[IC]: Star Wars Roleplay

[Arbiter of Change]

Zrak koji se osjetio kad su se pristanišna vrata Lambda transporta AlferaSotvorila nije bio neugodan, unatoč tome što bi osoba očekivala da bude takav ovdje na Coruscantu gdje su svake minute tim istim zrakom prolazili milijuni i milijuni zračnih transporata i drugih vozila nešto manje blage prirode. Također, Thosscon je primjetio nedostatak bilo kakvog vjetra koji bi se definitivno trebao osjetiti na ovoj visini, a to je lagano navodilo na ideju kako je ovo pristanište bilo zaštićeno od vanjskog utjecaja, što je bila potpuna istina kad se uzme u pitanje priroda ekskluzivnosti gostiju koji su se njime koristili u svrhu pristajanja i ostajanja u "500 Republica". Još jedna stvar koju moć donosi, izgleda.

Kratkim je pogledom preletio preko sletišta dok je krajičkom uha slušao kako Rodianac i Twi'lek zauzimaju bočne položaje u slučaju da nešto pođe po zlu, premda je to bilo nemoguće ovdje... sigurno ne pored svih ovih svjedoka. Coruscant ga nije razočarao, nažalost - dok je očima prelazio preko ovog apsolutno ogromnog ovalnoga sletišta, u potpunosti praznog osim poslovičnog metalnog sjaja i tu i tamo kojeg kvadratnoga izbočenja kojima nije znao svrhu, mogao je jasno vidjeti kako mu se približava mala delegacija od desetoro ljudi sa udaljenosti nešto manje od 200 metara.


Premda on sam nije mogao vidjeti detalje, Rodianac je već bio u svom elementu:
- "Trojica stražara, petero uobičajenih članova odbora za doček... vjerojatno delegati nekakve prirode i 2 osobe van identifikacije. Obrambeni položaji?" rekao je iznimno tečnom i razumljivom brzorečicom što je zazvučalo gotovo komično u kombinaciji s njegovim Basicom koji je bio pod utjecajem žestokog Rodianskog naglaska.
- "Slažem se sa Parooushom, Gospodaru" dodao je Twi'lek dok je kačio uljni dalekozor na za njega predviđeno mjesto na svom multi-funkcionalnom pojasu bez kojega ga Thosscon nikada nije vidio. "Mislim da bi trebali barem pozvati još ljudi iz broda za slučaj da ova dvojica nisu baš prijateljski raspoložena", još dok je govorio je bio namjestio ruku na crni komunikator sa prstom na tipki za aktivaciju, komunikator kojeg su svi članovi posade imali pričvršćenog za uniformu, mali komad Corellianske opreme kojemu je namjera bila biti što neprimjetniji.
- "Mislim da neće biti potrebno. Svaki napad na mene u ovom trenutku bi odgovarao političkom samoubojstvu, a i vjerujem da nitko ovdje nije toliko zbunjen da izvede nekakvu samostalnu akciju pored Republičkog osiguranja." Kao što su svi znali, Thosscon je u ovom slučaju zastupao političke interese kuće Noscondra i kao takav je imao stanovitu, premda ograničenu, varijantu diplomatskog imuniteta, a takve stvari su se na birokratskom i političkom planetu Coruscantovog kalibra shvaćale JAKO ozbiljno. Gotovo ozbiljnije od samog čina ubojstva, ako je bilo vjerovati šalama.
- "Da odem po Fiol? Mislim da je možemo iskoristiti kao dodatnu zaštitu bez da njihovo osiguranje shvati da je uzimamo s tom svrhom. Može proći kao vaša osobna sluškinja ako dođe do neugodnih pitanja" brzo je dodao Parooush koji je sada imao namršteni izraz lica dok se odbor dobrodošlice sve više približavao grupiran u uskoj formaciji sa čuvarima na na dvije strane i jednim na začelju. Ma koliko god volio vidjeti kako bi se Fiol ponašala u ovakvoj situaciji Thosscon je ipak već unaprijed odlučio protiv toga. Na kraju krajeva, dovesti previše ljudi bi značilo samo pokazati nesigurnost koja se može jako lagano interpretirati kao strah i slabost.
- "Pouzdajem se u vas, gospodo" bilo je zadnje što je rekao nego li je odbor prišao na manje od desetak metara udaljenosti od AlferovihSpristanišnih vrata koja su još uvijek bila otvorena unatoč tome što je Thosscon već izašao sa svojom pratnjom. Pretpostavio je da ostatak posade vjerojatno čeka skriven iza kutija i tehnike u slučaju ako nešto pođe po zlu. Potajno se barem nadao da to rade.
- "Da, Gospodaru" čuo je kako obojica uzvraćaju odrješitim i gotovo razočaranim glasovima.


Sada je i on sam mogao vidjeti što se točno događa i tko to ide prema njima. Dizajn i boje smeđe-narančastih uniformi sa amblemom je odmah prepoznao iz sjećanja, prepoznao bi ih i da nije bio svakodnevno okružen njima - pripadale su CorSec službi osiguranja koja je u Corellianskom sektoru obnašala policijsku dužnost. Osobno je imao iskustva s njima i baš zbog tog razloga je bio iznenađen što ih vidi na Coruscantu koji je imao vlastitu službu sigurnosti za ovakve slučajeve. Također ga je podsjetilo na prijašnje dane, prije nego li je bio uvučen u čitav ovaj cirkus. Ipak, to ga je navelo da zaključi tko su druge osobe koje su formirale odbor dobrodošlice.

Premda mu većina njih nije osobno bila poznata, pratnja i naglasak govora koji je čuo sa svoje udaljenosti su odali da su u pitanju pobočnici Corellianskog senatora. Preciznije, prepoznao je glas jednoga od njih, koji je sada polagano hodao prema Thossconu uz oprezne poglede jednog pripadnika CorSeca koje je pošao za njim prateći ga u stopu. Bio je to Gentall Beria, osoba s kojom se čuo pri slijetanju i vjerojatno drugi u zapovjednom lancu po pitanju Corellie ovdje na Coruscantu odmah nakon senatora Com Fordoxa kojega nikada nije imao priliku upoznati osobno. Ne iz razloga jer nije imao prilika, naprotiv, već iz jednostavnog razloga jer se nije želio miješati.

Gentall je došao nadomak Thosscona i zaustavio se te dao znak čuvaru da ostane otraga što ovaj nije primio baš s olakšanjem dok je pogledom mjerkao Rodianca koji je uzvraćao istom mjerom. Thosscon je pretpostavio da je Gentall ignorirao ovaj mali sukob odanosti te je namjestio svoj najbolji, najsvjetliji i karakteristično lažni osmjeh kojim se veliki broj birokrata dičio.

- "Gospodine Noscondra," otvorio je razgovor uz imaginirani naklon: "velika mi je čast da se konačno susrećemo, ali bojim se da vas moram već unaprijed moliti za ispriku što sam vam nisam dao neko vrijeme za odmor od dugog puta koji ste pretrpjeli."
- "Oh, uvjeravam vas da je putovanje bilo više nego zadovoljavajuće. Uostalom, kao i svaki put kad dolazim na Coruscant, zbog posla ili pak zadovoljstva" Thosscondra je odgovorio uz rivalski smiješak, opet gotovo ispočetka proživljavajući pakao slijetanja kao i svaki puta kad bi lagao o tome. "Na kraju krajeva, društvo je ono čemu se ovdje veselim i drago mi je da mogu i ja vama reći kako mi je konačno drago da se srećemo lice u lice... ma koliko kasan taj događaj bio" dodao je na kraju sa dozom humora u svojoj izvedbi.
- "Oh, ahaha, doista" Gentall je uspio odgovoriti kroz piskutavi smijeh, lažan ili ne.

U tom trenutku je Thosscon, a očito i Twi'lek čuvar koji se već lagano naježio i spustio ruku sa ovratnika na pojas na kojem je visio impozantni, neki bi rekli zastrašujući, IR-5 pištolj s punim spremnikom - oružje kojim je Twi'lek već nekoliko puta dokazao vještinu rukovanja, primjetio da se jedna od one dvije nepoznate figure pomakla očito iritirana isključenošću iz razgovora. Službenici CorSeca nisu reagirali na te kretnje, ali sam Gentall ih je očito primjetio i odlučio zavrtjeti razgovor u drugom pravcu.

- "Aaaaah, kao što ste tražili, on se doista potrudio te je, da vam iskreno kažem da me iznenadio time, odlučio osobno doći na ovaj sastanak." tada je sugerirao rukom prema toj osobi (tada je tek Thosscon, činjenica koja ga je sablaznila jer ju je tek TADA spoznao, primjetio da su dvije osobe zaogrnute kaputima... nalik na one koje su Jedi vitezovi toliko idealizirali te je tek TADA razumio paranoju svoje dvojice tjelohranitelja) koja je istupila naprijed i krenula prema paru polaganim korakom.

- "Ah, khm khm, dopustite da vam predstavim mog starog prijatelja i..." tu je Beria prestao jer je figura podigla desnu ruku ukrašenu prstenjem dok je lijevom skidala kapuljaču crnog kaputa kako bi ispod otkrila zelenu kožu i par LekkuaSpokrivenih finim kožnim ukrasima i narukvicama. Ispod kaputa je nosila crvenu halju sa crnim ukrasima, a kompleksni zlatni motivi su bili vidljivi na brojnim ogrlicama koje su mu visjele oko vrata. Ispod kapuljače je pak bilo usko zeleno lice čiji je konačni dojam pojačavao par dubokih tamno crvenih očiju koje su promatrale svijet sa određenom udaljenošću... svijet u koji je tog trenutka ušetao Thosscon Noscondra i zadobio potpunu pažnju tih očiju i uma koji se krio iza njih.


Nakon kratke pauze usne su mu se izvile u smiješak prije nego li je prozborio oštrim glasom:
- "Connus Trell, vama na usluzi."

[Hellboy]

Sal se ponovno probudio. Ovaj put je osjećao lijevu šaku uz lagano peckanje na predjelu spoja no droidi su ga uvjeravali da je to samo privremeno. Izašao je na jedan od balkona Jedi Templea da malo razbistri um, koliko je to bilo moguće uzevši u obzir da je bio na Coruscantu. Sve ove godine koje je Sal proveo u Jedi Templeu ga svejedno nisu mogle pripremiti na pogled koji je imao sa tornjeva Jedi Templea. Iako je znao kako Courscant izgleda, svaki puta kada bi izašao van ostao bi bez daha. Nepregledne rijeke osobnih letjelica, transportera, patrolnih vozila su ispunjavale zrak svugdje oko njega. Cijeli planet je vrvio životom. Neki put mu se činilo da ispod sebe gleda Corellianske mrave kako hodaju. Neki put su se činili tako blizu da je imao osjećaj da bi se mogao nagnuti preko ruba i podići kojeg prije nego bi shvatio gdje je. Zrak je bio rijedak što i ne čudi uzevši u obzir visinu tornjeva Jedi Templea. Ta prekrasna zgrada se uzdizala iznad okolnih građevina, kao da ju je sam Master Artis dizajnirao.

Sal je s Corellie odveden kao dijete. Osjetivši osjetljivost prema Sili, pripadnici Jedi reda su ga poveli sa sobom na Coruscant. Sal se nekoliko puta vraćao na Corelliu i svaki puta bi ga ljepota Coronet Cityja ostavila zapanjenog. No ipak, Dragulj Corellie je gubio sjaj u usporedbi sa Coruscantom. Osobito u ovim trenucima kada je Coruscant Prime bacao zadnje svjetlo prije počinka stvarajući duge sjene koje su izgledale živo zbog silne količine brodova u atmosferi. Sjene su puzale po zgradama, po Salovom licu dok je gledao u suton.


Sal je razmišljao o Artisu. Nerijetko su učitelj i učenik stajali upravo na tom balkonu dok bi učitelj držao nekakav govor učeniku o silnoj važnosti Jedi reda za Republiku i civilizaciju te kako bi bez njihovih plemenitih vještina zavladao kaos. Da, Master Artis je bio arogantan čovjek. No svejedno je Salu bio bliži od obitelji na Corelliji. Salov stariji brat je bio ljubomoran što je upravo Sal odveden da postane Jedi dok se on bavio popravljanjem droida u obiteljskoj radioni nedaleko od Coroneta. Sal nikad nije volio droide. Vjerojatno zato što mu je učitelj govorio da samo bića osjetljiva na Silu i ona kroz koja Sila pulsira zaslužuju imati mjesto u Galaksiji. A i sam Sal nikad nije bio privržen mehaničarskim poslovima, iako je bio sa Corellie, svijeta poznatog po izvrsnim mehaničarima i još boljim brodovima. Jednostavno se nije mogao zamisliti među alatom kako rukama zamrljanim mazivom popravlja nečijeg protokol droida.

Sada je bio umoran. Nije ni primjetio da je sunce zašlo i da stoji na tom balkonu već satima. Tada je shvatio da je potpuno zaboravio na svoju novu šaku koja još nije bila pokrivena rukavicom. "Čini se da su droidi ipak korisni za nešto", pomislio je Sal nasmijavši se u sebi kada je shvatio koliko zvuči kao svoj bivši učitelj. Bilo je vrijeme da si napravi novi lightsaber. Bilo je vrijeme za novi početak.

[Feanor]

Prvo što je osjetio je bila jaka glavobolja pomiješana sa nezamislivom mučninom,otvaranje očiju bio je napor koji trenutno nije mogao priuštiti.Ali čuo je sve što se oko njega događa.
''I... Što ćemo sad s njim''- zarežao je prvi glas
''Pa šef dolazi, a kad on dođe ovaj mora biti budan pod svaku cijenu''- rekao je drugi glas, ženski glas pomisli V'arumk
''Pod svaku cijenu kažeš'' - zagunđa ovaj prvi -''pa mislim da mu neće previše usfalit mali prst na lijevoj ruci''
''Budalo, izričito naređenje je bilo da ga predamo u istom stanju u kojem smo ga našli, želiš da izgubimo kredite''
''A kako si nagovorila konobara da mu uvali otrov u piće kad...'' ,ali prije nego što je uspio završit svoje pitanje čulo se otvaranje vrata i u prostoriju je ušla treća osoba.
V'arumk je uz veliki napor otvorio oči,slika se još nije izbistrila, ali po onom što je vidio bio je u prostoriji malo većoj od spremišta za robote, privezan na stolicu na kotačiće, a ispred njega su stajali zgodna Twi'lekica i Gamorrean koji je izgledao gluplje nego što je i zvučao.
Okrenuo je glavu prema vratima i na njima ugledao zadnju osobu koju je želio ugledat u ovoj rupi Neiki Grainera. Sa djelićem oka je zapazio najbitniju stvar, kroz zatvarajuća vrata je zapazio da se i dalje nalazi u istoj kantini.Opipao je ruke koje su mu bile vezane u zglobovima te je shvatio da mu nisu skinuli štitnike za zglobove, predstava se mogla nastaviti.

''V'arumk,V'arumk,V'arumk''-rekao je Neiki izgovarajući ime svaki puta sve tiše, približavajući se elegantnim korakom stolici-'' Da te neznam bolje rekao bih da si namjerno došao u ovu rupu da mi se predaš, ali nisi ti toliko pametan.''
''Što da ti kažem Neiki, pokušali su me ubiti''-protisne V'arumk, i s olakšanjem shvati da je otrov počeo popuštati-''da te neznam bolje rekao bih da si ti odgovoran za ovo''
-''E pa da znaš da nisam, ali sad kad napokon umreš, ja preuzimam potpunu ''odgovornost''-rekao je nezainteresirano proučavajući prostoriju-''ali prije toga mi reci gdje si sakrio kredite''
Neznam o kakvim kreditima pričaš''- osmjehne se V'arumk i namigne mu.
''PRESTANI SE ŠALITI''-vikne u naletu bijesa i udari nogom u stolicu, koja zajedno sa V'arumkom odleti do police i sruši se zajedno s njom.
Ovo je bila prilika koju je V'arumk čekao, brzo trzne lijevim zglobom prema gore te mu ispod dlana izleti nož iz zglobnog štitnika.Počme brzo razrezavati konopce,ali ne do kraja da se ne olabave previše.
''Podigni te ga......ODMAH''-Vikne Neiki bounty hunterima koji su očito ostali zbunjeni razvojem situacije.

Počeli su se približavat ovo je moja zadnja prilika pomisli V'arumk.
Twi'lekica ga prva primi za desnu mišicu, Gamorrean se još približavao, još jedan dokaz da je bio mentalno spor...
V'arumk sa desnom rukom stisne tipku na lijevom zglobnom štitniku, iz kantine se začuje jaka eksplozija...
Vrijeme se usporilo....

V'arumk napregne svoje bolne mišiće te konopci puknu, Twil'lekica koja je s otvorenim ustima gledala u smijeru vrata i labavo držala desnom rukom njegovu desnu mišicu u trenutku se u njegovim rukama sa zglobim nožem pod vratom...

''Izgleda da me ipak ne poznaš dovoljno Neiki''-izusti V'arumk-''šteta, a mislio sam da smo bili najbolji prijatelji''
Neiki tek sad okrene glavu prema njemu i izusti tiho-''pa bili smo''

V'arumk baci dimnu bombu, i odvuče Twi'lekicu i sebe izvan prostorije, u kantinu u kojoj je još vladala panika...

[OOC]Komentirajte molim vas, želim se popravit, da vama pružm bolje priče xD[/OOC]

[Feanor]

''Istrgni kablove''-Viknuo je V'arumk, stajali su ispred panela za otvaranje vrata.
''Što''-Morala je viknuti Twil'ekica da nadglasa paničnu buku u kantini, jednom rukom ju je držao za vrat, s drugom joj je držao zglobni nož ispred grla-''Razbij panel i istgni proklete kablove''-reče i pojača stisak.
''Dobro, dobro''-procijedi ona, i počme prtljat oko panela.Imali su jako malo vremena,dobro je poznavao Neiki-ja, i znao je da prema kantini sada ide omanja vojska bounty huntera, svaki iz različitog smjera, svaki sa istim ciljom.
Twil'ekica je još prtljala po panelu, kad su se vrata otvorila, na njima je stajao onaj Gamorrean, male svinjaste oči bile su otekle zbog dimne bombe, jedan rog na čelu je bio prepolovljen na dva dijela, njegovo salasto tijelo je zauzimalo cijeli dovratak.
V'arumk odgurne Twil'ekicu prije toga posežući za njenim pojasom i otrgne njezin blaster zajedno sa pojasom.
Nanišani i opali u Gammoreana ranjavajući ga, Gammorean posrne spotakne se te padne na leđa, zgnječiši onu stolicu na kojoj je do prije minutu sjedi V'arumk.
Zadnje što je vidio kroz vrata koja su se zatvarala je Gamorrean koji leži na potpuno iskrivljenoj stolici držeći se za ranu, a kroz dim se nazirao i Neiki koji je rukama opipavao put prema izlazu.
''Nemam vremena za ovo''-promrmlja više sebi nego nekom drugom te upuca panel iz kojeg počmu frcat iskre.

Jedna stvar manje za razmišljati pomisli, posegne za Twi'lekicom, primi je za mišicu te je nasilno digne na noge.
Zamahne joj pištoljom ispred očiju i trzne glavom prema izlazu.
Sad je prvi put uspio promotrit kantinu nakon eksplozije,već je bila prazna i dim se razilazio, no vidljivost i dalje nije bila veća od dva metra.Šank na dijelu gdje je bila postavljena bomba bio je razvaljen, na podu je ležao mrtvi Rodian, po svemu sudeći švercer, po odjeći koju je nosio neuspješan švercer,po mirisu Rodianske krvi koji se iz njega širio,mrtvi neuspješni švercer.
Twi'lekica se nervozno osvrnula.''Da nisi ni pokušavala''-promrmlja V'arumk, i doda ležerno-''imaš precizan blaster, jako precizan.
Krenuli su brzim korakom prema izlazu-''Zapamti, kad izađemo vani, bez ikakvih naglih poteza''. izašli su vani, ispred kantine je bilo i manje ljudi nego što je očekivao.Twi'lekica je očito poslušala njegovu zapovijed, mirno je hodala kroz uspaničene ljude ničim ne privlačeći pozonost na njih dvoje.
Išli su u smjeru gibanja glavne struje mase, u jednom trenutku ju je uhvatio za ruku i odvukao u pokrajnju uličicu.
Tek sad je uspio prvi puta dobro pogledati, bila je svijetlo plave boje, sa izrazito zelenim očima. Repovi na glavi bili su joj omotani kožnim trakama smeđe boje.
Bila je visoka oko metar i sedamdeset, i nosila je pripijeno odjelo od lateksa.Na struku se vidio trag pojasa kojeg je V'arumk otrgnuo.Bila je lijepa i mlada.Jako mlada.
V'arumk je shvatio da u lijevoj ruci još uvjek drži njezin pojas iz kojeg je izvukao blaster, shvatiši to doda joj ga.

-''A sad mi moraš dogovorit na par pitanja...''

[str1k3r]

Ponovno rođenje - IV dio

Gledao je u nepomično Rodiančevo tijelo. Samo je zurio. Nije odavao nikakve znakove na licu, blijedom licu. Gotovo da je uživao u tome, soba je nenadano postala hladna i isprazna. Nije prošlo dugo, a konobarica je ušla na vrata i vidjela Dulceu i Forytha kako stoj iznad unakaženo Rodiančevog tijela. Vrisnula je, toliko jako da je mogla probiti bubnjiće većini gostiju da su stajali bliže njoj. Forsyth nije oklijevao, upucao je i nju. Dulcea ga je začuđeno pogledala, no on je samo rekao:
-"Slijedi me" -prošao je, ne obraćajući pažnju ni na Rodianca a ni na konobaricu, drugi gosti su panično napuštali bar. Gurajući se na vratima gazili su jedni druge, to jest one koji su imali peh da su se našli na podu u to vrijeme, Twi'lek plesačice bivale su gnječene među gomilom. Kaos. Čim je izašao iz sobe zastao je na trenutak da promotri što se događa.
-"Ovuda" povika Dulcea. Prođoše kroz malena vrata, koja naizled nitko nije primjetio, vodila su ravno na dok
-"Požuri" povika Dulcea. Kada su izašli na dok vidjeli su 4 lovca na ucjene kako ih čekaju. Dva Rodianca i dva Gammoreana, jedina razlika između njih je bila ta što su Rodianci bili mrvicu viši od Gammoreana. Platforma, most između lovaca i lovina. Bila je više nego očita njihova nakana, točnije posao. Forsyth je bio spreman na borbu, no Dulcea mu je zaustavila:
-"Čekaj, uzmi ove kredite" te mu dade platnenu vrećicu punu kredita namjenjenih mrtvome Rodiancu-"Više imamo šanse tako"
-"Nevjerujem ti ja u "novac otvara sva vrata" teoriju"
-"S lovcima na ucjene je to jedini način komunikacije, vjeruj mi"
-"Uredu" Napustio je Dulceu, koja je sa strahom u očima promatrala što se događa. Krenuo je sigurnim, arogantnim korakom prema lovcima. Hod mu nije pristajao, vidjelo se preočito da je to bila samo tehnika zastrašivanja i da ju, kao takvu, izvodi prvi put. Rodianci se lagano nasmijaše čim su vidjeli o čem se radi, Gammoreanski tupi pogled je zato ostao nepromjenjen.
Kako je prolazio preko mosta znao je da svu 4 vjerojatno iskusnih lovaca neće moći pobjediti. Molio je Bogove, da ako već kane da mu uzmu ovaj jad od života što mu je preostao, da to učine brzo. Kako je koračao prema njima spoznao je da Bogovi imaju druge planove za njega...
---
-"Dovoljno si blizu"zaustavi ga, Rodianac je odavno namirisao vrećicu sa kreditima-"Baci to ovamo!"Forsyth mu baci pred noge vrećicu kredita"Rodianac, žurno i pohlepno se sagnuo i pokupio ih. Baci ih drugome i reče "Prebroji!" te se okrenu prema Forsythu i zaprijeti "Nadaj se da ima unutra dovoljno za vaše bijedne živote"
-"5000" Reče Rodianaca
-"Nedovoljno" odgovori prvi.
---
Forsyth nije razmišljao puno. Znao je što ga čeka. Što je sudbina njemu predodredila, no nije hito igrati sa kartama koje mu sudbina dodjeli. Znao je kakvu će ruku dobiti. Išao je usprkos sudbini, suprotstavio se svemu što je ona predstavljala, i sa Nix-ovim imenom na usnama, s ocem i majkom u mislima, Aleai i sinom u srcu i suzama u očima posegnuo je za svojim blasterom, otrgnuviši se tako iz opresivnih ruku sudbine koje su ga gušile cijelog života. Zapucao je... pogodio je prvog Rodianca među oči. Zapucao je opet, pogodio je Gammoreanca. Prestrašeni lovci nisu znali što će. Rodianac je izvadio svoj blaster zapucao prema Forsythu pogodivši ga u lijevo rame. Forsyth, totalno nesvjestan da je upravo bio pogođen, ispucao je 3 metka prema Rodiancu, sva tri u prsa, Rodianac je pao nakon 3, od tjela mu gotovo ništa nij ostalo. Nije osjećao bol, adrenalin je radio svoje. Gamoreanac je posegnuo za svojom sjekirom te nasrnuo bjesno na Forsytha. Zamahnuo je prema njemu. Forsyth se izmaknuo, debeli Gammoreanac ponesen inercijom produžio je dalje, zaustavio se, okrenuo se, bijesno pogledao Forsytha i opet nasrnuo na njega. Forsyth je bio brži, kako je ovaj zamahnuo blokirao je udarac primivši ga za ruku s kojom je udarao. Udario ga je među noge. Gammoreanac, gotovo plačući, kleknuo je.
---
Forsyth je oteo sjekiru Gamoreancu, i derući se:
-"Nikad više!! Obraćao se sudbini. Nikad više neće se prepustiti kartama sudbine, odsad živi onako kako on to želi. Udario ga je sjekirom ravno po sredini glave. Glava, od siline udarca, se skoro prepolovila. Forsyth je doslovno uživao gledajući kako sjekira probija Gammoreančevu glavu, lomu lubanju i, na koncu, ubija ga. Gammoreanska i Rodianska krv mu se sljevala niz lice, no on je bio potpuno hladan. Dulcea, vidno zaprepaštena onime što se dogodilo pohrlila je prema Forsythu. Kada je došla do njega upitala ga je:
-"Jesi li dobro?brižno ga upita
-"Jesam"odvrati Forsyth
-"Brzo, moramo pobjeći"
-"Gdje mi je starfighter" upit Forsyth
-"Na drugoj strani doka, nemožemo sad do njega, vratit ćemo se kasnije. uzet ćemo brod kojim su lovci došli"
Krenuše hitro prema brodu, bila je to pozamašna letjelica, više je nalikovala na jahtu. Bilo je očito da je lovcima išao zanat.
Dulcea stade ispred kontrolne ploče te je počela probijati ulaznu šifru.
-"Hajde, hajde" očajno će Dulcea. Forsyth uvidjevši da od šifre neće biti ništa, zgrabi platnenu vrećicu punu kredita, te svom snagom udari po komandnoj ploči... vrata se otvoriše.
-"Novac otvara sva vrata"reče Forsyth. Brzo se ukrcaše te odletješe sa Coruscanta.

---Kraj Ponovnog rođenja---

[Feanor]

Sunca su zalazila nad Mos Eisly-em, šaljući svoje posljednje zlaćane zrake prema Tatooine-u Tatoo II je uronio pod horizont, Tatoo I je u tom trenutku preuzeo vlast te se nebo zacrvenilo šaljući svoj odraz na Tatooine-ski pjesak koji je poprimio odraz iste boje.I posljednji trgovci na ulicama su se zaputili kućama, tu i tamo se mogla vidjet pokoja Bantha ili pokoje dijete koji koristi zadnje zrake sunca za igru.Na nebu se pojavio prvi mjesec koji je izronio iznad horizonta tako brzo da se činilo kao da prkosi zakonima gravitacije.

U jednoj maloj uličici koja je služila za odlaganje smeća trgovcima nalazio se vrlo neobičan par, mlada svijetlo plava twi'lekica,zavodljivih oblina ,prilično visoka za svoju rasu, sa zelenim očima koje su trenutno svijet gledale s agresijom, a pola metra od nje je stajao tamno plavi Csill visok skoro dva metra, u ofucanom oklopu Bounty Hunter-a, bez kacige i bez pojasa za oružje, umjesto lijevog bedrenog oklopa stajao je zavoj, a iz posjekotine na čelu mu je curila krv pomešana sa prljavim znojem.Crvene oči dolazile su još više do izražaja zbog kontrasta naspram ugljene kose.Blaster koji je držao Csill bio je uperen u Twi'lekicu

-''A sad mi moraš dogovorit na par pitanja''-izusti V'arumk, noge su mu od straha još uvijek klecale i kao što je znao da se nikada neće moći privknuti na strah za vlastiti život koji donosi ova vrsta posla tako je i znao da trenutno ne zvuči baš opasno.
Twilekica je šutjela, izgledala je kao da se dosađivala, s desnom nogom je nervozno tapkala na mjestu podižući oblačiće pijeska oko svojeg stopala.
''Kako se zoveš''-pokušao je V'arumk opet.-''Leelani''-uzvrati Twi'lekica-''koliko se još planiramo zadržat tu jer poznavajući Neiki-ja...-''Za nama je već poslano 10 Bounty Huntera''-završi V'arumk, te brzo nastavi-''odgovori mi na par pitanja, pa te puštam, ali nemoj zaboraviti tko tu drži pištolj''-I opet je zvučao prilično neuvjerljivo, no izgleda da je Leelani stalo do života, jer kad se pojave Neik-ovi Bounty Hunteri neće obraćati pažnju na koga pucaju. Očito su i jedan i drugi poznavali bagru koje su i sami bili dio.

Leelani duboko uzdahne,V'arumk nije mogao ne primjetiti njene bujne grudi kako se napinju kroz odjelo od lateksa.-''Dobro što te zanima''-. -''Reci mi što znaš o Neiki-ju, gdje se kreće, koliko ima zaštitara, koliko vam je platio da uhvatite mene, gdje ste ti i onaj Gammorrean sakrili moje oružje?''-izusti V'arumk u jednom dahu.
-''Pa ti si mu bio najbolji prijatelj, zašto mene pitaš takve stva...''-no prije nego što je uspjela završit rečenicu, V'arumk ju je već držao prilično čvrsto za desnu ruku, držeći blaster na par centimetara od njezinog trbuha-''Ne zaboravi tko tu ima pištolj''-procijedi kroz zube, gotovo prošapće,a oči su mu na trenutak jače zasjale.Sad je zvučao uvjerljivo.''Ima tri zaštitara, dva Rodiana jednog koji je uvjek u njegovoj blizini, osim danas jer je išao na Bespin pripremiti teren za preksutrašnji domjenak, drugi Rodean je danas poginuo u Kantini i on ti je podmetnuo otrov za uspavljivanje u piće.
-''Znači ipak nije bio krijumičar, a treći?''-izusti V'arumk stitnuvši joj ruku još jače.-''Treći je i jedini kojeg se trebaš bojati, Dalo Starseed.''-promrmlja ona s očitim prijezirom u glasu.
-''Dalo Starseed, Bounty Hunter zvan ubojica djece?''-
-''Da baš t...''-I opet nije uspjela završit rečenicu, ali ovaj put V'arumk nije bio uzrok, već zvuk Jet Packa koji se približavao velikom brzinom.
U par trenutaka ulica je bila okružena Bounty Hunterima sa svih strana....

[Hellboy]

Sal se posvetio izradi novog lightsabera. Povukavši se u odaje ispod Jedi Templea u kojima se mogao fokusirati na posao, shvatio je da je to najbolji način da ne misli na palog brata. Izrada lightsabera je bila dugotrajan i naporan proces. Tvorac lightsabera se morao potpuno posvetiti svom oružju. Lightsaber je bio ono što je Jedi viteza držalo na životu u tamnim trenucima. Zvijezda vodilja koja je bojom svoga svjetla podsjećala svog vlasnika na njegovu misiju, na njegov cilj, na njegovu svrhu. Od izrade samog drška do slaganja dijelova, svaki korak je morao biti iznimno pažljivo izveden. Sal je slušao priče Jedi Blademastera kako su neki nestrpljivi Jedi padawani, Vitezovi pa čak i Jedi Masteri znali požuriti sa izradom oružja koje im je bilo život što su kasnije platili istime kada bi lightsaber zakazao u najgorem trenu. Sal je odlučio da njegovo ime neće biti tako zapisano u Jedi holocronima.

Udaljivši se od svog palog mentora, Sal je odlučio napraviti lightsaber koji će biti potpuno različit od prethodnog koji je bio složen u skladu s običajima i nalik na učiteljev. Ne, sada je odlučio napraviti svoje oružje, oružje koje će njega definirati isto kao što će on definirati taj lightsaber. Jedi bez lightsabera ne ispunjava svoju svrhu, lightsaber bez Jedi viteza je samo oružje. Oružje bez prave svrhe.

Koristeći držak od metalne slitine, Sal je odlučio koristiti Pontite kristal kojeg je dobio od obitelji kada je ušao u Jedi red. Taj kristal je bio u njegovoj obitelji generacijama i nikad dosad nije imao bolju primjenu. Mjesec i pol dana je Sal proveo slažući svoj novi lightsaber. Potpuno fokusiran tijekom meditacije, koristio je Silu da svaki dio dođe na svoje mjesto osjetivši i najsitinje dijelove kroz Silu. Začudio se shvativši da Sila pulsira kroz sve, ne samo kroz žive organizme. Nešto što nije shvatio kod izrade prvog lightsabera jer ga je vodio Master Artis. Mjesec i pol dana je prošlo neobično brzo i Sal, iscrpljen od povezivanja kristala sa Silom napokon završava posao. Njegov novi lightsaber je gotov.

Po prvi puta u gotovo dva mjeseca Sal ponovno drži svoj lightsaber u rukama privikavajući se na masu na koju je gotovo i zaboravio. Pritisnuvši tipku, prostoriju je okupala plavičasta svjetlost. Novi lightsaber je spreman da dobije svrhu. Sal je spreman da dobije svrhu.

[Grim]

Poceo je trcat i trcat, Vin je bio vrlo snazan tako da je bez problema Jedia nosi, iako je bio vrlo lagan. Pokusao se sto vise pozurit, da ga neka vaznija osoba ne primjeti. Trcao je prema Aureliji, nadao se da ce moci pomoci Jediu tamo. Ruke su mu postajale sve teze i noge su ga sve vise bolile, krv od Jedia mu je zamrljala odjecu, njegov smedi kaput koji je bio kod Gorina kupio. Postao je dosta povezan za taj kaput, a sada je unisten. Priblizavao se Auriliji, bio je vrlo umoran, te nije znao je li je bila dobra ideja pomoci tom Jediu.

Dosavsi do Aurelie usao je unutra i odmah Jedia polozio na pod, morao mu je skinut smedi krvavi ogrtac ogrtac. Kada je skidao primjetio je nesto cudno, taj Jedi je imao grudi! Ocito je bila zena, skinuo je polako ogrtac i masku, bila je to prelijepa cura, bio je u napasti. Ukljucio je meddroida da se pobrine za Jedia, te isao popravljati svoj poluraspadnuti Mandalorian armor, dok meddroid ne obavi posao.

Dugo je trajalo, par sati, nakon sta se je meddroid iskljucio Vina je jako zanimalo kako je Jedi, odmah je isao pogledat. Bila je to vrlo lijepa cura, zanosnih grudi te prelijepog tijela, kosa joj je bila poput svile a lice kao da su joj anđeli klesali, na sebi je imala razderanu odjecu te su joj se grudi vidile. Vin je opet bio u napasti ali nije smio ista ucinit, jer je ipak to jos Jedi, izvadio je pokrivac iz pretinca te stavio Jedia na lezaj, morao ju je skinuti do doljnjeg rublja, jer je bilo razderano. Pritom je gledao njezinu lijepu breskvastu kozu, nakon sta ju je lijepo smjestio uzeo je pokrivac te ju pokrio, da se ugodnije osjeca kada se probudi. Nije znao sta ce reci kad se Jedi probudi, te ju je ostavio da spava i vratio se natrag popravljanju svog Mandalorian armora.

Bio je imao dosta problema s popravkom, posto nije imao potrebnu opremu, a nije ju mogao ici nabavit posto nije mogao Jedia samog ostavit. Ostavio se popravka te samo sjedio, razmisljao je sta ce sada, trebao bi naci posao ali to ce biti tesko. Znao je da ce mu trebat nekakva gilda, mislio je da ude u Granse Confederacy, tako bi lakse nasao posao. Razmisljao je takoder o tom Jediu, tko je ona, kako to da je napala drugog Jedia, sta ce biti kada se probudi. Također je kod sebe imao njen lightsaber, bio je okrznut hicem koji je Vin ispalio, tako da je bio neoperativan.

Nakon nekog vremena Jedi se probudio:
- "Ahhh, moja glava, gdje sam?! Sta je ovo, gdje je Master Ilind'e?!"
- "Smiri se, mrtav je, ja sam ga ubio, ti si bila tesko ozljeđena pa sam ti odlucio pomoci."
- "Mrtav, dobro je onda, hvala. Ja sam Lena, bila sam Jedi ali kada sam shvatila sta se sve dogadalo oko mene, odustala sam."
- "Ja sam Vin Korden, Bounty Hunter."
- "Aha, onda shvacam kako si uspio ubiti Ilind'ea. Puno ti zahvaljujem na ovome sto si ucinio za mene, ali nebih te zelila vise teretit i uvlacit u svoje probleme, idem ja.", Lena se dignula polako te krenula prema izlazu, tocno se srusila pre izlazom
Vin je odmah potrcao te je digao i natrag na lezaj vratio, izgleda da nije shvacala da je u doljnjem rublju:
- "Eh, pa kolko ja vidim, neides ti nigdje jos neko vrijeme.", pokrio ju je te joj dao sredstvo protiv bolova, "Evo ti jos i ovo pa da se lijepo naspavas."
Digao se te legao na drugi lezaj, trebao mu je odmor.
[OOC]Revive, sta kazete? Nisam imao bas inspiracije ^^ [/OOC]

[str1k3r]

Suze Anđela – I. Dio

Unutrašnjost pilotske kabine je bila mračna i slabo osvijetljena ovalna „prostorija“. Hladnoća duboke brodske unutrašnjosti dopirala je skroz do skučene pilotske kabine. Bila je to jednostavna „prostorija“.
Par konzola i upravljačko sučelje su bili jedni izvori svjetlosti i mlake topline u tmini broda. Zujanje moćnih motora je bilo sve što se čulo u brodu. Plavo svjetlo konzole obasjavalo je lica i tijela dvoje putnika ovoga broda. Sjedili su na jednostavnom, neudobnom, kožnom, pilotskom sjedalu jedno iza drugoga. Jedno je bilo sigurno. Brod nije bio namijenjen komforu niti blagonaklon pilotima koji su morali provoditi duge sate sjedeći za svojim mjestom i ubijajući živce u svojim ekstremitetima. Bio je jedan prozor. Otvor. Sve što se kroz to moglo vidjeti je bila tama crnog svemira uz pokoje zvijezde koje su naglo bljesnule, a potom se ponovo stopile sa tminom svemira. Daleke maglice jedva su se nazirale na obzoru. Ovaj brod je bio u dubokom svemiru. Dopirao je nekakav miris. Nije bio ugodan. Poput… poput… spaljenog mesa.
„Što je to?“- Upitala je Aleai pokušavajući svojim nosom odrediti od kuda to dopire.
Nitko nije odgovarao.
„Čuješ li me?“ Upita ponovno pomalo zabrinutim tonom glasa
Nitko nije odgovarao.
Okrenula se.
Okrenula se prema blijedom i izmučenom licu njena suputnika koji je hvatao zrak posljednjim krikovima vlastite snage. Iznenađenje i strah na njenom licu je bio velik faktor koji je pridodao strah izmučenim, praznim, očima njenog suputnika. Pokušao je govoriti, no samo su nebuloze i neartikulirani glasovi izlazili iz njegovih usta.
Bilo je očito od kuda miris dopire.
Spaljeno meso na lijevome ramenu njena suputnika nije bila jedina rana zadobivena u borbi protiv lovaca na ucjene. Crna, kauterizirana, prostrjelna laserska rana na lijevom ramenu je bila najmanji problem koji je njen suputnik imao. Ta rana se gotovo nije niti vidjela od jednostavnog crnog kaputa boje tamnog obsidiana. Iste boje kakve je bila smrdljiva, zadimljena rana na lijevom ramenu.
Problem je ležao ispod. Ispod crnine njegove košulje preko koje je nosio isti, sada uništen, obsidanski kaput. Bio je to crven problem.
Tamno crven problem.

Aleai je užurbano i nespretno odvezala kopče sa svojeg sjedala. Ustala je tako naglo na noge da joj se zavrtilo. Nije marila, već je produžila ravno prema Forsythu, otkopčavši i njegov pojas. Kako je to radila Forsyth je samo stenjao u boli. Previše boli za prostrjelnu lasersku ranu na ramenu. Pokušavši ga podignuti na noge; plavo obasjano lice njena suputnika je samo odavalo još samo jednu nijansu agonije i boli.
Zaderao se kako mu je još jedno slomljeno, smrskano rebro ubadalo unutarnje organe.
Krik mu je odjeknuo brodom.
Prozori su gotovo popucali a staklene konzole napukle. Bio je siguran da su ga čuli i u bezračnom svemiru. Htio je da ga čuje, nije imao drugi način da pokaže svoju muku. U strahu Aleai ga je ispustila.
Udario je svom svojom težinom od metalni trup brodskog poda. Udarac je odzvanjao cijelim brodom, a njegov urlik je bio još dublji i jači.
Crvena tekućina, poput dobrog vina u kojem je sam često uživao u mlađim danima na Naboo-u dok nije imao niti jedne jedine brige na pameti, širila se ispod njega. Aleai se sagnula prema njemu te podigla tamnu košulju od kuda dopire ta tekućina. Bilo je mračno pa se morala bliže sagnuti prema njemu. Mogao je osjetiti njen topao dah na svome tjelu. Na trenutak je pomislio…
Zaderao se ponovno.
Aleai je rukom pipala crvenu ranu od kuda je dolazila krv na njegovom trbuhu kako bi vidjela ima li slomljenih rebara. Osjetila je mnogo malih fragmenata kostiju koje su nekad sačinjavale desnu cjelinu njegovih rebara.
Razjapila je usta u strahu.
Očima širom otvorenima pogledala je Forsytha koji u boli se pokušavao koprcati no smrskana rebra su mu ograničavala i najmanji pokret. Stoga je zaključio da bi bilo bolje ne micati se.
Kako je bio impulzivna osoba koja nije slušala niti vlastite zaključke zgrabio je Aleai snažno za njenu oceanski plavu, obrubljenu zlatnim tkanjem, majicu sa dekolteom.
Povukao ju je prema sebi tako jako da ga je sa nosom ubola u desni obraz. Skoro je potrgao njenu majicu napola.
Pokušao je govoriti, no nije mu išlo.
„Bo…“ zavapio je
„Što?“ upitala ga je Aleai
„BOL!“ zaderao se. Slomljena rebra još više pritiskajući uz njegove organe kako je pokušao očajnički pokazati Aleai da mu je potreban lijek protiv boli. Anestetik bi mu jako dobro došao.
„Ne miči se!“ reče Aleai „Brzo ću se vratiti“
Ustavši od slomljenog trupla, koje je nekad držalo snažnu osobu, hitrim korakom uputila se van pilotske kabine kako bi došla do medicinskog kabineta.
Zadnje što je čula kako je izlazila iz prostorije su stenjanje i bolni uzdisaji njezina suputnika. Potrčala je do kraja jednoličnog metalnog hodnika, mada je bio jedan hodnik izgledalo joj je kako se izgubila u labirntu. Nije bila dugo na ovome brodu. Možda koji sat, dva najviše. Kako je prolazila hodnicima koji su se njoj činili beskrajno dugima začula je udarac metala iza sebe.
Metal od metal.
Opet.
I opet.
I opet.
Zastala je i pogledala oko sebe pokušavši otkriti odakle zvuk dopire.
Opet se začuo udarac.
Mislila je da je pronašla vrata iza kojih dopiru ti udarci. Automatizirana vrata su se otvorila i ušla je u jednu tamnu, poput tamnice tamnu sobu. Miris nije bio ugodan. A tek pogled.
Vidjela je to što nabija lancima.
Vlastitim lancima.
Slomljeno truplo čovjeka. Lice sakriveno pod velom duge kose, boje hrastovine. Pogledalo ju je. Tamne krvave oči sa velikim podočnjacima su gledale figuru lijepe, mlade žene. Bila je sigurna da je bio muško, i da je bio čovijek.. Duga damna brada pokrivala je polovicu njegova lica i gornji dio njegovih prsa. Crveni nezarastao ožiljak iznad lijeve obrve još crven od svježe krvi se sjajio na svjetlu koje je dopiralo iza siluetirane figure Aleai. Osoba je bila tamnije puti, ne pre tamne, ali tamnije od onoga što bi obično zvali normalnim. Što je bilo čudno. Jer je izgledalo da rijetko napušta tminu svojih prisilnih odaja.

Stajao je iza debelih, hrđavih metalnih rešetaka. Ruke su mu čvrsto držale debelu figuru metalnih nagriženih rešetaka njegove tamnice.
Pomaknuo je ruke.
Zveket metalnih okova odzvanjao je prostorijom, a Aleai je vidjela okove oko njegovih ruku kako duboko uranjaju u njegovo crveno meso. Debeli lanci su držali osobu poslušnom. Lanac između okova na svakoj ruci, i dodatni, deblji, crni lanac na svakoj ruci koji je bio duboko sidren u trupu broda. Iako su lanci bili hrđavi i „izlizani“ još su služili svojoj svrsi.
Tamne oči sa strahom su pogledale Aleai.
Pao je na koljena.
Njegove ruke i dalje držeći njegov metalni kavez.
Oči pune suza.
Napukle usnice su se otvorile i ispustile zadah mirisa kanalizacije, i par tihih, pokornih riječi.
„Molim vas. Pustite me“-reče slomljeni zatvorenik
Aleai je u čudu i strahu gledala slomljenu osobu koja gotovo da moli za milost pod njezinim nogama
„Pustite me“ zavapio je opet
Aleai se smrznula. Nije znala što raditi. Da li da pusti tu osobu. Ne, nema vremena. Forsyth će iskrvariti u zabiti svemira na ukradenoj jahti lovaca na ucjene otvorenom vrećom krvavih kredita koji su i dalje bili u Forsythovom vlasništvu obješeni od njegov pojas, sa lijeve strane. Oh! Kako je prezirala taj krvavi novac. Ne. Nije to mogla dopustit. Opet, sažalila se nad očitom patnjom osobe koja ju moli za milost. Pomislila je kakve osobe trebate biti da se spustite tako nisko da zatvorenike držite u nehigijenskim, mračnim prljavim metalnim kavezima kada postoje odjeljenja optočena poljem sile. Koja stoje u kutu iste sobe nikad korištena. Sada je bilo gotovo. Bila je zatočena duboko u svojoj fantaziji.
Što da napravi?
Duboki ton krika agonije koji je dopirao iz pilotske kabine ju je vratio u realnost.
Znala je što treba napraviti.

[str1k3r]

Suze Anđela – II. Dio

Hladan strah koji ju je cijelu progutao sada je iščeznuo poput pare. Njezina odlučnost je sada dosegla nove granice. Bila je spremna na sve što bi joj moglo stati na put. Duboko plavetnilo njenih nebesko plavih očiju doseglo je nove, tamnije, nijanse. Njeno užurbano disanje potaknuto izljevom adrenalina u njene vene sada se stišalo. Disala je usporeno, opustila se. Uživala je u svakoj sekundi koju je mogla dobiti da pobjegne od ove surove stvarnosti koja joj je nosila samo nove probleme, koji su visjeli sa njena srca kao teški utezi, obješeni na lancima nedavnog sjećanja vatrenih događaja s Coruscanta.
Duboki ton još jednog bespomoćnog zavijanja, vratio ju je u stvarnost, kao udarac biča. Slomljeno lice osobe koje se krilo ispod duge kose gledalo ju je ravno u oči. Na koljenima je klečao moleći ju da ga pusti. Reagirala je. Pohitala je prema metalnom kavezu sa odlučnošću koju dosad nije imala.
Jednostavan hrđav lokot držao je zatvorenika unutar kaveza. Nije imala načina da ga slomi vlastitim rukama, jednostavno je bio pre čvrst. Jednostavan metalni lonac, načinjen od debele čvrste kovine stajao je u kutu, i svojim srebrnastim sjajem jasno je odavao svoj položaj kao dalek pulsar u tami svemira, poput svjetionika koji je navodio brodove u sigurnost luke presijavao u hladnoj, tamnoj odaji na treperećem svjetlu koje je ovisilo o nestabilnom i rijetko održavanom izvoru energije, i dolazilo je iz metalnog hodnika iza otvorenih automatiziranih durasteel vrata, iza ramena tamne siluetirane figure Aleai. Vidjela je metalnu figuru i zgrabila ju je. Podigla ju je iznad glave i snažno zamahnula prema hrđavom starom lokotu.
Puknuo je. Iskre su poletjele kako je metal udario od metal, poput kres kamena tarući se jedan od drugoga proizvode iskre visoke temperature. Nakratko dajući još jednu oazu svjetla u prostoriji. Zlatno, vatrom obasjano lice Aleai bilo je na trenutak vidljivo, a onda se ponovo stoplio sa tamom. Kako je lokot pao na pod čuo se teški tup udarac metala. Vrata su se sama otvorila, a zahrđale rešetke su ispustile prašinu sa stropa i poda, gdje su bile sidrene. Oblačak svijetle prašine dizao se i spuštao, ovisno kako ste gledali na to. Vrata su zavijala visokim krikom nepodmazanog metalnog zgloba i polako se otvarala.
Kada su se u potpunosti otvorila vrata osoba u lancima dopuzala je do vrata ispružajući svoje okove prema Aleai, ali ona nije imala načina da skine okove sa zatvorenika, pitala se što li će sada napraviti. Gledala je u prazno sve dok još jedan krik zavijanja nije dopro do njenih osjetila.
Nije imala načina da slomi okove koji su držali crveno krvave ruke zatvorenika, ali je vidjela da su metalna sidra koja su bila zabijena u oklop od durasteela, bila gotovo visjela vani. Iako je smatrala da je zatvorenik mogao sam iščupati ta sidra, ubrzo je vidjela neuhranjenu figuru prsa i trbuha zatvorenika. Poput utora, jame između rebara su bile jasno vidljive. Pogledala je niže i poželjela je da to nije napravila. Zatvorenik je bio potpuno gol. Odvratila je pogled brzo. Budući da je samo tamna crna maska siluete prekrivala njeno tijelo i lice zatvorenik nije moga primijetiti lagano crvenjenje na njenim obrazima, ali primjetio je kako je odvratila glavu i osjećo se poniženo. Produžila je iza njega slijedeći viseće lance do sidara u zidu iza leđa zatvorenika. Kada je došla do zida ispružila je svoje nježne svilenkaste ruke i primila grubu hrđavu teksturu crne karike lanca. Povukla ju je koliko god je snažno mogla i… polako, ali sigurno mic po mic, metalno sidro je ispadalo van. Postalo je poprilično teško izvlačiti sidro. Oslonila je jednu nogu na zid davajući si dodatno uporište. Sada je već lakše išlo, osjećala je to. Kada je sidro bilo gotovo vani još je jače uprla svoju snagu. Sidro je iskočilo iz ležišta i odletjelo u drugi kraj tamnice, udarajući od zid i praveći udubljenje u istom. Palo je na pod, nakratko se kotrljajući u smjeru pada prema odvodu koji je stajao u sredini sobe. Metalna figura oblika tuljca dokotrljala se do sredine odvoda, iako ne prevelika figura stvarala je pozamašnu grmljavinu u akustičnoj metalnoj sobi, no bila je prevelika da prođe između uskih otvora, tako da je ostala stajati na vrhu metalnog okna, tu je završila svoje putovanje.
Aleai je ponovila isto sa drugim sidrom, koje je stajalo pored prvog, no sad je odmah si stvorila uporište nogom. Povlačila je najjače što je mogla, no izgleda da je sidro bilo zaglavljeno. Jauk metala je postajao sve jači u akustičnoj sobi, poput sudara dvaju brodova. Eventualno i ovo se sidro oslobodilo. Proletjelo je kroz vrata i udarilo staklenu figuru svjetiljke, postavljenu na zidu. Razbila se u tisuće malih staklenih komadića koji su sada ležali po podu praveći oštru, nazubljenu, svjetlucavu zamku svakome dovoljno budalastom da ide bosonog ovim hodnikom.
Sad je bio slobodan. Podigao je svoje ruke, gotovo trijumfalno. Okrenuo se prema Aleai, koja je sad stajala izravno na jarkome svjetlu.
Njena fina obla figura gotovo da se sjajila na svjetlu, njene ruke, njene zlatne ruke su se pružale prema zatvoreniku pomažući mu da se ustane sa poda. Znala je da je potpuno gol stoga je držala svoj pogled ravno. Kako se uspijano na svoje noge Aleai je polako svlačila svoj kaput da bi dala zatvoreniku da nešto ogrne. izvela ga je, držeći ga za ruku, van iz ćelije. Izvela ga je i posjela pored razvaljenih vrata.
"Hvala ti"- rekao je zarobljenik s velikom radošću.
Je si li uredu" - upita Aleai
"Jesam. Zahvaljujući tebi"- reče zatvorenik uz maleh smješak.
Prošao je rukom kroz svoju gustu, masnu, neopranu kosu, ali kad je vidio u kakvom je stanju njegova kosa obrisao je ruku od kaput koji mu je Aleai dala mršteći lice.
Forsyth! Sjetila se Aleai!
"Gdje držite medicinsku opremu ?" - upita
"Tamo, vrata niže."
Ostani ovdje. Brzo ću se vratiti" reče Aleai, i žurnim korakom izađe iz prostorije podižući nogu na na vratima, da nebi zapela za visoki prag.

Pregledala je prašnjavi tamni komadić plastične kutije i otvorilaga prepoznavajući potkožne injektore adrenalina i injekcije s anestetikom. Pohitala je prema kokpitu. Kako je prošla pored zatvoenikovih odaja nije pazila na staklene omadice na podu. Jednostavno ih je pregazila staklene komadice koji su se razlomili na jos manje komadice uz glasno krckanje stakla. Kako je dosla od kokpita polozila je kutiju pored Forsytha polako vadivši injekciju, polako pazeci da mu ne injektira zraka je ispustila zrak. Još jednom je zakričao u agoniji i zgrabio injekciju iz Aleainih ruku i zabivši je snažo u svje beddro i čvrsto palcem pritišćući je ispustio sadržaj u see.
Odahnuo je, njegovo lice, naborano od agonije, se konačno opustilo. I polako je spustio glavu na pod i usnuo.

San je bio paradoks, prikazivajući djelove njegova života koje je možda propustio da je nešto bilo drugačije. Vidio je zelena polja Nabooa. Vidio je velike dvorane kraljevske palače. Vidio je prekrasne alabasterne stupove koji su krasili unutrašnjost palače. Ponosita sjećanja su ispunjavala njegove snove, želja da vrati ... da vrati vrijeme je jačala u njemu, no znao je da se to nemože dogoditi. Stoga se samo prepustio ovome sjećanju. Njegovo lice poprimilo je lagan dojam sreće , gotovo da se smije.

Pored njega klečala je Aleai, pognute glave i prazna pogleda. Klečala je osjećavši veliko olakšanje što je proživjela i taj događaj u svom životu. Klečala je i plakala srebrne, satenske, suze. Suze sreće. Suze anđela.

Kraj.