozlijeđen.
„Trebao si poslušati Edda!“ viknuo je Volar „Tad bismo možda preživjeli sve ovo.“
„Još možemo.“ Počeo je Cale. „Mrak je i ako se budemo…“ nije dovršio svoju rečenicu kad su čuli buku kako dolazi iz kuće. Provirili su iza kamena da vide što se dogodilo.
Glendor je vidio da je kuća počela gorjeti a ljudi koji su se skrivali unutra su počeli bježati van. Tad se, odjednom, iz smjera iz kojeg su došli Glendor i njegovi ljudi, pojaviše Torhwen i Edric, Revonovi osobni stražari, i udare u ubojice. Pogled na ratne veterane vratio je Glendoru želju za krvlju i on je opet isukao svoj mač i potrčao prema straćari. Oduzeo je život još trojici neprijatelja prije nego je bitka završila.

Osjećaj mu je govorio da se više nema čega bojati, pa je na trenutak pogledao po polju smrti. Po opremi koju su neki ubojice nosili, bilo je očito da su u službi obitelji Heart. Ali zašto?SNije imao vremena razmišljati kad je čuo korake po snijegu kako mu se približavaju.
Okrenuo se i vidio Reva, neozlijeđenoga. „Lijepi smo masakar napravili, brate.“
„A ti lijepu lomaču. Što ti dolaziš iz onog smjera?“
„Vidiš, ovo nije prvi put danas da su me pokušali ubiti.“ Nasmiješio se na trenutak. „Pošao sam svome braci da me zaštiti, ali nisam očekivao da ću ja morati spašavati njega. Sve dok nisam sreo Matthiasa i… kako god da se onaj drugi zove.“ Smiješak mu je tad nestao s lica. „Jesu ovo Naratonci koje je Kelreth poslao?“
Znači, već zna.S„Ne. Ove je poslalo netko iz naše obitelji. Ne znam…“
„Vjerojatno ona kučka od moje… žene.“ Promatrao je polje smrti. „Je li koji preživio?“
„Nitko koga sam ja posjekao.“
„Šteta. Opet se izvukla.“ Odgovorio je Rev. „Mislim da je vrijeme da pođemo.“
„Slažem se.“

Put natrag bio je spor jer su neki izgubili konja pa su išli brzinom pješaka. Rev je prekinuo šutnju. „Znaš li što o Kelrethovoj zapovijedi da nas sve pokolju?“
„Da.“ Odgovorio je. „Vojvoda osobno mi je poslao poruku da je Kelreth napravio pravi cirkus na Polju junaka.“
„Kad on ne radi cirkuse?“ upitao je Rev. „Što je bila kap koja je prolila čašu i natjerala Kelretha da nam objavi rat?“
„Nemojmo o tome ovdje.“ Rekao je šaptom. „Nekima se ovdje ne može vjerovati.“ Odlučio je skrenuti temu. „Zašto smatraš da te žena željela ubiti?“
„Ljubav, ljubomora, osveta… tko zna?“
Ljubomora sigurno ne. Ljubav i osveta, da.SNjegov je brat bio prisiljen oženiti tu vučicu od vojvoder osobno. A o činjenici da je Revon ubio jedinu osobu koju je voljela, da se i ne govori.
***
Napokon.SPomislila je Olenia Horlon kad je vidjela čovjeka u crnom kako dolazi. Ali gdje su drugi?
„Sam si.“ Rekla mu je kad se približio. Čovjek je imao crnu urednu kosu, ali je ona sad bila zamrljana krvlju i uneređena. Imao je zelene oči, malu usnu i prevelik nos koji mu je upropaštavao inače lijepo lice.
Nasmijao se „Pa, kao što vidite gosparice…“ podignuo je plašt i ispod je vidjela veliku ranu na njemu, a lijeva ruka bila mu je posve spaljena. „… nije baš išlo po planu.“
„Objasni.“ Zapovijedila je.
„Trebam pomoć.“
„Objasni!“ Rekla je oštrije.
Dobio je ljuti izraz na licu. „Našli smo straćaru napuštenu pa smo odlučili pričekati da Revonheart dođe. Na žalost, umjesto njega došao je Cvjetni knez. Kako su došli iz neočekivanog smjera, iznenadili su nas. Uskoro, okrenuli smo bitku u svoju korist i izgledalo je da će Cvjetni knez ostati bez latica… ali tad je došao Revonheart i spalio kuću s jednom od onih svojih prokletih mješina a vatra se brzo širila. Prebrzo. Oni vani su se prestravili a oni unutra su ili spaljeni ili poklani kad su izašli van. Jedva sam izvukao živu glavu.“ Ako je Mornes osjećao bol, onda to nije pokazivao. Čak su i grčevi na licu bili jedva primjetljivi.
„Samo ti?“ Teoretski sam poslala cijelu vojsku! Čak bi i Kelreth umro do sad!
„Da, samo ja.“ Rekao je i sišao. Lice mu se zgrčilo od boli kad je sišao (pao) s konja. „Mogu sad dobiti pomoć?“
„Naravno.“ Prišla mu je, podigla ga… i zabila mu nož u srce. Tad ga je gurnula u blatni jarak. Oprosti dragi, ali ne bi bilo zgodno kad bi nas vidjeli zajedno nakon ove bitke.SKad ga nađu, pomislit će da je bio ubojica koji se htijeo ušuljati u dvorac ali je naišao na nekog slugu koji ga je ubio, gurnuo u jarak i, iz straha, pobjegao. Ili se tomu ona nadala. Mada nije imala sumnje da će Revon sumnjati u nju.
Popela se na njegova konja i pošla je Revonu i Glendoru ususret. Sumnjala je da će ju pitati odakle joj konj.

Nije morala daleko jahati. Revon i Glendor su već prošli dobar dio puta. Da sam imalo duže razgovarala s onom budalom, još bi nas i ulovili.SMada to vjerojatno i ne bi bilo važno. Revon bi je se odavno riješio, ali vojvodin savez s kućom Horlon bio je prevažan.
„Vidi, vidi… moja plemenita i vjerna žena.“ Nasmijao se Revon kad ju je vidio. „Došla si vidjeti je li tvoj mili živ i zdrav?“
Vjerna. Zašto bi tebi ikad bila vjerna?S„Čula sam da je došlo do problema. Pobojala sam se za… tvoje zdravlje.“ Nastavila je jahati s njima.
„Ne sumnjam.“ Rekao joj je. „I ubojice su se brinuli.“
Zašto se uopće prepirem s njim?SOkrenula se Glendoru. „Ozlijeđen si.“
„Nije to ništa.“ Rekao joj je hladno. Nije bilo sumnje da mu je Revon puno govorio o njoj, bile to istine ili laži.
„Koliko ih je bilo?“ upitala ga je.
„Ajde pogađaj draga. Znaš, imam neki osjećaj da bi pogodila točno.“ Odgovori Revon.
„Nismo brojali. Koliko god da ih je bilo, sad su mrtvi.“ Odgovorio je Glendor.
Nije se usuđivala pitati da li znaju tko ih je poslao, ali Glendor kao da je pročitao njene misli pa je rekao:
„Kelrethovi ljubimci nisu.“
„Za razliku od onog prije sat, dva.“ Dodao je Revon.
Privlačiš ubojice kao svjetlo muhe. Mrzim kad te moram dijeliti.S„Što se točno dogodilo danas… dragi?“
„Pa… prije par sati, neki mi je trgovac vinom prodao otrovnu bljuvotinu. Čuj, nije da mi je to smetalo. Ljudi me oduvijek pokušavaju ubiti, većinom otrovima. Valjda ne vole gledati moje lice. Ne mogu ih tužiti. I meni se povraća od toga. Ali svakog alkemičara bi uvrijedila tako loša kvaliteta te bljuvotine. Tip je jednostavno morao umrijeti.“
„A zašto bi te on pokušao ubiti?“
„Znaš mala, to nije tvoja briga. Ah, mislim da vidim one prekrasne zidine. Imaš li sobu za mene, Glendore?“
„Imam.“
„Nadam se da to nije staja. Tamo sam mislio nju strpat.“
Vrijeđa me dok ga slušam. I to pred toliko ljudi! Još jedan dug koji će mi platiti.
Glendor si je dopustio smiješak, ali se nije nasmijao već je rekao: „Neće biti potrebe. Imam sobu dovoljno veliku za tebe, ženu i diječaka.“
„Pa što je tebi?! Da spavam s ovom? Rađe ću se napit toliko da zaspem u dvorištu!“
„Sutradan odlazimo. Ne želim te pijanoga!“
„Ooooo… odlazimo? A kuda?“
„Razgovarat ćemo kad mi dvorski liječnik pregleda ranu.“ Rekao je. Onda je nadodao. „I ne pomisli da opet prespavaš sa služavkama. Četiri kopileta su i više nego dovoljna.“
„Samo četiri? Pa platio sam barem za…“

Na sreću, uskoro su se razdvojili pa nije morala slušati o njegovu vrtlarenju.SOn je nastavio jahati s Glendorom a ona je pošla u svoje odaje. Zatekla je Paulosa kako vježba mačevanje s nijemim dječakom. Imao je četrnaest godina, tamno smeđe oči, svijetlo smeđu kosu, kukast nos i napućene usne.
Izgleda kao njegov otac.SSjetila se Reavena koji joj je napravio dijete… Sat prije nego mu je Revon izdajnički zabio sulicu u leđa.
Ali sad nema vremena za uspomene. Pozvala je Paulosa i kad joj je prišao, rekla mu: „Tvoj otac i Glendor imaju nešto za raspraviti. Mislim da bi i ti trebao biti tamo.“
„Nadam se da opet nije razgovor o tome čije bi vino trebali kupiti. Budem li opet te gluposti trebao slušati, ubit ću nešto.“ Rekao je, zabio drveni mač u zemlju. „Gdje ću ih naći?“
„Glendor je otišao herbalistu. Pričekaj ga tamo.“
On je otišao a ona je pošla u glavnu dvoranu da ga pričeka, koliko god dugo trebalo.

Gubila je vrijeme razgovarajući s Glendorovom ženom, Helgom, prije nego joj je sin vratio. Nije znala koliko je vremena prošlo.
„Ah to si ti Paulose. Čula sam da si…“ Paulos ju je pogledao u oči pogledom koji je izazivao strah, čak i ako je on sam bio bezopasan. A ona je problijedila i rekla: „Mislim da sam čula da me muž zove.“ Tad je otišla. Da barem ja imam taj dar. Život bi bio toliko jednostavniji.SIpak, bilo joj je drago što je Paulos to naslijedio od svoga oca. Takav dar je uvijek koristan a nije imala sumnje da će ga njezin sin znati iskoristiti.
Paulos je sjeo pokraj nje i prisvojio Helgin kalež vina.
„Onda, o čemu se raspravljalo.“
„O svačemu. Nastavili smo onaj uzbudljivi razgovor o vinu od neki dan koji je, čini se stao kad sam ja otišao. Fascinantno, ne? Sve dok nisam rekao da sam odabrao i naručio jedno. Naljutili su se što sam sve obavio sam pa su tad počeli razgovarati o tome za koga bi me mogli oženiti. Pretpostavljam da su gajili nade da ću se naljutiti jer mi biraju ženu i otići. Prošao je čitav sat prije nego što im je dosadilo i počeli govoriti o onome o čemu su stvarno željeli.“
„I, o čemu su govorili?“
„O svačemu. Čini se da je dobrome Kelrathu napokon pukao živac pa je odlučio ići u otvoreni rat protiv klana Heart.“
„Znači, istina je.“ Bila je zabrinuta. „A što je prouzročilo to puknuće.“
„Kelrethova mrtva ljubavnica s emblemom kuće Heart pokraj njena tijela.“
„To je mogao svatko postavit.“
„Otac se čini siguran da je Kelreth sam postavio taj dokaz i ubojstvo.“
„Pij manje! O čemu su još govorili?“
„O prodavaču vina, napadu i kuda idemo sutradan.“
„Kuda idemo?“
„U Srčane dvore. Vojvoda je pozvao sve članove kuće Heart da dođu. I da spalimo svu imovinu koju ne možemo ponijeti.“
„Ozbiljnije je nego što sam mislila.“ Počela ju je hvatati panika pa je natočila kalež vina. „Nadala sam se da je ovo samo još jedna privremena kriza.“
„Puno je ozbiljnije. Pola Naratora je uzelo oružja u ruke i pošlo u klanje. Vojska Orkarđana bit će ovdje sutradan navečer, a dva klana, vođena onim prebjegom Hollardom, će nam uskoro presijeći rutu prema Srčanim dvorima ako se ne požurimo.“ Situacija je bila ozbiljna, ali njen se sin zabavljao. Kao i svakog mladića, pomisao na rat ga je uzbuđivala.
„Kako znamo sve to?“
„Vojvoda je dobro informiran.“
„Jesi siguran da to nije samo neka laž kako bi se vojvoda pobrinuo da ne propustimo neko vijećanje?“ panika joj se proširila tijelom. „Kako bismo mogli preživjeti sve ovo ako nas cijeli Narator napadne. Bit ćemo mrtvi prije nego prođe godina!“
„Srčani svori mogu izdržati godinama… možda čak i pola stoljeća.“
„Pa ćemo provesti ostatak života u tim patuljačkim dvorima? Bolje da se pokušamo nagoditi…“
„Nećemo se nagoditi. Vojvoda ima neki plan i zato nas zove u dvore.“ Ustao se. „Rekao sam sve što sam imao.“ Izustio je i otišao.
Gušila je paniku vinom u dvorani još neko vrijeme prije nego što je otišla u sobu. Tamo ju je čekao Revon sa zapaljenim komadom papira u ruci.

„Zar već spaljujemo imovinu? Mislila sam da ćemo to obaviti sutra?“
Pogledao ju je hladnim pogledom. Kad god su bili sami, imala je osjećaj da će ju natjerati da popije jednu od njegovih mješina. A znala je da to baš i želio napraviti.
„Balavac je brz.“ Rekao je nakon poduže tišine. „Imovinu spaljujemo za dva dana, kad i polazimo.“
„Zar Orkanđani ne dolaze već sutradan?“
„Laž. Očekivali smo da će Paulos u taverni ispričati što će se uskoro dogoditi. Kad kmetovi čuju da sutradan dolaze neprijatelji, puno će brže i odlučnije raditi.“
Nije joj se sviđalo kako su joj iskorištavali sina, ali je šutjela. „Zašto polazimo?“ upitala ga je. Sigurno je znao više nego što je Paulos čuo.
„Znam koliko i tvoj balavac.“
„On je tvoj sin!“ rekla je ljutito. Laž, ali to Revon ne mora znati.
„Nećak.“ Rekao je i pogledao ju pogledom koji je govorio: 'Ja znam'. Tad je rekao: „Moram na zahod.“ Izašao je iz sobe.
Pretpostavljala je da se neće vratiti. Kad god kaže da ide na zahod, obično se ode igrati sa svojim alkemičarskim smjesicama ili nekome u posjet, obično nekoj sluškinji.
Nije se pretjerano brinula za Revonovo znanje o Paulosu. Njen stric je jasno napisao da ako se išta dogodi njoj ili Paulosu, dogovor s vojvodom otpada. Da bar znam što je bio dogovor.
Skinula se u spavaćicu (nije mogla izdržati da bude naga u postelji s njim) i legla na krevet. Uzela je zlatni lančić koji joj je stajao za vratom u ruku.
To je bio lančić koji su nosili svi Volverski plemići. Lančić je bio velik i lijepo pristao u manji dlan, ali uopće nije težio. Visokorodni vilenjaci radili su ih i prodavali Volverskim plemićima. Za plemiće cijena nije bila pretjerano velika a svaka veća kuća bila bi osramoćena kad njeni članovi ne bi imali ovakve lančiće.
Pogledala je na lice lančića. U njega je bila ugravirana majka vučica. To je pokazivalo da je bila u službi Vulverskog cara. Ili bi pokazivalo da ju otac nije prodao Revonu.
Otvorila je lančić. Unutrina nije bila zlatna, već crna s bijelom sovinom glavom. To je bio znak obitelji Horlon.
Horloni su bili drevna obitelj, nastala kad su Sjenoviti vilenjaci prvi put napali Visokorodne vilenjake. Ralius Horlon je bio plaćeni ubojica i prvi koji je proglasio vjernost Sjeni i Kogoruhnu što mu je dalo veliku moć u osvojenim područijima.
Na žalost, u vrijeme kad je njegov unuk bio otac obitelji, Visokorodni su magijom uništili kopno na kojem su prebivali Sjenoviti vilenjaci. Kako su ljudi branili granicu, uništenje Horlone nije snašlo. Ali obitelj je morala biježati jer su Visokordni i ljudi koji su im služili osvajali grad po grad i ubijali svakoga tko je imao vlastitu volju u vrijeme vladavine Sjenovitih. A Horloni sigurno nisu bili pod utjecajem Sjene protiv svoje volje.
Obitelj je imala svoju flotu te je zauzela mali otok sjeveroistočno od današnje Vulverije. Tamo su ostali do dana današnjeg jer su pomogli Vulverskome narodu u osvajanju kopna koje će se nazvati Vulverija.

Zatvorila je oči i prisjetila se domovine odakle je došla. Ali nije vidjela zamak u kojem je odrasla, već Vulveros, carski grad u koji ju je došla sa svojim ujakom. U njenim očima mogao je biti ljepši nego je stvarno bio.
Prisjetila se foruma i tisuća ljudi svih staleža kako hodaju po njemu i, bez prostačkih šala, razgovaraju međusobno tihim i udobnim glasovima. Prisjetila se prekrasnih građevina i kipova, sve napravljeno od mramora. Prisjetila se stabala, grmova i cvijeća koje je raslo pokraj staza u gradu. Prisjetila se carske palače, s tisuću kipova ljudi i vučica, peterostuko veće nego sami Cvjetni dvori u kojima je sad obitavala.
Čak je i priroda bila prekrasna. Niska stabla, uređena zemlja, put od kamena… sve s Vulverijom bilo je prekrasno.

Tad je otvorila oči i pogledala kroz prozor. Sniježilo je. U Naratoru je uvijek sniježilo. Ali vidjela je kroz njega. Vidjela je ogromna, neuredna stabla. U svojoj glavi mogla je vidjeti blatnu stazu po kojoj ste svako malo mogli naići na korov, drveće koja je srušio Kelrethov vrisak (grmljavina), a i prosjake, pijandure i ubojice.
Ni 'civilizirani' dijelovi Naratora nisu bili bolji. Nije bilo lijepog reda po kojim su građeni gradovi već su sve kuće izgrađene kako se ljudima prohtjelo. Nije bilo cvijeća pokraja staza, nije bilo kipova, nije bilo… ničega. Cijeli Narator je tmuran i tužan kraj. Kao mala mislila je da je Fort Horlon bio najturobnije mijesto na svijetu, ali da je znala da će jednog dana ovdje završiti, vjerojatno bi pobjegla od kuće i zavela nekog mladića da ju oženi.
Ali nije znala, pa ju je otac prodao Revonu i poslao ju brodom u Narator. Dio nje sanjao je da će doći u kraj, lijepši nego Vulverija i da će ju tamo čekati mladi čovjek, plavih očiju i plave kose. I čekao ju je, ali to nije bio Revon, već vojvodin sin (koji je sad bio vojvoda).
A kad je vidjela Revona, svi snovi u njoj su umrli. Revon je imao tamnosmeđe oči, ćelavu glavu i, najodurnije lice na svijetu. Lice mu je bilo puno prišteva i bora, s deformiranim nosom koji je kao rasao u stranu. Doslovno je izgledao kao čudovište s kojima su ju strašili kad je bila mala djevojčica.
Čovjek joj je uništio sve. Snove, mladost i ljubav. I mrzila ga je radi toga.

***

Glasni vrisak publike vratio je Dariusa iz sna natrag u stvarnost.
Gladijatori su napokon došli u arenu. Jedan je imao gladijatorsku kacigu, crveni plašt na ramenima, lake, zlatne vile u lijevoj i istrošeni brončani štit na desnoj ruci. Ostatak tijela (osim međunožja) bio mu je gol. Bio je visok i mišičav i stajao je miran kao vojnik. Zvali su ga 'Crvena igla'.
Drugi je gladijator imao samo sivi plašt na sebi i kratki mač u ruci. Bio je nizak, crne kose oblikovane u dva kratka roga. Zvali su ga 'Mali rogonja', a ponekad i 'Trovač'.
Ova dvojica bila su najbolji svojevoljni gladijatori u Vulveriji koji su došli da se bore međusobno i time zadovolje cara (i saznadu tko je bolji borac). Nisu znali da je ovaj čovjek koji je stajao pokraj njega mrzio gladijatorske borbe. Ali car nikad nije odbio doći na borbu jer mu je to bila dužnost. Niti je pokazivao da mrzi borbe.
Kad je predstavljanje boraca bilo gotovo, a carev govor završio, borba je počela.
Rogonja se počeo polako kretati malo u ovu , malo u onu stranu i vrtiti mačem (da zadivi publiku). Igla je pak stajao mirno. Nije promijenio svoj stav otkad je govor započeo.
Prošlo je dobrih par minuta, kad je car počeo nestrpljivo tupkati po svojoj stolici. Kad je čovjek pokraj njega to primjetio, počeo je vikati: „Napadni! Napadni!“ Ostatak publike je ubrzo prihvatio poklik.
Pod utjecajem publike, zbog nestrpljenja ili pak zbog dosade, Igla je naglo prestao stajati mirno i nasrnuo je na Rogonju. Rogonja se izmakao, ali ga je Igla ipak udario, mada tupim dijelom, u glavu. Rogonja se ubrzo odmakao i opet postao oprezan.
„Malac će pobijediti.“ Iznenada je rekao car. „Samo gledaj da neće.“
Darius nije stigao ni okrenuti glavu prema caru kad je publika glasno viknula. Vratio je pogled natrag u arenu.
Rogonja je brzim udarcima svog mača pokušao udariti suparnika, ali ovaj je svaki njegov udarac odbio vilama, štitom ili ga je jednostavno izbjegao. Izgledalo je kao da će ovo ići unedogled, kad je Igla odjednom nogom udario Rogonju u trbuh i odbacio ga dobra tri metra. Tad je Igla počeo udarati vilama po podu i vikati: „HAWA! HAWA!“.
To je bilo opasno kod Igle. Uvijek je mijenjao karakter pa nikad nisi mogao znati kakva je vrsta borca. U jednom trenutku, izgledao je kao disciplinirani vojnik kojega ni čopor Vulverina ne bi ustrašio toliko da se pomakne. U drugom je trenutku bio divljak. U jednom trenutku pokušao bi te ubiti, a u drugom bi te zadirkivao. U jednom trenutku bio bi tih, u drugom bi vikao.
Dok je ovaj tako parodirao, Rogonja se pokušao dignuti. Možda je bio malo ošamućen, ali su mu refleksi ostali dobri što je bilo očito kad je za dlaku izmakao vile koje je njegov suparnik bacio na njega. I štit također.
„Da je barem suđenje ovakvo.“ Rekao je car. „Da vidim tebe i Pyrusa kako se borite, mogao bih postati ljubitelj borbi.“ Pogledao je Dariusa i nasmiješio se.
„Da je bar tako jednostavno, vaša uzvišenosti.“ Odgovorio mu je brzo vrativši pozornost na borilište.
Car je samo odgovorio: „Ne zovi me tako.“
Vidio je Iglu kako jednom rukom drži Rogonjin mač a drugom mu razbija nos. Rogonjin mač ispao mu je iz ruke. Tad ga je Igla ulovio za bradu i bacio preko polovice borilišta.
Unatoč vjerojatno bolnom letenju, Rogonja se brzo osovio na noge i prisvojio Igline vile i štit. Igla je uzeo Rogonjin mač u ruku i… dobacio ga suparniku. Ovaj je odmah ispustio vile i uzeo mač.
„Ne bi li mu bilo pametnije da uzme vile?“ upitao ga je car, glasom koji je oslikavao dosadu.
„Mač mu je korisniji.“ Odgovorio je Darius. „Slava 'Malog rogonje' ne leži u njegovim borilačkim sposobnostima, već u njegovim trovačkim. Dovoljno je da Igla zadobije samo jednu ozljedu pa da par trenutaka kasnije padne u agoniju boli.“
„Simpatičan malac.“ Odgovorio je car i vratio pozornost na borilište. Darius je napravio isto.
Rogonja je uporno pokušao ubosti Iglu, ali je ovaj samo trčao unatrag i izmicao udarcima, rugajući mu se usput. Rogonja očito nije bio navikao na ovakve protivnike i brzo je gubio smirenost. Uopće više nije izgledao kao iskusni borac. Čak je zaboravio da mu je onaj teški štit koji ga usporava beskoristan.
Borba bi potrajala dulje da car odjednom nije zijevnuo. Naravno, publika je i to primjetila i uskoro je počela vikati: „Dovrši ga! Dovrši ga!“
Uvijek poslušam, Igla je ušutio. Tad je šakom opalio Rogonju po licu, zgrabio i zaokrenuo mu ruku i uzeo mač iz nje. Tad mu ga je zabio u u rame, izvukao ga, bacio na pod i odmakao se. Uskoro, Rogonja je pao u agoniju od otrova a publika je umuknula. Igla je otišao do svojih vila i vratio se do suparnika. Tad je pogledao u cara.
Car se digao i stajao gledati u borce. Tad je pogledao na svoj narod, a narod je, nezadovoljan Rogonjinim traljavim nastupom, počeo vikati: „SMRT! SMRT! SMRT!“
„Krvoljupci.“ Tiho je rekao car. „Vidi mog naroda, Dariuse. Ujutro su milosrdni, u podne, druželjubljivi i slatkog jezika, a navečer su krvožedne životinje!“ Car je tad pretvorio ruku u šaku a publika je umuknula. „Ali oni su moj narod, i ja njima, kao car, služim.“ I tad je pokazao palcem prema dolje. „Koliko ih god mrzio.“ Igla je tad dokrajčio svoga protivnika, prekidajući njegovu agoniju.
„Čini se da ste bili u krivu s pobjednikom.“ Rekao mu je Darius kad je car opet sjeo a publika počela odlazizi.
„Nisam.“ Odgovorio je. „Bolje je umrijeti od mača nego od dosade.“
„Hoćemo li ići, vaša uzvišenosti?“ upotao je cara Marcus Korelius Varius, kapetan careve osobne straže.
„Ne.“ Odgovorio je a da ga nije ni pogledao. „Ostavite nas same. Moram osobno porazgovarati sa svojim guvernerom Smaragdne doline.“
„Sami?“ kapetan je izgledao užasnut. „Je li to sigurno?“
„Bit ću iskren Koreliuse.“ Odgovorio je car. „Njemu vjerujem više nego bilo kome od mojih čuvara. I, da, više nego tebi. Sad se gubite!“
Kapetan je izgledao udaren tim odgovorom, ali nije ništa rekao, već je zapovijedio svojim ljudima da odu.
„Uzvišenosti.“ Nasmijao se car kad su ostali sjediti sami usred velike arene. „Da sam bog kao što kažu, život bi ovdje bio bolji.“ Car je ušutio na par trenutaka. „Kad sam bio šestogodišnji diječak, otac me odveo u arenu u Vulveronu. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Ogromna arena, horda ljudi, ratnici koji su jedan po jedan dolazili ocu da ga zadovolje međusobnim borbama. Naravno, kad je borba počela ja sam gledao samo na njih. Ali jedno oko je ponekad bacalo pogled i na narod. Tad nisam znao zašto sam to radio, ali danas znam. Znaš li ti zašto?“ upitao ga je car.
„Ne znam.“ Odgovorio je.
„Opisat ću ti kako je tada sve izgledalo. Borci su se borili, kao što su se borili i danas. Krv je štrcala na sve strane, a ljudi su umirali, jedan za drugim. Ali narod je samo sjedio i šutio. A kad god bi došlo do toga da moj otac odluči o sudbini poraženog, narod bi, kao i ja danas, samo pokazao prstom što žele. Obično prema gore. Usporedi tadašnje događaje s današnjim, Dariuse.“
„Kao da smo u drugom svijetu.“
„Točno. A znaš što je najsmješnije?“ upitao je car, a Darius je samo zavrtio glavom. „To što sam borbe počeo mrziti kad je narod odlučio da jedan poraženi ne bude pošteđen.“ Car se tiho nasmijao. „A samo su jednog ubili. Pitam se, što bi taj dječak rekao da vidi današnje borbe u Vulveronu.“ Tad je pogledao na bojno polje. „Ili što bi rekao da vidi ono?“
Darius je tek tad primjetio da je tijelo gubitnika još bilo na polju. Odvratio je pogled. Morat ću porazgovarati sa svojim voditeljem arene.S“Odabirom riječi koje ste rekli Koreliusu, zvučalo je kao da želite sa mnom porazgovarati o suđenju.“
„Ništa što sam rekao nije nagovještalo suđenje.“ Odgovorio je car ozbiljnim tonom. „Mada je ono o čemu želim razgovarati povezano s tim. Želio bih s tobom porazgovarati o Pyrusu.“
„Što s njim?“
„Jesi vidio kako je narod veselo vikao kad je on prolazio forumom?“
„Jesam.“
„Simpatično, nije li? Gnjidu poput njega uzdižu u nebesa a časnog čovjeka poput tebe smatraju nedostojnim vladanja.“
„Nisam ih čuo da su to rekli.“
„Da li moraju? Njihova hladnokrvnost prema tebi kad si prolazio forumom i njihovo veselje kad su vidjeli Pyrusa vrijedilo je više od ijedne riječi. Kako skupljač poreza može ikad biti toliko voljen? Ajde da je nešto drugo, ali skupljač poreza…“
„Plaćatelj poreza.“ Odgovorio je Darius. „Poveća porez u moje ime i tad plati većinu u svoje ime. Time ja ispadnem tiranin a on velikodušnik.“
„Prokleta gnjida!“ viknuo je car možda malo preglasno. „Najradije bih ga vidio zabijenog na kolac usred foruma.“
„Care, ta misao nije…“
„Što? Primjerena?“ car je ljutito odgovorio. „Vrijeme blaženosti, dobrote i demokracije je pri kraju Dariuse. Stavljam, ne ruku, nego cijelog sebe u vatru da je on poslao Sivozubog da ubije mog sina!“
„Sud će dokazati istinu.“ Rekao je Darius, ni sam ne vjerujući svojim riječima.
„Slijepa, optimistična budalo.“ Car se tužno nasmijao. „Pyrus će se izvući. I Sivozubi isto. Ako i uspijemo dokazati da je Sivozubi ubojica, on je i dalje klijent Pyrusu i time prijatelj naroda koji su, vidi čuda, u poroti.“
Darius je samo prazno gledao u arenu, obavijen crnim mislima.
„Nadam se da će nas neki barbari sve poklati jednog dana.“ Rekao je car. „Možeš ići.“
Darius se digao i upitao: „A vi vaša uzvišenosti?“
„Koliko ti puta moram reći da me tako ne zoveš?“ upitao je i tad bacio pogled na tijelo. „Ja ću ostati ovdje i zamišljati da moja mrtva obitelj sijedi oko mene. Nemoj se čuditi ako čuješ glasine da razgovaram sa stolicama.“
„Kako želite va… Lariuse.“ Rekao je i pošao.
Ali kad je došao do vrata, car ga upita: „Da moraš birati, koga bi izabrao? Narod ili obitelj?“
„Gospodaru…“ Darius je oklijevao. „Zašto me to pitate?“
„Kako stvari idu, bojim se da ćeš morati birati.“ Tek tad car okrene lice prema njemu. „Svjestan si toga da će Pyrus dići bunu protiv tebe. I da će dati sve što je u svojoj moći da uništi kuću Autrii?“
„Gospodaru, molim vas…“
„Dobro prijatelju, povlačim pitanje. Ali ovo želim da zauvijek znaš: znam što ćeš odabrati i znaj da potpuno podupirem tvoj izbor.“
„Ne raz…“ htio je nešto reći, ali car je samo pokazao dlan da stane.
„Dovoljno sam rekao, a ti si dovoljno čuo. Sad odlazi!“

Darius je išao piješke prema kući, kao uvijek.
Bila je noć, a forum nije bio pun kao danju. Ipak, čak i u ovo doba, bilo je ljudi na njemu. Čuo je njihove razgovore u prolazu. Neki su razgovarali o borbi, neki o privatnim stvarima, neki o politici, ali većina ih je razgovarala o Pyrusovoj velikodušnosti. Ipak, ljepota noći ga je smirivala, pa nije počeo bijesniti u sebi.
Razmišljao je o caru. Prisjećao se kako su se prvi put sreli i svega što se od tada dogodilo.
Kad je Dariusu bilo šesnaest godina, otac ga je poslao na vojnu ekspediciju na otok Perh kako bi ga preoteli Falkarima i pripojili Sinovima vučice, iliti Vulverskome carstvu. Perh je trebao biti pripojen guvernitetu grada Aurije, pa je otac polagao nadu da će se njegov sin pokazati na osvajanju otoka koji će kasnije biti njegov.
Tad nije ni znao da je i carev sin bio s njima na ekspediciji. Niti ga je baš zanimalo jer nije mogao odvući nervozne misli o osvajanju Perha i očuvanju časti svoje kuće.
Ali ako on nije znao za careva sina, Falkari su znali. Jedne noći, kad je galija prolazila pored omanjih otočića, tri Falkara su se ukrcali na brod da izvrše atentat na admiralu i na carevom sinu.
Nakon što su zabili admiralu nož u leđa, Falkari su pošli ubiti svoju drugu metu. Imali su doušnika na brodu i on im je rekao gdje da ga nađu. Carev sin je imao zasebnu kabinu, ali da bi došli do nje morali su proći pored nekoliko zajedničkih. Darius je imao krevet odmah pokraj vrata i nije mogao spavati od nervoze pa je čuo korake i glasove na jeziku koji nije znao. Reagirao je brzo. Uzeo je mač u ruku i tiho otvorio vrata te je provirio van. Vidio je jednog polugolog čovjeka s perima na glavi prije nego je nestao sa svjetla svjetiljke. Darius je tad digao uzbunu, a dvojica Falkara su izgubila život na galiji.
Larius, carev sin, bio mu je zahvalan. Kako je admiral umro, on je predao zapovjedništvo Dariusu. Invazija je prošla uspješno i s malo žrtava. Darius ne samo što je zadržao obiteljski ugled, već ga je i povećao zahvaljujući uspješnim operacijama protiv Falkara, vojnim i diplomatskim.
Na toj ekspediciji on i Larius su se sprijateljili, a kad je ekspedicija završila Larius ga je poveo sa sobom u Vulveron gdje mu je služio kao osobni čuvar. Kasnije je bio kapetan straže, a na kraju kad je Larius postao car Larius Melenius Voranius Wulverin., Darius je služio kao zapovjednik Carske vojske.
Ali to mjesto Darius nije dugo držao jer mu je otac pao s konja i umro te se on morao vratiti u Auriju da pošalje oca na drugi svijet i da zauzme mjesto guvernera Smaragdne doline.
Njegov je otac u posljednje dvije godine postao nesposoban vladati, ali nikad nije dozvolio da njegov sin čuje o tome. Vladao je njegov prijetvorni prijatelj, Aranius Pyrus Polemius, vrhovni sudac Aurije. On je uklonio s položaja sve dobre ljude i postavio korumpirane i članove obitelji, uključujući i svoga mlađeg sina, Antaliusa Pyrusa Araniusa.
Kad se Darius vratio u grad, uklonio je neke ljude s poklonjenih položaja, uključujući Araniusa Pyrusa. To je bila pogreška, jer ih je uklonio bez privole zakona. Da je Antalius bio u gradu, a ne poslovno u Vulveronu, to je mogao biti Dariusov kraj. Na sreću, Aranius i njegov naslijednik Victorius nisu bili toliko sposobni manipulatori a Antalius im nije mogao pomoći pa se nisu sjetili iskoristiti pogrešku u svoju korist. Umjesto toga, njih su ga dvojica napala kad je ovaj bio na putu za Fort Nixen. Mada su imali brojčanu predmoć, njihovi su ljudi bili plaćenici a oni sami bili su nesposobni taktičari. Darius je, u drugu ruku, bio fenomenalan taktičar, a njegovi ljudi su bili istrenirani vojnici. Aranius i Victorius umrli su u napadu.
Darius je tada mogao oduzeti patrijotska prava kući Pyrus, ali je osjećao grižnju savjesti zbog svoje pogreške pa im je oprostio. To je bila najveća pogreška u njegovu životu. Antalius se tada vratio u Auriu i, osobno, obećao Dariusu da će uništiti svu njegovu obitelj a njegovo će tijelo zabiti o Jesenji hrast.
To je bio dan kad je politički rat između njih dvojice počeo. Antalius je polako zadobivao ljubav Aurije, dok je polako uništavao njihovu ljubav prema kući Autrii. Ali svoj prvi veći potez napravio je prije mjesec dana.
A dok je Darius vladao kao guverner, Larius je vladao kao car. Muke u vladanju stvarao mu je Orus Vorenius Siscius, otac obitelji Vorenii.
Kuća Vorenii je caru bila ono što je kuća Pyrus bila Dariusu, samo što su razlozi kuće Vorenii bili više politički, a manje osobni. Ali obadvije kuće su povećavale svoj ugled s nižim slojevima, i smanjivali ugled neprijateljima. Obadvije su bile korumpirane, ambiciozne i njihovi vladari politički geniji. Obadvoje su koristili slične metode. A da stvar bude apsurdnija za cara i Dariusa, kuća Pyrus i kuća Veronii su stvorile dvije bračne veze.
Najveći potez kuće Vorenii dogodio se prije trinaest godina, dvije godine nakon što je Darius otišao natrag u dolinu. Lariusova žena, kćer i brat bili su ubijeni kad su se kasno navečer vraćali s kazališne predstave. Atentatori nisu nikad bili nađeni, ali car je bio siguran da je Orus bio iza svega toga.
Prije mjesec dana, car i njegov petnaestogodišnji sin, Lorius, došli su u posjet Dariusu kako bi dogovorili brak između Loriusa i Dariusove najstarije kćeri Eline. Na žalost, Lorius je zadobio bodež u leđa tri dana kasnije. Na sreću, ovog su puta ulovili čovjeka koji je trčao ulicom s krvavim nožem u ruci. Na žalost, Antalius će biti njegov branitelj na sudu, a narod Aurije će biti njegova porota. To je značilo da će se hladnokrvni ubojica izvući.
Car je od tada polako padao u ludilo, a Darius nije mogao napraviti ništa nego gledati svoga prijatelja iz djetinjstva kako ludi.

Darius nije ni primjetio da se vratio u kuću i da je sjeo za svoj stol. Opazio je i četiri pisma koja su se tu nakupila od prošlog tjedna. Kako se nije osjećao pospan i nije imao pametnijeg posla, odluči ih otvoriti.
Prvo pismo je imalo žig grada Aurije: polumjesec okrenut da mu šupljina gleda na gore. Otvorio ga je i vidio da je to porezni izvještaj Antaliusa Pyrusa. Pročitao ga je i tad spalio.
Drugo pismo imalo je žig Falkara: orao koji leti. Pismo ga je zaintigriralo jer Falkari nisu često slali poruke na ovaj način. Ovo je što je u njemu pisalo:


Od Falkarskog poglavice Crne zvijezde, na papir napisano rukom Valesa od kuče Orii, sina Tucijevog.

Neka se glas ovoga čuje u svim šatorima Orlovih sinova!
Neka ovo pismo dođe u domove svih Vulverskih poglavica koji misle da vladaju zemljom!
Neka ovo pismo bude upozorenje za mračne dane koji dolaze.
Moji prijatelji poglavice, vrijeme je da se vuk i sokol ujedine zajedno kako bi obranili ovu ljubljenu zemlju od zla koje dolazi.Vrijeme je da zaštitimo krv naših dragih od prolijevanja po zelenoj travi. Vrijeme je… za rat! Jer kasnije je prekasno!
Jer Srebrno će sunce tužno gledati na nas dok šalje vojske životinja.


Nije vrag da će sad i pisati!SCrna zvijezda je godinama širio glase o svojim vizijama i prošao je vjerojatno svaki Vulverski grad i Falkarsko selo u nadi da će mobilizirati kontinent. Darius nije znao za Falkare, ali je znao da su Vulveri većinom odbacili ta upozorenja sa smijehom. Oni koji su mu povjerovali, proklinjali su ga kad su shvatili da nikakva invazija nije, i neće doći.
Darius je tad uzeo treće pismo. Ovo je nosilo žig kuće Autrii: stablo s kojeg otpada lišće. Pismo je poslao njegov sin Martin, koji je trenutno bio u Fortu Nixenu na vojnoj službi. Pismo nije imalo nikakvog posebnog značaja, već samo tri stranice dugačkog pisanja o smislu postojanja, svakodnevnom životu i djevojkama koje je sreo. Tipično mladenačko pismo.
Četvrto pismo nije ni otvorio. Imalo je žig kuće Veronii, deseterokraku zvijezdu. Ovo je vjerojatno bilo još jedno pismo koje je sadržavalo naoko beskoristan tekst, ali koje je bilo pisano u svrsi da ga nagovori da izda svog cara. Darius je pismo spalio.
Dignuo se da ode u krevet kad je čuo kucanje na vratima. Tko bi to mogao biti u ovo doba? „Uđi!“
U sobu mu je ušao carev vojnik. „Car je rekao da vam dam ovaj papir.“ Vojnik mu je predao peto pismo, a Darius ga je pročitao:

Vrati se u arenu. Moji su mi preci šapnuli jedan slatki, podli plan za našeg ljubljenog Pyrusa.

Akul
19-08-2007, 23:35
(RANA) mapa Smaragdne doline:

http://img337.imageshack.us/img337/6117/smaragdnadolinarl2.png

Grbovi u priči:
http://img509.imageshack.us/img509/3475/glenheartvt0.pnghttp://img299.imageshack.us/img299/5375/revondt0.png

Enciklopedija:


Prvo kraljevstvo Naratora

Povijest prije i tijekom stvaranja kraljevstva
Kao što je opće poznato, nakon kataklizme stvoreni su mnogi ljudski klanovi na mjestima gdje su Bezlični udarili svojom magijom. Jedan od tih klanova bili su Lavlji klanovi, stvoreni na sjeveru i istoku Elvatara.
Za razliku of vučjih klana koji su se borili na strani vilenjaka protiv Bezličnog terora na zapadu, lavlji klanovi iskoristili su priliku dok je vilenjačka magija bila slaba a njihova pozornost na Bezličnima kako bi pljačkali gradove i donosili kaos u dijelove koji su dotad bili izvan rata.

Kad su Bezlični bili uništeni, bilo je samo pitanje vremena kad će se Vilenjačko carstvo obnoviti a njihove snage udariti u lavove, te su lavovi pobjegli u Narator.

Tamo, lavovi su naišli na barbarske klanove koji su ratovali protiv Silvanskog saveza, odnosno patuljaka. Lavovi su počeli osvajati barbarske klanove i pretvarali ih u robove. Kako je neprijatelj tvoga neprijatelja tvoj prijatelj, patuljci i lavovi su uskoro stvorili savez. U četiri godine, svi barbarski klanovi bili su poraženi a njihova zemlja okupirana.

Uz pomoć patuljaka, mnoge utvrde bile su podignute i date lavovima kao poklon za pomoć u ratu. Tako je stvoreno Prvo kraljevstvo Naratora, a stanovništvo se dijelilo na Naratorđane (lavlji klanovi) i na divljake (razni barnarski klanovi).

Društveni ustroj kraljevstva
Vrhovni kralj - vlada cijelim kraljevstvom; nakon dvjesto godina ova titula nestaje
Manji kraljevi - Visoko plemstvo
Knez - Visoko plemstvo; vazali su Vrhovnome kralju, a nijednome manjem kralju
Barun - Nisko plemstvo
Grof - Nisko plemstvo; plemići barbarske krvi
Vitez - vojska
Robovi
Divljaci - neovisno stanovništvo; plaćatelji poreza

Propast kraljevstva
Mada je prvo Naratorsko kraljevstvo dugo trajalo, plemići su rijetko kad pokušavali civilizirati divljačko stanovništvo. Posljedica toga bila je kobna.

Kako je vrijeme prolazilo, plemićki položaj postajao je sve slabiji. Njihovi vojnici počeli su gubiti disciplinu, mir je postajao sve veći luksuz, riznice su sve rijeđe bile pune...
Barbari su to primjetili i započeli su pobunu. Vođeni Kelrethom, svojim najvećim junakom, uskoro su zauzeli cijeli istočni Narator i poubijali svakoga tko nije bio divljačke krvi. Mnogi grofovi (uključujući obitelj Heart) proglasili su lojalnost Kelrethu.

Kad su primjetili da ovo nije samo manja pobuna divljaka, kraljevi i knezovi (vrhovni kralj u ovo vrijeme više nije postojao) su proglasili međusobno primirje, zaustavili divljački prodor prema zapadu i sklopili su savez s patuljcima.
Uskoro, plemići su počeli polako osvajati istok. Vidjeviši da ne može napasti plemićke zemlje s istoka, Kelreth, koga su divljaci proglasili svojim vrhovnim kraljem, izgradio je manju flotu i s tristo ljudi otplovio na najzapadniji dio Naratora, dio koji je pripadao patuljcima. Točnije, napao je Crnu penisulu.

Kelreth i njegovi ljudi uspijeli su osvojiti patuljačke utvrde na penisuli, uključujući i utvrdu Kronos u kojoj se nalazila crna kristalina, sveti artefakt Silvanskog saveza i, kako mnogi danas vjeruju, artefakt koji je preobratio Kelretha u boga. Sa svojim novim moćima, povećanim moralom divljaka i povoljnim strateškim položajem, Kelreth je uskoro uništio i poklao sve koji su imali lavlju krv. Padom lavlje kule, došao je kraj Prvom Naratorskom kraljevstvu, a rođeno je Drugo Naratorsko kraljevstvo.

Ali mada su svi koji su bili iz lavljeg klana bili poubijani, kultura im je ostala sačuvana, prvo u grofovskoj obitelji Heart, a kasnije, odnosno danas, u Kantari.

~Jeorah Molieri, savjetnik kraljevske obitelji Aslin, 95 S.D.

/-/4n#
20-08-2007, 11:33
Svaka čast na trudu :wink:

Arbiter of Change
20-08-2007, 17:58
Nemoj misliti da nitko neće pročitati - komentiram čim nađem vremena za sve pročitati u komadi (jedino tako se i čita).

Akul
27-08-2007, 20:55
Drugo poglavlje će biti gotovo za oko tjedan dana, a do tada evo jedna njegova stranica (od 12+) u kojoj se opisuje Fort Rush:



Hollard Heart gledao je olujno nebo i neprijateljske barjake na ruševinama Fort Rusha. Barjaci su bili visoko i neprepoznatljivi, ali Hollard ih je mogao zamisliti jer ih je prije vidio.
Najveći barjak nosio je srebrno srce na crnom polju obitelji Heart… obitelji koju je izdao.
Drugi, manji barjak nosio je dva gavrana (ili vrane?) u borbi na narančastom polju. Ovaj barjak pripadao je Revonheartu.
Treći barjak nosio je slovo S čija je gornja polovica bila ruža a donja zmija, na rozom polju. Ovaj je pripadao Glendoru, Cvijetnom knezu.

Hollard je iz ove pozicije vidio i barjake na svojoj strani.
Najveći je nosio dvije prekrižene ruke na sivom polju. Jedna je držala munju a druga sjekiru. Ovaj barjak pripadao je Kelrethu.
Pokraj tog barjaka, stajao je Hollardov barjak. Ovaj je nosio zlatnu zmiju na crnom polju. Kako pristajalo.
Pokraj je stajao čisti crveni barjak klana Rohel. Rohelovci su znali samo za rat i nisu voljeli slikati grbove.

Hollard je imao trostruko više ljudi nego Glendor i Revon ali Fort Rush je bio neosvojiv.
Napravili su ga patuljci kao poklon Prvom kraljevstvu Naratora. Utvrdu je u prošlosti držala obitelj Calindor, a nakon barbarske bune zauzeli su je Heartovi i njome vladali do prije sedam godina kad je utvrda izgorijela, zajedno sa svojim gospodarima.
Utvrda se nalazila na vrhu visoke i izravnate planine. S utvrdine zapadne, južne i istočne strane nije bilo ničega, a sa sjeverne bila je rijeka na kojoj je stajao most. Mada je sama utvrda sada bila ruševina, najopasniji dijelovi, oni na planini i u njoj, ostali su netaknuti požarom.
Postoje dva ulaza u utvrdu. Prvi je taj da se mostom prijeđe rijeka na sjeveru, ali Cvijetni knez dao je spaliti most tako da je taj put postao neprolažljiv pa su Orkanđani, koji su naganjali Cvjetnog kneza i Revonhearta sa sjeveroistoka, morali naći put niz planinu pa do Hollarda. Put će trajati dugo, Hollard u to nije sumnjao.
Južni put bio je put smrti. Da bi ste došli do vrha, morali biste se uspentrati ljestvama na puteljak koji su patuljci urezali u planinu što je onemogućavalo iskorištavanje konjice. Tad biste morali ići nekoliko metara na istok, pa se na stražarnici popeti ljestvama na drugu razinu, poći na zapad pa se popeti na slijedeću razinu, pa opet na istok pa se opet popeti… i to sve dok bi vas strijelci gađali s tri balkona koji su stajali u sredini svake razine, jedan pokraj drugog, dva metra iznad puta. A na svaki balkon mogla su stati tri strijelca.
To je Hollardu ostavilo samo jedan izbor: izgladniti utvrdu. A to je ljutilo Rohelovce koji su žudjeli za bitkom. Sad mu je bilo jasno zašto je Kelreth želio da on dobije ovaj zadatak. Znao je da će se Cvijetni knez i Revonheart sakriti u njoj i nije želio da ijedan Heart, odan njemu ili ne, zadobije ikakvu slavu tijekom čistke. Ipak, činjenica da najvjerojatnije neće morati dignuti mač protiv svoje obitelji zadovoljavala ga je.
Ipak, sad kad je stajao ovdje, izdajničke misli su ga proganjale. Hollard je bio odan Kelrethu i zakleo se za svoj život da će mu služiti. Ali Hollard je također morao biti odan obitelji Heart. Što god da je izabrao, proganjale bi ga misli o izdaji. Što god njegov izbor bio, osjećao bi grižnju savjesti.

Samael
30-08-2007, 08:52
Pročitao, :thumbs2:
Talent, talent...

medusa
01-09-2007, 12:46
još čitam, zasada dobro
a arbiter- sram te bilo, obećao si a nisi pročitao :nonono:

Armachus
01-09-2007, 13:01
http://img299.imageshack.us/img299/9912 ... arthi3.png (http://img299.imageshack.us/img299/9912/glenhearthi3.png)

:rotfl:

Sry ali stvarno je smješno... ajde kad FireSpirit kaže da je dobro onda ću pročitati... jendog lijepog dana! A u Zd je danas lijepo! :)

Ps1ho
01-09-2007, 13:30
FireSpirit, vidjeh da dobro crtaš, pa daj malo uredi te grbove
Inače svaka ti čast na trudu

Samael
01-09-2007, 13:32
Može, čim nađem vremena, sad imam važnijeg posla
:wink:

Akul
01-09-2007, 17:34
http://img299.imageshack.us/img299/9912/glenhearthi3.png

:rotfl:

Sry ali stvarno je smješno... ajde kad FireSpirit kaže da je dobro onda ću pročitati... jendog lijepog dana! A u Zd je danas lijepo! :)

Njegovom grbu se i u priči ljudi smiju.
Ah da... zaboravio sam staviti noviju verziju:
http://img509.imageshack.us/img509/3475/glenheartvt0.png

Firespirit:
I love you man :cry:


Što se tiče drugog poglavlja: 14 od oko 17 stranica (nadam se) je već gotovo a poglavlje će biti postano negdje tijekom slijedećeg tjedna... ili vikenda.

Samael
01-09-2007, 17:42
Revonheart su one dvije ptice, jelda?
A Glenheart cvijet i zmija?

@ Akul

:? Voliš me radi čega?

Akul
01-09-2007, 17:51
Revonheart su one dvije ptice, jelda?
A Glenheart cvijet i zmija?

Correct!


S:? Voliš me radi čega?

Samo moj način da kažem hvala :P
Iz nekog razloga mi je komično napisati to i staviti onakvog smajlića... ne znam zašto :|

Samael
01-09-2007, 17:54
Kakav stil crteža?
Glenheartov grb bi se trebao urediti, nemože stajati... ma je*iga, nešto ću smisliti da ispadne zadovoljavajuće.

Akul
01-09-2007, 17:58
Nekakav znak na zastavi ili herald kao stil.
Ako je to to što pitaš. Ne razumijem se ja baš u slikarsku umjetnost.

Samael
01-09-2007, 19:25
Grb Revonhearta je lagan, no trebaš stvarno nešto još smisliti za Glenheartov grb. Mislim, nije težak, prelagan je, ali mu treba nešto uz što će stajati.

Akul
01-09-2007, 19:31
Pusti si mašti na volju ;)

Samael
01-09-2007, 20:10
Obadva su gotova, sad samo naći skener i uploadati ih.

Unnamed
25-09-2007, 13:19
Joj, čovjeka :D . Ufura se u Tolkiena pa ide nesto pisat. Dobro, ne kazem da bih ja napisao bolje (ni blizu, doduse), ali zato ni ne pisem. Ne da mi se sad citat, nije lose, ali nije nista specijalno.

Samael
26-09-2007, 07:32
Meni sasvim dobro, i mislim da nema ničeg lošeg u ovakvom pisanju, samo da nije previše slično Tolkienu i drugim piscima.
Eventualno neki spin-off, itd.

Akul
26-09-2007, 10:54
Joj, čovjeka :D . Ufura se u Tolkiena pa ide nesto pisat.

Ufuram se u Tolkiena? Jedan sam od par fantasy čitatelja kojeme LotR nije baš nešto.


Dobro, ne kazem da bih ja napisao bolje (ni blizu, doduse), ali zato ni ne pisem. Ne da mi se sad citat, nije lose, ali nije nista specijalno

Ne pokušavam napisati nešto specijalno ili revolucionarno. Pišem jer mi je zabavno i jer mi to pruža zadovoljstvo.

grizli
08-10-2007, 19:25
svaka cast odlicno je! keep the good work!

Arbiter of Change
29-10-2007, 11:44
Nemoj misliti da nisam pročitao, ali jednostavno je teško sabrati 13 stranica teksta (pastao sam u Word da budem siguran) u jednu kratku recenziju.

Mnogo dobro.

Akul
08-11-2007, 16:24
Dobra vijest:
Drugo poglavlje je napisano i sad je u prepravljačkoj fazi. Trebalo bi biti postano u roku od tjedan dana.

Loša vijest:
26 stranica u .doc formatu.

Akul
08-11-2007, 17:23
Dodao sam Enciklopediju u drugi post.
Novi artikli bit će dodavani svaki put kad novo poglavlje bude pri završetku.

Arbiter of Change
08-11-2007, 20:58
Uf, ovo će se morati printati za pošteno čitanje. :wink:

Akul
11-11-2007, 10:58
II.

Hollard Heart gledao je olujno nebo i neprijateljske barjake na ruševinama Fort Rusha. Barjaci su bili visoko i neprepoznatljivi, ali Hollard ih je mogao zamisliti jer ih je prije vidio.
Najveći barjak nosio je srebrno srce na crnom polju obitelji Heart… obitelji koju je izdao. Heartovci su imali i barjake u drugim bojama, ali su oni bili korišteni u drugim prigodama; zlatno srce na crvenom polju stavljali su na mjesta bitki koje su dobili. Crno srce na bijelom polju na mjestima gdje su doživjeli veliki gubitak, crveno srce na bijelom polju su koristili kao heraldičke ukrase... ovaj na utvrdi bio je barjak koji su stavljali pred bitku.
Drugi, manji barjak nosio je dva gavrana (ili vrane?) u borbi na narančastom polju. Ovaj barjak pripadao je Revonheartu. Nikad nije upoznao Revona, ali je čuo mnogo o njemu. To što je čuo nije o njemu govorilo kao o časnom, poštenom i nitko ga nije smatrao osobom vrijednom poštovanja.
Treći barjak nosio je slovo S čija je gornja polovica bila ruža a donja zmija, na rozom polju. Ovaj je pripadao Glendoru, Cvjetnom knezu. Glendor Heart bio je jedina osoba koja je pokazivala poštovanje prema Revonu, ali ni on sam nije držao lijepi ugled. Cvjetni knez bio je nadimak koji su mu dali iz zafrkancije jer je volio cvijeće, ali kad je dosegao muškarčevu dob, taj nadimak tjerao je strah u kosti njegovim neprijateljima. Pokolji koje je ova zla osoba počinila nad svojim neprijateljima ostat će zapamćeni kroz stoljeća koja će doći. Sama njegova prisutnost u utvrdi već zadaje noćne more divljacima.

Hollard je iz ove pozicije vidio i barjake na svojoj strani.
Najveći je nosio dvije prekrižene ruke na sivom polju. Jedna je držala munju a druga sjekiru. Ovaj barjak pripadao je Kelrethu, Olujnom bogu.
Pokraj tog barjaka, stajao je Hollardov barjak. Ovaj je nosio zlatnu zmiju na crnom polju.
Pokraj je stajao čisti crveni barjak klana Rohel. Rohelovci su znali samo za rat i nisu voljeli slikati grbove. Oni, uključujući Hollardove ljude klimave lojalnosti, činili su glavnu snagu ove jadne vojske. Ratnici koje im je Kelreth dao bili su zeleni mladići koji nikad prije nisu prolili ljudsku krv niti su bili uvježbani za to.

Mada je Hollard imao trostruko više ljudi nego Glendor i Revon, nije napao jer je Fort Rush bio neosvojiv.
Napravili su ga patuljci kao poklon Prvom kraljevstvu Naratora. Utvrdu je u prošlosti držala obitelj Calindor, a nakon barbarske bune zauzeli su je Heartovi i njome vladali do prije sedam godina kad je utvrda izgorjela, zajedno sa svojim gospodarima.
Utvrda se nalazila na vrhu visoke i izravnate planine. S utvrdine zapadne, južne i istočne strane nije bilo ničega, a sa sjeverne bila je rijeka na kojoj je stajao most. Mada je sama utvrda sada bila ruševina, najopasniji dijelovi, oni na planini i u njoj, ostali su netaknuti požarom.
Postoje dva ulaza u utvrdu. Prvi je mostom preko rijeke nasjeveru, ali Cvjetni knez dao je spaliti most tako da je taj put postao neprolažljiv pa su Orkanđani, koji su naganjali Cvjetnog kneza i Revonhearta sa sjeveroistoka, morali naći put niz planinu pa do Hollarda. Put će trajati dugo, Hollard u to nije sumnjao.
Južni put bio je put smrti za napadače. Da bi ste došli do vrha, morali biste se uspentrati ljestvama na puteljak koji su patuljci urezali u planinu što je onemogućavalo iskorištavanje konjice. Tad biste morali ići nekoliko metara na istok, pa se na stražarnici popeti ljestvama na drugu razinu, poći na zapad pa se popeti na sljedeću razinu, pa opet na istok pa se opet popeti… i to sve dok bi vas strijelci gađali s tri balkona koji su stajali u sredini svake razine, jedan pokraj drugog, dva metra iznad puta. A na svaki balkon mogla su stati tri strijelca.
To je Hollardu ostavilo samo jedan izbor: izgladniti branitelje. A to je ljutilo Rohelovce koji su žudjeli za bitkom. Sad mu je bilo jasno zašto je Kelreth želio da on dobije ovaj zadatak. Znao je da će se Cvjetni knez i Revonheart sakriti u njoj i nije želio da ijedan Heart, odan njemu ili ne, zadobije ikakvu slavu tijekom čistke. Ipak, činjenica da najvjerojatnije neće morati dignuti mač protiv svoje obitelji zadovoljavala ga je.
Ipak, sad kad je stajao ovdje, izdajničke misli su ga proganjale.

Zatvorio je oči i vratio se u prošlost.
Bio je mladić od sedamnaest ljeta kad je otišao s ocem u Kelerion, glavni grad Drugog kraljevstva Naratora i prebivalište Kelrethove palače.
Bilo je to tjedan dana prije Festivala Oluje.
Festival Oluje označavao je dan kad je Kelreth postao bog. Unatoč njegovu imenu, to je bila jedina prigoda kada munje nisu udarale po Naratoru.
Na dan festivala bila su organizirana borilačka natjecanja.
Pravila su bila jednostavna: prijavite se i borite se sve dok ne postanete pobjednik ili budete poražen. Sve borbe nakon pete su borbe do smrti… mada su i borbe prije pete znale završiti kobno jer su mladići koji su željeli zadiviti Kelretha postajali divljiji od bilo koje životinje,što su se više borili. Onaj koji sve pobijedi postaje novi Odabranik, najveći ratnici Naratora koji su se gostili na Kelrethovim stolom i koje je On slao da budu njegov mač i malj.
Njegov otac bio je Kelrethist i sanjao je o tome da njegov sin postane jedan od odabranih. Mada Hollard nije želio postati Odabranik, previše je volio oca da bi mu to rekao te se pridružio natjecanju.
Kako ga je otac odmalena uvježbavao za ovaj dan, nije mu bilo teško poraziti zelene dječake koji su se borili protiv njega.
Ali sedma borba od jedanaest bila je osobna. Borio se protiv starog prijatelja iz djetinjstva koji je bio opsjednut time da postane Odabranik. Da stvar bude gora, sve borbe nakon pete su borbe do smrti što je značilo da netko mora umrijeti. Bitka je trajala satima a Hollard je podobivao rane posvuda po svome tijelu dok nije imao srca niti ogrepsti svog protivnika. Vikao je u pokušajima da ga urazumi, puštao je da mu pušta krv u pokušaju da ga urazumi. Sve dok nije shvatio da je one divljačke oči nemoguće urazumiti. Hollard je tad shvatio da postoji samo jedan način da ga se spasi. Njegov udarac prošao je ravno kroz srce.
Ostale bitke nisu dugo trajale, koliko god on bio ozlijeđen.
Kad je zadnji protivnik pao, Kelreth osobno je blagoslovio njega i njegova oca a slavlje je bilo organizirano u gradu u njegovu čast. Ali Hollard nije vidio nikakva razloga za slavlje… vidio je samo svog mrtvog prijatelja… i njegove oči.
Narednih osam godina služio je Kelrethu kao njegov Odabranik. Mada je bio zadnji od njegovih odabranika, nije bio najslabiji. Jednostavno nije osjećao želju da izazove druge odabranike za bolje mjesto.
Kad mu je otac umro, zamolio je Kelretha da ga pusti da preuzme očeve naslove i ovlasti. Napustio je Odabranike ponižen, osramoćen i popljuvan od Kelretha osobno. Ali bio je sretniji no ikad. Nadao se da više nikad neće morati čuti za Kelretha.
Ali tad je započela čistkaSi Kelreth je tražio od njega da odabere stranu, posjetivši ga na njegovu zakletvu da će služiti Kelrethu do smrti.
I zbog toga je sad ovdje stajao. Poslao je ženu i svog dvogodišnjeg sina u patuljačku pećinu Duwariun odakle će podzemnim putem krenuti u patuljačke planine gdje će mu sin biti siguran, tko god da dobije ovaj rat.

Ali Hollard je također MORAO biti odan obitelji Heart. Što god da je izabrao, proganjale bi ga misli o izdaji. Što god njegov izbor bio, osjećao bi grižnju savjesti.
Zvuk svađe dvojice divljaka prenuo ga je iz razmišljanja. Njihovi su glasovi postajali glasniji svakog trena. Hollard je pogledao nadesno i vidio Kenta, Kelrethovog svećenika, i Toruna, svog savjetnika kako mu prilaze svađajući se međusobno. Ušutjeli su kad su mu se približili.
Svećenik je nosio sivu krznenu halju i plašt. Mada je imao bradu i izgledao staro, nije bilo sumnje da je u njemu bilo snage. Njegove oči pokazivale su vječnu ljutnju.
Torun je pak bio žgoljav, kratke smeđe kose, plavih očiju i zadirkujućeg osmjeha.
„Imate što za reći?“ upitao ih je Hollard nakon kratke tišine.
„Da, ali ništa pametno.“ Odgovorio je Torun sa smiješkom.
Svećenik ga je na trenutak pogledao kao da će ga opaliti šakom, ali se okrenuo Hollardu i rekao, kratko i jasno: „Napadnimo.“
„Čovječe… kako veličanstveno rečeno…“ nasmijao se Torun i udario dlanom u dlan. Hollard je opet pomislio da će svećenik opaliti žgolju šakom.
Hollard je pustio da prođe par trenutaka, a tad upita svećenika: „Jesi siguran?“
„Da!“ rekao je svećenik i prekrižio ruke,
„Onda dobro.“ Hollard se dignuo. „U napad.“
„Jesi ti norm…“ Torun je htio nešto reći, ali Hollard mu presiječe rečenicu.
„Daj mu svoj mač.“
„Molim?“ kažu svećenik i Torun istodobno.
„Daj mu svoj mač!“ reče Hollard oštrije.
Nesigurno, Torun izvadi svoj mač, a svećenik ga uzme u ruke.
„Sad kad imaš mač, možeš poći.“ Reče Hollard. „Penji se do vrha i ne zaboravi izbjegavati strijele! Jednom kad stigneš, razbij ona zabarikadirana vrata, ubij Revona i Glendora i donesi mi njihove glave.“ Svećenik se smrznuo. Kad je to vidio, Torun je prasnuo u smijeh. Hollard se okrenuo prema logoru i viknuo: „Želi li netko od vas hrabrih vojnika poći s našim plemenitim Kentom na pohod u Fort Rush?!“
Neki su se vojnici zagrcnuli i pravili se da nisu čuli. Drugi su bacili pogled koji je pitao 'Jesi lud?!', a treći su se nasmijali.
Hollard se tad okrenuo svećeniku: „Vidiš, čak i najgluplji vojnik zna da je to luđačka ideja.“
„Kako se usuđuje pseto prebjegničko poput teme tako razgovarati sa mnom?!“
Hollard izvuče mač iz korica i brzinom munje ga stavio pod svećenikov vrat. Krv je procurila s vrata gdje je oštrica dodirnula kožu a mač je svećeniku pao iz ruke. „Ponovi kako si me nazvao.“ Hollard je mogao osjetiti poglede na sebi. „Što je bilo? Zar si kukavica i bojiš se naljutiti prebjega?“ Svećenik je i dalje šutio, a u očima mu se vidio strah. I po znoju isto.
Hollard je vratio svoj mač i sjeo. “Gubi mi se s očiju… pseto kukavičko.“ Svećenik je doslovno pobjegao.
Kent je bio najčudnija osoba koju je Hollard sreo. Ponekad se ponašao poput budale, a ponekad je bio pametan kao Torun. Ponekad ga ni sam Kha'Zhar ne bi mogao prestrašiti, a ponekad bi se upišao zbog najmanjeg bodeža (kao danas). Vraćanje u život mijenja ljude, pretpostavljam.
„Čisto mi je žao gospodara Kelretha što ima njega da ga štuje.“ Nasmijao se Torun. „Što misliš, koliko će trajati ova farsa od sjedenja i čekanja?“
„Ne znamo koliko hrane imaju. Moglo bi završiti za godinu, a moglo bi završiti za mjesec dana.“
„Što prije završi, tim bolje.“ Rekao je Torun. „Naši dragi Rohelovci postaju sve neobuzdaniji… moglo bi doći do… neželjenih događaja.“ Torun se tužno osmjehnuo.
Neželjenih za mene. Poubijat će Heartovce, na čijoj god strani bili. „Možda bih ih doista trebao poslati na utvrdu.“
Torun je ignorirao njegovu doskočicu. „A tek kad Orkanđani dođu… usput, znaš li tko ih vodi?“
„Arator?“
„Arator je mrtav.“ Odgovori Torun. „Vlastiti nećak ga je obezglavio. Doista… ti Orkanđani su bolesni kad ubijaju vlastitu krv…“
„Koji nećak?“ Ne valjda…
„Bijelooki vol.“ Odgovori Torun.
Bilo je kao što se i bojao. Bijelooki vol, pravog imena Vorce, nije volio obitelj Heart… dapače, mrzio ih je. Glendor ga je jednom ranio usred bitke i nije ga ubio što je za Orkanđana bila najveća postojeća uvreda. Revon ga je također nekako uvrijedio, mada Hollard nije znao kako. On će željeti vidjeti Revona i Glendora mrtve i bez sumnje će marširati na utvrdu. Hollard je imao čudan osjećaj da će on i njegovi ljudi biti ti koji će skupljati strelice.
„Nadam se da…“ Torun je počeo, ali je tad vidio nešto iza Hollarda zbog čega je problijedio. Uskoro, pokraj Hollarda je stao Maravin u svojoj krznenoj halji, s maskom zabijenom u glavi i halbardom na leđima. „Moram ići! Priroda zove!“ Torun je otišao, istim kasom kao i svećenik maloprije.
Maravini su dolazili s malog otoka sjeverno od Naratora. Njihove običaje i ugled stvorili su Bezlični (iliti Maradori, kako su ih vilenjaci zvali) kad su zarobili otok u davna vremena, nakon propasti Aurelijskog carstva, i koristili ih u vojnim akcijama.
Kad bi dosegao dvadesetu godinu života, Maravinu bi odrezali jezik i spolne organe, nabili masku na glavu (Hollard nikako nije htio znati kako bi to napravili) kako bi ovaj zaboravio što je nekad bio i stavili mu helebardu u ruke. Mala rupica na rupi za usta nije im dozvoljavala ni da uživaju u hrani.
Maravini su bili odani samo onima koji bi najbolje plaćali. Hollard nije znao koga su štovali, ali je bio posve siguran da nisu ljubili Kelretha.
Mada su njihovi običaji tjerali normalne ljude u bijeg, Hollardu se sviđalo razgovarati s ljudima koji nikad ne bi rekli drugima što bi ste vi odali njima.
„Hvala.“ Rekao je Hollard Maravinu, ali ovaj je samo šutio i gledao u Fort Rush. Hollard je također vratio pogled na utvrdu. „Jesi čuo kako me Kent nazvao? Izdao sam vlastitu obitelj za njegova boga, a on me zove prebjegom. Čak me i Kelreth takvim smatra. Poslao me ovamo sa svojim najlošijim ljudima, s onim kukavicom Torunom i s ovim luđakom od svećenika.“ Maravin je i dalje samo šutio. „A da stvari budu gore, i Bjelooki vol će uskoro stići… a to neće biti dobro za mene i moje ljude…“
Hollard je spustio svoj glas. „Znaš… mislio sam ozbiljno kad sam rekao da napadnemo.“ Maravin ga je pogledao. „Znao sam da bi to bilo samoubojstvo za Rohelovce. Ali to bi mi dalo šansu da dobijem vojvodin oprost. I nitko me ne bi zvao prebjegom. Ili me u to izdajnik u meni želi uvjeriti.“
Neko vrijeme su samo šutjeli i gledali u utvrdu. Hollard je također gledao okolnu zemlju. Visoka stabla, zarasli putovi i snježne planine. Bila je kao ostatak Naratora: tmurna, snježna, ledena i, prije svega, divlja. Olujno nebo sijevalo je munje danima, pokazujući Kelrethov bijes.
Maravin se, nakon par trenutaka, okrenuo Hollardu i pokazivao nešto rukama.
„Netko me čeka u šatoru?“ upitao je Hollard. Maravin je kimnuo. „Tko?“
Maravin opet pokaže nešto rukama.
„Nisam dobro razumio. Kažeš da me treba neka djevojčica i želi sa mnom razgovarati… o ratu?“
Maravin je kimnuo.

***

„Braco, jesi siguran da ti svi oni mirisi s tvog cvijeća nisu poremetili razum?“ upitao ga je Revon.
„Ne!“ viknuo je Glendor. „Idemo dolje, što god da ti rekao!“
„Ali…“
„Nije me briga što želiš reći! Dosta mi je slušati te dan i noć!“ okrenuo se prema svojim ljudima. Tridesetorica njih su ga čekali pored ljestvi uklesanih u kamen. Ljestve su se spuštale ne zapadnu stranu litice. Jednom kad bi se spustili, mogli bi potrčati na zapad u Srčane dvore po pomoć. Glendoru se nije pretjerano sviđala ideja o spuštanju, ali nije imao drugog izbora. Bilo je ili to ili umrijeti od gladi. „Idem prvi.“ Rekao je.
„Glendore, barem…“
„Šuti! Jesi gluh ili što?!“ viknuo je i počeo se spuštati. Njegovi ljudi su ga pratili, vidio je.

Uskoro, Glendoru je bilo jasno što je Rev želio reći svojom zadnjom rečenicom. Mogao je čuti njegov glas kako mu govori: Glendore, barem idi zadnji. Možda to nije bilo vrlo anđeoski od njega, ali dao bi sve da je on sada bio na vrhu skupine.
Vrijeme je nagrizlo kamen; vodopad koji se spuštao odmah pokraj njih je kamen napravio klizavim a neke prečke su se raspale. Da kamen nije bio kvalitetan i patuljački obrađen, put bi prestao prije nego što bi se spustili par metara. Svako malo čuo bi nekoga da je skoro pao i munja bi prošla kroz njegovo tijelo.
Glendor je sumnjao da bi ga sad sam Kelreth mogao više prestrašiti. Svako malo bi pogledao gore da vidi svoje ljude. Dovoljno je da samo jedan od njih padne kako bi odnijeli Glendora u smrt. Padajući kamenčići i prestrašeni glasovi od gore također nisu pomagali njegovoj hrabrosti. Kao ni vodopad koji mu je štrcao vodu u lice. Više nego jednom, cijeli mu je život prošao pred očima.
Kad je osjetio granu stabla na svojim leđima, sretno je i pun nade pogledao dolje. Tad više nije bio sretan. Zaboravio je da su stabla u Naratoru obično prokleto visoka. Počelo mu se vrtjeti u glavi i skoro je pao. Oni iznad su napravili istu pogrešku, samo su još i vriskali. Od toga mu se još više zavrtjelo. Pogledao je u nebo, ali i od toga mu je bilo mučno.

Kad je napokon stao nogama na blatno tlo, pomaknuo se par koraka i pao na pod od olakšanja. „O majčice mi, o majčice mi, o majčice mi…“
Nije znao koliko je prošlo kad se dignuo, ali bio je siguran da je prošlo puno vremena. Kad je pogledao oko sebe, izgledalo je kao da su svi pali tijekom spuštanja. Ali njihova micanja ustima i drhtanje pokazivalo je da nisu u gorem stanju nego što je on bio.
Okrenuo se i ugledao čovjeka s maskom na glavi kako drži prst na ustima. Maravin… zatvorio je oči kako ne bi morao gledati u smrt. Ali sve što je dobio bio je šamar.
Otvorio je oči. Oko njih je bila sva sila ljudi obučenih u krznene halje s helebardama u rukama i maskama zabijenim u glave. Horda Maravina… kako lijepo... Mislio je da će poklati njegove ljude a njega uzeti u zarobljeništvo kad su digli helebarde nad njima. Mogao je viknuti, ali je bio u šoku od spuštanja i od svih ovih Maravina. I mrzio se zbog toga.
Maravini su počeli udarati po njegovim ljudima… tupim dijelovima helebardi. Glendor je znao da su Maravini bili brzi koliko i snažni, ali nije očekivao da su bili TOLIKO brzi. U trenutku kad bi jedan od njegovih ljudi pokušao vrisnuti, ovi bi u tren oka kleknuli i stavili ruku na njihova usta.
'Vrhovni' Maravin je tad pošao prema blatnoj čistini blizu rijeke i pokazao rukom Glendoru da mu priđe.
Što se događa? Koji je smisao ovoga? Bilo je puno pitanja koje je htio spomenuti, ali odlučio je šutjeti i vidjeti što ovaj želi.
Maravin je počeo crtkarati po blatu. Ubrzo, Glendor je mogao raspoznati utvrdu, Hollardov kamp i svu okolinu. Glendor ni u svojim najluđim snovima nije mogao znati da su Maravini bili ovako dobri umjetnici. U samo par minuta, nacrtao je sliku koja je izgledala tako realistično da je Glendor mislio da leti u zraku.
„Jeste razmišljali o umjetničkoj karijeri?“ upitao ga je Glendor, a ovaj je kimnuo.
Tad je potapšao Glendora po ramenu i skrenuo pažnju na sebe. Pokazao je prstom na se i nacrtao dvije točkice usred neprijateljskog logora. Tad je nacrtao još tri točkice i postavio jednu južno, jednu zapadno i jednu istočno od logora. Tad je opet potapšao Glendora i pokazao na njegove ljude.
Tad je pokazao na blatno tlo i nacrtao točkicu dalje od slike i napisao broj deset na Naratorskom. Glendor je odmah shvatio značenje. Jedna točkica je značila desetero ljudi.
Zar je tako brzo izbrojio moje ljude?! Pa zar su ovi i dobri matematičari?!
Tad Maravin nacrta crte iz smjera utvrde.
„Znači… kažeš da ćete vi otići u središte logora i započeti borbu dok mi napadamo sa strane a moji prijatelji gađaju strijelama iz utvrde?“
Maravin kimne.
„Ali Hollard ima puno više ljudi od mene!“
Maravin nacrta zmiju i krug. Tad prstom presiječe krug na pola i napravi krivulju prema istoku.
„Nemoj mi reći da je ovo sve izdajičino maslo.“
Maravin kimne.

***

Fenric je oštrio mač i razmišljao o Liani, ženi u koju je bio zaljubljen. Sjećao se njenih prekrasnih morsko-plavih očiju, svijetlo smeđe i duge kose, bujnih grudi… Godinama je sanjao da će ju oženiti i da će provesti cijeli život s njom ali, na žalost, ona je voljela snažne muškarce a on nije bio takav. Kad joj je objavio svoju ljubav, ona mu se nasmijala u lice, pozvala Bodrica i rekla mu da pokaže Fenricu kako se izjavljuje ljubav ženi. Pred njegovim nosom, Bodric ju je uzeo. Taj prizor ga je i sad proganjao. Svake večeri sanjao bi njih dvoje… spojenih u jedno. U tim trenutcima nešto bi htio ubiti…
Ogorčen, pridružio se pohodu na Fort Rush, zajedno s Morwinom. Nadao se da će umrijeti u bitci i da neće morati nastaviti živjeti ovako osramoćen. Nije imao pojma da će ovo biti obična opsada. Na sreću, jer mu se tijekom vremena vratila želja za životom. Da je mogao napustiti vojsku, sad bi ju napustio. Ali nije se želio još više osramotiti. Jednom kad opsada završi, on odlazi.
Munja je udarila blizu logora.
„Kelreth je nešto jako ljut danas.“ Rekao je Morwinu koji je ležao i kao opsjednut gledao u olujno nebo. Otkad je Kelreth objavio rat obitelji Heart, stalno je grmjelo.
„Kad on nije ljut?“
„Hmm… u pravu si!“ odgovori Fenric. „Nego… razmišljao sam o tome zašto sam se pridružio pohodu…“
„Pa?“ upita Morwin, tmuran kao uvijek.
„Pa…“ odgovori Fenric. „Pa upitao sam se zašto si se TI pridružio pohodu.“
„Zašto to pitaš?“
„Pa… nije mi se činilo kao da si ti imao problema u životu.“ Odgovori Fenric. „A nisi ni neki ratnik da bi osjećao želju za krvlju. A znam da te slava…“
„Krivo si razumio moje pitanje.“ Presiječe ga Morwin. „Pitao sam zašto me to pitaš.“
„Pa…“
„Pa, pa, pa, pa, pa… pljuni već jednom!“
Ponekad se Fenric pitao zašto se uopće druži s njime. „Tako… zanima me.“
„Nema te što zanimati!“
„Ali…“
„…ti si rekao meni.“ Pogodi Morwin. „Iskreno, mene nije bilo briga za to. Osim toga, već sam znao tvoj razlog.“
„Nemoj tak…“ htjede Fenric nešto reći, ali tad vidi petoricu Maravina kako idu prema središtu logora. „Vidi tamo! Nekog vode.“
Morwin se digne i pogleda. „Neki Heartovac!“
„Šališ se?“ digne se Fenric i pogleda. „Ajmo pogledati. Znam da te ne zanima, ali…“
„Glendor Heart.“
„Molim?“
„Vidio sam ga jednom iz daljine.“ Odgovori mu Morwin. „I sad ga opet vidim. Idemo!“
Fenric, Morwin i još par zelenih ratnika počnu pratiti Maravine i Cvjetnog kneza.
Fenric je bolje pogledao Cvjetnog kneza. Bio je mlad i imao urednu i kratku crnu kosu, srednje veliku crnu bradu koja mu je prekrivala pola lica, plave oči i bio je visok. Nosio je rozo-sivi oklop sa zmijo-cvijetom na grudima. Prisutnost ovog čovjeka budila je nelagodu u njemu.
Maravini su doveli Glendora do Kitringa, čovjeka koji je vodio vojsku dok su Hollard, Kent i Torun otišli u lov na Heartovce koji su ih htjeli iznenaditi. Dobro da ih je onaj izvidnik obavijestio o nadolazećoj vojsci, inače bi im ovi prerezali vratove dok bi spavali. Samo šteta što su uzeli najbolje ljude sa sobom. Kad bi Revon saznao koliko ih je i kakvi su ljudi ostali da drže opsadu, mogao bi ih raskomadati samo tako. Pa… barem su Sarol, kapetan Hollardovih vojnika i još neki Hollardovi ljudi odbijali otići… imamo sreće da mrze Revona… koji god razlog imali…
„Vidi, vidi… koga to imamo?“ počeo je Kitring. „Ako to nije svjetski poznati Cvijetni knez.“
„Idemo!“ Morwin mu reče.
„Zašto? Želio bih posl…“
„Idemo!“ odgovori Morwin. „Ovdje nešto ne štima…“
„O čemu…“ započne Fenric, ali Morwin ga ponovo presiječe:
„Pogledaj tamo!“ pokaže mu licem prema Hollardovim vojnicima.
„Št…“ Fenric htjede nešto upitati, a tada primijeti da su Heartovci držali ruke na balčacima svojih mačeva. Sarol… prokleta izdajica! Fenric krene staviti ruku na svoj, ali tada primjeti da ga je ostavio pokraj vatre. „K vragu!“
Tad čuje Kitringov vrisak i okrene se.
Cvjetni knez stajao je s krvavim mačem u ruci, a Maravini su počeli ubijati sve oko sebe. Brzina kojom su se kretali i vještina kojom su udarali helebardama bila je fascinantna. Jednim zamahom su sjekli glave, a neki su ubijali i tupim dijelovima. Glasine o tome da jedan Maravin vrijedi desetero običnih ljudi bile su, znači, istinite… mada je njemu izgledalo da vrijede više…
A ni Glendor nije bio bezopasan. Nije bilo ni trunke milosti u njegovu baratanju oružjem. Ubijao je sve oko sebe prije nego što bi oni i shvatili što se događa. Da stvar bude gora, većina ih nije ni imala oružje u rukama.
Jedan od Kelrethovih svećenika uzme rog i skoči na kamen kako bi zapuhnuo. Ali strijele s istoka i juga ga probušiše. O svemoćni Kelrethe… posvuda su…
Fenric ponovno baci pogled prema Hollardovim ljudima. I ovi su ubijali Naratorđane.
„Mač!“ vikne Morwinu i pođe da će potrčati po svoje oružje.
Ali ovaj ga uhvati i reče: „Rijeka!“
„Ali to nije č…“
„Jebeš čast, jebeš Kelretha i jebeš ovaj rat!“ vikne Morwin. „Moramo bježati!“
U pravu je! Jebeš sve, moramo bježati!
Orijentirao se po utvrdi i počeo bježati prema sjeverozapadu. Tamo bi trebala biti rijeka i jaka struja da ga odvuče daleko od ove bitke.
Činilo se da su i drugi dobili sličnu ideju pa su počeli trčati u tom smjeru. Neki su čak i gurali druge bjegunce na pod, kao da će ih to ubrzati. Tad počnu padati strijele iz Rusha. Nekoliko bjegunaca padne na pod, neki nastaviše bježati, a neki počeše bježati u drugom smjeru.
Fenric se smrznuo od straha i stao, ali ga je Morwin gurnuo naprijed.
Nastavili su trčati. Tad dođe još jedna kiša strijela i jedna od njih pogodi Morwina. Fenric nije stao da pogleda kako je. Samo je nastavio bježati. Samo je jedna stvar bila važna: život. A prije par dana htio sam umrijeti.SPočeo se smijati tome dok je bježao.
Počeo se umarati od straha, trčanja i buke sa bojišta. Osjećao je da gubi razum. U tom je trenutku znao da je postao slomljeni čovjek. Pao je na tlo. Iz nikakvog razloga, sjetio se Liane. I sjetio se kako ju je Bodric uzeo. Skoro se rasplakao. A tad je čuo vodopad, a to mu je dalo novu snagu. Ako pobjegnem… bit ću u stanju ubiti ga… da, i nju! Ne bi li bilo lijepo vidjeti njeno lijepo i mekano zakrvavljeno lice?SOpet je počeo trčati. Njegov život je opet imao smisao.
Vidio je nekoliko Heartovskih strijelaca kako vade strijele iz tla. Ali neće ga ni oni zaustaviti. Duboko je udahnuo i potrčao pred njihovim nosovima, prema rijeci… prema slobodi.
Čuo je, a tad i vidio rijeku. Spašen sam!
Tad ga strijela pogodi u leđa a zadnje što je osjetio bila je hladnoća rijeke.

***

Grmljavina udari blizu njega i Revon se probudi. Spavanje na kamenom tlu nikad nije bilo ugodno, ali on se toliko napio jutros da je mislio da je pao na madrac. I još je bio pijan.
Pričinilo mu se da čuje galamu. Izašao je iz razrušene kule i pogledao van.
Grmljavina obasja okolinu i on vidi da njegovi graničari gađaju strijelama. U trenutku se rastrijeznio. Gdje mi je luk, do vraga?! Nije imao vremena da se vrati u svoj šator jer je bio predaleko pa je počeo trčati prema jugu. Sama njegova prisutnost trebala bi oraspoložiti njegove graničare.

Utvrda nije bila malena pa je prošlo dosta vremena dok napokon nije došao na graničarsku liniju.
„Zašto me nitko nije zvao?!“ viknuo je Rotheru, zapovjedniku njegovih graničara.
„Kako nismo?“ odgovorio mu je. „Pa poslao sam tvog sina po tebe a on je rekao da te nije briga za bitku.“
„Kad ja ulovim balavca… što se uopće događa? Zar je Hollard bio tolika budala da nas je napao?“
„Nije.“ Odgovori mu Rother. „Počeli smo gađati strijelama po divljacima kad je počela bitka.“
„Kakva bitka?“
„Ne znam. Divljaci u logoru su se počeli klati međusobno.“ Odgovori on. „Ustvari, Maravini i Hollardovi ljudi su počeli udarati mačevima po divljacima.“
„Balčakom ili oštricom?“
„Oštricom.“
Munja zabljesne i Revon vidje polje krvi. „Ako se dobro sjećam… nije li bilo puno više neprijatelja?“
„To i mene zbunjuje.“ Okrenuo se. „A sada, molim vas, trebao bih nastaviti gađati.“
„Nastavi.“ Odgovori Revon. „Ja idem naći koji luk.“
Nije trebao dugo tražiti. Vidio je Paulosa kako gađa… s Revonovim vlastitim lukom. Prišao mu je i opalio šamar.
„Kad ti kažu da me probudiš, probudi me!“ izdere se Revon. „Sad mi daj luk!“
Nekoliko graničara se zagleda u njih. Paulos je oklijevao, ali mu na kraju da luk i tobolac te pobjegne.
Revon stane pokraj Rothera. „Našao sam luk.“
„YAY!!“
„Ne zajebavaj!“
„Kako god zapovijedate.“
Revon je napeo luk ali nije mogao vidjeti ništa. Kad je grmljavina zabljesnula, on je našao metu i otpustio strijelu.
„Kelreth je toliko pametan i mio…“ započne Revon. „…da se čak sjetio pomoći dobrom starom Revonu da gađa njegove divljake.“
Rothel se tiho nasmijaše. Njega nikad nije bilo teško nasmijati.
Nebo opet zasvijetli pa Revon otpusti strijelu.
„Proklet bio Revone… izgubio sam dobru strijelu.“
„Tad pođi po nju.“ Odgovori Revon. „Pa mislim…“
Odjednom se iza njega začuje: „Moj kneže! Moj kneže!“
Revon se okrene i ugleda jednog svog graničara. „Što je?“
„Svinjomozgovi napadaju utvrdu.“
Revon je ostao šokiran. „Šališ se?“ mirno upita.
„Ne.“
„I onda kažu da svatko ima trunku pameti u sebi.“ Revon stavi luk na leđa i krene prema srušenoj kuli kojom se ulazi u unutrašnjost planine. Nije mu se žurilo. Ustvari, išao je samo da vidi koja to mustra napada planinu.
Stepeništem se spustio na treću razinu od dna i stao na ulaz na balkon.
„Utvrda će uskoro biti pod napadom.“ Reče graničarima.
„Znamo.“ Odgovori jedan. „Dolaziš nam pomoći?“
„Ne.“ Odgovori. „Dolazim vidjeti koja to budala udara na utvrdu.“ Revon uzme u ruke luk i stane na balkon. Balkon je mogao prihvatiti još jednog graničara, ali to nije bilo potrebno.
Uskoro, par graničara pojavi se iza zapadnog ugla, dotrče na kraj istočnog i napnu lukove. Revon i graničari na balkonima naprave isto.
Uskoro, pojavi se skupina barbara. Svi graničari pustiše kišu strijela na njih. Brojevi krepanih svinjomozgova bio je velik. Kad su ovi prošli pola puta, graničari na putu nestanu iza ugla i popeše se na slijedeću razinu. Revon se također preseli na gornju razinu.
Kad je zora svanula, bitka je bila gotova.

***

Sjedila je na krošnji stabla i gledala na kaos koji je stvorila. Pogled na lica divljaka kad su shvatili da su izdani bio je neprocjenjiv i, iz bog zna kojeg razloga, pomalo smiješan.
Smrt za Elishae nikad nije bila smiješna… a posebno ne pomisao na njenu. Tješila se mišlju da je ovo maslo spasilo nju i Revona.
Vidjela je Glena (kako ona zove Glendora) nedaleko od stabla na kojem je sjedila. I vidjela je Revona kako ide prema njemu, s bakljom u ruci. Zatvorila je oči kako bi njene poluvilenjačke uši bolje čule razgovor.
Nakon par trenutaka osluškivanja vjetra, napokon je čula Revona: „Pošaljem svog velikog bracu vojvodi ili u smrt, a on odluči da sam samcat pokolje cijeli neprijateljski logor!“
„Nisa…“ započne Glen.
„To je moj braco… suze mi naviru na oči…“
Par trenutaka opet je slušala samo vjetar, a onda Glen reče: „Zašto se uopće prepirem s tobom?“
„Nego… vidio sam da su Maravini isto poubijali par momaka…“
„Da… vjerojatno su vidjeli kako se spuštamo pa su nam krenuli ususret.“ započne Glen. „Ali i dalje mi nije jasno kako su nas mogli vidjeti u mrklom mraku sa stijenama da nas skrivaju… i kako su Hollardovi ljudi znali za nas.“
Osjetila je Revonov pogled na sebi, ali on je samo rekao: „Je li važno? Zapovjedio sam ljudima da spuste konje dizalicama. Što dulje zaostajemo to veća je šansa da će se Kent i Torun vratiti… a to neće biti udobno…“
„Slažem se.“ Odgovori Glen. „Idem u Rush da vidim što ćemo ostaviti a što ponijeti sa sobom. Ne želim opet ići presporo.“
„Čekaj malo... a gdje su Hollard i ostatak njegovih ratnika?“
„On je pošao s Torunom i Kentom i odveo većinu vojske sa sobom. Ovo što je ovdje će poći s nama.“ Rekao je Glen.
Otvorila je oči i vidjela Glena kako odlazi. Tad je pogledala prema Revonu i vidjela kako joj se približava.
„A tu si beštijo!“ reče joj. „Već sam se začudio kako to da mi ne nestaje hrane svako malo.“
„Možda nisam bila gladna?“ odgovori mu ona.
„Ili si nešto muljala ispod Rusha?“
„Možda i to.“ Odgovori mu Elishae pa skoči na zemlju i sjedne na korijen stabla.
Elishae je bila poluvilenjakinja, rođena u Asilinaeu, glavnoj Elvatarskoj luci. Bila je kćer Elvatarskog maga Areniusa Aslinaea iz Velike kuće Aslinae i Vulverijanke Oshare Tirelius od kuće Tirelii.
Ovisno o fizičkom starenju, postojale su tri vrste poluvilenjaka:
Jedni su fizički starjeli koliko i ljudi.
Drugi, kao Elishae, su bili stariji nego su izgledali. Imala je dvadeset i dvije godine, ali njeno tijelo bilo je tijelo desetogodišnjakinje. I ponašanje također.
Također su postojali poluvilenjaci koji su bili mlađi nego što su izgledali… kao onaj svećenik Kent. U cijelom Tieru, poluvilenjaci su bili smatrani životinjama ukoliko niste imali nekog da vas štiti. Kad joj je otac umro, članovi njene obitelji su je pokušali ubiti kako bi izbrisali ljagu s obiteljskog imena. Elishae je pobjegla u Narator… mada ne prije nego što im je zadala nevolje.
„Što se točno dogodilo danas?“ upitao ju je kad je vidio da ona samo šuti.
„Misliš jučer?“ upita ga ona. „Ništa posebno. Jučer čula za Glenov plan, spustila se onim istim stubištem kojim sam se spustila par dana ranije…“
„Ti si se spuštala time?“ Revon ju je upitao.
„Triput.“ Odgovori mu. „Par dana ranije saznala sam za Hollardove dvojbe i jutros ga nagovorila da promijeni stranu i rekla mu da će se Glen spustiti tim istim stubištem ove večeri.“
„Što da je odlučio zarobiti Glena i predati ga Kelrethu?“
„Bio bi budala.“ Odgovorila mu je. „Kent koji je kupio Maravine je… izgubio svoj ugovor s njima a ja sam ga… našla.“ Nasmiješila mu se. „I Maravini su to znali… Hollard također.“
„Aaah.“ Odgovori Revon. „Simpatična si djevojčica.“
Ona se samo nasmiješi i nastavi: „Tad se dragi Hollard pobrinuo da se odjednom pojavi neki izvidnik koji je vidio Heartovce na istoku… pa je odveo najbolje vojnike sa sobom i ostavio one koji su se željeli pridružiti vojvodi. Kad se vrate, svi će misliti da je neki njegov vojnik ukrao ugovor i da su ostali vojnici izdali Kelretha. Nekoliko mrtvih Heartovaca vjernika također će pomoći u tome.“
„A što će biti s Hollardom?“
Elishae slegne ramenima. „Ništa. Pravit će se da je ostao vjeran Kelrethu dok god ne vidi priliku da dezertira.“ ona zatvori oči. „Osim ako ne umre prije toga.“

Akul
11-11-2007, 11:00
***

Antalius Pyrus je stajao na terasi vijećnice i zajedno sa svojim sinom i nećakom gledao u grad.
Za njega, Auria je bila najljepše mjesto na svijetu, a pogled odavde je posebno volio.
Vidio je Veliki forum i ljude na njemu koji su odavde izgledali kao mravi. Zapadno od Velikog foruma nalazila se tržnica i kupola koja je bila arena. Naravno, tržnica je sadržavala i robove koje je on namjeravao iskoristiti u vlastite svrhe, bude li potrebe.
Južno od Velikog foruma, živjeli su neplemeniti i niže plemstvo (poput kuće Pyrus). Kuće na jugu su obično bile niske i pravokutnog oblika, bez balkona i sa samo pokojim prozorom. Pokoja plemićka dvokatnica ili trokatnica rušila je red svih tih pravokutnih zmija.
Sjeverno od Velikog foruma nalazili su se umjetnički muzeji, javna kupališta, parkovi i mnoga druga odmorišna mjesta.
Na istoku se nalazio Mali forum.
Sjeverno od njega radili su kovači, konjušari, trenirali vojnici...
Južno su se nalazile vile višeg plemstva. Svaka od tih vila bila je veća od Malog foruma i bile su odvojene jedna od druge dvama kamenim putovima između kojih su se nalazili vrtovi stabala, grmova i kipova.
Na istoku su se nalazile državni uredi, tržnica za više plemstvo, vijećnica i Autriijevska vila, najveća vila u gradu. Za razliku od ostatka grada, nije bila sagrađena od mramora, već od Demonskog kamena, jer je u Doba rata to bio demonski hram. Kamen je ovdje bio crn, krut i pun demonskih rezbarija.
Ali čak i tu je bilo ljepote. Demonske rezbarije na obrambenim zidinama vile bile su veličanstvene koliko i strašne. A neke su rezbarije bile i muškom oku ugodne. One najružnije bile su prekrivene vinovom lozom.
Preko zidina mogao se nazreti ogromni Jesenski hrast. Lišće na njemu je uvijek raslo u jesenskim bojama. To stablo bilo je sveti znak kuće Autrii, i sveti znak Antaliusove mržnje. Uskoro ću zabiti Dariusa na njega, a onda ću prokleti hrast spaliti! Kako će to biti sladak prizor…

Dojadilo mu je razmišljanje o hrastu. „Gledajte sinovi moji…“ reče on svom sinu i nećaku. „Sve ovo će uskoro biti naše.“
„Ne bismo trebali tako govoriti u javnosti.“ Počne njegov nećak Mirius. Njegov otac je bio hrabra budala koja se voljela boriti u gladijatorskoj areni i koja je tamo umrla. Ipak, budala kakav je bio, Antalius se uvijek mogao pouzdati u njega koliko i u njegovu hrabrost i snagu. Njegov sin, u drugu ruku, nije bio ni snažan a ni hrabar. Imao je smeđe-crvenu kosu Pyrusovih, zelene oči i malu bradu. „Što ako nas netko…“
„Neka nas čuju!“ odgovori Bonius, Antaliusov sin. „Poreći ćemo i tad se pobrinuti da više ne širi laži!“
Mada je Bonius izgledao više kao njegov djed s majčine strane nego kao Antalius, plave kose i plavih očiju, on je ipak bio očev sin. Kao i njegov otac, osjećao je ljubav prema zavjerama i urotama i znao je njihovu moć iskoristiti. Otac ne bi mogao poželjeti boljeg sina.
„Kao da će biti važno ako ikome kaže.“ Odgovori Antalius. „Narod je na našoj strani i neće vjerovati nikakvim lažima koje Darius bude širio.“
„A jednom kad preuzmemo guverneritet nad gradom uništenjem kuće Autrii…“ počne njegov sin, ali ga Mirius presiječe.
„Ako ih uspijemo uništiti!.“ Odgovori on. „Iskreno rečeno, ta mi se misao čini daleko.“
Antalius se naglo okrene prema njemu. „Jesam li dobro čuo?“ osjećao se kao da ga je grom udario. „Znaš što će se dogoditi. Kako možeš…“
„Umoran samo od vaših snova striče…“ odgovori on. „Puno kuhate ali zaboravljate da i Darius zna kuhati.“
„Darius?!“ Antalius pljune. „Darius ne bi znao nešto skuhati ni da mu ja pomažem!“ pokaže prstom prema njemu. „I kako se usuđuješ naše kuharske planove zvati snovima?“
„Ne pokazujte prstom na mene striče.“ Odgovori on s prezirom u glasu. Čini se da je ipak imao trunku očeve hrabrosti u sebi. „Kad se natječete u kuhanju, pobijedit će onaj kuhar koji zna što ovaj drugi kuha. A slučajno Darius zna što vi kuhate i tu je korak ispred vas!“
„Kad si ti postao tako pesimističan?“ upita ga Bonius. „Kad si prije mjesec dana čuo za kuharski recept, bio si bolje volje.“
„Jer se tad činilo da će kuhanje biti ukusno.“ Odgovori on. „Ali recept ne pokazuje rezultat. Možda…“
„Darius nikad neće skuhati ništa ukusnije od mene!“ vikne Antalius. „Ja sam majstor kuhar!“
„Barem vi tako mislite…“ odgovori on. „Idem ja natrag. Mučnina mi je od kulinarstva.“
Kad je prošao pola puta, Antalius mu vikne: „Dok god si Glas naroda, ti jedeš ono što ja skuham, je li jasno nećače?!“
Mirius stajaše neko vrijeme a onda reče: „Kako god vi kažete striče.“ I uđe u vijećnicu.
Antalius se ponovno okrenuo prema gradu. Neko vrijeme, čuo se samo zvuk vjetra, a onda Bonius reče: „Koji je vrag njemu?“
Antalius slegne ramenima „Očito je pojeo nešto pokvareno jutros.“
„Glas naroda… zašto ja ne mogu biti Glas naroda, oče?“ upita ga Bonius. „Bolje bih obavljao taj posao nego on.“
„U to ne sumnjam. Ali i dalje si još mlad i neiskusan a ja te ne želim izgubiti.“
„Ali…“
„Prihvati to. Jednog ćeš dana biti obiteljski otac, guverner Smaragdne doline i carev zet, ali za sad još imaš puno za učiti.“ Antalius okrene glavu prema svome sinu. „Ovdje igramo opasnu igru sine… jedan krivi potez i umireš. Promatraj moje poteze i, dok si još u sjeni, promatraj i neprijateljske.“
Njegov sin ne reče ništa, ali bilo je očito da je razumio.
Antalius vrati pogled natrag na grad. Ovo sve činim za tebe.
„Što ako Darius stvarno nešto kuha oče?“ odjednom reče njegov sin.
Antalius nije namjeravao galamiti na svoga sina kao što je galamio na nećaka. „Da ima nešto za kuhati, skuhao bi to davno prije.“
„Nadajmo se.“ Odgovori njegov sin i odmakne se od terase. „Idem ja sad natrag u vilu.“
„Dobro.“ Odgovori mu on. „Ja idem vidjeti što se danas kuha u vijećnici…

Vijećnica je bila velika prostorija, ali opet ne prevelika. Bila je okrugla i puna prozora koji su bili dva metra na visini od poda i isto toliko udaljeni jedan od drugog. Ispod njih bili su uklesani vukovi koji su hodali jedan pokraj drugog u koloni. Bile su dvije kolone koje su počinjale s ulaza i svaka je išla u jednu stranu. Na dodiru kolona, stajao je veliki kip Majke vučice.
Na Kuglastom plafonu bila je narisana vučica koja leži ispod Jesenjeg stabla dok oluja bijesni nebom.
U sredini prostorije nalazio se je okrugli stol od hrastovine s izrezbarenom vučicom u sredini.

Antalius Pyrus je zijevnuo. Darius se još nije pojavio na vijeću. Bilo mu je čudno što je kasnio jer bi obično bio prvi koji bi došao.
Antalius je pogledao ostale vijećnike.
Lijevo od prazne stolice gdje bi Darius trebao sjediti, sjedio je Marcus Colius, vrhovni zapovjednik vojske Smaragdne doline. Izgledao je mlad, u dvadesetim godinama, ali njegovo lice pokazivalo je da je bio iskusni ratnik. Imao je crnu kosu, smeđe oči i veliki ožiljak na vratu. Bio je čovjek koji se udobnije osjećao u oklopu nego u togi. Također je bio je odan kući Autrii do srži, a Antalius još nije smislio plan kako ga svrgnuti.
Pokraj njega, sijedio je njegov stariji brat, Ronus Colius, vrhovni zakonodavac. Bio je jedan od najdebljih ljudi koje je Antalius poznavao, ali njegova ljubav za hranom nije značila da ne zna voditi svoj posao. Na Antaliusovu žalost, i ovaj čovjek je bio do srži odan kući Autrii.
Pokraj njega, sjedio Porius Gelenius, rizničar. Bio je stariji nego što bi ijedan čovjek trebao biti. I slab također. Neće dugo proživjeti, a jednom kad umre, Antalius će se pobrinuti da na to mjesto stavi nekog svoga.
Pokraj Antaliusa sjedio je njegov nećak, Mirius Pyrus, glas naroda. Kako samo narod može birati svog predstavnika u vijeću, Darius ga nije mogao ukloniti s vijeća. Do danas nije ni imao razloga za taj potez.
Pokraj Miriusa, sjedio je Raley iz Naratora, glavni trgovac. On je bio čovjek iz Naratora, iliti barbarin. Ipak, to nije značilo da ne zna raditi svoj posao. Radio ga je izvrsno, a uz to je bio i Antaliusov čovjek. Bio je nizak i ćelav sa štakorskim očima.
Lijevo od njega, bio je prazan stolac na kojem bi trebao sjediti carev poslanik, ili car kad je već u gradu. Antalius je pretpostavljao da car i Darius trenutno vode neki svoj privatni razgovor.
Lijevo od praznog stolca, sjedio je admiral Autrijske flote, Marcus Firius. On nije bio odan ni Dariusu, ni Antaliusu, ni caru a ni Veroniusu. On je bio Vulverđanin iz Elvatara, i istovremeno je bio njihov poslanik u vijeću. Ovaj pripadnik istočnih vukova nije ni izgledao kao Vulverđanin. Imao je dugu bijelu (obojenu) kosu, bijelu tetovažu na lijevom oku i nosio je bijelu halju. Od svih članova vijeća, ovaj čovjek ga je najviše plašio. I Orusa također.
Na bivšeg admirala bio je izvršen atentat, a atentatora je poslao Antalius osobno. Na žalost, uskoro nakon smrti admirala, car je došao u grad i izbacio Antaliusovog admirala nakon samo dva dana sjedenja pod smiješnom optužbom da ovaj nije imao pojma o moreplovstvu. Tad je postavio ovog čovjeka. Njegova prisutnost ovdje označavala je da je car stvorio neke veze s Vilenjačkim carstvom. Orus se boji da, ako car proživi atentat, da će vilenjaci doći u pomoć. A kad Visokorodni vilenjaci negdje pošalju vojnike, ti vojnici nikad ne odu (što je pokazala njihova 'pomoć' vilenjačkom kraljevstvu Salvanora) što bi značilo da će Vulversko carstvo postati klijent Visokorodnim vilenjacima dođe li do najgoreg.
Lijevo od njega, sjedio je Molarion, vrhovni sudac i još jedan Naratorski čovjek. Ipak, izgledao je kao vučjak: imao je kratku smeđu kosu, crne oči i nosio je togu. Njega je također car doveo i postavio ovdje kad je stari sudac otišao u mirovinu.
Ostala mjesta poput glavnog arhitekta, Naratorskog poslanika, Aurijskog ambasadora bila su prazna iz ovog ili onog razloga.

Tad se vrata vijećnice otvoriše i u prostoriju uđe Darius Autrius, praćen Oluniorom Civiusom, utjecajnim čovjekom u nižim slojevima društva koji je pokazivao simpatije prema Dariusu. Kog vraga on radi ovdje?SZa njim je pratio pisar.
„Oprostite što ste me morali čekati moja gospodo, ali imao sam prijekih briga.“ Rekao je i sjeo. Olunior je stajao blizu ulaza a pisar je rastvorio svoje prazne papire i pripremio se za posao.
„Gdje je car?“ upitao je Firius.
„Njegova uzvišenost nije htjela doći.“ Rekao je Darius.
„Zašto?“ ponovo upita Firius.
„Počnimo sa zasjedanjem. Neće biti dugo, obećavam vam.“ Darius je ignorirao pitanje.

„Firiuse, rekli ste da Elvatar ima zahtjev za nas?“
„Da.“ Rekao je i ustao, po najboljim istočnjačkim običajima. „Elvatar, iz razloga koje ne smijem spomenuti, traži da im se vrate svi posuđeni brodovi.“
Antalius je bio zbunjen ovim zahtjevom. Elvatar nije imao potrebe za brodovima jer je Vulverija bila saveznik a druge prekomorske zemlje nisu imale dovoljno jaku flotu da im naškode. Jedini očiti razlog za oduzimanje flote bio je taj da nam Elvatar doista želi objaviti rat.SStrašila ga je sama pomisao na rat s Elvatarom.
„Kome da predamo zapovjedništvo?“ upita Darius, očito neopterećen Antaliusovim brigama.
„Senat u Vularionu zatražio je da ja odstupim s mjesta Aurijskog admirala i da preuzmem zapovjedništvo. Želio bih poći odmah.“
„Kako želite.“ Odgovori Darius i ustane. „Neka morski vjetrovi budu na vašoj strani, prijatelju.“
„I kopneni na vašoj, prijatelju.“ Odgovori bivši admiral i digne se.
Prije nego je admiral Firius smagao krenuti prema vratima vijećnice, Antalius vikne: „Zar je naš gradić tako odbojan vašim istočnjačkim ukusima da nas već tako rano napuštate?“
„Antaliuse!“ vikne guverner Darius.
Firius se nasmiješi i reče: „Mada Auria nije ni približno lijepa kao Istočni gradovi, život u njemu je lako zamisliv. Ali, senat zove, a kad senat zove ide se.“ Pošao je prema vratima.
Kad je admiral otišao, Antalius upita: „Zna li itko razlog ovog čudnog zahtjeva?“
„Ti razlozi nisu naša briga.“ Odgovori Darius prije nego je itko mogao nešto spomenuti.
„Ali dati flotu samo tako…“ započne Raley, ali ga Darius presiječe.
„Flota nam nije potrebna. Uzdržavanje brodova i plaćanje besposlene posade na njima je traćenje resursa.“ Odgovori guverner Darius, očito zaboravivši na Antaliusov ispad prije par trenutaka.
„A ako nam odjednom budu potrebni?“ upita Antalius.
„Neće biti.“ Mirno odgovori Darius. „Vulverija trenutno nema s kime biti u ratu.“
„Osim s Elvatarom.“ Nadoda Antalius i tišina zavlada na kratko vrijeme.
Darius ga pogleda. „U tom slučaju je dobro da smo se riješili njihovih ljudi s našeg područja, zar ne Antaliuse?“
Antalius vidi nešto u guvernerovim očima i reče: „Nešto znaš…“
„Možda… dosta o ovoj temi.“
„Kao član vijeća, zaht…“
„Dosta Antaliuse!“ odgovori Darius. „Car je dao naredbu, ja ju izvršavam.“
Antalius primijeti sličnost između guvernerovih i Firiusvovih riječi. Odjednom sjetio Miriusovih riječi. I Darius zna kuhati.

„Sad da prijeđemo na drugu temu.“ Guverner Darius se okrenuo Molarionu: „Jeste li izabrali porotu za nadolazeće suđenje?“
„Jesam.“ Odgovori mu on.
„Jeste li sigurni u njihovo poštenje i neumiješanost u slučaj?“
Molarion pođe da odgovori, ali Mirius se javi: „Jesu. Osobno sam, kao Glas naroda, izabrao najbolje ljude za ovaj posao. Nitko od njih nije ni carev klijent, ni vaš a ni Antaliusov.“
Bravo dečko! Možda ću te ipak zadržati. Antalius je pogledao guvernera Dariusa očekujući šok, ali ovaj je samo kimnuo. Nadao se da je Mirius mudro odabrao.

„Sad kad je to sređeno...“ Guverner se okrenuo prema Raleyu iz Naratora i rekao: „Pročitao sam vaše izvješće. Čini se da je naš profit od trgovine pao. Zašto?“
Antaliusa je malo iznenadila tako nagla promjena teme. Mislio je da će se Darius duže vrijeme zadržati na problemu suđenja.
„Građanski rat u Naratoru je ograničio trgovinu Vulverije s Naratorom, moj gospodaru. To je, naravno, utjecalo i na naš profit.“ Odgovori mu glavni trgovac, jezikom u najboljoj tradiciji divljaka.
„Zbog čega je došlo do rata?“ upita Molarion. Čini se da ovaj nije toliko dobro informiran kao Raley.
„Ne znam… nisam pitao i nisam baš siguran. Rat između klana Heart i nekoliko manjih koliko sam čuo.“
„Slavni klan Heart je uvijek u ratu s ostalim klanovima.“ reče Darius. „Kako to da nam je tek sad trgovina zaustavljena.“
„Kuća Heart nikad nije bila u ratu sa svim klanovima istovremeno.“ reče Raley. „Ovaj put, cijeli Narator je zahvaćen.“
„Nešto mi nije jasno.“ započe Marcus Colius. „Kako jedan obični barbarski klan može biti toliko moćan da svi ostali ratuju s njim? Narator je ogromna zemlja, nije moguće da...“
„Budalo!“ vikne Antalius glupavom vojniku. „Klan Heart... iliti kuća Heart kako ih zovu u Naratoru... nije običan barbarski klan. Oni su nasljednici stare, lavlje kulture i drže oko pola Naratorske zemlje. Glasine kažu da posjeduju i znanje o magiji! Riječ barbarski nije riječ kojom ih možeš opisati!“

Darius reče: „Informacije razmjenjujte na forumu. Sad da porazgovaramo o Akvalionu. Bez glavnog arhitekta u Akvalionu se ništa ne gradi.“ Darius se nasmiješio. „Drago mi je reći da je Mirius Pyrus odlučio prihvatiti to mjesto.“
Antaliusa udari grom. Nije mogao vjerovati svojim ušima.
„I meni.“ Odgovori Mirius. Antalius je znao da je Mirius oduvijek sanjao da bude arhitekt ali nije ni pomislio da bi izdao vlastitu obitelj zbog toga.
„Također nam je potreban i grad toliko daleko na zapadu. Jednom kad utvrda bude sagrađena, sagradit ćeš i grad koji će ona čuvati.“ Nastavi Darius. „Ti i tvoji nasljednici bit ćete njegovi upravitelji.“
Sin mog odanog brata… dječak kojeg sam odgajao kao sina… izdajica… Antalius je bio zgrožen i prestrašen. Tko zna koliko je Mirius rekao Dariusu o Antaliusovim planovima. Mogao je reći ništa i mogao je reći sve…
Mirius se ustao i rekao: „Zahvalan sam vam, moj gospodaru. Pošao bih odmah ako dozvoljavate.“
Bježi kukavico… ali ulovit ću te i zadaviti jednog lijepog, sunčanog dana…
„Dozvoljavam.“ Odgovori Darius sa smiješkom i doda: „Marcus Colius će se pobrinuti da stignete sigurno u Akvelion.“
„Hvala vam.“ Odgovori Mirius a Marcus Colius ustane. „Narod je odabrao Oluniora Civiusa da zauzme moje mjesto kao Glas naroda.“ Mirius i Marcus Colius pođu prema izlazu a Olunior uđe u dvoranu i sjedne na Miriusovo mjesto.
Sve gore od goreg… Olunior je bio častan i iskren čovjek koji nikad nije ni lagao ni iskrivljavao ni skrivao istinu. I to je bilo dobro poznato. Usto je još bio i Dariusov čovjek.

„Pročitao sam vaš izvještaj Pyruse.“ Odjednom reče Darius. Pyrus pogleda njegovo nasmiješeno lice. Opet se sjeti Miriusovih riječi: I darius zna kuhati… „Želim da smanjite poreze za trećinu.“
„Zašto?“ upita ga Antalius.
Darius ne odgovori već pogleda rizničara: „Pročitao sam i vaš izvještaj. Riznica nam je puna, zar ne?“
„Da moj gospodaru.“ Odgovori mu on. „Zbog carevog poklona, ne znam što ćemo sa svim tim zlatom...“
Antaliusa odjednom uhvati neka mučnina. Način na koji je rizničar odgovorio pokazivao je da je ovo sve neka glumačka farsa.
Darius tad reče „Želim da se polovina svih poreza plaćenih u proteklih godinu dana vrati narodu u obliku hrane, vina i preuređenja domova. Ronuse, pobrinite se da zakon bude proveden. Vi ćete odgovarati ako samo jedan zlatnik ne bude vraćen u ovim oblicima njegovim gospodarima.“
„Naravno.“ Odgovori Ronus koji je bio Dariusov čovjek.
Olunior ustane i reče: „Narod će vam biti vječito zahvalan. Idem im javiti vijest vaše velikodušnosti.“
Antalius nije gledao je li Olunior izašao. Moje zlato… potraćeno… Kako je Darius zapovjedio da se porez vrati u obliku hrane, vina i pomoći, Antalius neće dobiti ni novčića natrag.

„Naš današnji razgovor je završio.“ Reče Darius, digne se i izađe. Ostali članovi vijeća su ga pratili.
Uskoro, Antalius je ostao sam u dvorani za vijećanje. Prisjetio se svojih riječi: Da ima nešto kuhati, skuhao bi to davno prije. Kako je mogao biti toliko glup da mu ne padne napamet da je Darius čekao da zadnjeg trenutka da izigra svoj potez?
Tad se sjetio suđenja… narod možda više neće biti na njegovoj strani… a to neće biti dobro za njegov položaj u gradu jer bi Sivozubi mogao reći tko ga je poslao na careva sina. I ovog puta Darius neće biti milosrdan prema patriotskim pravima kuće Pyrus. Ostavit će ga na ulici da prosjači i bacati mu novčić svaki dan… na samu pomisao na to dođe mu da se rasplače.
Tad se digne i odluči posjetiti Sivozubog. Ako Darius misli da će me samo tako prevariti u mojoj igri, grdno se vara! Dobio sam svaku bitku do sada a dobit ću i ovu!SIzašao je iz vijećnice i vidio guvernera i cara kako razgovaraju o nečemu ne mjestu gdje su Antalius i njegovi nećaci nedavno stajali. Car mu je poslao pogled koji ga je smrznuo pa je okrenuo glavu prema gradu i pošao na forum. Mogao je osjetiti njihov pogled na svojim leđima.
Izašao je u istočni dio grada pa na Mali forum. Imao je sreće da su obadva dijela bila prazna pa se nije morao dugo zadržavati. Veliki forum je druga stvar. Ljudi koji su trenutno tamo zaustavljat će ga svako malo da porazgovaraju s njime što će ga usporiti za nekoliko sati.
„Ideš svome klijentu Pyruse?“ čuo je Dariusov glas iza sebe. Uskoro, Darius se našao pored njega.
„Da.“ Odgovori mu Antalius. Zar si već završio s carskim brbljanjem?
„Ah dobro… i ja sam tamo pošao. Imam nekog posla s papirologijom oko nadolazećeg suđenja.“ Odgovori mu on. „Možeš li mi praviti društvo do tamo? Za razliku od tebe, mene i moje pratioce društvo ne zaustavlja toliko za razgovore.“
Antalius je mogao pročitati skrivene rečenice u njegovim riječima: 'Želio bih nešto razgovarati s tobom.'SI 'Idi sa mnom i prije ćeš stići.'SAntalius samo kimne. Čini se da još nisam pojeo sve što je skuhao.
Pošli su zajedno prema zapadu. Kao što je Darius i rekao, ljudi ih nisu zaustavljali da bi popričali kao što su UVIJEK radili kad bi vidjeli nekog samog na forumu. Biti nevoljen također ima svojih prednosti, čini se.
Antalius započne razgovor: „Vidio sam te s carem maloprije. Možeš li mi reći zašto stvarno nije došao?“
„Car nije smatrao da će današnje vijeće biti zanimljivo za slušanje.“ 'Car je već znao o čemu će se raspravljati pa nije vidio razloga da bude prisutan.' Antaliusu je ovo bilo zanimljivo.
„Što je onda radio… ako smijem pitati?“
Očekivao je da će Darius reći: 'To nije tvoja briga!', ali mu on odgovori: „Kuhao je za svoju obitelj.“ 'Kovao je zavjere kako bi osvetio svoju obitelj.'
„Čuo sam da si i ti kuhao.“
„Antaliuse… ja ne znam kuhati.“ 'Ono što se danas dogodilo nije bila moja ideja.'
Antalius je odahnuo. Bojao sam se nizašto. Jednom kad car ode, opet ću obnoviti ono što je bilo uništeno.S„To je dobro znati.“ Odgovori Antalius. Ovo je imalo dvostruko značenje: 'Možda bi me mogao posjetiti kad mi žena nešto skuha.'SAko je netko čuo ovaj razgovor, to bi pomislio. Bio je običaj da se prijatelji pozivaju na večeru. Drugo značenje je bilo ono što je i rekao.
Izašli su iz foruma i ušli na Zapadnu tržnicu. Nedaleko odatle nalazio se i zatvor.
„Mada sam jutros možda skuhao nešto ukusno od sivih gljiva na vatri.“ Antaliusa opet prođe jeza. 'Mada jesam skovao nešto za Sivozubog i tebe.'
„Zanimljivo… ali jesi siguran da je to jestivo.“ Prijateljski se nasmijao. 'Misliš da će ti plan uspjeti?'
„Vidjet ćemo večeras kad se ohladi.“ 'Saznat ćemo odgovor na to pitanje već danas.'
„Još nisi probao? Zar vatra još gori?“
„Da. “ odgovori mu Darius. „Pitam se kakve bi gljive bile kad bi se vatra odjednom ugasila?“ 'Odustani od svih tih zavjera i nećeš nastradati.'
Antalius odgovori na prijetnju sa smiješkom: „Vatra se neće ugasiti.“
Darius zatvori oči i ovog puta izrazvno reče: „Bojim se da ćeš završiti u ćeliji Pyruse.“
Antalius htjede odgovoriti na prijetnju, ali ovaj otvori oči i reče: „Ah… došli smo. Ti ćeš, pretpostavljam, otići nizbrdo u tamnice a ja uzbrdo u urede.“ I ovo je imalo skrivenu poruku: 'Ti ćeš propasti a ja ću se proslaviti.'
Darius je pošao uz stube. Nazočnost carskih vojnika koji su ovdje stražarili nije dozvoljavala Antaliusu da odgovori na prijetnju. Mogao se samo spustiti prema tamnicama gdje se nalazio Sivozubi.

Tamnice u kojima se Sivozubi nalazio bile su mračne i tamne… kao i svaka druga. Ali bilo je nečeg posebno zastrašujućeg u Aurijskim tamnicama. Legenda kaže da je ovaj zatvor (cijela zgrada, ne samo tamnice) prije bio hram nekoj božici mrtvih. Tad je neka Autriijska žena zarobila demona koji je sijao smrt po Smaragdnoj dolini. Autriijevci, njena obitelj, tad su poubijali kultiste i stvorili grad između hrama i drevne Demonske utvrde koji je nazvao Aurija. Tamnice su navodno bilo mjesto gdje su ljude polako mučili i ubijali.
Sivozubi se nalazio u najdaljoj ćeliji. Baklja koja je gorila pokraj njega bacala je svjetlo na njega i otkrivala mu lice.
Bio je visok i ćelav čovjek u tridesetim godinama života. Imao je rupu na mjestu lijevog uha i sive zube koji su stršili van. S takvim izgledom i ja bih postao ubojica.
„Mislio sam da ćeš spavati kao obično.“ Antaliusove riječi prenu Sivozubog iz razmišljanja.
„Ah… to ste vi gosparu!“ odgovori mu i nasmiješi se. Smiješak na tom licu bio je odvratan.
„A što si mislio?“
„Mislio sam da je opet car.“
Antalius je bio zbunjen. „Car? Zar je on bio ovdje?“
Njegov klijent kimne.
„Što je rekao?“ upita ga Antalius. „Iliti što je pitao?“
„Nije rekao ništa gazda… baš ništa.“
„Ništa?“
„Ne.“ Odgovori Sivozubi. „Prije par sati tamničar me probudio i donio mi vodu... bez hrane, ali sam ju ipak popio mada je bila nekako bljutava… i tad je došao car. Nije ništa rekao. Samo je buljio u mene.“
„Buljio je u tebe?“
„Da… buljio je u mene… i to pola ure… a tad se nasmiješio i napravio grimasu koja me je doslovno smrzla.“
Antalius ne reče ništa na ovo. I njega je maloprije smrznuo carev pogled. Kako je tek jezivo izgledao u ovim tamnicama ovom čovjeku kojeg želi ubiti.
„Hoćete li me uskoro izvući iz ovog zatvora?“ započne Sivozubi.
„Nadam se.“ Odgovori Antalius.
„Nadate se?“ Sivozubi je očito bio zbunjen. „A gdje nestalo ono 'Naravno'?“
„Guverner mi ga je oteo iz ruku i bacio u vodu.“
„Nadam se da se zezate…“
Antalius slegne ramenima.
Sivozubi je stavio ljutu grimasu na lice: „Znate li što će se dogoditi ako me ne izvučete?“
Antalius suzi pogled. „Što?“
„Priznat ću sve… i tad ćete i vi osjetiti kako je to živjeti ovdje… i vi!“
„Prijetiš li mi… ubojico?“
„Ajde pogađaj!“ vikne on svojim drskim ponašanjem. Ljudi poput njega, koji nikad nisu imali sreće u životu, uvijek su razgovarali ovako drskim tonom.
„Znaš... dovoljna je jedna riječ i uskoro ćeš se gostiti otrovom.“
Sivozubi se smrzne na ove riječi. Antalius je našao zadovoljstvo u tome.
„Ali ne brini se… dok god budeš dobar sve će biti u redu…“ nastavi Antalius i nalije zdjelu vode iz pipe koja je stajala na zidu pokraj ćelije. „Evo… pij. U znak dobre vjere.“
Sivozubi uzme vodu i popije ju te s, tonom nesigurnosti, reče: „U znak dobre vjere.“
„Dobro… a sad da malo popričamo o suđenju.“
„Zar ope…“ Sivozubi htjede nešto reći, ali tad se ulovi za želudac i izbeči. Pjena počne izlaziti kroz njegova usta i nosnice.
KOJI VRAG SE DOGAĐA?! Antalius ga prestane gledati i instinkti ga natjeraju da nađe način da pobjegne. Ali kad se okrenuo, dva čuvara koja su bila pregledavala ćelije došli su do njih i vidjeli Sivozubog kako umire.
Antalius nije čuo ni vidio što se dešavalo oko njega. Uništen sam.
„Bojim se da ćeš završiti u ćeliji Pyruse.“ Čuo je Dariusove riječi nakon par trenutaka i tad ga je ugledao. I carev ledeni pogled također. Doista je bio jeziv na ovom mjestu.
„Pa... barem ga ne moramo daleko voditi.“ reče car. „Već je tamo gdje mu je i mjesto.“ Nasmiješio se. Antalius skoro vrisne od jeze.

***

„Nasamareni smo…“ rekao je Torun s dozom straha i humora u glasu. Kent i Hollard su samo šutjeli.
Kent, Hollard, Torun i Rohelovci napustili su logor kako bi zaustavili Heartovsko pojačanje koje bi ispod Fort Rusha išlo u korist kući Heart. Čovjek koji je navodno vidio pojačanje i koji ih je doveo ovamo nestao je.
U normalnim okolnostima, Kent bi iskoristio svoj poluvilenjački vid kako bi našao izdajicu i zabio mu sjekiricu u leđa. Ali ovog sam puta i ja izdajica.

Kent je bio poluvilenjak. Nije znao ništa o svojoj majci osim toga da je bila vilenjakinja iz Salvanora. Otac mu nikad nije rekao što se dogodilo s njom nakon što se on rodio.
Njegova poluvilenjačka krv odredila ga je mučenikom za svoj cijeli život. Prvo su svi mislili da je tudum jer je fizički rastao brže nego normalna djeca. Ali kad su seljani otkrili da je poluvilenjak, on i njegov otac morali su napustiti selo i živjeti u izolaciji.
Otac i sin postajali su sve udaljeniji kako je vrijeme prolazilo sve dok ga otac nije ostavio samog kad je Kent navršio petnaestu godinu života. Nije znao gdje mu je sad otac i nikad ga nije bilo briga.
Dvije godine lutao je Naratorom sve dok nije naišao na samostan u kojem su živjeli Kelrethovi redovnici. Napušten od oba roditelja i plemena, odlučio je započeti novi život, ovog puta kao redovnik. Nikad nije redovnicima rekao da je poluvilenjak a oni nisu ni primijetili.
Šest godina živio je u samostanu. Tad je neki Heartovski plemić uništio samostan i poubijao svakoga u njemu. Svi redovnici, uključujući i Kenta su poumirali.
Ali njemu nije bilo suđeno da tako jednostavno umre. Njegov put u drugi svijet prekinula je poluvilenjakinja Elishae. Magijom mu je vratila život u tijelo. Tad nije ništa tražila zauzvrat već mu je rekla da zapamti da joj je dužan. Nikad nije zaboravio tu poluvilenjakinju tamno plavih očiju, crne kose i tijela djevojčice.
Kent joj je bio zahvalan na tome. Nastavio je svoj život kao svećenik koji se vratio iz mrtvih i postao je ugledan. Par rečenica o tome kako mu je vjera u Kelretha spasila život čine čuda.
Sve dok se prije par dana nije ponovno pojavila. Sjećao se kako je sjedila na tlu kad je ušao u svoj šator u logoru pod Fort Rushom. Podsjetila ga je na dug i rekla mu da joj da ugovor koji je vezivao Maravine s Kelrethovom vojskom. Tad je znao da ona vjerojatno služi obitelji Heart i da je time postao izdajica. Ali nije imao izbora. Magija je mogla spasiti život, ali ga je mogla i oduzeti jednako lako, kao što je i sama djevojčura natuknula.
Kad se izdajnički izvidnik pojavio u logoru, Kent je odmah znao da nije bilo Heartovskog pojačanja. Ostatak Maravina i većine Hollardove vojske te ostavljanje samo zelenih dječaka u logoru samo je povećalo njegove sumnje. Ali do zadnjeg trenutka nadao se da je u krivu.
Ali sad kad je stajao ovdje, znao je da je njegovom životu kao svećeniku došao kraj. Kelreth nikad nije vjerovao u Kentovu priču i ovo će iskoristiti da ga ukloni.

Kent se ogledao oko sebe. On, Hollard i Torun stajali su na litici koja je gledala na malu dolinu a oko njih nije bilo nikoga. Staza do litice bila je šljunkovita i, ako netko naiđe, Kent će ga čuti svojim poluvilenjačkim ušima.
Pogledao je preko Torunovih ramena prema Hollardu i upitao ga:
„Reci mi Hollarde… koliko misliš da bi trebalo Sarolu i Maravnima da pokolju one dječake?“
Hollard je rijetko pokazivao strah i nikad divljačke emocije, a ni ovo nije bila iznimka. Da ga je Kent upitao koji je danas datum, ovaj bi imao istu grimasu kao sad. Torun je , u drugu ruku, imao grimasu koja je pokazivala zbunjenost i strah.
„Tri sata.“ Odgovori on. „Jedan ako se i Fort Rush pridruži igri.“
Šutjeli su neko vrijeme i gledali u dolinu dok je Torun gledao malo ovog, malo onog ne znavši što da upita.
Hollard prekine tišinu: „Znači… ugovor nije bio ukraden?“
„Ne.“ Odgovori Kent. „Uzet pod prijetnjom.“
„Slatko.“ Odgovori Hollard. „Što je moglo navesti uglednog Kelrethova svećenika na izdaju?“
„Nije važno.“ Odgovori Kent. „Sva trojica sad smo u govnima. Nadam se da imaš razrađen pla…“
„Trojica?“ napokon progovori Torun. „Ne mislite valjda i na mene?“
Kent okrene glavu prema njemu i prijeteći se nasmiješi. Kent bi ga sad najradije bacio u provaliju, ali Torun bi se još mogao pokazati koristan.

***

Torun se molio Kelrethu da naiđu na logor kakvog su ostavili, ali ako ih je Kelreth i čuo, molitve nisu bile uslišane. Budalo, Kelreth nema toliku moć. Trebao si se moliti Atonu ili Vilenjačkim bogovima.
Polje na kojem je on spavao proteklih par dana bilo je zagađeno krvlju i truplima. U središtu polja vijorila se Heartovska zastava pobjede: zlatno srce na crvenom polju. Tu zastavu Heartovci su stavljali na mjesta velikih pobjeda.
Hollard i Kent su gledali u njega. Mada su njih dvojica vjerojatno znali što se točno dogodilo, glumačka predstava se morala odigrati da bi imali kakve, takve šanse da se izvuku.
Torun je pomnije razmotrio trupla i tada rekao Kentu i Hollardu:
„Činjenica da nema skoro pa nijednog mrtvog Heartovca govori o tome da ona zastava zaslužuje biti ondje.“
„Trebali su staviti dvije.“ Nadoda Hollard.
Torun nastavi govoriti dok su hodali i promatrali polje mrtvih: „Strijele koje su zabijene na tlu dolaze iz svih strana. Većina ih je iz smjera utvrde, ali to su također strijele koje su najmanje pogađale… ili koje su počele najkasnije.“ Na trenutak zastane pa doda: „Što smo bliže središtu, to je manje oružja na polju. Očito su Maravini i izdajice tu započeli borbu.“ Stao je pokraj Kitrnigova trupla. Taj nesretnik je imao 'čast' da bude u zapovjedništvu. Ležao je potrbuške pa ga je Torun okrenuo nogom. „Mač mu je bio zariven kroz želudac a tad je pao na tlo. Onda mu je netko zabio koplje kroz leđa pa kroz srce.“
„Koji kur…“ započne Kent, a Hollard dovrši:
„Cvijet pokraj trupla…“ pokaže prstom prema cvijetu na tlu. „Čini se da je Glendor Heart zadao prvi udarac. Nitko drugi ne ostavlja ovakve tragove.“
„Ali kako je on završio usred logora?“
„Tko si ti?“ vikne Kent prema nekome iza njih. Torun i Hollard se okrenu i primijete da ih je pratio neki mladić duge, crne kose. Ratnici koji su ih pratili i čuvali očito ga nisu smatrali opasnim jer je ovaj jedva hodao.
„Morwin.“ Odgovori ovaj i padne na koljena. „Kako ste lijepo i točno opisali nedavne događaje! Svaka vam čast.“ Na trenutak se nasmiješi ali ga je, očito, rana zaboljela te ovaj napravi grimasu.
„Što se dogodilo ovdje?“ upita Hollard.
Torun je očekivao da će ovaj tražiti da ga prvo nahrane, ali ovaj samo reče: „Neću vam sad ponavljati ono što ste već rekli.“ Odgovori ovaj bez trunke poštovanja. „Pitali ste se kako je Cvjetni knez završio u središtu logora, zar ne? Evo vam odgovora: Maravini su ga navodno našli kako se šulja pokraj utvrde kako bi sam pošao u Srčane dvore pa su ga doveli ovamo. Ipak, nijedan od ovih kretena ovdje nije primijetio da je još bio naoružan… dalje znate što se dogodilo.“ Rekao je i tad pao u nesvijest. Čini se da se održao na svijesti samo kako bi njima trojici vidio lica.
Par trenutaka kasnije, Hollard upita: „Što ćemo s njime?“
Kent mu odgovori: „Ostavi jadnika da trune!“
Da… pokaži kako se lijepo ponašamo prema divljacima. Siguran sam da će oni biti mnogo milosrdniji kad saznaju koliko smo mi jadni. Ustvari… ako vas sad izdam…
Zasljepljujuća svijetlost, strašna buka i udarci kamenčića po licu prekinu njegovu unutarnju zavjeru. Grom je udario pokraj njih. Tad ih još par udari u opasnoj blizini.
Zar nas Kelreth to želi speći? Torun je počeo plakati od očaja.
„DOĐITE OVAMO VAS TROJICA!!“ vikne netko iz Fort Rusha. Netko s jakim glasom… Božanstvenim glasom.
Nije bilo sumnje na koju trojicu se misli. Sad smo u dubokim govnima…

***

Povijest se ponavljala…
Pao je na tlo od snage očeva posljednja udarca. Lice mu je bilo zakrvareno od svih udaraca koje je primio.
„Kao pseto si!“ započne ga kuditi otac. „Ma vraga! Pseto bi mi barem zadalo nekoliko krvavih ugriza! Ustvari, ne mogu zamisliti životinju koja bi bila slabija od tebe!“
Morwin se uspije osoviti na noge. Kad je vidio oca kako hoda prema njemu, okrenuo se da pobjegne ali je pao na trbuh.
„Ni stajati ne možeš!“ opet započne tiranin. „Ne mogu vjerovati da smo iste krvi!“ Otac stavi nogu na njegova leđa i počne ga gnječiti. „Tvoj djed bio je Kelrethov odabranik. Njegova zadnja želja bila je da odgojim sve svoje sinove da budu ratnici vrijedni Kelrethove pažnje. Erik je postao Odabranik a Helnor s Njime pije medovinu!“ Još ga jače stisne. „Zar je tako puno tražiti od tebe da i ti budeš vrijedan Kelrethove pažnje? Zar je puno od tebe tražiti da zadovoljiš posljednju želju svog djeda?“
U stvarnosti, otac ga je samo šutnuo i ostavio ga da se smrzava. Ali ovog puta nastavljao ga je gnječiti i vikati. Ali Morwin ga nije čuo. Umjesto njega čuo je riječi nekog drugog:
„Nije teško ispuniti želju… vjeruj mi...“ Rekao je misteriozni glas.
Prošlo je nekoliko trenutaka dok Morwin nije uspio dignuti pogled. Vidio je plavookog čovjeka kako sjedi na travi ispred njega. Imao je dugu zlatnu kosu i bradu, proporcije tijela su mu bile ogromne a mišići kao u orka. Nosio je prsluk i hlače od kože. Čovjek se smiješio.
„…samo se treba željeti…truditi… i moliti…“ nasmiješio se. „Pomoli mi se.“
Morwinu nije dugo trebalo da shvati kako ispred njega sjedi Kelreth osobno. Pokušao je nešto izustiti, ali sve što je iz njegovih usta izlazilo bila je krv.
Kad je prošlo par minuta bez molitve, Kelreth se više nije smiješio. „Jadan si kao što izgledaš znači?“ digao se i okrenuo te je počeo odlaziti prema magli koja ih je okruživala. „Život ti nije mio, znači?“
Morwin je želio… Morwin se trudio… i Morwin je izustio: „Molim vas!“
Kelreth je zastao. „Što me moliš?“
Morwin nije stao da porazmisli ni na trenutak. „Molim vas… za moć…“
Kelreth se okrenuo. „A što će ti moć?“
„Da budem… vrijedan… vaše pažnje.“ Reče svom snagom zbaci oca i njegovu nogu sa sebe.
Kelreth se nasmiješio. „Bravo… sine moj.“
*

Probudio se.
Njegovo tijelo bilo je probodeno strijelom, izgladnjelo i umoreno, ali on ništa od toga više nije osjećao. Ni bol, , ni glad, ni umor.
„Koji kur…“ započne čovjek u njegovoj blizini. „Bio je mrtav prije samo…“
Nije uspio dovršiti. Morwin ga je zgrabio za vrat i snagom svoje šake mu slomio grlo.
Ostali su se pripremili za borbu, ali Morwina nije bilo briga za njih. Uzeo je mač s tijela čovjeka kojeg je upravio ubio i pošao sjeverno prema Fort Rushu. Divljaci su mu se micali s puta. Osjetio je strah svuda oko sebe.

Izdajnici su se dizalom popeli na utvrdu pa je Morwin morao ići napadačevom stazom. Kako više nije imao osjećaja za vrijeme, penjanje na utvrdu mu nije bilo teško.

Izdajnici su se nalazili u srcu razrušene utvrde. Torun, jedan od izdajnika, ležao je potrbuške i bez prestanka recitirao molitve, Kent je šutke gledao u tlo a Hollard Heart je bio naslonjen na srušeni zid. Otvorio je oči i primijetio Morwina, ali nije ništa rekao već ih je ponovno zatvorio. Ako je i osjećao strah, to nije pokazivao. Morwin je osjetio trunku bijesa zbog njegove ravnodušnosti.
„Torune, sine Kailov, zašto si me izdao?“ Kelreth se odjednom javi.
Torun se smrzne kao da nije mogao vjerovati svojim ušima. Kent pogleda prema Torunu a Hollard se ni ne pomakne niti otvori oči..
„Zašto?!“ izdere se Kelreth.
„N-n-n-n-n… nisam nikad…. Oni… oni su me…“
„KUKAVICO!“ izdere se Kelreth. Kao da je to bila zapovijed, zabije mač Torunu kroz leđa dok nije udario u tlo te ga izvadi.
Kent tek tad primijeti Morwina i postavi se u borbenu poziciju.
Kelreth se tad opet javi: „Kente, sine Korinov, slugo moj vjerni koji tvrdiš da sam ti udahnuo život u pluća kad su te Heartovci ubili… zašto si me izdao?“
Kent kaže: „Riječi su suvišne. Neka krv odluči jesam li nevin ili ne.“ Tad golim šakama nasrne na Morwina.
„Jadno.“ Reče Morwin, zabije mač u tlo i svojim vlastitim rukama zaustavi Kentove šake. Tad ga udari nogom u trbuh, zgrabi za grlo i razbije mu glavu o srušeni zid, odmah pokraj Hollarda. „Da vidimo hoćeš li se i sad vratiti iz mrtvih.“
Morwin obriše krv o hlače i opet uzme mač u ruke.
Kelreth se obrati Hollardu: „Hollarde, sine kuće Heart, moji bivši Odabraniče, najveći od mojih ratnika… zašto si me izdao?“
Hollard se uspravi, na noge, otvori oči i reče: „Pa zar nije očito, o veliki Kelrethe, izvoru sve moje mržnje? Zašto sam izdao čovjeka kojeg prezirem, simbol koji mrzim, bože divljaka… zar nije očito? Ja sam sin kuće Heart i time se ponosim.“
Tad izvuče mač iz svojih korica. Nije bio to normalan mač već Plemeniti mač koji su koristili plemići iz Prvog kraljevstva Naratora. Imao je tanku, igloliku oštricu. To nije mač za borbu u bitkama već za dueliranje.
„Divovska igla za šivanje? Jadno.“ Reče Morwin sa smiješkom.
Po prvi put, Hollard pokaže emociju: smiješak. „Divljak žedan krvi. Jaaadno.“
Previše je bilo rečeno. Morwin nasrne na njega svom svojom snagom, ali ga ovaj izbjegne i probode mu lijevu nogu. Šokantna bol prostruji kroz njegovo tijelo.
„Vatreni otrov koji prži rane koje probode.“ Reče Hollard. „Tako ga vi divljaci zovete, zar ne?“
„Kukavico!“ vikne Morwin i ponovni nasrne na njega. Ovog puta, Hollard se ne izmakne već spusti oštricu i brzinom munje mu udari u desnu ruku i izbaci mač iz nje. Vatreni otrov opet prostruji kroz njega.
„Kukavica?“ nasmije se Hollard. „Dobro si se opisao.“
Bijes prostruji kroz Morwina, ali se pribere. Počne se kretati leđima unatrag prema mjestu gdje mu je mač pao i uzme ga u ruku.
„Platit ćeš svoje riječi krvlju.“ Reče Morwin.
„Samo riječi?“ kaže Hollard. „Ja sam se nadao platiti i druge stvari.“
„Stvarno želiš umrijeti?“
„Želim li ne? Ne.“ Reče Hollard. „Imam sina i ženu. Zašto bih do vraga želio umrijeti?“ Hollard opet zatvori oči. „Ali ja već jesam mrtav. Umro sam kad se Kelreth izderao s vrha ove utvrde i zapovjedio nam da se popnemo. Nisam glup kao Torun da mislim da postoji izlaz iz ove situacije.“
Nešto u njegovim riječima ohladi Morwina. „Zašto… zašto ne moliš Kelretha za oprost?“ Morwin je odjednom dobio želju da poštedi ovog čovjeka. „Znam da bi ti oprostio.“
„Bi li mi oprostio? Bih, siguran sam u to. Prevrijedan sam.“ Hollard opet otvori oči. „Ali mislim da sam mu već i predugo služio.“
„Ali… život tvog sina i tvoje žene…“
„Nije ugrožen. Oni su trenutno duboko u patuljačkim planinama i štiti ih čovjek kojemu vjerujem kao rođenome bratu.“ Hollard opet podigne oštricu. „Dosta priče. Želim umrijeti kao Kelrethov neprijatelj. Daj mi smrt Morwine.“
Ovog puta Hollard napadne a Morwin mu zarije mač kroz srce i Hollard padne na tlo, mrtav. Barem sam ti dao čistu smrt, Hollarde od klana Heart.

Morwin se ponovno okrene Kelrethu.
Morwin je umro kad je otkrio izdajnicima što se dogodilo. Čovjek kojeg je Kelreth donio u život nije bio Morwin, već divljak kojeg je Olujni bog stvorio. Ali nešto u Hollardovim riječima vratilo je starog Morwina u život. Onog koji je, kao i Hollard Heart, prezirao Kelretha i njegove ideale.
„Čemu taj bijes Morwine, sine moj?“ upita ga Kelreth.
„Bijes prema kući Heart, oče.“ Slaže Morwin. Bijes prema tebi.
Kelreth, čini se, nije mogao čitati misli. „Dobro… jer imam dar i zadatak za tebe.“
„Dar i zadatak?“
„Da.“ Nasmiješi se Kelreth. „Dar je mač koji sam iskovao.“ Ispruži lijevu ruku i nešto zabljesne u njoj.
U lijevoj ruci pojavi se mač. Mačeva jabuka bila je kamen s Kazaronskim runama a držak mu je bio od kože. Oštrica mača nije bila ravna s oštrim krajem, već je posvuda po sebi imala urezane šiljke. Oštrica bi zabljesnula trenutak prije nego što bi munja udarila u blizini.
„Ovaj mač neka se zove Kelrethov bijes.“ Reče on i pruži mač Morwinu. Morwin uzme mač u ruke. Mač ne samo da je izgledao veličanstveno, već se tako i osjećao. Na trenutak, divljak se skoro opet probudi u Morwinu ali ga ovaj otjera. „Oluje neka stvara dok je izvan korica u neka se moj bijes osjeća u neprijateljima koje probode.“ Reče Kelreth.
„A zadatak?“ upita Morwin.
„Što je, nećeš se divit daru koji sam ti dao?“ nasmiješi se Kelreth. „Ili ga već želiš napiti krvlju? Dobro, kako želiš.“ Kelreth digne desnu šaku i munja udari negdje sjeverozapadno a grmljavina koja se tad čula skoro uništi Morwinov sluh. „Pođi putem gdje munje udaraju i doći ćeš do drevnog patuljačkog tunela. Tim tunelom, neka te mač vodi prema podzemlju pod Srčanim dvorima u kojima ćeš ubiti Vojvodu klana Heart.“
„Kako zapovijedate.“ Reče Morwin. „Ubit ću Vojvodu i oduzeti njegove dvore.“ Tad nešto duboko u Morwinu reče: A tad ćemo ubiti tebe i oduzeti sve što je tvoje.

Akul
12-11-2007, 19:53
Pitanje za one koji su pročitali:
Smatrate li da je drugo poglavlje bolje ili lošije od drugog? Zašto?

Akul
10-02-2008, 00:30
uokoliko ovo netko čita, samo da najavim da će uskoro (čitaj: tjedan, dva) biti postan novi update zvan "Povijest kuće Heart of Naratora" koji će malo pojasniti povijest novele.

Što će sve biti opisano u updateu: klan Harkaron od Alandira, nekromant Torwan Heart i njegova osveta, Sjenoviti rat špijuna, ubojica i lopova, dolazak Heartova u Narator, borba protiv Lavova, njihovom dobitku titule grofova i Kelrethovoj buni.

Eddie9
10-02-2008, 20:43
jesi ti to pokušao objaviti negdje?
pročitao sam malo manje od pola...za sada mi je dosadno...

Akul
16-02-2008, 18:40
Sva izdana poglavlja moje priče, sad u Word formatu :

Za one koji imaju Word 2007:
http://www.2shared.com/file/2855238/896 ... heart.html (http://www.2shared.com/file/2855238/8968dcbe/Revonheart.html)

Za one koji imaju stariji Word:
http://www.2shared.com/file/2855233/1eb ... heart.html (http://www.2shared.com/file/2855233/1eba0536/Revonheart.html)

Pričekajte par trenutaka pa kliknite na [Save file to your PC: click here]

Arbiter of Change
17-02-2008, 10:29
Hvala, sad konačno mogu to isprintati kako spada. :wink:
Nisam još čitao 2. drugi dio.

btw. linkovi nisu valid. Možeš staviti na rapid?

Akul
17-02-2008, 13:38
Linkovi popravljeni.

Arbiter of Change
17-02-2008, 14:26
Evo sada printam pa se javim ovih dana kad pročitam da dam recenziju/dojmove.

Arbiter of Change
17-02-2008, 17:41
Evo sam pročitao 1. dio i moram reći da je jedan od boljih uradaka koje sam pročitao. Naravno, imam svojih zamjerki, ali vjerojatno ništa što je pretjerano važno ili nepromjenjivo u konačnici.

Prvo da počnem sa dobrim stvarima i utiscima koje je 1. dio ostavio na mene. Moram priznati, kad sam čitao do dijela kad se radnja prebaci u arenu jedan mali glasić mi je naprosto vrištao u glavi "Ovo je DINA sreće Rim!" i ja sam se većim dijelom slagao, da bi nakon arene taj isti glas zavijao "Rekao sam ti!". Zašto to mislim? Ne znam jesi li to namjeravao, ali brojni elementi nevjerojatno podsjećaju na Dinu i sam povjesni Rim (brojne Kuće (velike, što me vodi do zaključka da postoje i male - sa posebnim fokusom na rivalstvo između Kuće Heart i Kelreth), ogromno naslanjanje na među Kućnu politiku (nazirem da tu ima dosta back stabbinga i sličnih gadarija) i naravno lik Crne Udovice koju odlično utjelovljuje Olenia Horlon i nadam se da ću je još više vidjeti u kovanju urota), očigledno ponašanje cara i sam sistem arene). Pitaš se zašto ja sad to sve navodim? Zato jer ja to obožavamSi zato jer se uklapaSu sam svijet dodatno ga produbljujući. Kad sam kod samog svijeta sviđa mi se što nisi puno toga definirao i jasno objasnio što ostavlja dosta toga misteriozno (premda ovo djeluje u oba smjera), dok mi se kod stila pisanja posebno dopada naglasak na 3D svijetu i likovima (posebno me se dojmila ona mala varka koju Revon smisli u vezi napada i uranjenog paljenja dokumenata) i vrlo realanSpristup svijetu (ne mislim na nedostatak natprirodnog, nego jednostavno uvjerljiv opis u nijansama sivila).

E sada na lošije strane. Prvo što me udarilo u glavu jesu nekolicina gramatičkih pogrešaka (jedna kod početka mi je odmah podigla kriterije) koje, istina nisu upadljive, ali odvlače od sveukupnog dojma. Iduće što me dosta omalo je što si relativno rano spomenuo velik broj imena svih vrsta, a to može biti pomalo zastrašujuće jer ih nije lagano sve popamtiti (iako je hvale vrijedno što si koristio naša imena (Cvjetni knez i slična) gdje god si mogao). I konačna zamjerka, možda i najvažnija, je ta da je radnja previše... dinamična rekao bih, vjerojatno zbog mogućeg nedostatka opisa. Ovo ovisi o pišćevom stilu i ja to poštujem, samo ja više volim kad je jedan odlomak rezerviran za opise... but that's just me. :)

Sve u svemu:
Ovaj dio koji sam pročitao je bio predobarSi jedva čekam kad ću pročitati ostatak (nisam želio ulaziti u nekakve dublje analize da ne spojlam, ali ovo je stvarno odličan uradak). :pray:

Akul
17-02-2008, 18:29
Evo sam pročitao 1. dio i moram reći da je jedan od boljih uradaka koje sam pročitao. Naravno, imam svojih zamjerki, ali vjerojatno ništa što je pretjerano važno ili nepromjenjivo u konačnici.

Thank you :)


Moram priznati, kad sam čitao do dijela kad se radnja prebaci u arenu jedan mali glasić mi je naprosto vrištao u glavi "Ovo je DINA sreće Rim!" i ja sam se većim dijelom slagao, da bi nakon arene taj isti glas zavijao "Rekao sam ti!". Zašto to mislim? Ne znam jesi li to namjeravao, ali brojni elementi nevjerojatno podsjećaju na Dinu i sam povjesni Rim (brojne Kuće (velike, što me vodi do zaključka da postoje i male - sa posebnim fokusom na rivalstvo između Kuće Heart i Kelreth), ogromno naslanjanje na među Kućnu politiku (nazirem da tu ima dosta back stabbinga i sličnih gadarija) i naravno lik Crne Udovice koju odlično utjelovljuje Olenia Horlon i nadam se da ću je još više vidjeti u kovanju urota), očigledno ponašanje cara i sam sistem arene). Pitaš se zašto ja sad to sve navodim? Zato jer ja to obožavam i zato jer se uklapa u sam svijet dodatno ga produbljujući.

1. I ja također volim čitati Dinu i volim kad ima puno urota u priči. A kad sam pročitao Pjesmu leda i vatre Georga R. R. Martina, uvidjeo sam da urote izvrsno pristaju fantasyu i da mi je čitanje o sukobima političkih frakcija zanimljivije nego čitanje o četvorici heroja koji spašavaju svijet po tko zna koji put.
2. Priča se događa na dvije lokacije: u Naratoru i Vulveriji. Vulverija doista i jest bazirana na drevnom Rimskom carstvu te sam čak proučio stranicu http://www.roman-empire.net/Skako bi uvidio kakva bi priča tamo trebala biti.
Narator (tamo gdje se događa priča do arene), u drugu ruku, nije baziran na Rimskom carstvu već na barbarske zemlje koje su prije bile pod kontrolom naroda srednjovjekovne kulture (pogledaj artikl na prvoj stranici ovog treada da pročitaš više o tome) a sada su pod kontrolom poluboga. Jedino je kuća Heart zadržala srednjovjekovnu kulturu i zbog toga (i nekoliko stotina drugih razloga) je u sukobu s barbarima.


Kad sam kod samog svijeta sviđa mi se što nisi puno toga definirao i jasno objasnio što ostavlja dosta toga misteriozno (premda ovo djeluje u oba smjera), dok mi se kod stila pisanja posebno dopada naglasak na 3D svijetu i likovima (posebno me se dojmila ona mala varka koju Revon smisli u vezi napada i uranjenog paljenja dokumenata) i vrlo realan pristup svijetu (ne mislim na nedostatak natprirodnog, nego jednostavno uvjerljiv opis u nijansama sivila).

Drago mi je da ti se to sviđa. Ni ja ne volim crno-bijele nijanse i pokušavam sve zadržati sivim.


Iduće što me dosta omalo je što si relativno rano spomenuo velik broj imena svih vrsta, a to može biti pomalo zastrašujuće jer ih nije lagano sve popamtiti

Znam, znam... puno ljudi to ubada u oči. Ali nije važno to sve pamtiti jer, ako bude potrebno, kasnije u priči će sve to detaljnije biti objašnjeno. Uokoliko je samo spomenuto, onda je to tamo samo da bi izgledalo realnije.


(iako je hvale vrijedno što si koristio naša imena (Cvjetni knez i slična) gdje god si mogao)

Smatrao sam da bi engleske riječi u tekstu zvučale glupo pa sam morao naći alternative (mada ih većina i jest smišljena na hrvatskom).


I konačna zamjerka, možda i najvažnija, je ta da je radnja previše... dinamična rekao bih,

Pisčev stil. Mene su uvijek iritirali prolozi i htjeo sam odmah početi s pričom.
To, a i pisanje prologa mi NIKAKO ne ide. Zato uvijek započinjem usred priče.


samo ja više volim kad je jedan odlomak rezerviran za opise... but that's just me.

Problem kod opisa ovdje je to što sve pišem iz perspektive protagonista i opisi dolaze samo onda kad on obraća pažnju na nešto.
Na primjer, Revonova kuća nije bila opisivana jer nitko nije obraćao posebnu pažnju na nju a Revon je opisan tek kasnije jer Glendora nije odjednom ulovila želja da prouči Revonovo lice.

EDIT: Također, svijet u kojem se priča događa je ogroman a povijest nekoliko tisućljeća veća od našeg... ne bi bilo dobro da sve to počnem opisivati...

Arbiter of Change
17-02-2008, 23:47
Hehe, igramo se analize postova. :)


A kad sam pročitao Pjesmu leda i vatre Georga R. R. Martina, uvidjeo sam da urote izvrsno pristaju fantasyu i da mi je čitanje o sukobima političkih frakcija zanimljivije nego čitanje o četvorici heroja koji spašavaju svijet po tko zna koji put.
Da, možda sam potpao pod utjecaj previše DnD knjiga, ali one su točno ta slika koja ja dobijem kad čitam o "skupini hrabrih heroja svih rasa koji su bez ikakvog povoda spasili svijet... opet".


Smatrao sam da bi engleske riječi u tekstu zvučale glupo pa sam morao naći alternative (mada ih većina i jest smišljena na hrvatskom).
Da, to je često zamka u koju brojni domaći pisci, bar oni čije sam ja uratke čitao, ulete bez razmišljanja. Dovoljna je upotreba anakronizama i riječi vlastite tvorevine bez posezanja za tuđim riječima.


Pisčev stil. Mene su uvijek iritirali prolozi i htjeo sam odmah početi s pričom. To, a i pisanje prologa mi NIKAKO ne ide. Zato uvijek započinjem usred priče.

Problem kod opisa ovdje je to što sve pišem iz perspektive protagonista i opisi dolaze samo onda kad on obraća pažnju na nešto.
Na primjer, Revonova kuća nije bila opisivana jer nitko nije obraćao posebnu pažnju na nju a Revon je opisan tek kasnije jer Glendora nije odjednom ulovila želja da prouči Revonovo lice.
To je tvoj stil i naravno tebi je jedinstven, ali ako mene pitaš to dovodi do malo problematičnih situacija kod kojih bi jedan poduži opis bio korisniji. Kod ovoga ću kao primjer uzeti prvenstveno (uzmi u obzir da su svi moji komentari bazirani na 1. poglavlju koje sam jedino do sada pročitao) sam opis Naratora i toga kako je Kuća Hearth još uvijek vjerna srednjovjekovnim običajima i kulturi. Sam Narator mi jednostavno nije dovoljno opisan da bi ga ja vizualizirao kao nekakvu barbarsku zemlju toliko odmaknutu od civilizirane Vulverije, isto kao što mi se ni dvor već spomenute kuće (iz čijeg se opisa da iščitati jakoSmalo simbola po kojim se zaključuje da je to srednjovjekovni-like zamak, premda znakovi postoje) jednostavno nije učinio kao zadnja odstupnica civilizacije. Vjerojatno je stvar u načinu na koji ti podrazumjevaš da likovi to sve znaju, ali ja znam da je mene ostavilo gladnim informacija. :)

Akul
18-02-2008, 00:27
Svjestan sam toga, i to sam pokušao razriješiti u drugome poglavlju i pokušat ću do kraja razriješiti u trećem.

Anyway, hvala što postaš dojmove. Dobro je pročitati što drugi misle o pisčevim radovima.

Arbiter of Change
18-02-2008, 09:11
Ah... dobro onda, krivim svoju lijenost što nisam pročitao i 2. poglavlje. :)
Nadam se da moji komentari ne zvuče negativno ili nešto drugo u tom svijetlu jer mi to iskreno nije bila namjera.

Samael
18-02-2008, 09:25
meni je priča prva liga...nemogu dalje komentirati jer sam na informatici pa sere prof :wink:

Akul
03-03-2008, 19:24
Pitanje za one koji su pročitali:
Smatrate li da je drugo poglavlje bolje ili lošije od drugog? Zašto?

Ponovio bih ovo pitanje ako smijem jer me ovo DOISTA znamima.